četvrtak, 01.11.2007.

Svjetlost jutra

Sve je oko nje polako počelo nestajati, počela se gubiti u beskraju ništavila. Osjetila je hladne prste strave kako ju stežu u zagrljaj. Koraci su joj odzvanjali u skladu s ritmom njenog srca… U blizini je začula veseli, dobro poznati smijeh. Odjekivao je u daljini poput prigušenog laveža… Potrčala je prema njemu, ali u kojem god se smjeru okrenula, koliko god brzo i dugo trčala, oko nje je vječno bilo samo prazno sivilo. Spustila se na pod, iscrpljena i prestrašena. Bio je leden. Obgrlila je rukama koljena i spustila glavu na ruke. Smrzavala se. U jednom je trenu čula korake. Polako je podigla glavu. S osmjehom na licu, prema njoj je hodala poznata osoba. Srce joj se ispunilo nadom. Ustala je i tiho zazvala brata, ne primjećujući tamnu maglu koja se polako dizala s tla. Kada ju je primijetila, već je polako obavijala njegov lik. “Siriuse?” ponovila je nešto glasnije s prizvucima histerije u glasu. Zapanjeno je gledala kako ga odvlači tama. Toliko puta je to proživjela, ali i dalje je bila prestravljena. Iz grla joj se oteo vrisak, no njezin se glas polako gubio u tami, ostajući negdje između života i smrti…

"Amber, je li sve u redu?" U stvarnost ju je vratio topao, poznat glas.
Otvorila je oči i ugledala Samy kako ju zabrinuto gleda. Izgleda da je zadrijemala na suncu. Zadnje je vrijeme bilo teško razlikovati snove od vizija... ionako se sve svodilo na isto... Polagano je kimnula glavom, još uvijek se privikavajući na svjetlost jutra.
"Huh... Djelovalo je jezivo... Još jedna vizija?"
Još je jednom potvrdila, ne otvarajući oči. Pričekala je nekoliko trenutaka da se sabere, a zatim ju pogledala. Samy se naslonila natrag na drvo i prelazila rukom preko mirne površine jezera. Amber ju je tiho proučavala... Pogled joj je letio preko njene slatko kovrčave kose, svezane u visoki rep, do opuštene poze u kojoj je sjedila... Bila je to ista ona Samy koju je upoznala prije pet godina, kada je prvi puta došla u Hogwarts. Ista Samy s kojom se taj dan nespretno sudarila rušeći joj knjige iz ruke… Ista Samy s kojom je, tog istog dana odrađivala kaznu iz Čarobnih napitaka, zbog kašnjenja na sat... Privukla se bliže njoj i zagledala u mirnu površinu jezera, tek blago uzburkanu dodirom njene ruke. Jutro je bilo svježe ali je vedro nebo obećavalo još jedan sunčani dan. Lijepo vrijeme kao da se rugalo njenim osjećajima i brigama. Nebo se odražavalo na srebrnoj površini vode, koja je sada bila potpuno mirna. Amber je legla pokraj jezera na meku zelenu travu. Sićušne ledene kapljice rose natjerale su ju da se naježi. Zagledala se u nebo. Jedan se mali bijeli oblak lijeno vukao njegovim sivo-plavim bespućem. Nekoliko ptica je proletjelo iznad njihovih glava. Nedaleko od njih, uz obalu jezera uočila je Siriusa i Rhiannu sa njihovom ekipom. Samy je primijetila njezin čeznutljiv pogled.
"Pa što ne odeš do njega?" pogledala ju je upitno.
"Ma da... Samo ću tako odšetati do njih da bi se uvjerila da mi je brat uredu... to vidim i odavde, a ionako već valjda svih živciram sa silnom brigom..." odmahnula je Amber glavom na tu ideju.
"Da upravo tako! Joj Amber, pa Black ti je brat, a Rhianna... pa gotovo sestra!" izjavila je u nedostatku boljeg izraza. Amber je potpuno razumjela što je Samy htjela reći. Nakon Siriusovog bijega od kuće, Rhiannini roditelji su ga prihvatili u svoj dom, a nakon smrti njihovih roditelja, pridružila im se i Amber. Tako da je Rhiannu gotovo smatrala starijom sestrom. Pogledala je prema njima točno u trenutku kad su svi prasnuli u smijeh. Mora da su opet nekome namjestili neku psinu. Rhianna je primijetila njezin pogled i kratko joj namignula. Amber je još par sekundi promatrala njezinu valovitu, gustu, smeđu kosu kako se presijava na suncu, a zatim duboko uzdahnula i pozdravila Annu i Lyru koje su im upravo prišle.
„Bok cure!“ Uspjela im je mahnuti trenutak prije nego se Lyra obrušila na nju i zagrlila ju.
Nakon što su se sve izgrlile, Anna je počela: „Gdje ste bile na ljetovanju?“
„Sirius i ja smo bili s Rhiannom u nekom bezjačkom ljetovalištu. Vidi kako sam uhvatila boju!" Amber se odmah pohvalila svojom osunčanom puti.
"Mislim da si još daleko od Blackove" dobaci joj Samy, mjerkajući njenog brata. Amber je zaustila da joj odgovori, ali Lyra ju je prekinula.
„Znate koga smo srele na ljetovanju?“ izrecitirala je nestrpljivo kao da je cijelo vrijeme čekala samo taj trenutak.
"Koga?" izgovorile su Samy i Amber uglas.
"Jamesa Pottera, glavom i bradom" izleti Lyri ta "senzacionalna" vijest. Odglumila je uzbuđenost, a zatim pogledala Annu koja je, posve predvidljivo, zakolutala očima.
"Dobro Anna, možda to tebi nije zanimljivo, ali Amber i Samy sigurno žele čuti." "uvrijeđeno" joj dobaci Lyra i pritom namigne ostalima. Svi su znali koliko Anna ne podnosi Jamesa.
"Možda i žele, one to još nisu čule stotinjak puta..." promrmljala je Anna ispod glasa. Amber i Samy su prasnule u smijeh, dok se Lyra pravila da ju nije čula i nastavila raspredati o Jamesu, ljetovanju i Anninim ispadima povezanim s onim prvim. Anna joj je okrenula leđa, potpuno ju ignorirajući, no cure su znale da ne misli ozbiljno. Anna i Lyra su bile blizanke i koliko to god bilo neobično, obožavale su jedna drugu. Premda su bile identične nije ih bio teško razlikovati... Točnije, razlikovalo ih se na kilometre. Imale su potpuno različite stilove odijevanja i dok je Lyra svoju blago valovitu prirodno plavu kosu često vezala raznobojnim maramama, Anna je svoju bojala u crno i puštala ju da se slobodno vijori na vjetru. Usprkos očitim razlikama, obje su bile jako lijepe.
„Kako sam sretna što sam opet u Hogwartsu!“ Rekla je Samy kad je napokon došla do daha. Sve su potvrdile njene riječi.
„Ej cure!“ Skočila je do nas Tycha. Za njom je poput vjernog psića hodao Michael.
„Što ima novog?“ Upitala je Amber pozorno je odmjeravajući, tražeći "ovomjesečne" promjene. Naime Tycha bi gotovo svaki mjesec pravila neke drastične promjene s kosom. Amber je gotovo postala navika promatrati što je novo napravila s njom. Ovaj puta je to bio dugački ljubičasti pramen kojeg je upravo motala oko prsta: „Ništa posebno... evo, gotovi su praznici...“ uzdahnula je.
„Bok Michael.“ pozdravila je Lyra pristojno, naglašavajući svaku riječ. Znali su da ona nije baš oduševljena Tychom i njenim društvom.
„Bok...“ odgovorio je jednakim tonom...
„Jeste čuli da će nam ubaciti još nekoga u sobu?“ Samy se iznenada sjetila da tu novost još nisu podijelile s ostalima.
„Ne, kako? Pa ima samo četiri kreveta.“ začudila se Lyra.
„Pa, sad ih ima pet... dočekao nas je uredno složen krevet odmah tamo ispod prozora.“ odgovorila joj je Samy. „Baš me zanima tko je ona...“
„Jeste sigurni da je ONA?“ oglasila se Tycha „Jer moglo je doći do zabune pa su vam možda ubacili nekog dečka... zamisli... blago vama!“ izjavila je oduševljeno. Svi su istog trena prasnuli u smijeh. Amber si je morala priznati da su joj nedostajale njezine provale.
„Kako sam sretna što sam opet u Hogwartsu!“ ponovila je Samy po tko zna koji put.
„Da...“ dodala je Tycha zamišljeno. „Jedva čekam praznike...“
Dok se ponovno širio val smijeha Amberin je pogled odlutao prema jezeru, a zatim prema mjestu gdje je znala da se nalazi društvo njenog brata. Po načinu na koji su ga svi gledali, bila je sigurna da im James opet prodaje neku foru, što je nekoliko trenutaka kasnije potvrdio glasan smijeh iz toga smjera. Kao da su ga i oni čuli, i njeno se društvo iznenada počelo smijati. Vratila je pogled njima. Tycha je napola ljuto gledala u stranu dok se Michael kroz smijeh pokušao ispričati. Anna je prva prestala i s ozbiljnim izrazom upitala: „Idemo? Trebali bi nam se podijeliti raspored...“ Amber je kimnula potvrdno glavom i dignula se iz dubokog hlada kojeg su joj pružale guste krošnje drveća.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Iscrpljena nakon dugog dana Amber se penjala stepenicama prema njihovoj društvenoj prostoriji putem mašući poznanicima. Samy, Anna i Lyra su tiho komentirale zapanjena lica malih prvačića i svaki komentar popratile prigušenim smijehom.
Društvena dvorana je bila prazna i tiha, izgleda da su svi još bili vani i prepričavali ljetne priče. Popele su se prema spavaonici i Amber je pažljivo odškrinula vrata, pitajući se je li nova cura već došla. Soba je bila prazna, otišla je do svog kreveta i bacila se na mekani pokrivač. Samy i Lyra su se također povele njenim primjerom dok se Anna zagledala u nepoznati kovčeg kojeg ostale cure nisu ni primjetile. Stajao je uz prazan krevet čekajući svoju vlasnicu. Anna se napokon pomaknula i legla na svoj krevet zadovoljno mrmljajući.
„Baš me zanima...“ Samy je prinjela ruku ustima i zijevnula. „... tko je nova djevojka“
„Da, i mene... nadam se da ćemo se dobro slagati... “ promrmljala je Anna jedva čujno. „Misliš da bi se ljutila ako joj malo pogledamo kovčeg? Znaš na što mislim...“
Lyra ju je istog trena prekinula. „Naravno Anna, odlična ideja.“ Okrenula je očima. „Kako bi se tebi sviđalo da ti netko kopa po kovčegu?“
„Pa samo me zanima tko će dijeliti spavaonicu s nama...zar je to tako loše?“ pravdala se Anna.
Samy se iznenada vragolasto nasmješila: "Ja znam kako vrlo jednostavno riješiti taj problem." Pogledala je Amber molećivim pogledom. Lyra i Anna su odmah shvatile na što Samy cilja i njihov se pogled pridružio njenom.
„...Ako baš moram...“ Uzdahnula je Amber umorno, ustala se i odvukla do uredno složenog kreveta smještenog ispod prozora. Zatvorila je oči i sjela na krevet... nije se uopće trebala truditi, slike su pred njenim očima prolazile nevjerojatnom snagom.

Suhi je list polako i lelujavo padao prema tlu. Uz glasan huk vjetra, pred očima joj se stvorila stara žalosna vrba obavijena hladnim noćnim zrakom. S njenih su grana kapale sitne srebrne kapi. Ljuljajući se na oštrom vjetru staro je stablo po tlu stvaralo sjene u plesu. Tamne, sjajne sjene koje su podsjećale na duge valovite pramenove kose. Uskoro je njihova crnina prekrila svijet pred njenim očima. Zadnje što je čula bio je prigušen dječji smijeh, toliko daleko da možda nije ni postojao.

Otvorila je oči i tek tada shvatila koliko ubrzano diše. Ispred sebe je ugledala tri zabrinuta lica.
„Amber jesi li dobro?“ Samy je prva progovorila. Amber je kimnula.
„Inače ne bude ovoliko... „ Tražila je pravu riječ.
„Intenzivno...“ Dopunila ju je Amber i ponovno kimnula.
„Što si vidjela?“ Upitala je Lyra.
„Ništa što bih znala protumačiti…” Tiho je progovorila Amber.
„Nisi vidjela curu koja nam dolazi?“ Upitala je Anna začuđeno.
Amber je slegnula ramenima: „Nisam vidjela nikakvu osobu, samo staro stablo u noći kako se ljulja na oštrom vjetru… Rekla sam vam već da je moje vizije teško shvatiti.“ Sad je i ona zijevnula. „ … ne znam za vas, cure, ali mene je ovo strašno umorilo. Vidimo se ujutro!“ Namignula im je da ih uvjeri da je dobro.
Navukla je na brzinu svoju spavaćicu i zavukla se u topli krevet. Zatvorila je oči i još jednom zadovoljno zjievnula. Prije nego ju je savladao san, stigla je u glavi ponovno prevrtiti sve što je vidjela…

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Srebrni trag mjeseca prodirao je kroz sive oblake. Nebo je bilo bez zvijezda i nagovještavalo kišu. Glasna tišina ispunjavala je okolinu. Tek rijetko bi ju prekinuo fijuk vjetra zanesen u igri sa tek ponekim otpalim listom, prerano odvojenim od izvora života. U blizini već stoljećima stajaše vila. Premda pomalo zahvaćena zubom vremena, očuvala je izvornu ljepotu. Vila na rubu šumice od koje su, zbog neobičnih događaja vezanih uz nju, zazirala bezjačka djeca. Cvijeće na prozorima spustilo je glave kao da sluti zlu kob te večeri. Nedugo zatim iz kuće je izašla djevojka pomalo mističnog izgleda. Tome su možda pridonosili njeni korijeni ali i njena pojava koja je odisala nečim nestvarnim i tajanstvenim… Bila je vještica, vještica po krvi, iz stare čarobnjačke loze. Djevojka hitrim korakom, gotovo trčeći krene prema šumi, uskim šumskim puteljkom. Kao kroz san hodila je prema dubinama šume… Kada je stupila na proplanak jedna mjesečeva zraka joj obasja lice prošarano bisernim suzama. Sjela je ispod raskošne krošnje drveta, na klupu obraslu bršljanom. Nije željela napustiti dom… Otići negdje daleko… Osjetiti opet na sebi poglede ljudi… Optužujuće… Hladne...
Nije htjela, a morala je… U sebi je vrištala ne, a izustila je da… Nije znala zašto. U sudbinu nije vjerovala, previše se toga dogodilo da bi imalo smisla. Dakle preostajala joj je samo ona sama. Zašto je morala otići? Ostaviti sve što je voljela, što joj je nešto značilo? Rekli su da je to za njeno dobro... Složila se s njima, a nije se slagala.
Prve kapi kiše prenule su je iz razmišljanja. Znala je da se mora vratiti... Prešla je prstima preko kore stare vrbe. Preko onoga što je stajalo urezano u nju… Davno... Kao u nekom drugom životu... Hladan vjetar je zapuhao igrajući se sa krošnjama drveća. Stvarao je na zemlji prekrasne sjene, gotovo magične… Na trenutak su slobodno zaplesale, a onda se sakrile kao da žele dati do znanja da su još uvijek tu… Sjene prošlosti…
Djevojka se blago stresla od hladnoće, skliznula s trošne klupe i odlučila se na povratak.
Negdje u noći čuo se bat staroga tornja kako otkucava ponoć. Sada bi bio trenutak kad počinje magija… Savijene krošnje drveća sažaljivo su se nagnule nad, sada već obrasli, šumski puteljak. Šumski put koji su prije mnogo godina utabale zaigrane dječje nožice.. No ta djeca više nisu djeca, kao što ni puteljak nije više put. Ta djeca su postala ljudi, a put posta puteljak što ih je nekada davno tajnama šume vodio...

- 00:01 -

Komentari (40) - >Isprintaj - #