utorak, 06.01.2009.

Ponos i čokolada

Iznenadna hladnoća je bila ono što ju je probudilo. Nevoljko se uspravila u toplom krevetu, vidjevši svjetlost koja je dopirala izvana. Iako rano ujutro, vani je već prevladalo više bijele svjetlosti nego li one plave koja je pratila noć.
Amber je spustila bosa stopala na pod i protrnula od njegove hladnoće. Ma kada je to uspjelo tako zahladiti?, još sinoć je večer bila okupana suncem, čak i sama noć je imala blagu toplinu.
Skočila je na noge, odgurnuvši se od kreveta jer je imala osjećaj da će se, ako samo još malo ostane tamo sjediti, vrlo vjerojatno samo vratiti natrag u meke jastuke. Prinoseći jednu ruku ustima kako bi zaustavila zijevanje, drugom je dohvatila štapić i nešto nerazumljivo promrmljala, usmjeravajući ga prema kaminu. No i to je bilo dovoljno – plamenovi kao da su jedva dočekali priliku da zagriju sobu. Vatra je gotovo entuzijastično zapucketala i Amber je tiho zakolutala očima. Kako išta može biti entuzijastično u ovakvoj atmosferi? No tada joj je pogled pao na Annu i Lyru sklupčane jedna do druge u gotovo istom fetusnom položaju u kojemu su bile prije no što su došle na svijet, a zatim i na Samy, njenu Sam.
Iznenadna toplina proširila joj se tijelom izvirući iz središta grudi i shvatila kako je bila u krivu. Hladnoća je bila samo plašt preko snenih očiju, onih koji ne vide dublje, puno dublje. Topli mir i nježan spokoj ispunjavao je meku prostoriju. Svježe jutro je bilo obasjano, ugrijano sjećanjima na prijateljstvo.
Magla na orošenom prozoru sjetila je Amber kako je djevojkama vjerojatno još uvijek hladno. Dohvatila je par teških deka te jednu od njih prebacila preko Samy, istodobno primjećujući kako je krevet ispod prozora prazan. Zaključila je kako je vjerojatno zahladilo nakon što je Lana otišla, jer bi ih inače ona pokrila.
Dok je prebacivala pokrivač preko blizanki, Anna se, od iznenadnog naleta zraka, razbudila. Pogledala je Amber svojim disneyjevskim plavim očima ispod gustih, tamnih trepavica koje su ih obrubljivale, a zatim se zadovoljno nasmiješila, jednako zadovoljno se promeškoljivši pod pokrivačem. Amber joj je uzvratila osmijeh premda su Annine oči već ponovo bile zaklopljene. Ostavljajući prijateljice, nakon što se uvjerila da je svakoj toplo i udobno, uputila se u kupaonicu pobrinuti se za sebe.
Stajući pred ogledalo oteo joj se uzdah kada je ugledala svoju inače glatku kosu u prilično zamršenom izdanju. Prihvatila se otpetljavanja i odahnula je kada je primijetila da se umrsio samo površinski sloj kose. Očito je imala nemirnu noć, jer je prije spavanja bila i više nego uredno pročešljana, zahvaljujući Samy koja je sjedila pored nje gotovo sat vremena igrajući joj se sa kosom.
Neobično. Nije se sjećala da je išta ružnoga sanjala. Nadala se da nije u pitanju neka od vizija isprepletenih sa snovima, a njih tako jako nije voljela. Dovoljno joj je bilo što joj se isprepliću stvarnost i vizije, što nije sigurna koji dio je realan, koji metaforičan, a koji su njeni preuveličani strahovi prikazani u najgorem izdanju. Nije uza sve to trebala i vizije–snove koje je dijelila nepostojeća granica, koju nije baš bilo moguće razaznati. Usto bi ih tako često zaboravljala pa si kvarila ostatak tjedna pokušavajući se prisjetiti izgubljenih djelića slagalice snova.

Vjerovala je da bi većini ljudi koje poznaje (ako ne i svima) njezine vizije bile prevelik teret, no njoj to nisu bile, ne njoj. Ona je jednostavno bila jako sretna ako je na taj način mogla ikako ikome pomoći, da bi sve neprospavane noći provedene u potrazi za izgubljenim snovima naprosto bile odnesene i zaboravljene o tom trenutku.
Ona je, za sve koji ju nisu poznavali, bila samo mlađa Blackova sestrica sa neobičnim načinom pogleda na svijet, zbog čega je on pomno pazio na nju. No on joj je običavao govoriti kako je ona mnogo, mnogo više.

No iako to nikada nije rekao, niti ičim pokazao, znala je da mu teško pada brinuti za nju. Kada je odlazio od kuće nije imao volje brinuti se ni za sebe, a nešto pomno skriveno iza maske Starijeg Brata govorilo joj je da se to ni danas nije puno promijenilo. Znala je da koliko ju voli, no znala je i da bi ju često ostavio negdje daleko iza sebe, u prošlosti. Jer je zapravo ona bila njezin živući spomenik, podsjetnik na sve ono što je prezirao i što je želio zaboraviti. Na dom koji nije želio tako zvati, na sve što je želio ostaviti iza sebe uključujući i podrijetlo koje je mrzio.
I nije ga krivila.
Još jedan razlog zašto je svoje vizije smatrala teretom, kao i darom; pomagale su joj obrnuti status quo – ona je na neki način mogla brinuti za Siriusa. Vratiti mu za sve što je on činio za nju. Iz daljine.
Ono što tko nije znao je to da ona često u knjižnici proučava zadnje zapise o obiteljima u kojima se talent za posebne sposobnosti pojavljivao. Jednostavno su mislili da uči ili čita ili proučava tko zna što. Mala pametnica Amber, malo sutra.

Voljela bih znati, uzdahnula je nekako sjetno. Nije bila sasvim sigurna što bi sa tim saznanjem, no zasigurno bi joj prije svega bilo drago upoznati nekog novog. Kao osobu. Kao osobu sličnu njoj. Možda bi tako mogla i uočiti kako se oni postavljaju prema svijetu i prema sebi, a da ih ne pita otvoreno; povjeravaju li se samo onima kojima vjeruju? Onima za koje misle da bi mogli shvatiti, razumjeti i preživjeti tu istinu? Znaju li svi kojima su okruženi, ili samo određene osobe? Što sa onim prijateljima koji su pravi prijatelji no opet to ne znaju, jer nije činilo razliku da im ikada kaže? I što misle, kako bi ti prijatelji reagirali kada bi im to otkrili nakon godina potpuna prijateljstva – bi li se osjećali prevarenima, pitali se zašto im je to do tada tajeno, bi li razmatrali pojam dvoličnost?

Doduše, poznavala je Lanu. Pa opet, nije joj nametala tu temu. Činilo se da bi ju spominjanje njenoga dara uznemirilo premda to vjerojatno ne bi pokazala, no zelene oči bi joj najednom postale prazne. Poput dvaju zrcala koje odražavaju samo ono što vide. I Amber bi se pravila da ne vidi, imajući neki osjećaj da tu razgovor ne bi mogao pomoći.
Premda nije mogla shvatiti i zašto bi ju to uznemirilo. Istini za volju, mnogo Laninih postupaka nije imalo objašnjenja no činilo joj se kako svi počivaju u istom, jednostavnom razlogu. Ledom okovanoj boli u njenim očima. Nije znala zbog čega, ali zapravo nije namjeravala tražiti razloge. Za nju je Lana bila osoba koja je na neki čudan način imala nešto zajedničko s njom.
Sjetila se noći Siriusove nesreće kada je prvi put dobila potvrdu da Lana ima više sličnosti s njom nego što je mislila. I unatoč situaciji koja je uslijedila, negdje u dubini srca grijala ju je ta pomisao. No kada se Lana te noći vratila u zajedničku spavaonicu, Amber je bila sretna što ju je jedino ona ostala čekati budna. Bila je sretna što djevojke spavaju i što su pošteđene tog prizora.
Kada ju je Amber zazvala, jedva se okrenula prema njoj no i to je bilo dovoljno da joj trak svjetlosti obasja lice. Njeno lice... Bila je to prazna ljuštura, lišena emocija, lišena gotovo svake ljudskosti. Amber se sjećala kako je gotovo procviljela njeno ime pri čemu joj je glas prepukao. Dvaput.
No Lana se samo srušila na krevet i obesvijestila. Amber joj se približila u želji da ju probudi, želeći pomoći... nekako, bilo kako, no predomislila se. Možda radi njenog pogleda prije nego je zaspala. Sjećala se kako joj je tijelo bilo ledeno na dodir te koliko god ju ona pokušavala ugrijati, ono je ostajalo pri temperaturi ledene vode, kao da je cijeli dan provela na oluji koja je bješnjela vani. Tek bi joj povremeno suza kliznula obrazom uz tih šapat riječi, isprva nerazumljiv. Amber je cijelu noć prosjedila uz nju; plačući zajedno s njom, držeći svojom njenu ruku koja nije poprimila ništa njene topline.
I moleći se. Moleći se da ne prestane mrmljati te dvije riječi koje je stalno ponavljala. Nije znala čiji to oprost Lana traži no duboko je vjerovala da bi joj, tko god bio u pitanju, odmah oprostio kada bi vidio koliko je usrdno tužna.
Tada se zaklela da ju sama nikada neće pitati za njene sposobnosti, sve dok ona ne dođe njoj. No biti će tu za nju, još kako.

Iznenadno sjećanje na nesreću zbog koje je njezin brat završio u bolnici, podsjetilo ju je na nešto što je u snenosti jutra zaboravila. Gotovo je poskočila pred ogledalom žureći nazad u spavaonicu. Želudac joj se stegnuo od nervoze – ponovno. Kasnije ovoga jutra trebala se održati prva metlobojska utakmica sezone i Sirius je, naravno (gotovo je ponovno zakolutala očima) nakanio zaigrati u njoj. Zato i je jučer namolio ili - poznavajući istoga – primorao vidaricu da ga ranije pusti. Amber se nije slagala s tim no znala je da ga ne može privezati za bolnički krevet. Hvatali su je valovi bezrazložnog sestrinskog straha, no nije si mogla pomoći. Tješila se pomišlju da njega to stvarno čini sretnim te da će mu, ako ne uguši svoje strahove i sumnje, samo pokvariti sreću. A to nije željela. Usto, činjenica da njezin brat igra, praktički je garantirala spektakl. Nasmiješila se samoj sebi dok je nervozno štipanje u želucu zamjenjivala tek blaga trema koja je bila uobičajena za svakog navijača metloboja kada bi igrao njegov dom.


Odahnula je kada je ustanovila da su djevojke budne i već napola spremne za doručak. U prostoriji je sada već bilo prilično toplo (promjena temperature se uopće nije osjetila na koži) i... prilično glasno. Blizanke su bile budne i ponovo u elementu.
"Zadnji puta ti kažem Anna, miči tu svoju poveliku pozadinu iz mojih traperica dok ih nisi proširila ili ću te ureći!", Lyra je režala na sestru pokušavajući joj skinuti traperice.
"Daj mi jedan razlog zašto bih", odbrusila joj je Anna, mirno se ogledavajući u zrcalu.
"Jer nisu tvoje...?", molećivo je zacviljela Samy nastojeći riješiti krizu prije no što nastane treći svjetski rat. Ponovo.
"A da? A kako, molim te, to znaš?", prostrijelila ju je Anna pogledom.
"Jer pod a, ti ne crtaš lakom za nokte po trapericama i pod b, sjedila sam do Lyre pod Poviješću Magije kada je to iscrtavala", sa drskom smirenošću joj je objasnila Samy, okrećući ju na drugu stranu kako bi mogla vidjeti crtež na desnoj strani koje se protezao od bedra do nogavice u kombinaciji vodenih boja, flomastera i laka za nokte.
Anna se namrštila, skupivši usne, a zatim nasmiješila vedro tako da joj je osmijeh obasjao cijelo lice:
"Hej, u pravu ste! Da sam vidjela ovo sigurno ih nikada ne bih obukla. Mislim... Tako nešto staviti na sebe, yuck", iscerila se sestri kada joj je brzim pokretom bacila treperice u lice.
Lyra ih je spretno uhvatila i brzo pregledala stručnim odmjeravanjem.
"Ako su se samo milimetar razvukle... urok... vrijedi...", mrmljala je škrgućući zubima.
"Ma daaj. Barem ćeš se moći pohvaliti da su ti hlače barem jednom bile popunjene kako treba", odbrusila joj je Anna veselo, već tražeći novi odjevni predmet.
Samy je zakolutala očima i odmahnula glavom, no Lyra ju je vrlo vjerojatno prečula jer je bila zabavljena vlastitim oblačenjem.
Amber ih je sve tiho pozdravila, smiješeći se. Bile su komične, gledajući sa strane, no nije htjela biti nepristojna i umrijet od smijeha baš pred njima.
"Uspjela si raščešljati kosu vidim. Anna kaže da je jutros užasno izgledala", da joj Samy istovremeno nije nježno rukom prošla kroz kosu, Amber bi se po svoj prilici uvrijedila.
"Da, opet je glatka i sjajna... i ravna", zasmijuljila se gledajući Annu koja je izbjegla njen pogled.
Anna je tiho patila za glatkom i ravnom kosom no to nikada nije rekla sasvim na glas jer joj je i njena, onako u blagim loknicama pri vrhovima, nalik na vatru, izvrsno pristajala. No Amber nije mogla ne zamijetiti čeznutljive poglede koje je bacala prema Laninoj kosi s vremena na vrijeme, ali svejedno nije ništa rekla kako ne bi povrijedila prijateljicu. Iako, malo zločesti ubod joj neće baš jako naštetiti, zar ne?
"Nego, Lyra, idemo mi na doručak, a vas dvije dođite kada se spremite, čuvat ćemo vam mjesta", namignula im je Samy.
"Dogovoreno"
"Hvataj!", Anna je dobacila sestri svoje navijačke rekvizite, kako ih ne bi zaboravila.
Lyra se nasmiješila izlazeći, a Amber prevukla skrletnu pelerinu preko glave te krenula za njom van.
"Stvarno izgleda kao dobrica s tim zlaćanim preljevima u ravnoj kosici, uredna i spremna na minutu u rano jutro...", čule su Annu kako mrmlja, prevlačeći majicu preko glave, znajući da će ju čuti.

~*~*~*~

Velika je dvorana odisala navijačkim raspoloženjem kao i inače prije domskih utakmica. Amber si je nevoljko morala priznati da je, koliko god bila nervozna pa čak i zabrinuta, obožavala utakmice baš zbog takve atmosfere. Stolovi su se šarenili u domskim bojama, a plavi i grimizni povremeno jedni prema drugima dobacivali navijačke (i neke malo manje pristojne) slogane. Usprkos suparničkoj napetosti, atmosfera je u dvorani i dalje bila živahna i topla.
Amber je duboko udahnula uživajući u mirisima sviježega kruha i čaja te zaključila da je zapravo poprilično gladna. Ubrzala je korak da bi dostigla Lyru koja je već dohvatila prvu krišku kruha za Gryffindorskim stolom. Čim je sjela Lyra joj je poduzetno dodala šalicu toplog čaja od borovnice. Amber se zahvalno nasmiješila.
Uskoro je ugledala Samy i Annu kako im prilaze. Anna visoko uzdignute glave, sa raspuštenom ponoćno plavom kosom čiji su joj uvijeni vrhovi padali niz leđa i mila Samy sa svojom kovrčavom smeđom grivom.
Čim su stigle Anna se sporo i teatralno okrenula oko sebe s ponosom pokazujući precizno iscrtanu zlatnu brojku 9 ispod jednako precizno ispisanog Potter na poleđini njene pelerine.
"Ne ljutiš se što sam ti pokupila ideju?" Anna je iz čiste pristojnosti upitala Amber.
"Naravno da ne." Vedro joj je odgovorila Amber vraćajući se svojoj kriški kruha i džemu od jagode. Inače je Amber bila ta koja je na svakoj utakmici ponosno na poleđini svoje pelerini nosila "Black" i sedmicu, no ne i danas. Danas nije bila raspoložena za svojatanje prava na svoga brata. Iako si svjesno još to nije do kraja priznala, tom je malenom gestom koja gotovo sigurno neće biti prepoznata, tu mogućnost htjela ostaviti nekome drugome.

Osjetivši promjenu atmosfere, podigla je glavu na vrijeme da ugleda visoke figure ogrnute tamnim, teškim plaštevima, kako ulaze u dvoranu. Gryffindorske momčad je sišla na doručak. Sa druge strane isto je to činila i protivnička momčad. Bili su zbijeni u grupici, posloženi prema ulogama u igri. Udarači sa strane, vratar na začelju, tri lovca čine prednji dio kruga, tragač nosi centar, sjećala se kako joj je Sirius strpljivo objašnjavao. Iznenadila se koliko je to sjećanje bilo davno, negdje u vrijeme njezinog prvog dolaska u Hogwarts. Gotovo se nasmijala kada je shvatila da još uvijek tu rečenicu recitira u mislima kao pjesmicu. U trenutku se zapitala je li i Siriusu to bilo ugodno sjećanje kao i njoj. Uzdahnula je, nesvjesno.
James koji je bio u sredini, gotovo rame uz rame do Siriusa u prolazu je gotovo neprimjetno pogledao Amber i jednako neprimjetno joj kimnuo glavom blago se nasmješivši. Imalo je to smirujući učinak na nju i bila mu je zahvalna na toj neizrečenoj činjenici da je on tu. Uz Siriusa.
Nervozu u želucu zamijenilo je samo blago nervozno uzbuđenje zbog prethodne utakmice.
"Koji ulazak", Lyra je tiho prokomentirala, no ovoga puta u njenom glasu nije bilo sarkazma već - Amber je iznenađeno shvatila - iskrena zadivljenost. "Hej, tko zna, možda su usput i pomeli pod s tim metlama. Barem nekakve koristi od cijele drame", nastavila je najednom ravnodušno.
Amber nije mogla izdržati, prasnula je u smijeh. Iako, ponos joj se nije skidao s lica.
Iznenadnu tišinu prekinulo je zborno šaputanje ženskog dijela Gryffindorskog stola. Ovoga je puta Amber od srca okrenula očima, pridružujući se Lyri koja ju je već preduhitrila u tome.

Pogledom je potražila Lanu; sjedila je uspravno na svom prilično osamljenom mjestu i polako dugim prstima otkidala komadiće tosta prije no što bi ih pojela. Primijetila je kontrast između njene tamne pelerine i jednako tamno obrubljenih očiju i usput zaključila kako je to vrlo dobar trik za prikrivanje podočnjaka. Lana je djelovala zamišljeno, a ako je i primijetila dramatični ulazak momčadi, to ničime nije odavala.

Sirius i James su sjeli na sasvim drugi kraj stola, blizu onog profesorskog, pridruživši se Luncu, a žamor je nastavio kružiti dvoranom kao da nikada nije ni bio prekinut. Nije uputio pogled prema Lani, ali nije to ni previše očekivala. Samo ponekad, vrlo rijetko, bi vidjela poglede koje je upućivao Lani i to najčešće i namjenjene tome da ga ostali vide. Ponekad, kada bi se našla u njihovoj blizini istovremeno, dobila bi osjećaj da se nalazi na šahovskom polju sa čije svake strane se vuku iznimno komplicirani potezi premda većina od njih djeluje spontano i nehajno. Impulzivno, bez puno razmišljanja. No kao promatrač mogla je vidjeti kako se iza svakog od njih krije nešto puno dublje, nešto što je sasvim daleko, sasvim suprotno od nepromišljenog.
Lana joj je na neki pomalo neobičan način zapravo bila vrlo draga. Voljela bi da joj je dopustila da joj se približi, no ne bi joj bilo ništa manje drago ni da je to dopustila Siriusu. Bila je drugačija od ostalih djevojaka u Hogwartsu, na neki udaljen način, i vjerojatno jedina za koju ne bi mislila da nije dovoljno dobra za njega. Usprkos silnoj popularnosti i dovitljivim dosjetkama pa i izvježbanom eskiviranju nastave, njen brat nije bio onakav kakvog su ga mnogi vidjeli. Znala je to iako ni njoj to godinama nije pokazao. Lana mu je bila zagonetka i prema njoj je na posve svoj način pokazao više zanimanja nego prema ičemu drugom kroz dugi niz vremena.
Iz misli ju je prenula Rhianna koja je u prolazu rukom dohvatila pramen njene plave kose i pustila ga da joj proklizne dlanom. Namigla joj je kad ju je pogledala, a zatim nastavila prema Lani. Djelovala je vedro i gotovo navijački raspoloženo. Iako je uvijek vjerno navijala za svoje prijatelje, metloboj nikad nije bio jedna od Rhianninih strasti.


"Konačno gladna, ha?", nasmiješila joj se slatko cupnuvši petama kako bi se zaustavila na mjestu ispred Lane. To je bilo prvi puta od kako je u Hogwartsu da ju Rhianna vidi kako jede tako nešto obilno za doručak. Na neki čudan način bilo joj je drago – već je postala bolesno neuhranjena.
Lana ju je nezainteresirano pogledala u oči, a zatim spustila pogled na tost ispred sebe koji je dugim prstima kidala na sitnije komadiće.
Rhiannu to nije pokolebalo; dva najdraža prijatelja su joj, u slobodno vrijeme, bila dva najveća frajera u školi – dobro je znala kako izaći na kraj s takvim stavom. Ta njih dvojica su praktički izmislili takvu vrstu ignoriranja ljudi.
Čak je i sama Amber, inače Siriusov alter ego, u trenucima uvrijeđenosti znala provoditi takvu torturu.
Izvukla je stolicu preko puta Lane u namjeri da sjedne. Zaustavio ju je prilično hladan glas.
"Nisi pitala je li zauzeto", izjavila je nezabavljenim, otegnutim tonom.
Rhin se zapitala je li to preuzela od obožavanog profesora Čarobnih napitaka, a opet – s obzirom na unikatnu izvedbu istog, da nije znala Snapea prije nego li Lanu vjerovala bi da je on to pokupio od nje.
"Ti da čekaš da ti se netko pridruži?! Da, baš", nacerila joj se i mirne duše smjestila u stolicu.
Neočekivano, Lana se također osmjehnula pritom blago savijajući kutove usana prema dolje. Rhin ju je gotovo iznenađeno pogledala pritom shvaćajući kako se ova smiješka nekoj nepostojećoj "internoj fori" u njenim riječima. Nečemu ironičnom možda?
Rhianna se naslonila laktovima na stol isprepličući prste te naslanjajući bradu na njih: ako Lana najbolje funkcionira u klupku vune kojem ona vuče konce, onda će ga Rhianna jednostavno prerezati. Odlučila se za jednu stvar za koju nije vjerovala da Lana može odigrati u slučaju same sebe – izravnost.
Zaustila je da joj postavi pitanje, no začula je udaljeno nakašljavanje, nakon kojega je nastala apsolutna tišina u prostoriji. Svjetlo u dvorani je sada osvjetljivalo samo jednu točku. Dumbledore je stupio na svoje izrezbareno postolje.
"Dovraga", promrsila je, a zatim primijetila Lanine oči kako ju iskričavo motre iz tame, sada s nekim zabavljenim prizvukom.
Rhianna se ponovno primirila i dovela emocije pod nadzor, lagano se osmjehnula Lani, a zatim naslonila u stolcu kako bi poslušala što Dumbledore ima za reći.
Iznenadila se kada je pored njega vidjela omanjeg čovjeka, ugodno popunjenog trbuha, pri pogledu na kojeg bi točno mogla zamisliti scenu u kojoj on trči hodnicima voljenog dvorca za dugonogim i okretnim ravnateljem, uspuhano pokušavajući održati razgovor.
Nije znala da je i ministar magije prisustvovao doručku. Vjerojatno je došao odgledati prvu ovosezonsku utakmicu. Uistinu je djelovao kao jedan od onih vjernih fanova sporta koji sami po sebi nikada nisu imali nikakva potencijala, ali zato danas sa svojih visokih položaja glume mecene mladim talentima i na taj način konačno osjećajući neki talent u svom posjedu.
Nakon što je minuo pljesak za predstavljanje ministra - čije ime Rhianna nije uspjela uhvatiti no nije bilo ni bitno. Vjerovala je da ni ovaj neće ostati na svom položaju dugo kao ni njegova tri prethodnika u proteklih pet mjeseci. Pored ravnatelja Hogwartsa, ministar je bio taj koji je djelovao kao da bi trebao biti nečiji potrčko – Dumbledore je prešao svojim iskričavo plavim pogledom i dvoranom je ponovo zavladao potpuni mir.
Ma što je to danas sa iskričavim pogledima?!, valjda je djelovanje mraka tako utjecalo na njen vid.
"Dragi moji, drago mi je što vidim da smo svi živi i zdravi te spremni za predstojeću utakmicu" – tu se morao prekinuti jer su učenici počeli žamoriti i klicati na spomen utakmice. Dumbledore ih je nasmiješeno promatrao, a zatim dometnuo: "Znam, znam, dijelim vaše uzbuđenje.. Ali baš zato", tu je opet poprimio ozbiljan ton "baš zato vas molim da me nakratko saslušate. Baš zato što smo živi i zdravi sada, ne znači da smo i donedavno bili."
Dvoranom se iznenada proširilo drugačije ozračje dok su oni najbrži shvaćali kuda smjera. Dumbledore je odbijao na bilo koji način komentirati Siriusovu nesreću dok god je on bio u bolnici. Sada se situacija promijenila i Rhianna je krajičkom oka pogledala u Lanu. Odmah je shvatila da se slobodno mogla i okrenuti prema njoj jer Lana nije gledala ni u koga. I dalje je nezainteresirano trgala onaj isti patetični tost.
"Svima nam je drago što je mladi gospodin Black dobro i što je smogao snage zaigrati u predstojećoj utakmici.." tu je opet morao zastati zbog gotovo uzbuđenog došaptavanja određenih učenika. Točnije učenica. Rhianna je zakolutala očima.
"No, no djevojke, vjerujem da je gospodin Black već zauzet", nasmiješio im se Dumbledore veselo dok su mu se oči zacaklile.
Na to se James sa drugog kraja Gryffindorskog stola prilično glasno ustao i nakašljao.
"Ispričavam se profesore, no moram ispraviti netočan navod", tu je kimnuo Dumbledoru koji je strpljivo prekrižio prste i zagledao se u njega s poluosmjehom na usnama.
Lana se prilično glasno zasmijuljila.
"Dakle ispravak netočnog navoda", James se kažiprstom i palcem ruku naslonio na stol ispred sebe i zaokružio pogledom po masi "mladi gospodin Black još je uvijek slobodan za sve one koji..."
"Ah, gospodine Potter", blago ga je prekinuo Dumbledore. "Mislio sam na metloboj."
"Dakako", James se široko osmijehnuo i smjestio nazad u stolac prije no što su ostali primjetili kako mu je noga žestoko klecnula.
Rhiannin pogled je kliznuo na Siriusa koji je sjedio do njega u sjeni stupa na koji je bio naslonjen. Savršeno opušten sa tipično siriusblackovskim arogantno-zabavljenim osmijehom na licu, držao je pogled spušten na stolu, na svojim dugim prstima koji su se igrali sa štapićem. Ničim ne odajući da je trenutak prije lupio Jamesa u potkoljenicu. Lupin, pored njega, zabacio je glavu, glasno se smijući.
U međuvremenu relativan mir se ponovo uspostavio u dvorani i Dumbledore je nastavio.
"Dakle kao što sam krenuo reći - prije no što me mladi gospodin Potter ljubazno prekinuo - " (James mu je salutirao kratko dotičući čelo sa dva prsta) "možemo zahvaliti našim vrijednim vidaricama koje su pravovremeno intervenirale i tako spriječile negativne posljedice. No mladi gospodin Black svoju zahvalnost duguje još nekomu; izvjesnoj mladoj dami čija je brza reakcija uvelike pomogla sretnome završetku", nastavio je naglašavajući ono "pomogla" tako da nikome nije mogao promaći neizrečeni nastavak rečenice; pomogla – a ne odmogla.
Premda nije izravno pogledao dotičnu mladu damu, većini je bilo jasno na koga se to odnosi. Rhianna je očekivala kako će se okrenuti prema njoj, jer većina populacije tih godina nije imala isuviše takta za osjećaje drugih, no uspjeli su je iznenaditi. Da, krajičkom oka su pogledavali prema njoj no držanje im se znatno opustilo (premda je uvijek bilo skeptika, baš kao što će ih i uvijek biti. Pogotovo u slučaju Lane.) jer ih je većina bezuvjetno vjerovala Dumbledoru. Gotovo nitko se nije otvoreno okrenuo prema Lani.
Što nije značilo da Rhianna neće. I što nije značilo da je gotovo požalila što je to učinila. Jer definitivno nije bila spremna vidjeti njen izraz lica. Ignoriranje, ravnodušnost možda čak i ledenu hladnoću... – to je bilo ono s čime se mogla nositi, ono za što je vjerovala da će sresti. No čisti, pitki bijes u svoj svojoj neprerađenosti prvog udara... Ustuknula je, nagonski, na neki morbidan način sretna što taj pogled nije upućen njoj.
Gotovo punu sekundu je zurila u nju, no zatim je trenutak prošao, a Lana spustila pogled na stol ispred sebe ponovo mirno i nezainteresirano da se Rhianna zapitala je li ikada vidjela išta drugo ili joj se samo pričinila igra sjenki.
"No to još uvijek nisu razlozi zbog kojih se dogodilo što se dogodilo", nastavio je Dumbledore.
Rhianni je trebalo par sekundi da se prisjeti o čemu on to priča. Aha, Blackova nesreća, vidarice koje su zaslužne za brz oporavak i Lana. Koja je pridonijela sretnom završetku. Zasigurno.
"A nije ni crna magija, čak ni vodenljudi."
Nitko nije shvatio šalu.
Točnije svi su isuviše napeto zurili u Dumbledora sada pohlepno gutajući svaku njegovu riječ – konačno su bili nadomak pravih odgovora na sve glasine i pretpostavke što su se ovih dana širile po dvorcu. Čak ga je i Rhianna pozornije pratila, premda je ona već slutila svoje odgovore.
"Rukohvat nije zasigurno od magije popustio", svi su se zbunjeno pogledali dok se Dumbledore veselo nasmiješio. Iako, oči su mu ostale mirne i ozbiljne. "Zapravo, ispravak – je", nadodao je vragolasto ispričavajućim tonom.
Nitko nije previše mario za to što ga nisu isuviše shvatili – naviknuli su na neobične izjave njihovog pomalo ekscentričnog, ali genijalnog ravnatelja. Iako, Rhianna je bila uvjerena da kada bi samo malo više ljudi pohađalo Bezjačke studije i učilo bezjačke izreke, ona ne bi bila samo jedna od rijetkih koji su se nasmijali.
"Izgleda da je odlučio popustiti zbog nestašnog igranja određenih učenika sa nedopuštenim čarolijama", tu si je dopustio blagi naklon glavom u smjeru Slytherinskog stola, gledajući u neku točku koju Rhianna nije mogla vidjeti, no odjednom je postala sasvim sigurna da zna na kojoj je to točki Dumbledore uputio pogled. U glavi joj se ponovno pokrenula lavina pitanja, ista ona od prije par večeri, koju je prigušio razgovor sa Lanom. No ovaj puta samo se jedno isticalo: Zašto on?
Što je to Riddle moguće mogao imati protiv Blacka? Da, nije bila čak ni javna tajna da Sirius općenito ne voli Slytherine, no nije se sjećala da je ikada koliko ga poznaje uopće uputio pogled prema Riddleu. I suprotno.
Riddle je oduvijek bio tih, staložen, uvijek zakriven sjenama dvorca. Da ne zna da su Slytherini koje su već "bolje poznavali" bili upravo njegovi, takoreći, sljedbenici, čak bi si dozvolila da kaže – povučen.
Što je za ime Boga Riddle nakon svih godina odjednom imao protiv Siriusa? Ili možda bolje pitanje – što je imao s Lanom?
Iznenada, učinilo joj se da je uhvatila njegov pogled no onda je shvatila da se prevarila. Hladan, na neki zbunjujuć način otmjen, proračunat, mladić u zgasito zelenoj pelerini, sa Slytherinskim grbom koji mu se ponosno kočio na prsima, lijepih no zastrašujućom ozbiljnošću ispunjenih crta lica nije gledao u nju. Tražio je Lanin pogled.
Rhianna je iznenada osjetila silnu potrebu da se okrene ka Lani. Je li ga ignorirala? Ne. Nije.
Svojim tamno obrubljenim očima otvoreno je gutala njegov pogled svojim, noseći neku posprdljivu, zločestu notu u njemu. Ovaj puta led u njenim očima bio je prilično prigušen dojmom da se zludaro zabavlja.
Kada se ponovno okrenula prema Riddleu, on se već izgubio u masi.
Shvatila je da nema više što pitati Lanu – saznala je i više nego što bi ikada mogla od nje izvući. Činilo se i da je Lana odlučila kako joj je dovoljno Rhianninog društva za danas; jednim gipkim pokretom se ustala na noge i uz polunasmiješeno "Bok", odzdravila Rhianni.
Nastavila se smiješiti iza vela kose i dok je koračala iz Dvorane, mrvicu prebrzo da bi opisivalo pojam "išetala".
Rhiannin pogled je već odlutao dalje i već je skočila na noge u namjeri da ode poželjeti sreću dečkima prije tekme, no krajičkom oka je uhvatila promjenu u slici koje je ono do maloprije gledalo. Lana je zastala nešto prije izlaza iz Dvorane na položaju iz kojeg je jasno mogla vidjeti sva četiri domska stola. Taktičkom položaju; nitko tko nije unaprijed znao gdje treba gledati teško bi ju mogao uočiti. No nitko osim Rhianne i nije pratio prema kojem je to od četiri stola usmjeren taj pogled.
Da joj kosa nije zaplesala na leđima Rhianna nije bila sigurna da bi primjetila promjenu u držanju glave koja je pozivala van. Vidjela je njezin pogled – prilično je podsjećao na situaciju u kojoj zmija hipnotizira svoj plijen. Rhin je imala priličnu ideju i tko je u ovom slučaju plijen, no nije bila sigurna zna li Lana koliko brzo se ova igra može okrenuti te koliko brzo lovac može razotkriti da je lovac. I koliko kasno ona to može shvatiti.
Na drugome kraju dvorane Riddle se ustao – da, sada ga je ponovo mogla vidjeti. Kao i ostatak dvorca koji se jednostavno nije obazirao – uzvraćajući pogled.
Prolazio je između stolova, u blagoj sjeni kao i Lana sama, držeći korak paralelno s njom.
I Rhianna se iznenada osjetila kilometrima udaljeno. Ili su njih dvoje bili ti koji su bili daleko? Površinski je počela shvaćati kako oni funkcioniraju – u nekom svom svijetu s mogućnošću da isključe ostale, da se udalje od svijeta i samih sebe. Kao da ih na taj način povezuje nešto jače: njezin svemir, sva njegova koncentracija bila je u ovom trenu u njezinim očima, njezinim pokretima i samom sebi. A opet, bivali su i više nego svjesni svega oko sebe, na neki – kilometrima udaljen – Rhianni neshvatljiv način.
Nije mogla ne zapitati se što se dogodi kada oklop od masivne kontrole svakoga atoma sebe – popuca. Što se dogodi s tim osobama? Kako se zatvoriti tako duboko u sebe, da se zatvoriš od samoga sebe? Kako izmanipulirati i preduhitriti sve oko sebe tako da uspiješ zaboraviti na faktor samoga sebe? Kako se zatvoriti u svijet koji si si sam izgradio? Zbog čega kilometri udaljenosti?
No, nije li to upravo ono što svi radimo? Ogradimo se od svijeta, kada svijet priđe previše blizu. Koliko je blizu njima prišao svijet? Kolika je morala biti jačina tog udara, da se tako snažno odbio? Ili se, u slučaju nekih, rasprsnuo i ostavio krhkotine duboko pod monoumentalnim ruševinama.
Trenutačno, Rhiannu je preplavila spoznaja da gleda u jednu osobu i razmišlja o nekomu sasvim drugom na njegovom mjestu. Nekome tko bi pripadao u Lanin pogled. Nekome tko je previše ponosan da bi molio, a previše uporan da bi prihvatio ne kao odgovor. Nekome poput nje same.
Netko tko bi tamo pristajao više od Riddlea. Jer ako je nešto o Lani do sada znala, to je da ona nije zla. Barem je tako odabrala vjerovati. Jer na kraju sve što vidimo ionako se svodi na ono u što vjerujemo.
Tako je krenula za njih dvoje, krećući se u sjenama dvorca - učeći od najboljih. Nije bila sigurna zašto. Možda zato što je vjerovala da je Lana barem na neki način dio Siriusove budućnosti, jedini na koji on ne može utjecati i jedini kojeg ona može pokušati očuvati.
Jer na kraju svega, za Riddlea nije bila tako sigurna.


Žureći hodnikom, kao i uvijek promatrala je perivoj kroz debelo staklo velikih prozora. Jutro je bilo vedro, no nešto joj je odavalo dojam hladnoće. Stisnula je pelerinu čvršće oko sebe iako je u dvorcu kao i uvijek bilo ugodno toplo. Skrenuvši iza ugla zaključi da im je izgubila trag, slegne ramenima s blagim olakšanjem i krene sporim korakom prečicom do knjižnice. Imala je dosta posla danas poslije podne, dobro će joj doći da barem knjige sad pokupi.
Već se pripremila na blago prašnjav zrak knjižnice koji je tako dobro poznavala, kad je začula poznati glas negdje u dubini hodnika koji se otvarao desetak koraka s njezine desne strane. Uzdahnula je, očito je bilo suđeno da ovu godinu u Hogwartsu provede prisluškujući zagonetne razgovore u hodnicima. Nije joj se to baš odviše sviđalo no znala je da od Lane nikada neće saznati što se događa i da joj je ovo jedina šansa.
Uzdahnula je još jednom a zatim tiho krenula prema hodniku i zastala na samom ulazu, tiho se nadajući da nitko neće biti previše znatiželjan zbog njena ponašanja. Hodnik uz knjižnicu nije bio nešto posebno posjećen ni inače a kamoli u jutro prije utakmice. To je, naravno i bio razlog zašto su ga dvije usamljene figure koje je sada promatrala izabrale.

Bili su bliže no što je očekivala, no srećom previše su bili zaokupljeni jedno drugim da bi obratili pažnju na nju. Mogla je vidjeti svaki njihov izraz lica, što joj je trenutno nije bilo nimalo korisno s obzirom na proračunatu prazninu kojom su oba odisala.
Riddle je naizgled opušteno svoju ruku naslonio na zid ispred Lane. Da nije bila bolje upućena pomislila bi da je prizor ispred nje sasvim opušten razgovor dvaju prijatelja. Ovako se nije mogla oteti dojmu da ta spontano položena ruka priječi Lani put kojim je krenula. Jutarnja svijetlost koja je prodirala kroz prozor iznad njihovih glava, još je više naglasila Tomovu svijetlu put.
"Dovoljno je inteligentan da i sam to shvati." Začula je Lanu kako ravnodušno naglašava.
Lana je zatim spustila pogled prema ruci koja joj je zapriječila prolaz i blago nakrivivši glavu nježno vršcima prstiju prešla njegovim dlanom od dna palca prema dnu kažiprsta. Riddleov iznenađen trzaj rukom prema sebi bio je popraćen Laninim pogledom punim prijezira. Potpuno iznenadnoj promjeni od prethodnog smirenog premda proračunatog izraza lica. Jedva je primjetno glavu pomaknula na stranu, zaobišla ga i otišla.
Vrativši pogled na Riddlea Rhianna je primijetila kako je oprezno zakrio ruku pod pelerinu i tad joj je sinulo da je u dodiru bilo nešto više od onoga što je ona vidjela.
Sjetila se prezirno izazovnog bljeska u Laninim očima i ovaj put, u sjećanju, pronašla led u njemu.
Što mu je mogla učiniti, ta samo ga je nježno dotaknula po ruci... no iznenada je shvatila istinitost svojih misli. Nježno.. Je li u tome bila stvar? Je li moguće da je toliko ... je li očekivao nešto drugo? Nije znala koji bi pridjev upotrijebila. Nijednom u kratkomu vremenu koliko poznaje Lanu nije mogla reći da sasvim razumije način na koji ona funkcionira, način na koji razmišlja. Kad god bi do sada pomislila da joj je uspjela pratiti tok misli, iznenadila bi ju nečim novim, nečim neočekivanim. Možda su nedavni događaji vezani uz Lanu, neki od njih koji su se odvijali samo između njih dvije, možda su je uljuljkali u lažan osjećaj da ju sada poznaje malo bolje, da ju malo više razumije, da zna malo više o njoj. No istina nije bila takva. Istina je bila da na neki neobičan način ne zna o Lani ništa više nego kada ju je prvi put vidjela. Jedina razlika između sada i onda je bila u tome da je sada znala u kolikoj točno mjeri ne zna ništa o njoj.
Uzdahnula je, nesvjesno sliježući ramenima te se okrenula i vratila se putem kojim je i došla. Put kojim je krenula Lana bio je mnogo kraći, no nije imala snage izmišljati eventualna objašnjenja "otkud ona ovdje" a još manje prolaziti pokraj Toma Riddlea. Sat ispred nje otkucao je, a ona je poskočila. Iznenada je shvatila da je propustila primijetiti kako je Hogwarts pored nje utihnuo, a Riddle i Lana krenuli dalje svojim putovima. Stajala je tamo još par sekundi, sa rukama duboko u džepovima pelerine (navika koju je i nesvjesno preuzela od Lunca) zagledana u poleđinu ogromnog sata čije je lice bilo vidljivo tek iz perivoja dvorca kamo je i sam gledao, a zatim se okrenula na peti i u kratkom roku već je hitala preko travnjaka, ne želeći zakasniti na utakmicu.

~*~*~*~

Zrak je tog jutra bio čist, svjež i ledeno prodoran, čineći svaki udisaj bolnim,a svaki izdisaj zamagljenim. Premda je bilo sunčano, sunčeve zrake nisu prodirale kroz hladni ogrtač koji se tog jutra navukao nad zemlju. Vrhovi Laninih visokih, utegnutih čizama bili su mokri od vlažne trave prekrivene rosom. Iako, nešto u svemu tome je obećavalo ugodno prijepodne.
Nije se žurila jer je vjerovala da će biti među prvima na tribinama. Svi ostali su još uvijek doručkovali u toplini Velike dvorane.
Kad je sjela na odabrano mjesto pri kraju Gryffindorskog djela tribina, utakmica još uvijek nije bila ni blizu početku pa joj je pogled lutao preko igrališta.
Ne bi ni primijetila da joj je vjetar podigao šal da joj nije u novom zapuhu šal zaplesao pred licem u svojoj grimizno zlatnoj boji. Zaigrani neki vjetar... pomislila je sarkastično dok je isti udaljavao šal od nje.
Uzdahnula je, a zatim ustala, potvrđujući svoje sumnje kad je shvatila u kojem pravcu joj ovaj odmiče.
Znala sam da mi ne treba glupi šal, gotovo je zakolutala očima.


"Dobro jutro!" Lunac je vedro pozdravio Amber, Lyru i Samy nazdravljajući im šalicom tople čokolade.
Rhianna im se nasmiješila i kimnula grijući dlanove na svojoj šalici iz koje se pušilo.
"Gdje ti je sedmica Amber?" Upitao je Lunac.
"Anna se odlučila za devetku pa je Amber ostavila sedmicu u sobi da ne bude gužva." zacerekala se Lyra iskorištavajući situaciju budući da joj sestre nije bilo blizu. Anna je putem srela Tychu i zaustavila se u razgovoru s njom.
Odsutno se smješkajući na Lyrin odgovor, Amber je uhvatila Rhiannin pogled. Bio je usmjeren prema drugom kraju Gryffindorskih tribina.
A tamo je, na Amberino iznenađenje, Lana odmjerenim, gotovo ležernim korakom hodala za šalom u Gryffindorskim bojama koji se graciozno povijao na vjetru, gotovo djelujući kao da šeta za njim.
Zahihotala se i tiho prokomentirala: "Tako joj i treba kad nikad nema štapić kod sebe".
Rhianna ju je pogledala. Samy i Lyra su pogledom tražile temu razgovora.
"Ne znam samo zašto ne koristi svoj talent..." Nastavila je Amber zamišljeno.
"Talent?"
Rhianna i Lunac su ih samo tiho promatrali.
"Nije li ono ministar magije kraj Dumbledorea?" Upitala je Lyra pogleda uperenog prema dnu tribina. "Onaj čovjek s kojim Lana priča?"
"On je, vidjela sam ga za doručkom u Velikoj dvorani." Rhianna je potvrdila a zatim utihnula.
"Izgleda kao da... Dumbledore upoznaje Lanu s ministrom?" Amber je skupljenih obrva pokušavala odgonetnuti prizor.
"Zašto bi ravnatelj upoznavao Lanu s ministrom?" Lyra ju je pogledala.
"Ne znam, ali znam da ju je jučer navečer pozvao u svoj kabinet." Otkrila je Samy.
Amber je slegnula ramenima. "Možemo ju pitati kasnije."
"Sretno s tim." Nasmijala se Samy i krenula tribinama dalje, prema mjestu gdje je Lana do malo prije sjedila.
Čak i sa te daljine uspjela je primijetiti Lanin očaravajući osmijeh upućen ministru magije, pri kojemu se zamalo i sama nasmiješila no zatim je zapazila Lanino kolutanje očima upućeno Dumbledoru dok je prolazila pored njega, vraćajući se nazad na svoje mjesto. Nevjerujući samoj sebi, pratila je Dumbledorovu reakciju no nje nije bilo. Ničime nije odao da je primijetio Laninu grimasu, osim što je uzvratio prikrivenim, zabavljenim osmijehom.
Samy je zagrizla usnu i nastavila se probijati kroz redove, zanemarujući popunjene tribine.

Jednom je rukom čvrsto držala šal, gotovo ga vukući za sobom svjesna da ju ljudi iziritirano gledaju dok se vraćala na svoje sjedalo.
Zastala je i jednako iziritrano izdahnula kad je na svom stolcu ugledala čokoladu koja ga je i prekrivala većim djelom. Krasno, pomislila je. Uzela ju je i krenula se spuštati po tribinama do prvoga koša za smeće. Gryffindorska ekipa je upravo napravila svoj krug oko terena.
Spustila je pogled, pogledala omot i podigla obrvu. Nugat?!, gotovo se zabezeknuto nasmijala. Zavrtila je glavom ovoga puta ne mogavši skriti osmijeh.
Upravo prije no što je bacila čokoladu ugledala je Samy i grupicu djevojaka iz spavaonice kako joj se približavaju, jednako kao i ona ignorirajući iziritiranu publiku kojoj su ometale pogled na utakmicu. Kimnula im je glavom pokazujući prema svom sjedalu, a zatim se vratila na njega kako bi ih tamo pričekala.
"Bok Lana! Jesi ulovila zločesti šal?" Upitala ju je Lyra smijući se.
Lana je podigla dlan i pokazala zarobljeni Gryffindorski šal i tutnula čokoladu Amber u ruke uz kratko "uživajte".
"Čokolada iz Medičarnice! Aww hvala ti mačak!" Uzviknula je Amber. Lana je podignula obrvu nasmijana Amberinom reakcijom i nadimkom kojim ju je znala počastiti kad god bi bila iskreno oduševljena nečim.
"Na Amberinu predanost čokoladi uvijek možeš računati." Objasnila je Samy glumeći ozbiljnost.
"Hej!" Amber se zaigrano namrgodila..
Lana je blago odmahnula glavom i usredotočila se na teren.
"Hoćeš?" Amber ju je ponudila.
"Ne, hvala." Odgovorila je Lana ne pogledavši ju.
"I, čime smo ovo zaslužile?" Upitala je Samy, a zatim stavila još jednu kockicu u usta.
"Šteta da propadne." Lana je slegla ramenima a zatim i dobacila zabavljen pogled da ublaži svoju izjavu.
"A čime si ju ti zaslužila?" Amber se spontano nadovezala, mrmljajući sklopljenih očiju.
"Zaradila sam ju na izboru ljepote." Lana joj se zagonetno nasmiješila.
"Mora da si dobro izgledala jer je ova čokolada odlična!" Samy se nasmijala.
"Daj i mene prijavi, zamisli koja bi to bila čokolada!" Uključila se i Lyra smijući se.
"Vjerojatno čokoladna žaba..." Anna je veoma ozbiljno ustvrdila iza Lyrinih leđa. Lyra ju je postrance lupila ni ne okrećući se.
"Gdje si Slytherinku ostavila." upitala ju je.
"Ostala je na drugom kraju tribina, nije nam se htjela pridružiti." Odgovorila je Anna glasom koji je odavao zbunjenost tim postupkom.
"Ah, šteta." Ustvrdila je Lyra na način koji nije ostavljao prostora sumnji u to da je ovo bio ishod kojem se nije nadala ali ju je svakako razveselio.
No obje su uputile sestrinski sličan pogled prema djevojci s druge strane tribina koja je zamišljeno motala jarko obojeni pramen kose oko prsta, gledajući negdje u sjenu koju one nisu mogle vidjeti. Svaka sa drugačijim značenjem u očima.

Lana je ostavila njihove glasove da se stope s uzvicima s tribina i glasnim komentarima dugokosog komentatora. Bila je poprilično sigurna da Sirius ni jednim pogledom nije potražio njenu reakciju na zaboravljenu nagradu. Nije čak bila ni sigurna kako mu je to pošlo za rukom. Čemu? Što je značilo prikrasti se ovdje i bez riječi ju ostaviti? Rješavanje dugova? Iako ne, i dalje to nije mogla shvatiti, ne nakon nesreće, a pogotovo ne nakon jučerašnjeg razgovora. Bila je uvjerena da je jučer riješila tu priču, objasnila mu kako stvari stoje...
Sjećala se kako ga večer prije nije vidjela sve dok nije došla na dno stepenica...

~~~~~~

Iznenada je požalila što je krenula za Samy i Amber niz stepenice jer je drugi odabir bila prazna spavaonica. Nekako joj se sada činilo lakše suočiti sa osamom vlastitih misli, kakve god one bile, nego sa Siriusom Blackom.
Iznenadnu tišinu u Društvenoj prostoriji prekinuo je neobavezan iako nikako ne i spontani razgovor. Znala je da svi prate svaki njihov pokret kao i što se svim silama trude da to ne bude primjetno.
Malo previše trude.
Osvrnula se još jednom neprimjetno, brzo, oko sebe pokušavajući se sjetiti trenutka kad se portret pomaknuo i propustio Siriusa u Društvenu prostoriju no nije mogla pronaći taj trenutak u sjećanju.
Kao da je dočekao neki nevidljivi znak, Sirius je oslonio jednu ruku na rukohvat kratkog stepeništa koje je vodilo u spavaonice i blago zakoračio prema njoj. Lanine su oči odletjele prema rukohvatu, a zatim se ponovno vratile na njegove.
„Znaš, ne sruši se svaki rukohvat koji dotaknem“, tiho je prokomentirao, bez osmijeha, bez uvoda jednom rečenicom otvarajući temu za koju su oboje znali da će jednom morati otvoriti.
„Vidiš? Ne padaju svi zbog Siriusa Blacka“, uzdahnula je, ne gledajući ga u oči.
Šutio je pa je na kraju morala podići pogled. Ponovo ju je iznenadila njegova blizina no uspijela je zatomiti nagon za uzmicanjem i prišla mu još korak bliže, čineći tako prostor između njih nepostojećim, upravo zbog publike koja ih je okruživala.
„Što? Koji dio od 'kloni me se' nije bio dovoljno jasan?“, izgovorila je tiho, ljupko nagnute glave, gledajući ga mirno u oči kao da traži odgovor.
Bar se toplo nadala da ostalima to tako izgleda jer između tog prizora i bijesnog siktanja vjerovala je da će ovaj izazvati manje tračeve. Ili će bar biti u boljem kontekstu. Svejedno, ionako.
„Moram razgovarati s tobom“, zanemario ju je.
„Želiš. Ali ne moraš“, promrsila je.
„Sasvim točno.“
Okrenula mu je leđa, penjući se uz stepenice, jednim prstom klizeći po rukohvatu. Računala je na to da ju neće moći slijediti, ta ipak bile su to stepenice ženske spavaonice.
Iznenadio ju je po treći put te noći kada je došla do vrata spavaonice i shvatila da je hodao iza nje. Prestravila se kada je spoznala da ga nije čula. Nije se ni trudila razmisliti na koji način je uspio zaustaviti pretvaranje stepenica u klizavi tobogan, nije htjela ni zamišljati kako će publici koju su ostavili iza sebe sve ovo izgledati.
Nakon njenog oklijevanja, mimoišao ju je i gurnuo vrata spavaonice te sam ušao unutra. „Tihotap...“, tiho je promrsila. Gotovo ogorčeno, još ne shvaćajući kako mu nije čula korake iza sebe.
Okrenuo se da ju pogleda, neobična mješavina osjećaja našla mu se na licu. Okrenula je glavu prije nego li je bila primorana razabrati ijedan od njih.
Ušla je za njim, namrštena na njegovo nehajno svojatanje njene spavaonice, a zatim ju je pogodila činjenica da je on prilično duže tu i da ju po ironiji slučaja prije ona svojata nego on. U naletu osjećaja prilično glasno je zalupila vratima, shvaćajući da je to bila loša ideja tek kada se našla u gotovo popunom mraku. Jedino što je osvjetljavalo prostoriju bila je ne pretjerano entuzijastična vatra u kaminu i do pola spušteni prozori, dok se vani ionako mračilo.
Kada su joj se oči privikle na iznenadnu tamu, vidjela je kako ju Sirius promatra podignute obrve, ne shvaćajući sasvim čemu udaranje vratima. Pa što. Kao da je ona shvaćala.
Uzvratila mu je pogled, ne previše raspoloženo, sve dok on nije skrenuo svoj. Učinilo joj se da mu je smiješak zatitrao na usnama no nije mogla biti sasvim sigurna uz sjene koje je bacala vatra.
„Ono što se dogodilo...“ počela je, znajući da ju to kad tad čeka, smišljajući daljni tijek razgovora koji ne zahtjeva objašnjenja.
„...nije ono što me zanima.“ Prekinuo ju je, a zatim više nije rekao ništa.
Prekrižio je ruke na prsima pri čemu mu je mogla vidjeti stezanje mišića ispod pelerine. Prisjetila se u kolikoj je točno mjeri imao nadmoć nad njom dok ju je izvlačio na oluju, neumoljivošću koja joj je izbila dah. I gotovo ga je mrzila jer ju nije povrijedio. Fizički... Jer ovako, po samonametnutim pravilima igre priznanje bilo kakve druge povrede, točnije njezino očitovanje samobrambenim odgovorom, bilo je ravno porazu.
Mrzila ga je na mahove u naletima strasti slomljenog otpora i spoznaje unaprijed izgubljene borbe. Nedovoljno da bi to tada prodrlo do nje, no sada, u sjećanjima, mogla je vidjeti što tada nije mogla pojmiti – da je sve to značilo nešto više.
Ispod površine (možda čak tako duboko zakriveno da nijedno od njih nije bilo svjesno) krila se želja, nadasve razorna – za dokazivanjem. Nenametljivo slamanje otpora, postupci poput izvlačenja na oluju.. – prikazi. Prikazi stvarnosti, razotkrivanje njezine vlastite oluje. Mislio je da joj je to trebalo. Prikazati da joj oluja ne može biti sklonište i sigurnost jer to nije u prirodi oluje. U prirodi joj je da bijesni, razara i slama i da će to raditi bez obzira na sve. Bez obzira je li zakrivena duboko u okovanim prostorijama ili je vani na otvorenom gdje ju se može vidjeti. Pokazati joj da će i jedna i druga jednom doći na svoje no da će ona koja je već vidljiva – proći brže.
Sjećanja pred očima nastavila su joj navirati no od jedne slike se nije mogla otrgnuti. Siriusove ruke neumoljivo na njezinim ramenima kako ju izguruju na kišu, ugodan promukao smijeh u pozadini kako spontano zamire nakon prestanka njenog opiranja.
Osjećaj koji ju je preplavio kada je shvatila da je samo korak iza nje, njegov dah negdje ponad njezine glave na ledenom zraku, ruke i dalje čvrsto na ramenima – sigurnost.
Prekinula je film u glavi puštajući ga da završi barem relativno sretnim završetkom. Bilo je zanimljivo to – kako u sjećanjima pronađeš ono što u trenucima dok se odvijalo tvoja svijest nije mogla prihvatiti. A možda si jednostavno sam preuveličaš. Gotovo je slegnula ramenima, iznenada u nadobudno ironičnom raspoloženju.
No tada joj je Siriusov, već spontano, pažljivo prikriveni uzdah, privukao pozornost. Shvatila je da je prošlo samo nekoliko sekundi od kako se naslonio na pozadinu fotelje, ispruženih nogu prekriženih u gležnjevima, ispred sebe. Vidjela je ukočenost u njegovim prstima duboko zarivenih u mišicu, čvrsto spojenih usana, pogleda spuštenog dok je zurio u kamin. Plamenovi su mu obasjavali lice ističuću nježne sive krugove ispod očiju. Koža mu se činila daleko od njegove uobičajene osunčanosti. Još uvijek se nije potpuno oporavio.
Shvatila je da je nestalo one njegove nehajnosti koju je unio sa sobom u prostoriju. Nestajala je zajedno sa iščezavanjem plamenova koji kao da su sve mirnije tinjali pod smirenošću njegova pogleda.
Te noći u njemu je bilo nešto ranjivo i to ne samo fizički, no što god da je bilo nestalo je kada je konačno podigao pogled. Bila je neobično smirena u toplini i sigurnosti sobe, pod njegovim pogledom – istovremeno vrlo jasno svjesna svega oko sebe, svakog djela prostorije i usredotočenog pogleda koji je susreo njezin (zapazila je u trenutku kako mu tamni podočnjaci ističu boju očiju još više, kako je pored vatre postajala postojano siva).
Unatoč iznenadnoj spokojnosti, gotovo snenosti koju je osjetila to se nije moglo uočiti na njezinom držanju, niti su joj se misli mogle pročitati na licu. Bila je jednako ozbiljna kao i on, možda s nešto hladnijom obrambenom notom u držanju no to joj je ionako dolazilo spontano.
Uzdahnula je nadajući se da ju ne čeka nekakav dug i iscrpljujuć razgovor. Iznenadila se, zamalo se nasmiješivši kada je shvatila da - izuzev što uspravno stoji - gotovo zrcali Siriusov položaj tijela. Vidjela mu je u očima da je i on to primjetio u sekundi; njene ruke čvrsto prekrižene na grudima, no nije se pomaknula. U kratkoj sekundi ponovno je vidjela sjećanje na svoj prvi susret sa Siriusom. Njen prvi dan ponovo u dvorcu. Nekako je imala osjećaj da se i on toga sjetio po načinu na koji su mu oči dobile dalek izgled.
Uhvatio ju je za ruku tada, sjetila se. Tada je pomislila kako će možda ipak biti lako, stopiti se sa hrpom stranaca, zaboraviti prošlost glumeći njima i sebi da je baš poput njih. Bezbrižna.
Pogled joj je odlutao do njegovih ruku. Koja to nepisana pravila određuju kada nekomu smiješ prići, a kada ne? Bilo je gotovo ironično... Štoviše, bilo je krajnje besmisleno. Nalik svađi s prijateljem; kada znaš da ga voliš i znaš da te nije mogao u samo jednom kratkom trenutku početi mrziti i da nije mogao izbrisati iz sjećanja sve zajedničke trenutke i uspomene. I kada znaš da ćete jednom opet normalno razgovarati, ali u tom trenutku mu ne smiješ prići i zagrliti ga jer tako kaže nekakvo nepisano pravilo kojim se oboje služite kao nekim neizrečenim sporazumom.
Te noći je nešto bilo drugačije.

„Ignoriraš me?“ Upitao je kratko. Nešto u njegovom tonu dalo je do znanja da ne misli na trenutačnu situaciju. Nije to bila optužba, već jednostavno skretanje teme. Možda bi se to iz perspektive mazohista i moglo nazvati vedrim.
Podigla je obrve i ne trudeći se glumiti nego veliko iznenađenje.
„Ignoriram? Otkud tebi ideja da imam potrebu ignorirati te?“ Pitanje je imalo oštar rub, ali ju je prilično zanimalo kako bi izgledao odgovor na njega.
Palcem i kažiprstom uhvatio je korijen nosa i nasmijao se.
„Vjerujem da mi je u stvaranju te ideje zapravo pomoglo to što me ignoriraš“, odgovorio joj je kroz iskreni polusmijeh.
„Svijet se ne vrti oko tebe, Black. Vjerujem da ti je to teško povjerovati“ ne znajući zašto, uzvratila je u vedrom tonu „Ali nemaju baš svačiji postupci nužno veze s tobom, kao što ja nemam baš nikakve obaveze prema tebi pa tako ni obavezu redovnih dnevnih sastanaka“, zvučalo je kao da ga zafrkava.
No oboje su ušutjeli dok je izjava, u kakvom god tonu bila izgovorena, još uvijek visila u zraku.
„Ja ... to ne mogu“, iznenada je prošaptala, više za sebe, ne shvaćajući zašto uopće pokreće tu temu. „Shvaćaš?“, nastavila je glasnije, riječi sada upućene njemu. „Ja ne mogu biti dio tvog života.“
Promatrao ju je bez mjene na izrazu lica i tada joj blago odgovorio: „Jedno je morati, a drugo željeti“, njezin argument.
I prije nego mu je uspjela nešto odvratiti, prekinuo ju je.
„I trebao bih ti na tome zahvaliti, zar ne?“
Zapeklo ju je. Ne samo zato što je bila istina, već i zato što je bila bolna. Uistinu, trebao bi joj biti zahvalan što ona nije dio njegovog života.
„Na svome životu mislim“, nastavio je neznajući za njen tok misli.
Mogla je očekivati ovakvo nešto. Ali nije. Ni u jednom trenutku nije mislila da joj se zapravo želi zahvaliti na nečemu drugom.
Zaustila je da nešto kaže no zatim je zatvorila usta ne rekavši ništa. Ta što mu je uopće mogla reći kada je u njegovim očima vidjela da zna istinu. Da je bio svjestan svega u onom događaju koje nijedno zapravo nije imalo potrebu spomenuti.
Gledala je u njega jedan dug trenutak, dovoljno da zamijeti kako mu pogled prelazi preko njenoga lica, kako je svoje disanje prilagodila zvuku njegovog, kako mu ruke više nisu prekrižene na grudima... Dovoljno da uvidi opasnost još i nepostojeće situacije.
„Odlazi. Odlazi Siriuse“, glas joj je bio gotovo promukao.
Da si je mogla dopustiti tako intezivan osjećaj poput mržnje vjerojatno bi ga sada mrzila. No nije si mogla dopustiti ikakav osjećaj. Stoga ga je otjerala.
Još jedan dug trenutak u kojem nije skidao pogled sa njenih očiju.
„Hvala“, rekao je jednostavno, ozbiljnim glasom. Kao da tek sada započinju razgovor. „Rekao sam da ti trebam zahvaliti no nisam to i učinio. Vjerojatno ću ti uvijek biti zahvalan na tomu. Trudit ću se ne potratiti drugu priliku koju si mi nesvjesno dala“, odgurnuo se od ruba naslonjača.
Iznenadio ju je. Gotovo zatekao. Mogla je vidjeti neku novu dimenziju njega, za koju je valjda oduvijek nesvjesno znala da postoji. Ozbiljnog Siriusa, onog koji je otišao od kuće ne osvrnuvši se, onog koji je bio kapetan svoje ekipe, onog koji je znao smiriti histerični plač mlađe sestre u noći i tada je prvi puta jasno vidjela monoumentalnu istinitost njegovog 'znam se brinuti za sebe'.
Muk u sobi se nastavio kada nije odgovorila. Tada je prvi put čula kako kiša udara po staklima prozora.
Izbjegavajući njegov pogled, pomaknula se u stranu kako bi ga propustila, kada se iznada na pola okrenuo prema njoj. Dugim prstima prošao je rubom njenog obraza, jedva ju dotičući, a zatim okrenuo dlan, podižući joj bradu tek za par centimetara, dovoljno da se suoči s njegovim pogledom. Dovoljno da joj plašt s ramena padne na tlo.
I znala je da je primijetio. Da je primijetio kako zadrhti svaki puta kad ju iznenada dotakne, da pokušava izbjeći njegov pogled u strahu od toga da će u njima pronaći kontrast njezinih riječi.
Nije ju više gledao u oči, pogled mu je lutao njezinim licem, baš kao i nešto ranije.
„Ponos“, tiho je progovorio, kao zaključak na nešto što je propustila. Osjećala mu je dah na licu. „Ako je ponos jedino što ti je ostalo, onda ga ostavljam. Netaknutog“, rekao je to gotovo nježno, nalik na tihi mrmor.
„Odlazi“, ponovila je više za sebe, više kao mantru za koju se držala.
„Lana, tu si!“ Samyn je zapuhani glas bio ispunjen olakšanjem. „Pretražila sam pola dvorca, mislile smo da ćeš doći iza nas, ali bila je gužva kod portreta pa nismo znale gdje...“
Trebao joj je trenutak da dođe do daha i osjeti atmosferu oko sebe.
„Umm... prekidam nešto?“ Upitala je odmjeravajući pogledom prvo jedno pa drugo, dok joj se u očima, pomno zakriven, nadzirao trag osmijeha. I još nečega što je ostalo neimenovano.
Pustio je ruku da padne zadržavši pogled na Laninom licu još samo malo prije nego se okrenuo prema Samy.
„Ne. Ne možeš prekinuti ništa, Sam“ Odgovorio joj je Sirius nakon trenutka tišine.
Nakon još jednog bezizražajnog pogleda upućenog Lani, okrenuo se i bez riječi prošao kraj Samy.
Nije odjurio u bijesu, nije odugovlačio korak žaleći – samo je ... otišao.
Samy je gledala za njim, a zatim vratila pogled na Lanu. Shvatila je da ona još uvijek gleda u točku u kojoj je Sirius nestao, nepostojećeg izraza lica.
„Je li sve u redu?“ Upitala je tražeći bilo kakvu pomoć u shvaćanju situacije.
„Naravno.“ Odgovorila joj je Lana odsutno, a zatim se natjerala da joj posveti malo pažnje.
„Trebala si me?“
„Ah, da, prefektica mi je rekla da te Dumbledore želi vidjeti. Nije rekla zašto.“ slegnula je ramenima.
Lana je jednom duboko udahnula, a zatim samo kimnula.

~~~~~~

Vrisak i vika sa tribina i Amberin skok u zrak bili su jasan znak Gryffindorske pobjede. Lana je podigla oči na rezultat, polako se pritom vraćajući u sadašnjost. Trebala bih si prestati dopuštati ovakve izlete u sjećanja, zaključila je. Bilo je značajnih 130 razlike za njihovu momčad. Na terenu su dečki poletjeli prema Jamesu, čestitajući mu i slaveći.
"Jesi li vidjela Siriusov luping u zraku?" Amber je ponosno uzviknula Lani. "Bio je nevjerojatan!"
Lana je kimnula i čvrsto omotala šal oko vrata te se zaputila prema izlazu ostavljajući veseli žamor i Amberino "Anna? Ideš više?" iza sebe.
"Samo vi idite, rekla sam Jamesu da ću ga pričekati" Odgovorila joj je Anna.
"Dolaze odmah?" Amber se začudila. "Pričekati ću i ja s tobom."
Krasno. Zaključila je Lana po drugi puta danas. Mislim da ću to preskočiti.
"Hej, već ste tu." Anna je uzviknula. Lana se okrenula na vrijeme da vidi kako James privlači Annu k sebi prije no što ju je poljubio.
Kasno.
"Slavimo u društvenoj pa se nismo zadržavali." Mogao mu se čuti ponosni cerek u glasu. Jednu je ruku spontano prebacio Anni preko ramena i uputili su se prema dvorcu praćeni uzvicima oduševljenja. Jedini veći događaj od metlobojskih utakmica u ovoj školi bila su slavlja nakon njih.
Mislim da ću popodne provesti u knjižnici. zaključila je Lana.
Nije joj bilo do galame i slavlja, a najmanje od svega gledanja određenih lica i slušanja određenih glasova... točnije jednoga glasa da barem sama sebi bude iskrena. Zaključila je da je dovoljno loše raspoložena da napravi ostatku društva uslugu i kloni ih se ostatak dana. Pokušala je ne pitati se što bi još moglo uletjeti i popraviti joj prosjek neželjenih događaja zadnjih dana. Prvo Sirius, zatim Dumbledore, pa Dumbeldore u društvu ministra magije, kao da je to bilo potrebno, i onda opet Sirius sa svojom čokoladom...
"Hej mala." Začula je glas iza sebe. Ja o vuku...
"Hej Sirius, odlično si igrao." Na Lanino olakšanje Amber je bila ta kojoj je uputio pitanje.
"Znam. Hvala. Je li ti bila fina čokolada?" Upitao je tonom koji je odavao da se zabavlja na nečiji račun.
Lana je gotovo mogla vidjeti kako se Amber zaokružuju oči u spoznaji. Okrenula je očima.

~*~*~*~

Sumrak je već odavno prošao, a duge sjene polica ispunjenih knjigama polako su titrale zajedno s plamičcima upaljenih svijeća. Lana je knjigu koju je držala pred sobom položila na kup s ostale dvije. Ništa što već nije znala, a i nije da je baš jako koncentrirano čitala, prije bi se moglo reći da je u ravnomjernim vremenskim razmacima pažljivo preklapala stranicu preko stranice. Ovo joj nikako nisu bili najbolji dani u godini. Prije su to bili jedni od onih dana kad je žalila za tihom i pustom jednostavnošću zime u svome domu. Domu u čisto suštinskom značenju te riječi; skonište pred kišom i nevremenom. Već se godinama nije osjećala kod kuće, no to nije imalo nikakve veze s krovom nad glavom i vatrom u kaminu.
Pospremila je knjige na police, kupujući si time vrijeme a usto se pitajući kolike su mogućnosti da se se ushićeni Gryffindorci pokupili na spavanje i je li utopijski očekivati da još danas završe sa slavljem.
Lutajući mislima odmjerenim je koracima izašla na puste hodnike dvorca. Svijeće su i ovdje stvarale zaigrane sjenke dok su likovi na portretima uglavnom drijemali. Usredotočila se na zvuk svojih čizama po hladnom kamenu. Barem sve dok sa žaljenjem nije začula njegovo zrcaljenje u još jednom paru koraka.
"Hej Amber, kako to da nisi sa ostalima?", preduhitrila ju je Lana prije no što je Amber uspjela progovoriti.
"Skoknula sam do kuhinja" kimnula je glavom prema košarici pereca koju je očito nažicala od vilenjaka i šalici iz koje se se širio topli miris nekog blagog čaja. "Uostalom, pitala sam se gdje si", dovršila je okrećući temu na nju.
"Imala sam posla, otišla sam u knjižnicu." Odgovorila joj je Lana kratko.
"Baš šteta što nisi došla s nama, već dugo u Društvenoj nije bilo tako zabavno, dečki su oduševljeni! Michael tvrdi da ih je čak i ravnatelj pohvalio." Nasmijala se Amber skeptično ali zabavljeno.

Lana je kimnula glavom pokušavaću barem ostaviti dojam kako ju sluša.
"Kad smo kod toga, rekla mi je Samy da te Dumbledore jučer pozvao u svoj kabinet?" Upitala je Amber nagnuvši glavu vedro i lagano skupivši obrve.
Lana ju je pogledala i sa samo trenutkom zakašnjenja odgovorila: "Ma htio je provjeriti kako se snalazim ovih prvih par mjeseci s obzirom na sve."
"Umorio me današnji dan Amber, mislim da ću se povući na spavanje" ispričala se osmijehom i prije Amberinog komentara i produžila korak prema portretu.

Ušavši u prostoriju zabljesnuo ju je žamor, vika i smijeh. Mnogo je svijeća bila upaljeno po prostoriji, a i vatra u kaminu kao da je živnula žarom mladih čarobnjaka i čarobnica koji su ju okruživali.
Većina nije primijetila njezin ulazak, gužva je bila prevelika, no mogla je primijetiti kako su se Rhiannine oči samo nakratko zadržale njoj.
Činilo joj se da njoj ništa ne promiče i Lana nije bila sigurna koliko joj se to sviđa. Nekada bi ju vjerojatno fascinirala time, danas si to više nije dopuštala.
Krenula je prema stepenicama ženskih spavaonica i gledala kako Amber prilazi kaminu putem Jamesu ostavljajući perece. Naslonila se na rukohvat Rhiannine fotelje, očito ju moleći nešto pritom pogledom pokazujući prema muškim spavaonicama. Rhianna se na to vedro nasmijala, a zatim popuštajući kimnula glavom s osmjehom na licu.
Prije no što je okrenula leđa prostoriji i nastavila prema vlastitoj spavaonici, Lana je primijetila kako Rhianna blago kimajući glavom u zabavljenom negodovanju kreće uz stepenice muških spavaonica noseći u rukama šalicu iz koje se pušilo.
Kratkim pokretom štapića ugasila je vatru u kaminu, a zatim se ispružila u svome krevetu.
Istoga trena kad je ušla u Društvenu prostoriju primijetila je tko nedostaje u njoj.
Odbacila je pomisao da je njezina nezainteresiranost oko tog odsustva mogla biti izazvana Amberinim dobrim raspoloženjem, nemogućim u slučaju da je imala razloga brinuti se za svoga brata.
Ono što si je mogla priznati bila je zahvalnost na tome što Amber nije pridavale previše pažnje svojoj pronicljivosti iako je uvijek ona bila ta koja je postavljala kriva pitanja.

Večer prije, negdje u ovo vrijeme hodala je prema Dumbledorovom kabinetu odmah nakon što ju je Samy obavijestila da ju je zamolio da dođe...

~~~~~~

Dok je hodala hodnicima dvorca prema Dumbledorovu kabinetu kroz prozore je mogla primijetiti kako sunce na zapadu još uvijek nije skroz zašlo, kako joj se to činilo iz njene spavaonice- Štoviše, svaki novi prozor u smjeru u kojemu se kretala donosio je sve više nježne narančasto roze svjetlosti, a istom je bio okupan i Dumbledorov kabinet.
Prvo što joj je privuklo pažnju bila je utihnula ptica plamteće crvenog perja, kako spokojno drijema na svojoj prečki, odišući nenametljivim dostojanstvom i prikrivenom moći. Veličanstvena pojava feniksa nije bila ništa više do li odvlačenje pozornosti svima onima kojima je to bilo dovoljno da ispod svega ne ugledaju njegovu pravu prirodu.
Feniks se generacijama nalazio na grbu njezine obitelji. Možda je zato bilo bolno teško otrgnuti pogled s njega – jer je bio iznenađujuće vjeran podsjetnik na kojeg nije bila spremna naletjeti.
Približila mu se kako bi prstima nježno prešla preko njegovog perja, tek toliko da se podsjeti kakav je to osjećaj. Uz tihi uzdah okrenula se od njega i zaokružila pogledom po prostoriji. Bila je prepuna raznoraznih predmeta koji su lako privlačili pažnju, a čiju svrhu nije znala. Niti ju je previše zanimala.
Prolazeći pored Dumbledorovog radnog stola, okrenula je leđa malenoj kuli iza njega iz koje je dopiralo prigušeno pjevušenje. Mogla si je zamisliti njene zidove u potpunosti ispunjene knjigama od kojih većina vjerojatno nije bila dostupna u knjižnici.
Prije no što se smjestila u naslonjač u sjeni prozora, prošla je pored Dumbledorovog radnog stola tek pogledom preletjevši nedovršeno pismo koje se tamo nalazilo. Bilo je naslovljeno na ministra magije.
Naslonila se, pokušavajući se koncentrirati na ugodno pjevušenje koje nije bilo više od mrmora negdje u pozadini. Proučavala je predmete po kabinetu, znatiželjna lica bivših ravnatelja na portretima koji su izbjegavali pogledati ju u oči. Svi osim Phineasa Nigellusa no to ju, nekako, nimalo nije čudilo.
Gotovo mu je uspjela izmamiti smiješak na lice s bezglasnim natjecanjem u održavanju pogleda, kada se pjevušenje u pozadini počelo pojačavati. Prislonila je prst na usne vragolasto se nasmiješivši Phineasu na što joj je on uzvratio prepredenim osmijehom i već slijedećeg trenutka ju uredno izbjegavao pogledati, baš kao i svi drugi. Očito mu je bila simpatična. Pitala se je li sklonost prema njoj nasljedna u obitelji.
Začuli su se koraci na zavojitim stepenicama koje su vodile u kulu i uskoro se na njima pojavio Dumbledore proučavajući svitak papira u rukama. Odložio ga je kada je sjeo za stol, istovremeno prestajući pjevušiti njoj odnekud poznatu melodiju i uzimajući pero u ruku.
Nakon još par minuta monotonog škripanja pera i još malo teatralnog Phineasovog zijevanja kojim je iz svoga portreta pokušavao dati do znanja kako mu je situacija dosadna, Dumbledore je preletio pogledom preko do tada napisanog. Tiho je pratila pokrete njegova pera i nakon zadnjeg poteza nastavila
"p.s. Uistinu, bilo bi lijepo, kada bi ste sutra svratili na otvorenje metlobojske sezone i sami se uvjerili kako se dotični upravo divno oporavio. S poštovanjem . . . ", feniks se trgnuo na zvuk njenoga glasa i otvorio oči.
Monotono škripanje ponovo je počelo no kratko nakon toga Dumbledore je odložio pero.
"Oh, gospođice Johnson nisam primjetio da ste tu" prokomentirao je ugodno iznenađenim glasom.
Podigao je pogled sa zakašnjenjem i zaustio kao da će nešto reći no onda zatvorio usta. Slavodobitno prijeziran osmijeh zaigrao joj je na usnama no u očima joj se ocrtavalo istinsko zabavljanje. Znala je da je u njemu pobudila sjetu na nekoga koga je davno poznavao. Grimizna pelerina padala je preko rubova naslonjača, dok su joj oči bile u sjeni tako da im nije bilo moguće vidjeti boju.
"Profesore", blago je spustila glavu u znak pozdrava. "Čujem da ste me tražili?"
Dumbledore joj se ljubazno osmijehnuo no nije odgovorio. Ustao se od stola i predao feniksu zapečačeni papirus, nakon čega su oboje nestali u bljesku vatre.
"Divna ptica taj feniks, zar ne? I strašno korisna, usto", prokomentirao je on neodređeno. "Počevši od prenošenja osobnih poruka na krajnje jedinstven način, preko jednako tako jedinstvenog načina da upozori na strance u prostoriji dok vlasnik nije tamo do..."
"Do toga da također jedinstveno izgleda na grbovima i kao detalj u umjetnosti", prekinula ga je tihim no jasnim glasom.
Dumbledorove bistre oči na kratko su ju pogledale preko naočala u obliku polumjeseca prije nego je odgovorio.
"To je nešto oko čega bi se mnogi suvremenici dali upustiti u raspravu, ali - moje osobno mišljenje, nemojte mi zamjeriti - je da je ta tvrdnja i više nego na mjestu", kratko je zastao, u prikazu neodlučnosti, a zatim produžio "Sjećate li se možda što simbolizira?", pogled mu je sada ostao na njoj mirno i ... Kao da nešto iščekuje.
Ispod širokog rukava njene pelerine kratki prekid u ritmičnom lupkanju noktima po kožnom rukohvatu nije bio primjetan. "Ustajanje iz pepela", rekla je nesnosno tiho.
Dumbledore je kimnuo glavom, a zatim još jednom zaustio kao da nešto želi reći no prekinula ga je prije nego li je uspio: "Nekima ni to neće pomoći."
"Oprostite?"
"Rekla sam da se neki od nas, nažalost, ne mogu ustati iz pepela"
"Bojim se da se, nažalost, nitko od nas ne može", pogledao ju je sućutno, u plavim očima najednom iskrena tuga.
Odbila ga je pogledati.

Nakon ture Phineasovog učtivog nakašljavanja, ponovila je pitanje kao da nije došlo do prekida od zadnjega puta kada je postavljeno: "Tražili ste me?"
"Ah, da. Mislio sam kako bi bilo dobro da porazgovaramo o nedavnom ... nesretnom događaju sa mladim gospodinom Blackom."
A ima i drugačijih događaja s njim?, gotovo je sarkastično zakolutala očima.
"Sutra namjeravate govoriti o tome povodom ... utakmice?"
"Povodom toga da će mladi gospodin Black prisustvovati doručku i povodom mojih uvjerenja da je ne bi bilo kulturno od mene pričati o Siriusu iza leđa, da, tako nekako", pogledao ju je preko naočala sjedajući za stol.
"Mene trebate za što točno?"
"Pitao sam se imaš li možda bolju ideju od mene samog što bih trebao reći ljudima što se dogodilo točno večeri kada je ..."
"Zašto im ne kažete istinu?", prekinula ga je nemareći.
"Ah istina... Može nam biti saveznik kada ostanemo bez ijednog drugog, ali najčešće nam je samo nešto s čime se moramo nositi kako najbolje znamo", uzdahnuo je i dalje nasmiješen.
"Mislite da bi trebali lagati?", podignula je obrve.
"Mislim da bi trebali zakriti istinu tamo gdje se ona neće moći okrenuti protiv nas samih", odgovorio joj je blago, dovoljno da shvati što joj poručuje.
I morala je priznati da i nije loša logika da je bolje imati Riddlea na oku, u dvorcu, gdje ga je - unatoč svim njegovim pothvatima - moguće kontrolirati, nego ga pustiti van, bez ikakve kontrole.
"Hoćeš reći da odgovorni za ono što se dogodilo mom potencijalnom nasljedniku neće biti dostojno kažnjeni?", hladna, gotovo ljutita nevjerica je doprla iz portreta.
"Ne Phinease, neće. Usto, mislim da je vrijeme da se pomiriš da mladi Sirius neće biti tvoj nasljednik pošto i nakon sedam godina naprosto ne mogu uvidjeti sličnost između vas dvojice", odgovorio mu je Dumbledore strpljivo.
"Zaboravio si primjetiti činjenicu da obojica imamo naklonost prema dotičnoj mladoj dami ovdje", odbrusio mu je Phineas ravnodušno i nepogledavši ga napustio portret.
Lana se trudila ne razmišljati o tomu što je upravo izjavio. Da, očito da je obiteljski...
"U tom slučaju, bojim se da ne mogu biti od pomoći. Mislim da nije na meni da uobličujem Vašu istinu, profesore", još jednom je blago spustila glavu, ovaj put ustajući se. Sada ju je jasno mogao vidjeti.
"Bojim se da si u pravu. Žao mi je što sam ti prekinuo ugodnu večer, no premda ti se možda ne čini tako, uspjela si mi pomoći", nasmiješio se vedrim osmijehom.
No nešto u načinu na koji je izrekao "ugodnu večer", nešto u melodiji njegova glasa, natjeralo ju je da zaključi kako točno zna u kojoj mjeri je bila ugodna.
Samy nije mogla znati gdje je Lana. Samy je netko morao reći gdje je ona. Vjerojatno ista osoba koja ju je i poslala tamo. Baš nju, od svih ljudi u Hogwartsu. Baš nju od cijeloga društva. Sama činjenica da je to bio netko iz društva koje ju je okruživalo... Netko od ljudi koji mogu povezati... Postaje li ona to paranoična ili Dumbledore nastoji otkriti neke stvari protivno njenoj volji? Zapitala se hoće li morati početi paziti i na kretanje portreta u Hogwartsu.
"Drago mi je", kimnula je glavom zadržavajući tok svojih misli za sebe. Kao i uvijek.
"Nego, Lana, reci mi, sjećaš li se kako si dobila svoj štapić? Hoću reći, kojom prilikom?", zaustavio ju je kada je krenula otići.
Sjećala se, naravno da se sjećala. I nehotičnog razaranja bakinog vrta i iščupane stare vrbe čiji dio i sada nosi u dubinama pelerine i sebe kao petogodišnjakinje u fazi isprobavanja svojih potencijala.
Nije mu odgovorila, znajući da će joj prepoznati melodiju prisjećanja u glasu. Kimnula je glavom.
"Dobro. Bilo bi dobro da si od tada stekla naviku nositi ga sa sobom", izgovorio je to vedro, no nije se mogao prečuti blagi prizvuk prijekora. "Laku noć", obustavio je daljnji razgovor.
Okrenula se i bez riječi posegnula za vratima.
"Laku noć, djede", pustila je da se vrata zatvore za njom.

~~~~~~

Definitivno bih trebala prestati prekopavati po sjećanjima i naspavati se... Zaključila je zijevnuvši. Pustila je da je kapke da se sklope.
Kao da sam zadnjih godina radila išta drugo..., osmijeh joj je obasjao lice još jednom prije nego li je zaspala. Iako je u tom osmijehu bilo ponešto tuge.

- 01:33 -

Komentari (25) - >Isprintaj - #