utorak, 05.05.2009.

Ponoćna pjesma

Rhianna je tiho pokucala na vrata spavaonice, a zatim ušla ne čekajući odgovor. Veseli zvukovi Gryffindorske proslave metlobojske pobjede ostali su zarobljeni iza ponovno zatvorenih vrata.
"Hej Black." Izvila je usnicu u stranu imitirajući njegov uobičajeni osmijeh s tek malo provokacije u glasu.
"Rhin." Nasmijao se zrcaleći ju, već posve tradicionalno. Ležao je na postavljenom krevetu, s rukama iza glave i prekriženih nogu. Pelerina mu je bila usputno prebačena preko donjeg ruba kreveta.
Okrenuvši mu leđa, Rhianna je ostavila čaj na noćnom ormariću već se ponovno tiho smijući Amberinom pothvatu.
"Sestra ti šalje čaj - ne moraš okretati očima - siroto stvorenje poslalo je mene da ti ga donesem nadajući se da onda nećeš napraviti scenu." Nije izdržala glumiti ozbiljnost, odala su ju podrhtavajuća ramena.
"Amber se ... previše brine." Uzdahnuo je Sirius pogleda i dalje fokusiranog negdje ispred sebe. Odmaknuo se malo u stranu praveći mjesta Rhianni, koja je sjela na krevet do njega, nogama okrenutim prema uzglavlju. Privukla je koljena k sebi i ovlaš ih obujmila rukama.
"Aham, kao i zadnji put?" Podigla je obrve prateći njegov izraz lica.
"Pa skroz sam dobro prošao, nisam li?" Izvio je usne u osmjeh pobjedonosno je gledajući. Ovoga je puta ona okrenula očima.
"Znaš kako cure padaju na to, prvo teatralna nesreća pa brz oporavak i onda briljiranje na terenu! Ni kroz hodnike neću moći prolaziti bez gužve" Nastavio je vedro.
I protiv svoje volje morala se nasmijati.
"Sve osim one jedne koja ti je imalo zanimljiva?" Upitala ga je blago, upitno ga gledajući.
Pogled mu je opet zamišljeno odlutao nekud prema svodu. "Ono što je tada izvela je svakako zanimljivo." Prokomentirao je zamišljeno. Rhianna ga je nastavila promatrati u tišini. "Siguran sam da mi je ona usporila pad, kao i što sam siguran da joj je štapić ispao trenutak ranije. Da ta čarolija nije popustila nedaleko od tla, mogao bih odšetati s mjesta kao da se ništa nije dogodilo..." Nastavio je priču dok mu je lice poprimalo izraz nekoga tko igra presudnu partiju šaha.
"Riddle?" Upitala je tiho.
"Ne znam," odmahnuo je glavom, "nemam ni najmanju ideju."
"Osim što mu je Lana očito zanimljiva. Ne da ja tu igram neku ulogu." Ironično se osmjehnuo.
"Što se mene tiče, Riddle ima poprilično izokrenute pojmove cilja koji opravdava sredstvo..." Rhianna je blago odmahnula glavom.
"Ma nemoj me zafrkavati", sarkastično joj se nasmijao.
"Uvijek se nekako nekažnjeno nađe tamo gdje je najveća strka i najviše opasnosti." Nastavila je Rhianna neometana njegovom reakcijom. "Ne znam što me više uznemirava, grupica ljudi koji su se doslovno proglasili njegovim sljedbenicima ili njegovi savršeni školski rezultati i savršena pristojnost kojom se obraća profesorima. Možda je samo htio vidjeti Laninu reakciju." Uzdahnula je odmahujući glavom.
"Pa mislim da ona nije previše oduševljena prisilnom demonstracijom u tom slučaju." Zaključio je.
"Zašto to misliš?"
"Ne znam, moj dojam općenito. Nisam siguran da je presretna što ju je situacija natjerala da reagira na taj način." Slegnuo je ramenima blago.
"Kako inače stoje stvari s vama?"
Podigao je obrve blago gledajući ju: "Koje točno stvari?" Nasmijao se kratko.
"Paa.. čujem da ste jučer bili u njenoj spavaonici... sami!" Odglumila je skandaloznost te informacije.
Ovoga se puta Sirius glasno nasmijao. "Da, zaboravio sam da u ovoj školi i zidovi vole tračeve." Odmahnuo je glavom smijući se.
"Nemoj tako, znaš li koliko si mladih srca time slomio?" Smijala se s njim.
"Znači morati ću se žrtvovati za ravnotežu u svemiru... ili barem Hogwartsu." Nastavio je vedro.
Rhianna ga je s blagim smiješkom počastila pogledom ispod obrva.

"Pričali smo..." namrštio se,"recimo. Zapravo sam uglavnom ja pričao. Sve u svemu; da, ona mi je tamo spasila život i ne, nema ničeg među nama."
"Pa budući da se pokupila u sobu istog trena kad je ušla u društvenu, ovo zadnje sam i sama zaključila." Rhianna je naslonila bradu na koljena.
Umjesto odgovora zabavljeno je izvio usne na jednu stranu.
"Umoran?" Nagnula je glavu blago.
"Ne toliko više. Propustio sam dosta treninga prije utakmice i nedostajao mi je taj osjećaj vjetra i slobode, malo sam se... zanio." Nasmijao se, a izraz njegova lica Rhiannu je u trenutku podsjetio na dječaka kojeg je upoznala. I dalje bi ju s vremena na vrijeme sjetio da je taj isti dječak, no s vremenom sve rijeđe i rijeđe. Ako ništa, u nekim stvarima pristup svijetu mu je ostao jednako neodgovoran kao što je bio i s deset godina. Još uvijek nije znala razlučiti je li to dobro ili loše.
"Malo..." Nasmijala se i ona. "No nesmijemo zaboraviti da je to bio dio velikog plana. Brz oporavak, gužva na hodnicima, održavanje ravnoteže... kako je ono išlo?"

Kao dozvan smijehom, vrata je uskoro otvorio James, slijedio ga je Remus pridržavajući si ih laktovima dok je neshvatljivo uspješno u rukama nosio četiri velike krigle pivoslaca.
"Ne gledajte mene" James je podigao dlanove u zrak, "ponudio sam mu pomoć."
"Mislim da se 'trebaš pomoć' na zadnjoj stepenici prije vrata ne računa." Zaključio je Remus gurajući prema njemu sve četiri krigle. James je spretno izvukao dvije i dodao jednu Siriusu preko Rhianne. Sjeo je na pod kraj svog kreveta oslonivši slobodnu ruku laktom na koljeno.
Remus je dodao kriglu Rhianni koja se zahvalno nasmješila. Svoju je odložio na ormarić pokraj sad već hladnoga čaja i sjeo na pod kraj Jamesa.

"Gdje ste se vi sakrili, party-breakeri? Upitao je James žedno otpivši veliki gutljaj.
"Imamo privatnu zabavu!" Rhianna je visoko podigla bradu.
"Jesmo li pozvani?" Nasmijao joj se Remus.
"Samo zbog pivoslavca." Odgovorio mu je Sirius ozbiljno, a zatim mu se nacerio.
James je blago podigao ruku, kažiprstom ističući važnost teme koje se sjetio: "Kad smo kod pivoslavca... Jeste li uspijeli iskemijati ono čudo na Napitcima?"
"Ispalo mi je nešto približno točno, rekao bih da tebi nije ako te pivoslavac podsjetio ono što se tebi pojavilo u kotliću" Smijao se Remus.
"Moje je više podsjećalo na plamenviski" Pridružio mu se i Sirius. "Iako, nije bilo iste boje, i bilo je malo gušće... kad bolje razmislim jedino što me podsjeća na plamenviski je to što je planulo u jednom trenu." Glasno se nasmijao.
"Vjerujem da to nije imalo nikakve veze s tim da ste se vas dvojica natjecali tko će dobiti opasniji napitak." Rhianna je zabavljeno okrenula očima.
"Pa bilo nam je dosadno." James je slegnuo ramenima, smijući se.
"A i pobijedio sam." Pobjedonosno je zaključio Sirius. "Budući da nitko nije htio na sebi isprobati Jamesov napitak, a za moj barem znamo da peče.
"Imate sreće što mi se ne da slušati Snapea kako likuje nad svojim genijalnim Slytherinima naspram nas nesposobnih Gryffindora." Odmahnula je glavom. "Sutra ću vam donijeti bilješke." James joj je namignuo. Sirius se samo podsmjehnuo.
"Možda poneki od ovih genijalnih Slytherina nestane na koji mjesec, počele su prijave za razmjenu učenika s Durmstrangom." Obavjestio ih je Remus činjenično i otpio još malo pa odložio polupraznu kriglu na pod.
"Bilo bi tako lijepo kad bi se prijavili Riddle i njegova ekipica pa da ih neko vrijeme ne moramo gledati." Uzdahnula je Rhianna. "Tamo bi barem bili kao kod kuće" Okrenula je očima.
"Nismo mi te sreće." Cinično je zaključio Sirius.
"Pa možemo se mi prijaviti pa njih ostaviti ovdje." Namignuo je James. "Napraviti malo reda u Durmstrangu..."
"Nije da mi se propušta zadnje mjesece Hogwartsa radi čamljenja u Durmstrangu okružen bahatim učenicima crne magije." Prokomentirao je Sirius ozbiljno, a onda se poduzetno nasmiješio: "S druge strane možda bi se isplatilo samo zbog par zelenih lica sa Slytherinskog stola za vrijeme objave odabranih učenika."
"Ne bi ni ovi u Durmstrangu bili presretni... daj zamisli razred pun malih Luciusa kojima možeš piti živce na slamčicu već i samim svojim prisustvom."
Sirius se glasno nasmijao slijedeći Jamesov primjer.

Još u polusnu, zaključila je da nije sigurna kad je točno zaspala. Sjećala se samo da se premjestila na Jamesov krevet u jednom trenutku. Dečki su tiho pričali, a vatra iz kamina joj je grijala leđa. Slušala ih je ne otvarajući oči, sneno uživajući u toploj atmosferi.
"Nemam nekih planova." Čula je Remusov prigušen glas.
"To su nam zadnji praznici ovdje...." Istaknuo je James. "Zapravo mi se ne ide kući... Sirius?"
"Pitaš ide li mi se kući?", glasno se nasmijao.
"Da, ta nas opcija sve jako brine." Odvratio mu je James nezabavljeno. "Hoćemo li ostati svi ovdje?" Ponovio je pitanje.
"Zašto ne." Čula je Siriusa kako odgovara.
"Mislim jedino da bi još i Rhiannu trebalo pitati." Remus je zvučao zabavljeno.
"Samo ako ju vi probudite. Nisam suicidialno raspoložen." Zaključio je James smijući se.
"Sjećate se kad ju je profesorica ujutro dočekala pred stepenicama?" Prisjetio se Remus.
"Da... koja smo godina bili, treća?" Upitao je James.
"Četvrta." I Sirius se smijao, "Rhin je držala jastuk pod jednom rukom i podigla pogled jedva držeći oči otvorene. Promrmljala je nešto u stilu 'neće se ponoviti' i odvukla se se do ženskih spavaonica ne čekajući odgovor. Mislim da se čak i profesorica nasmijala, makar s njom to nikad nije sigurno."
Rhianna je otvorila oči i nastavila slušati, gledajući ih.
"James ju je toliko ozbiljno uvjeravao da Rhin mjesečari da je skoro i mene uvjerio." Remus se smijao.
James je kimao glavom potvrdno. "Pa naravno, kad je mjesečarila. Vidiš da se ni ne sjeća da je rekla da se neće ponoviti."
"Da neće ponoviti, njene cure valjda više ni ne primjete kad je nema." Sirius je izvio usne u osmjeh.
Bila je zadovoljna iznenađenim izrazima njegovog i Jamesovog lica kad je jastuk doletio do njih.
"Idem spavati negdje gdje je tiho!" Uspravila se na krevetu.
Snenim je koracima krenula prema svojoj spavaonici.
"Usput, pozvat ću Amber da ostane s nama ove zime, ako nemaš ništa protiv." Dobacila je s vrata ne očekujući odgovor.


~*~*~*~


Ujednačeni žamor profesora Starih runa Annu je više uspavljivao nego držao budnom. Predavanje je nedavno počelo, no rijetko tko se uistinu trudio pratiti. Samy je pored nje ispunjavala ugao pergamenta uvijenim linijama, nadovezujući ih jednu na drugu.
Anna se lijeno protegnula na svojem mjestu.
Sunčano prijepodne mamilo ju je van unatoč vjetru koji se poigravao nanosima lišća. Premda nisu bili visoko, tek na trećemu katu, kroz prozor se pružao širok pogled na okolicu dvorca; bila je potpuno prekrivena lišćem. Iznijansirani žuto-crveni pokrivač na tlu davao je nadasve veseli kontrast osamljenim smeđim granama i nešto udaljenijim, urednim borovima.
Bio je to jedan od onih dana kada se poželiš protegnuti na suncu i naprosto sjesti na neku ugrijanu drvenu klupu; zatvorenih očiju upijati zrake sunca znajući da su među posljednjima te godine.
Mogla je gotovo osjetiti toplinu koja prodire kroz kapke čineći njihovu unutrašnjost crvenom. Štoviše, čeznula je za tim osjećajem. U nedostatku bolje mogućnosti zadovoljila se sjedajući uz prozor polukružne učionice Starih runa.
Okrenula je lice prema pritvorenom prozoru upijajući zahvalno sramežljive zrake sunca.
Tek ju je tu i tamo zapuhnuo pokoji dašak vjetra koji je vani savijao grane i skidao s njih posljednje listove.
Promatrala ga je kako se poigrava njima, nalik na nekakav nestašni, razigrani dječji valcer; podižući ga u visine i obrušavajući prema tlu samo da bi ga zatim, vrtložeći se, ponovo uzdigao. Činilo se da su negdje u toj očaravajućoj igri protkane niti magije. Anna se nasmiješila na tu pomisao. U Hogwartsu je ponekad sve odisalo magijom, čak i kada nije imalo ni najmanje veze s njom.

Na neki neobičan, sestrinski način bila je gotovo sigurna da četiri kata iznad nje Lyra promatra isti prizor. Mogla ju je zamisliti leđima naslonjenu na isti ovaj zid kroz čiji je prozor i ona sama gledala. Imala je, zajedno s Amber, predavanje iz Proricanja sudbine u gotovo samom vrhu kule.
Prozori učionice pružali su se negdje od sredine zida pa skroz do dna, otvarajući pogled na perivoj, preko jezera pa skroz do planina izgubljenih u plavičastoj magli.Naslonjena na jedan od takvih prozora, Lyra je imala otvoren pogled na svijet ispod sebe. To je bilo njezino uobičajeno mjesto u toj prostoriji. Uživala je u osjećaju koji je pružao otvoreni pogled ispod sebe, kombinaciji straha i uzbuđenja pri pomisli na visinu ispod nje koju je jasno mogla vidjeti.

„Oh, zaboga Lyra!“ u polusmijehu je prošaputala Samy dok je Anna krišom gurnula ruku kroz prozor kako bi dohvatila sestrinu poruku koja se spustila odozgo u obliku lista. Neobično plavog i isuviše upadljivog lista.

Razmotala je papir i ugledala sestrin rukopis:

Hogsmeade nakon ručka? Ne mogu mu odoljeti, vidim ga odavde. Više nego divno. Upravo stavila u usta posljednju Droobleovu žvaku za napuhavanje, a čujem da su ih sada nabavili u još boja. Stara vještica je predvidjela uskoro smirivanje vjetra, toliko joj bar priznajem.

Moramo poslati pisma ionako.

~L~


Anna je pažljivo oderala komad pergamenta i vještim potezima napisala odgovor:


Nije moglo u nekoj manje uočljivoj boji? Da, i ja sam očarana. Sjeti me da dovršim ono što sam počela pisati.

p.s. Ovo jutro se prilično otegnulo

A.


Prije nego je uspjela kroz prozor pustiti ptičicu složenu od papira po kojem je pisala, Samy joj ju je jednim pokretom izvukla ispod ruke i vratila tek kada ju je šapićem obojila u vjerne nijanse lišća koje je vani već lepršalo.
Anna ju je, tek se malo smijući Samynoj predvidljivosti, uzela među dlanove i bacila van puštajući da uzleti u kovitlac lišća koji se stvorio pored prozora. Mogla je zamisliti malenu pticu kako se uzdiže kroz katove Hogwartsa sve dok zaleprša Lyri na prozor.

"Hej, gdje je ono završila ona vrećica bombona koju si jutros ugurala u torbu?", Anna se iznenada sjetila kako da ušutka svoj sve glasniji želudac.

"Mmm...?", promrmljala je Samy odsutno, ne pridajući joj previše pažnje.

Okrenuvši se prema njoj, Anna ju je uhvatila kako jednako odsutno isprepliće pramen kose među prstima, dok joj je ostatak kovrčave kose padao preko ramena. Pogled je počivao na pozoru, a misli vjerojatno na romantici zbivanja vani. Popratila je njen pogled i zaustavila ga na jarkocrvenom listu koji je veselo dolepršao. Anna se nasmijala hvatajući ga vještim pokretom, isticao se naspram ostalog lišća još i više od svog prethodnika, ali nikako nije mogla sestri zamjeriti što ga nije obojala u jesensku boju.

Ovako bolje?
Vidimo se!

p.s. I ti meni nedostaješ :P
~L

Spremila je crveni list među stranice knjige i okrenula se prema Samy.
"Hej ti ... Daydreamer!", pucnula je prstima ispred Samynog nosa elegantnim trzajem. "Ideš u Hogsmeade s Lyrom i sa mnom danas?"
"Ne."
"Dobro. Krećemo .. Čim uhvatimo priliku", odvratila je Anna automatski.
Samy je zavrtila glavom smiješeći se: "A daaaj."
"Ha?"
"Upropastila si mi foru upravo", Sam se tobože namrštila. "Trebala si zbunjeno pitati "zašto ne?!" pa bih ti ja odgovorila Zato što vi idete sa mnom."
"A bezveze. Ajde čekaj: Zašto ne?", Anna je zbunjeno nakrivila glavu.
"Ma nije više fora", Samy je odmahnula rukom.
"A inače bi bilo fora?" Anna se nasmijala podižući obrve.
Samy je slegnula ramenima smijući se.
"Dobro jutro, djevojke." Blistav osmijeh. Lana se uvukla u red ispred njih, debelo kasneći i živo ne mareći za tu činjenicu.
" 'Oćeš bombon?", Samy je ponudila Lanu vrećicom upravo izvađenom iz torbe prije nego li ju je Anna istrgnula iz ruke.
"Neće, hvala. Lijepo da si se sjetila." Zadovoljno je zavukla ruku u vrećicu bombona.
Samy je zaokružila pogledom po učionici, videći da ispod stolova svi rade manje više istu stvar. No samo je Anna jela otvoreno držeći vrećicu na stolu. Zasmijuljila se.
"Uranila si na slijedeći sat, srećo", Anna je usput dobacila.
"Oh. Nisam ni mislila doći na njega", odvratila joj je Lana jednako tako.
Samy je prepoznala onaj zločesti ton u glasu koji bi ju automatski sjetio na Siriusa. Tiho je uzdahnula pokušavajući razbistriti misli i koncentrirati se na djevojku ispred sebe, a ne na svoju staru... um, prijatelja.

"Nego da, tebe sam trebala Anna. Možeš odnijeti ovo na potpis?", gurnula joj je pod ruku svoj primjerak pergamenta koji je čekao potpis profesora kao potvrdu da je bila na današnjem satu.
Anna je trenutak gledala u to što joj je Lana ugurala pod prste, a zatim potvrdno kimnula "Nema problema."
"Hvala ti"
"Nego, netko se čini dobro raspoloženim danas...", Samy je odlučila zamijetiti.
"I netko kasni danas", nadovezala se Anna.
"Netko je danas lijepo spavao i nije mu se dalo ustati, i mogu vam reći - baš se naspavao", nasmiješila im se Lana.
"Ti si to bila kod Siriusa?", dobacila joj je Anna zafrkantski, a zatim joj se osmijeh obrisao s lica nepunu sekundu nakon Laninog.
"Isuse, Anna...suptilnost", promrmljala je Samy, više za sebe. Nije im ovo trebalo, svima skupa. Nipošto. Previše rano, previše granično i ... previše.

"A ti znaš kako je Black spavao zato jer si provela noć na rubu Potterovog kreveta?", Lana je uzvratila gotovo automatski. U očima joj je ponovo bila ona lažna iskra zločestog zabavljanja koju je Samy naučila raspoznavati.
Anna nije odgovorila i Samy se okrenula prema njoj u potrazi za reakcijom. Annina porculanska put bila je blago rumena, dok joj je pogled bio prikovan za Lanu.

"Nisam mislila ništa loše. Znam da...", odjednom je zatvorila usta jer je Lana blago hladno podignula obrvu.
Samy je vjerovala da taj pogled može zapeći ako je tebi upućen, baš poput Annine prethodne primjedbe.
"Samo napravi što sam ti rekla", odgovorila joj je Lana, ustajući se.
"Umm, Lana? Ideš u Hogsmeade danas s nama?", ubacila se Samy nabrzinu, ne želeći ostaviti ovakvu atmosferu. Anna ju je zahvalno pogledala.
"Čekat ću vas tamo", odgovorila joj je, a zatim otišla.

Neko vrijeme nakon toga, nijedna od njih nije progovorila.

"Znam...", uzdahnula je Anna.
"Znam da znaš, zato i nisam ništa rekla. Suptilnost nikako nije jedna od tvojih vrlina." Odgovorila joj je Samy nakrivljujući glavu i blago se smješeći.

"Ne. Zapravo sam htjela reći da znam kako je pametnije šutjeti..."
Stala je, a zatim, namrštivši se, odlučno nastavila prigušenim glasom: "Ne zapravo, stvarno mi nije nimalo jasno zašto bih to morala trpjeti, praveći se da razumijem i imam razumijevanja za cijelu tu dramu. Točnije zašto bi itko od nas morao, ne samo imati razumijevanja, već i sudjelovati u toj farsi po nepisanom pravilu da se svi pravimo gluhi, slijepi i krajnje glupi za sve što se događa - jer nisam i bome neću. Pogotovo zato što znam da se itekako nešto događa, makar se nijedno od njih dvoje ne udostojilo priznati to sebi samima", završila je tiradu, frustrirano uzdahnuvši.

"Vjerujem da znaš", odgovorila je Samy, gledajući ju, još uvijek nakrivljene glave s blagim osmjehom na licu.
"Ha?", Anna je ostala pomalo zatečena odgovorom i tonom kojim je on izgovoren.

"Htjela sam reći kako sam uvjerena da se lako možeš poistovjetiti s njima i razumijeti situaciju s obzirom na to da imaš iskustva u jednoj više nego sličnoj", odgovorila joj je Samy, aludirajući na odnos Anne i Jamesa donedavno, dok je crtkarala po rubovima prvog Lyrinog pisma, dodatno ih ukrašavajući. Više nije gledala u nju no i dalje se sveprisutno smiješila.

Annina šutnja natjerala je Samy da podigne pogled ispod uzdignutih obrva.
"Što? Čisto ne vjerujem da si ...", ostatak rečenice zaglušio je prodorni zvuk zvona i Anna je skočila na noge kupeći usput jednom rukom stvari. Samyn ostatak rečenice "ostala bez riječi" ostao je izgovoren samo na njezinim usnama.
Anna se prestala blago mrštiti u trenutku kada ju je pogledala: "Ma razmišljala sam da ti uzvratim na ovo, ali tako si me stručno bezbolno spustila na zemlju da ne bi bilo u redu" Nasmiješila joj se onim osmijehom koji su obje blizanke ponekad koristile.
"Čisto dođeš kao melem poslije Lyre, znaš? Ona ako nekoga spušta iz oblaka, onda to čini tako da ne možeš pogriješiti. I još te dočeka dolje s podignutom obrvom. Ti ... Kod tebe ispod svega mogu osjetiti podignutu obrvu. I, moram priznati, tvoj način zna više zapeći ponekad. Doduše moguće je da sam neobjektivna, ipak jesam malo više s Lyrom nego ostali pa ju i doživljavam na drugačiji način.

"Vjerujem da jesi", sad se i Samy nasmijala.
Pospremila je svoj (prazan, ali lijepo ukrašen) pergament s bilješkama. Na stolu je ostao ležati samo još Lanin pergament i objema im je istovremeno pogled pao na to.
"Kako to misliš izvesti? Istina da nas ne doživljava u jednakoj mjeri kao i mi njega, ali mislim da će ipak teško jednoj osobi potpisati dvije potvrde za prisustvo na satu. Nije mi jasno zašto je Lana izričito tebe pitala...", naslonila se na stol iza sebe, gledajući u smjeru profesora i reda koji se skupio iza njegove katedre čekajući na potpis.
"Posudiš mi šal?", Anna joj se široko nasmiješila, vraćajući se u raspoloženje čim je naišla na izazov pred sobom. "Ponekad uopće nije loše imati sestru blizanku."
"Nemoj zaboraviti i zaboravljivog profesora."

Nakon Starih runa, Samy i Anna bi se obično zaputile prema podožju stepenica koje vode prema sedmom katu. Tamo bi sjele i pričekale Lyru i Amber.
Dijelom je to bilo zbog dugog niza stepenica kojim su se cure morale spustiti sa sedmog kata, a djelom zbog njihove profesorice koja je bila uvjerena kako je odmor dodatni dio sata predviđen za pospremanje svih rekvizita potrebnih za vrijeme sata.

Ta je tradicija danas neočekivano bila prekinuta.
Sjedeći na trećoj stepenici, Lyra je ispružila i prekrižila noge, oslanjajući se laktovima na stepenicu iznad nje. Samy je primjetila kako Lyra nosi onu majicu koja se i njoj samoj sviđala. Prozračna, cvjetnog uzorka i širokih rukava, bolje je stajala nekom duge plave kose tek ponegdje isprepletene u sitne pletenice - nego Samyinoj kovrčavoj grivi. Barem je ona tako vjerovala. Uostalom, za razliku od profesorice Proricanja, profesor Starih runa je - ako već ništa drugo - od njih zahtjevao nošenje pelerina.
Pokraj nje, na stepenici iznad, Amber se sklupčala preko svojih koljena i štapićem povlačila zamišljene linije po kamenoj površini oko vlastitih tenisica; pogleda zamišljenog iza zastora svoje kose.

"Uranile ste ovoga puta", ustvrdila je Samy.
"Istjerala nas je sa sata", zasmijuljila se Amber. Annine obrve blago su poletjele u zrak. "I poslala kod ravnatelja", nadodala je ova.
"Umm ... Ravnatelja?", Samy ih je iznenađeno pogledala, tražeći potvrdu na ono što je upravo čula. Nisu baš bile uobičajeno društvo koje provodi vrijeme kod ravnatelja, koliko god im se činio simpatičan.
"Jeste možda srele Jamesa tamo?" Nasmijala se Anna.
"Aha-a. Ponudio nas je keksima", odgovorila je Lyra na Samyno pitanje ne suviše zabavljeno, cupnuvši na stepenicu ispred sebe.
"Dumbledore." nadodala je brzo, pogledavši Annu.
"Jesu barem bili fini?", ubacila se Anna automatski, ruku duboko zakopanih u džepove, čvrsto stojeći.
Lyra je zaustila da joj odgovori, izgledajući kao da se - prilično entuzijastično sada - sprema održati monolog o Dumbledorovim keksima, prije nego ju je Samy prekinula ne želeći slušati još jedan govor blizanki tog jutra.
"Čeeekaj malo, jesam li ja jedina ovdje koju zanima što se, pobogu, dogodilo?"
Lyra je odgovorila uz kolutanje očima i prijezirnu grimasu: "Sjeti se kod koga smo imali sat..."
"Znam kod koga ste imali sat i inače taj sat ne završi..."
"Što si napravila?", ubacila se Anna prekinuvši Samyin odgovor, znatiželjno iščekujući odgovor.
"Napuhala sam žvaku" započela je Lyra. Samy je prasnula u smjeh.
"Valjda sam ju prepala. Uživjela se da je u transu", zakolutala je očima još jednom.

"Jeste li se sjetile pozvati Lanu?" Upitala je Amber vukući korak hodnikom.
"Aha, Samy ju je stigla pozvati u one dvije minute koliko smo ju vidjele" Odgovorila je Anna pogledavši Samy.
"A u te dvije minute Anna ju je stigla upitati je li prespavala kod Siriusa." Samy je postrance uzvratila pogled.
"Ouch." Kratko je zaključila Lyra.
"Pretpostavljam onda da ne ide sa nama?" Amber je izvukla svoje zaključke.
"Iznenađujuće, rekla je da ćemo se vidjeti tamo." Anna je slegnula ramenima.

Zakoračile su i na zadnji niz stepenica.

"Neki valjda uživaju otežavati si život." Promrmljala je Lyra odsutno.
"Ni meni nije jasno..." nadovezala se Amber. "Nisu zajedno, ako za to postoji razlog, nisu ga podjelili sa nama, a očito je da postoji nešto među njima."

"A mi ostali to nesmijemo ni primjetiti ili još gore prokomentirati." Anna je okrenula očima prisjećajući se scene s predavanja. "Ponašaju se kao da je sve strašno komplicirano, kao da se neki veliki teret nadvio nad njih. Kad je tek krenulo bila sam uvjerena da je Lana u pitanju. Da je uzrok te teške atmosfere njezin pogled na svijet, zamračen tko bi znao čime. Mislila sam da, možda čak i nesvjesno, privlači pažnju." Skinula je pelerinu i prebacila ju preko ruke. "Ali zapravo, ispalo je da pokušava baš suprotno, da se trudi ne privući pažnju... što joj, priznajmo, ne ide naročito dobro." Potražila je pogledom potvrdu od ostalih.

Samy je odsutno kimnula glavom. "I Sirius.. ne znam, kao da razumije svu tu težinu koju je ona ili navukla na sebe ili joj je nametnuta... a čak ni njemu ne da da joj bude podrška. Dođe mi da se pitam je li on u pravu ili ih jednostavno treba oboje uhvatiti za ramena i dobro protresti da se vrate u ovaj svijet s nama ostalima..." uzdahnula je.

"Ali ako ju itko može razumjeti, onda je to on" zaključila je tiho Amber, više za sebe.

Svaka zadubljena u svoje misli, spustile su se i niz zadnje, neuobičajno prazno, stepenište.

"Sirius već dugo nije haračio školom s Jamesom, mislim da Jamesu to nedostaje, iako ništa nije rekao", prokomentirala je Anna blago zabrinuto, prekidajući trenutak tišine.
"Nije jedini", tiho joj je odgovorila sestra kao potaknuta tim tonom.
"Lyra?", prozvala ju je Anna, upitno gledajući.
"Rekla sam da nije jedini", ponovila je, naglo zastavši na hodniku.
Postavila se sučelice Anni i u tom trenutku činilo se kao da sva gužva i žamor ljudi na hodniku za njih ne postoje. Amber i Samy su u sekundi nestale.

"Nije jedini kojeg su promijenila neka nova poznanstva. Hoćeš preciznije od toga? Nije jedini koji zbog zaljubljenosti zaboravlja stare putove i osobe s kojima je prolazio tim putovima. Stoga, ne, nemaš nikakvo pravo govoriti išta o Siriusu Blacku"
"Jesi gotova?", Anna je podignula pogled,prebacujući tamnu kosu na drugu stranu. Nije joj bilo jasno kako su od savršeno mirne atmosfere najednom nadošli na ovo. "Znaš što?", iznenada je promijenila ton, postavljajući ruke na bokove. "Meni stvarno nije jasno koji je tvoj problem s Jamesom, on je.."
"Koji je moj problem s Potterom?!", frknula je Lyra. "Ajde pokušaj s onim da sam te godinama slušala kako se zgražaš nad njim, dobacuješ mu otrovne opaske i govoriš kako ti nije jasno kako itko može pasti na to njegovo glumatanje velikog frajera. I znaš što? Slagala sam se s tobom! Od samoga početka, od prvoga dana u ovom prokletom dvorcu pa do sada, svi smo pratili vaše prepucavanje, pet punih godina. I od samoga početka divila sam ti se, bila si cura s prve godine koja je uredno spuštala Jamesa Pottera na zemlju i to premda je bio dvije godine ispred tebe.
"Lyra ja...", pokušala je Anna, ali Lyra je nastavila.
"I zajedno sa mnom si se podsmjehivala svim onim zaluđenim curicama koje su uzdisale za njim! Ti što? Zaljubila si se? Ma baš krasno", uzela je pauzu u kojoj nijedna od njih dvije nije progovorila. Anna je imala dojam da je ovo nešto što Lyra već dugo nastoji izbaciti iz sebe.

Ostatak svijeta je još uvijek bio tu, prolazeći pored njih, proguravajući se, vreva hodnika nije imala namjeru nestati ili se utišati. Nitko nije imao namjeru napraviti zaseban dio svijeta za njih dvije, no to njih nije smetalo. Činilo se kao da su si ga njih dvije stvorile.

"Reći ću ti ja što si ti; apsolutno ista kao i sve ostale, eto što. Ista kao sve one blesave djevojke kojima si se godinama smijala, kako padaju na to njegovo glumatanje frajera i blistav osmijeh. Još jedna u nizu Jamesa Pottera? Samo izvoli", Lyra je prezirno završila.

U Anninim očima pojavila se iskra bijesa, no ton joj je ostao staložen: "Ako ja nemam nikakvo pravo išta govoriti o Siriusu Blacku, odakle tebi onda pravo da išta govoriš o Jamesu?", gotovo iza svake riječi nalazila se utisnuta točka.

"Black nikada, ni blizu, nije bio toliko pretenciozan poput Jamesa", odbrusila joj je Lyra bez pardona.

Iako je inače Anna bila ona ... prodornija, u raspravi je sada, kao i inače, Lyra bila ona glasnija dok bi Anna, što ljuća, bila sve tiša.

"Ja punih pet godina slušam te tvoje tirade o njemu i onda jedan dan samo ovako", pucnula je prstima. "Ti si promijenila stav. Jer si zaljubljena. A što bih ja trebala? Slegnuti ramenima i reći Okej, od sad smo si dobri s njim. Dobro znaš da nisam jedna od tih. Samo si odjednom promijenila stranu, objasni mi gdje to mene ostavlja?"

"Zar nisi ti ona koja je prije no što sam ja uopće završila sa Jamesom cijelo vrijeme imala opaske u tom smjeru? Mislila sam da si u redu s tim..."

"Samo zato što sam ja to shvatila prije tebe. Ili si priznala prije tebe, kako god hoćeš. Ali ne, nisam bila u redu s tim i to je, draga sestro, još nešto što si propustila shvatiti"

"Mislila sam da si svjesna kako tvoje mjesto nitko ne može uzeti", uzdahnula je Anna, ali glas joj je sada odisao mirnoćom.

"Ali?"

"Ali... Stalo mi je do njega. Stvarno je. I to je nešto što si ti propustila shvatiti. I nije jedino što si propustila. Gdje si bila kada me prvi put poljubio? Gdje si bila kada smo prvi put izašli? Gdje si bila kada mi je rekao da me voli?!", Annine plave oči iznenada su se iznenada zacaklile tugom. "Jer to su sve stvari koje sam htjela nekomu prepričati do najmanjih pojedinosti, pretresti opet i ponovo iznova, svaku rečenicu, svaki pokret, podijeliti osjećaje, tražiti savjet.. I zato nemoj, nemoj ni u snu, početi o tome tko je što propustio."

"Što, sada ćeš dramatizirati nasred hodnika? Ajde malo budi patetična", odrezala je Lyra.

"Ajde malo budi zajedljiva, nisi dugo", Anna je krenula niz hodnik, ostavljajući ju par koraka iza sebe. Vjerojatno baš zbog svoje prodornosti i izravnosti, bila lakša sa priznavanjem osjećaja dok je Lyra istu tu granicu osjećajnosti sakrivala iza zajedljivosti.


Neko vrijeme su se provlačile kroz masu ljudi na hodnicima, ne govorivši. Ljudi su se proguravali oko njih, odlazili u različitim smjerovima s različitim mislima na umu. Neki su trčali na predavanja, neki nervozno hodali brinući zbog nedovršene zadaće, neki su odmjerenim korakom kročili prema zasluženom odmoru, a neki, vukući korake, lutali sami, sasvim svojim svijetom.
Noseći knjige za idući sat u rukama ponavljali su inkantancije na hodniku ili nedozvoljeno isprobavali iste. Sjedeći na tlu prepisivali su bilješke, izmjenjivali nježnosti, zafrkavali se. Dovikivali su se, dozivali, nadvikivali; smijeh se zvonko odbijao zidovima.

Začarani predmeti letjeli su posvuda, masovno se smirujući u prisustvu nekog od profesora te jednako tako ponovo masovno pojavljujući nakon njegova prolaska. Unatoč buci oko njih, osjetila se samo tišina.

Lyra je zapazila grupicu mladića i djevojaka kako se uvjerljivo dobro zabavljaju. Dečko kuštrave kose pokupio je centar pozornosti. Sjedeći na klupi, rukama je obgrlio noge. Imao je zarazan smijeh. Na neki intuitivni način, automatski je znala da je on taj koji dirigira atmosferu.

"Iduća generacija", promrmljala je više za sebe. Ionako ju nitko drugi ne bi čuo.

Pitala se tko će ih naslijediti iduće godine; Jamesa i Siriusa. Dečko kojega je promatrala bio je naizgled vjerojatan kandidat za to. Jedan od. Pitala se kako će to izgledati - hodnici bez Tihotapa i Paroška. Bio je možda koju godinu mlađi od njih, no bio je sam. Njih dvojica su bili duo od kojeg je svaki zasebno bio pojava, ali zajedno su bili nevjerojatni. Premda im to nikada javno ne bi priznala, bilo je genijalno imati ih u društvu. Imali su ono nešto, ne toliko drugačije od samoga dečka kojemu nije znala ime, ali ... Na način da kada bi stali pored njega taj isti trenutak, vjerojatno se ne bi više ni sjećala da mu ne zna ime.

Ne, uistinu nije mogla zamisliti kako će to izgledati iduće godine. Gotovo je poželjela otići zajedno s njima - ne vidjeti promjenu, ne ostati iza.

Pitala se koliko su oni svjesni da im se odbrojava vrijeme - zasigurno više nego što pokazuju. No tako je bio slučaj i s njom, nije li? I nije ni na tren sumnjala da je jedina. Pitala se je li Lana svjesna koliko im je još malo vremena ostalo, je li Sirius. I što pobogu onda rade, bezveze ga rasipajući. Pitala se što bi joj Lana rekla da to izvali pred njom. Obećala si je da mora pokušati.

U trenutku se sjetila da ni Anna ni James nemaju ništa više vremena. Prihvatila je Anninu ruku dok su prolazile pored grupice i usmjerila svoje misli nekim drugim putovima, tražeći način da se izdvoji od mase koja ju je okruživala, prepuštajući Anni da pronađe izlaz koji je i sama već vidjela u daljini.

Zazvala je cure ispred sebe pridržavajući prstima druge ruke dugu plavu kosu koju joj je vjetar nosio na lice.

"Nevjerojatno, ali imala je pravo. Uopće više ne puše tako jako." Nasmijala se Lyra prije nego je potrčala kroz šuštavo lišće, kako bi stigla cure. Anna je je ostala iza nje i dalje hodajući prema njima.

Vjetar je razuzdao sve spone, vijoreći između učenika Hogwartsa i naganjajući hrpu lišća uokolo. Čas bi ih podigao, zatim se opet sjurio s njima nisko uz tlo, upleo u kose mlađahnih prvaščica i natjerao ih da zbunjeno poskoče i priviju knjige čvršće u naručju kada bi im zadigao pelerine ili se pak omotao oko njih, a zatim ponovo pustio, tjerajući dalje svoju igru.

I Lyrina pelerina je letjela posvuda. Upravo ju je spustila jednom rukom, smijući se, drugom pridržavajući kosu kada je opazila prilike koje su im se približavale, nakrivila je glavu i glasno uzdahnula.

"Ali vidi koga je vjetar ipak donio..." Prokomentirala je dovoljno glasno da ju čuju.

"I tebe je uvijek lijepo vidjeti Lyra." Sirius je izvio usne u osmijeh, susrećući joj pogled dok je prolazio pored nje.
"Znaš da nije išlo tebe." Osmijeh na Lyrinu licu u trenu je postao sasvim mio.
"Zna." James je produžio pored nje prema Anni. Obujmio ju je jednom rukom i maknuvši joj kosu s lica, privukao ju u poljubac. Dvoje mladih usred začarane igre lišća koje ih zakriva i vjetra koji im oboma nosi pelerine.

Lyrin pogled odlutao je prema Lupinu.

"Otkud vi?" Upitala je Amber gledajući Siriusa.
"Prošetali smo perivojem, šteta je biti u dvorcu kad je dan tako lijep." Umjesto Siriusa odgovorio joj je James.

"A dok su se ova dvojica šetali, neki su imali sat Travarstva." Rhianna je iz torbe prebačene preko ramena izvukla bilješke i bacila ih Siriusu koji ih je spretno ulovio. "Pregledavat će na sljedećem satu jesmo li ovo dovršili."

"Mi smo planirale skočiti do Hogsmeadea, idete s nama?" Upitala je Anna naslonivši Jamesu glavu na rame.
"Doći ćemo kasnije, sad imamo jedno predavanje na koje moramo otići." Zavukao je ruku u džep.

"Dogodi im se jedno takvo jednom do dva puta tjedno." prokomentirala je Rhianna curama "U svakom slučaju cure, podsjetite ih kad vam se pridruže da mi kupe dvije velike čokolade! Dužni su mi preko ušiju za ove bilješke danas!" Blago je nakrivila glavu i umilno se nasmješila dečkima. "Ja neću moći doći, dogovorila sam se s Emmom da ćemo skupa učiti danas."
Uhvatila je nekoliko zbunjenih pogleda.
"Emmom, cimericom?"
Spustila je ramena i uzdahnula: "Prefekticom?"

"Aaa! Emma!" Nasmijao se James u trenutku spoznaje.
"Uopće više niste zabavni vas dvoje s time, djelimo sobu već sedam godina, a svaki pojedini put moram objašnjavati tko je ona!"
Remus je namignuo Amber koja se, očito upućena u situaciju, tiho zahihotala.

"Daj ju pitaj usput što je ravnatelj trebao Lanu!" Anna se zavjernički nasmijala u ideji koja je samo napola bila šala.
"Možda da joj ponudi kekse." Lyra je okrenula očima.
"Obiteljski razgovori valjda..." Prokomentirao je Sirius odsutno.
"O čemu ti?" Upitao ga je James.
"Ha?" Sirius se okrenuo prema njemu. "Aha, to. Dumbledore je Lanin djed. Ministar magije mi je nakon utakmice došao čestitati na pobjedi trudeći se dati do znanja da je zabrinut za moje zdravlje, a usput je spomenuo ravnatelja i njegovu 'ljupku unuku'." Odcitirao je ravnodušno.

Podigao je obrve kad je tišina potrajala. Jedino je James zadržao ležernost, ne djelujući suviše zaprepašteno. Lupinov pogled počivao je negdje na tlu. Sirius je bacio pogled na Rhiannu i gotovo prasnuo u smjeh kada je vidio kako naočigled slaže djeliće slagalice.

"Što se toliko čudite? Pa to je savršeno objašnjenje za to da je došla u Hogwarts izravno na 5. godinu sa izvanrednim znanjem i krajnje izvježbanom magijom"

"Barem za nešto savršeno objašnjenje", progovorila je Rhianna ovaj put gledajući Siriusa u oči. Blago joj se, neprimjetno, nasmiješio. Znala je da ovo štošta može promijeniti.

"Djed?" Samy je napokon progovorila.
"Da, djed, a sad vas napuštamo, predavanje čeka." Zvukao je ruke u džepove i krenuo prema dvorcu.

"Remus?", zazvao je Sirius starog prijatelja, sustižući ga. "Znao si?", primjetio je njegovo izbjegavanje pogleda ranije.
"Jesam", Lupin mu se blago osmijehnuo.
Sirius nije odgovorio ništa pa su nastavili u tišini. Iskreno nije želio znati je li mu ona sama rekla. Odlučio se vjerovati kako to ima nekakve usputne veze s njegovom titulom prefekta.



Pustila je cure da odmaknu nekoliko koraka zaokupljene žamorom ispunjenim novim spoznajama. Nesvjesno je uvježbanim pokretom odmaknula pramen ponoćno crne kose s lica i žmirnula zamišljeno prema suncu. Bilo je ugodno osjetiti nježnu toplinu na licu.

Vjetar je uistinu potpuno stao i veliki su crvenosmeđi listovi počivali na tlu prekrivajući put pod njihovim nogama. Par koraka lijevo od nje Lyra je skakala s noge na nogu, s lista na list, birajući ih prema istim nijansama crvene boje, a koji trenutak kasnije pridružila joj se i Amber. Samy im se objema smijala.

Kroz gole grane drveća staroga drvoreda mogla je vidjeti prve krovove Hogsmeadea.

S noge na nogu kroz put pokriven veličanstvenom jeseni, zadubljena u vlastite misli, Anna se pokušala sjetiti je li ikada primjetila da Lana i njezin djed izmjenjuju pozdrav ili barem pogled. Pretpostavljala je da Lana ne bi htjela da ljudi misle da ima protekcije zbog položaja svoga djeda i taj je dio mogla potpuno shvatiti. S druge strane, cijela joj je situacija odisala neshvatljivom hladnoćom. Sa jasnom slikom svoga djeda u mislima, pitala se je li Dumbledore ikad Lani pružio nešto slično. Koliko je čula, a i sama doživjela, bio je prisutan i dostupan za svakog učenika u školi već dugi niz godina. Pitala se koliko mu je to ostavilo vremena da barem jednaku pažnju priušti svojoj unuci.

Nije se zavaralavala, znala je da obiteljski odnosi nisu nužno idilični i od malih je nogu bila svjesna koliko su sretne ona i njena sestra bile.

Sjećala se se prvih pisama djedu u kojima su ona i Lyra, nadopunjujući se naizmjence, neumorno opisivale svaku i najmanju pojedinost svog novog života i magije koja ih je ovdje okruživala.
Iako njezin djed, osim svojih potomaka, osobno nije imao nikakve veze s magijom, njegovi su odgovori uvijek bili puni razumjevanja i poticaja.

Nije se umio koristiti magijom no zato je bio jedan od najvećih astronoma svoga vremena, premda je slava za njega bila nešto što nikada nije tražio. Vjerovao je kako od svjetala reflektora ljudi ne mogu vidjeti nedostižne granice neba pa tako ni zvijezde, a što bi mu vrijedila sva slava svijeta kada bi zbog nje bio daleko od stvarnosti. Bilo je to nešto što su ona i Lyra naslijedile od njega - nisu imale poriv tražiti priznanja drugih kako to većina ljudi čini. Vlastita vjera u sebe im je bila dovoljna.
Bile su njegove mezimice, ona i sestra. Njegov najveći ponos. Dani provedeni kod njega su dani uspomena, radosti, najljepši dani djetinjstva. Provođenje vremena s njim bilo je nešto što su obožavale.

Nije ostao tu da sazna kako su postale dvije najtalentiranije učenice Astronomije, no bio je taj koji ih je poučio svemu što znaju. Pokazao im je da zvijezde nisu nužno nedostižne i na primjeru njih da šutnja može pričati istinitiju priču od riječi.
Zvao ih je svojim zvjezdama. I otišao...
Umro je prije kraja njihove prve godine u Hogwartsu. Prije no što su se vratile kući s ocjenama koje su mu tako ponosno htjele pokazati. Od tada je Annina kosa nepovratno poprimila svoju tamnu boju. Nije to bio izraz žalosti – nije ih tako odgojio – više nešto poput privatnog podsjetnika.

I samo je ona znala je da uvriježeno mišljenje kako Lyra ne nosi ogrlice nije istinito. Nosila je samo jednu, svoju uspomenu na djeda. Na tankoj crnoj baršunastoj traci čuvala je maleni mjesec, ispod slojeva odjeće, blizu srca. Sjajni mjesec na traci tamnoj poput noći. To je valjda bio jedini crni predmet koji je njezina sestra posjedovala. Anna se tiho nasmijala na tu misao.

I zbog toga, zbog vlastita sjećanja na ljubav prema djedu, dok joj je zvuk koraka pratilo šuštanje lišća pod nogama, prvi put otkako ju poznaje mogla je spoznati barem jedan mali dio Laninog tereta, barem iz vlastite perspektive.


Uskoro je iza visokog drveća drvoreda provirila prva kuća u mjestu. Nisko zdanje strmoga krova i sitnih prozora. Jarko žuti zastori skrivali su unutrašnjost od pogleda. Samy se nesvjesno nasmješila. Gotovo je mogla osjetiti miris toplih medenjaka. Vjerno čekajući u šumarku na samom ulazu u Hogsmeade, kućica je postala simbol topline, slatkih mirisa i dobrog društva koji su ih isčekivali samo par koraka uz glavnu ulicu.

Tu se krio nevjerojatan broj malenih, prenapučenih trgovinica, koje se trudila istražiti pri svakom posjetu Hogsmeadu no bilo je to praktički nemoguće; svaki puta otkrila bi barem desetak koje prije nije vidjela. Pitala se otvaraju li se preko noći i gdje samo više stanu. Maleni zakutci raznolikih ulica, iz kojih raznoliko šarenilo izloga, boja i oblika jednostavno mami pogled. Hrpa toplih kafića, onih privatnih, zakrivenih od pogleda, ali i onih bučnih koji izmame dobru atmosferu iz gotovo svakoga. Raznorazni štandovi iza kojih simpatično nametljivi čarobnjaci dozivaju, nude, namiguju. Upravo jednom takvom je prišla Lyra. Anna joj se pridružila, naslanjajući glavu preko ramena da bi vidjela između čega se dvoumi. Lyra je podignula ruku, okrećući ju kako bi bolje razmotrila.

"Ova", Anna je tamnim noktom prešla preko presijavajuće pletene narukvice na Lyrinoj ruci.
Lyra ju je pružila prodavaču kako bi ju zamotao.
"Sigurni ste da Vaša prijateljica ne želi neku za sebe?", nabacio je okušavajući sreću.

"Hmm. Mogla bih ovu, što kažeš, Lyra?", posegnula je za nešto krupnijom narukvicom nalik zmijskoj koži, također blistavo presijavajućoj.
"Izvrstan izbor, omotat će Vam se oko ruke kao da je vaša koža u pitanju!", nasmiješio joj se prodavač, preuzimajući narukvicu od nje, a zatim podigao pogled pogledavši ju u oči. "Oh." Zastao je pomalo iznenađeno. "U tom slučaju dvije za cijenu jedne! Neka, neka, nek idu u kompletu baš kao i vas dvije", dobrodušno se našalio i uz osmijeh pružio djevojkama malenu vrećicu.

"Cure, dajte požurite, hoću proći do Duginih kamenčića prije nego odemo u Tri metle! Čula sam da imaju ogrlice od kristalića koji mjenjaju boju u dodiru s magijom!" Amber im je doviknula, tek napola okrenuta prema njima.
"Aaa! Dobro da si me sjetila, i ja sam čula sam da ih imaju!", Lyra je požurila.

"Što nisi upravo kupila jedne? Uskoro će ti do vrata doći!", Anna joj se smijala.
"Nikad previše", uzvratila je Lyra, slabo ju doživjevši.
"Baš lijepo", izbeljila joj se, ali je ubrzala korak.

Samy je primila Lyru pod ruku sa sasvim novim sjajem u očima. "Meni treba novi blok za crtanje, Anna mi je izbola zadnje papire staroga u žaru borbe s Jamesom." Okrenuvši samo glavu, isplazila je Anni jezik.

"Ja hoću čokoladne praline iz Medičarnice!" Ni Amber nije zaostala.
Anna je već pripremila svoju repliku kad je naglo zastala i namrštila se.

"Krasno..." Tiho je prokomentirala.

Lyra ju je, potaknuta naglom promjenom atmosfere, istog trena pogledala, a zatim i popratila njezin pogled do visoke, tamne prilike. Zeleno-srebrni Slytherinski šal bio je jedino na njoj što je ponešto manje odskakalo od topline jesenskih boja svuda uokolo. Nije joj dugo trebalo da ju prepozna kao ni da shvati da je krenula upravo prema njima. Lyra je zdušno okrenula očima i prekrižila ruke na prsima.

Djevojka je hodala sigurnim korakom. Promatrala ih je blago nakrivljene glave i visoko podignutom bradom. Duga se, sjajno tamna kosa viorila za njom. Zastala je pred njima, naslonivši se jednim ramenom na stablo pored puta i posprdno izvila jednu stranu usana u osmjeh. Zrcaleći Lyru, prekrižila je ruke na prsima, u desnoj držeći štapić.
"Bellatrix." Anna je u jednu riječ spojila nevoljki pozdrav i još manje entuzijastično što-želiš pitanje.
"Oh, Potterova slijedeća bivša", odzdravila joj je ova, lijeno otežući riječi dok su joj tamne oči blistale ispod teških kapaka.
Anna je hladno podignula obrvu.
"Što je, Bellatrix? Odbio te pa liječiš frustracije? Ne brini, obećavam, s vremenom ćeš to toliko puta doživjeti da će minimalno peći." Lyru je bila rijetkost vidjeti u tako ledenom raspoloženju.
Znala je biti zajedljiva, to da. Ponekad otrovna, ako bi to situacija tražila. No Amber se nije sjećala kada je zadnji puta nekomu uspjelo izvući iz nje takvu reakciju. Vjerovala je da to ima veze s Annom.
Umjesto odgovora do njih je dopro visoki djevojački smijeh. Nešto u njemu natjeralo je Amber da se strese.
Za Bellatrix Black nije se moglo reći da je odbojna, naprotiv. Premda oštre, imala je lijepe crte lica. No nešto u njima svaki je put iznova budilo u Amber poriv da joj se makne s puta. Nešto što je odisalo bezosjećajnošću.

Prvi nesvjesni poriv ljudskog bića je potražiti toplinu u društvu bića pored sebe - ništa konkretno, ništa svjesno - jednostavno znati da je ranjivost dopuštena. Što manje to ljudi posjeduju, to se nelagodnije osjećamo u blizini njih. Bellatrix to uopće nije posjedovala. Bila je ledeni zid iza kojega kao da se ništa nije krilo. Jedini osjećaj koji je Amber ikada dobila od nje bila je zloća. Dojam da je cijeli taj ledeni zid stvoren od oštrih bodlji i da je to jedino što nudi zagrljaj.
"Pottera?", pitala je s izvještačenom nevjericom u glasu. "Ne. Jedino što u tom vašem... svemiru za kojim slinite donekle vrijedi je moj nesretni bratić. I to samo za vrijeme dok ne glumata da nije ono što je."
"A što je on to po tvome mišljenju?", izletjelo je Samy. Ugrizla se za jezik prije nego li je uopće dovršila rečenicu.
Amber ju je poželjela udariti laktom u tom trenutku, ali bilo je prekasno. Bellatrix kao da je jedva dočekala pitanje.

S krajnjim ponosom i nadmenošću, izgovorila je slavno prezime: "Black."

"Bellatrix, trebaš nešto?", Amber je stala pred sestričnu, pokušavajući srediti situaciju.
"Oh, da, milena, misliš li da bih inače gubila vrijeme na vaša divna, mlada, nesposobna lišca?", Bellatrix joj je prošla prstom kroz pramen kose. Zvala ju je tako od malena. Ni tada ju nije podnosila ništa više nego sada. "Zapravo, htjela sam da poručiš nešto svojoj malenoj prijateljici", prošla je Amber iza leđa i natjerala cijelo društvo da se okrene u drugom smjeru.
Anna i Lyra stajale su rame uz rame.

"Lana, da, mislim da je rekao da joj je to ime...", promrmljala je više za sebe. "Bit ćete takve dušice pa poručiti Lani da joj stvarno zahvaljujem što tako brižno pazi na mog nehajnog bratića. Je li tako da hoćete?", uputila im je blistavi osmijeh.
"Što, ne usudiš joj se to reći sama?", Anna je izvila osmijeh. Bilo bi zanimljivo vidjeti tu scenu.
"Već jesam", odgovorila joj je Bellatrix, s vrlo sličnim osmijehom.
"Vidim da je to uspješno završilo." Anna je suho dočekala.
"Ne, u biti, onda mi ju je stvarno žao. Sada vidim zašto je došla nas moliti za pomoć", Lyra se nadovezala sa hladnom nezainteresiranošću.
Bellatrix je prezirno stisnula svoje tanke usne dok su joj se prsti igrali s površinom štapića u ruci.
"Vaša si je mala prijateljica umislila da može mjenjati poredak stvari" Okrenula očima, polako, kao da osoba o kojoj priča ni toga nije vrijedna. "Rekla sam mu da joj poklanja previše pažnje" Dodala je više za sebe.

"Bella", jedna riječ izgovorena potpunim smirenim autoritetom.
Amber joj je automatski pogledala preko ramena, premda nije morala. Prepoznala je glas Slytherina koji je, premda na lošijem glasu, znao djelovati puno toplije nego li sama Bellatrix.
Pored njega, lupkajući vrškom štapića po lijevom dlanu, stajao je Lucius Malfoy, prepoznatljiv po konfliktima s Gryfindorrima barem jednako kao i po svojoj svjetloj, gotovo bijeloj kosi.

Bellatrix ih je počastila još jednim dugim, posprdnim pogledom, prezirno izvijajući usnicu, a zatim se okrenula bez riječi, pridružujući se Riddleu na povratku u dvorac.

- 18:14 -

Komentari (37) - >Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

~There are three sides to every story: yours, theirs and the truth.~


I found a grave
Brushed off the face
Felt your light
And I remember why I know this place

As much as it hurts,
Ain’t it wonderful to feel?
So go on and break your wings
Follow your heart 'til it bleeds
As we run towards the end of the dream

I’m not afraid
I pushed through the pain
And I’m on fire
I remember how to breathe again

Why must we fall apart to understand how to fly?
I will find a way
Even without wings

Follow your heart
'Til it bleeds
As we run towards the end of the dream

Follow your heart
'Til it bleeds
And we’ve gone to the end of the dream.


“ The End of the Dream”
by Evanescence



~*~*~*~*~*~*~*~*~


Svjesni smo da se likovima u našoj priči godine i razdoblja kada su bivali u Hogwartsu ne poklapaju s orginalnom pričom (i to nije nužno jedino što se ne poklapa.)
Štoviše, namjerno smo to napravile.

Dakle, naoružajte se svojim HP znanjem prije čitanja, i pripremite se da ga izokrenemo
naglavačke. =)




Shadows:


Lana
Misteriozni vihor kreativnosti (ne znaš kad će doći i tko će ostati živ kad prođe). Napravila je prve korake u ovom našem svijetu, dala mu prvotni oblik i boju. Lana ne može razmišljati linearno, njene se ideje uvijek isprepleću čak i kad se sama više ne sjeća gdje ih je htjela uplesti.


Rhianna
Glavni "stilist" i osoba bez koje ovaj blog ne bi bio tako lijep kao što je. Lanina "sigurna luka" i osoba koja uz puno strpljenja prepravlja, uređuje i nadopunjuje tekstove, uskače gdje treba i sa zadnjim kapima entuzijazma pokušava ubrzati dugotrajni proces
objave novog posta :D



Linkovi:


*Elisabethina vila Fotografija na koju smo naišle na netu a koje se prilično dobro poklapa s našom našom vizijom Elisabethine kuće.

*Rhianna ~Eris' Servant a.k.a. Lestat Lestatova vizija Rhianne (Rhin se slaže da je dosta dobro pogođena :))

*Bellatrix Black ~Eris' Servant a.k.a. Lestat Lestatova vizija Bellatrix u njenim Hogwartskim danima (pouzdano znamo da je crtež nastao nakon njezinog pojavljivanja u 9. nastavku ;))

*Samatha Moore ~Samy Naša Samyca :)






_________


Google grupa Sjene prošlosti

Prijavite se na Google grupu Sjene prošlosti, ako želite na svoju email adresu dobivati obavijesti o novim nastavcima.

Email:



Visit this group


Preporučeni preglednik Mozzila Firefox