srijeda, 29.07.2009.

Na šahovskoj ploči

Jedini tračak šarenila u tom tihom plavom svijetu bilo je lišće koje je marljivo šuštalo pod njenim čizmicama. Naravno, i ta je boja bila samo u njenom umu; sjećanje na šušanj velikih crveno smeđih i žutih listova pod svjetlošću sunca. Ovdje, u noći pod razasutim zvijezdama obrisi tla pokrivenog lišćem bili su tamni, plavi i gotovo nepostojeći. Leđima okrenutim školi, jedino svjetlo pred njom bile su zvijezde koje su lelujale na površini jezera. Amber je voljela zvuk jesenjeg lišća pod svojim stopalima, a voljela je i tamne jesenje noći. Bilo je nečeg umirujućeg u krajoliku u kojem je mogla razaznati samo plavičaste obrise. Čvršće je stegnula pelerinu oko sebe. Zaključila je da se ne sjeća je li ju ikad bilo strah mraka. Još dok su bili kod kuće znala se iskrasti za bratom u noćnu šetnju. Naročito nakon njegovih svađa s roditeljima. Tada toga nije bila toliko svjesna, no sada je znala da ju je zapravo bilo strah da ode i ne vrati se, da ju ostavi samu.

A tad je on otišao u Hogwarts. Zimske praznike nikad nije proveo kod kuće, ljeti je dolazio samo da bi opet otišao. Nekad bi otišao k Rhianni, nekad k Jamesu, svaka je prilika bila dobrodošla. Roditelji ga nisu ni pokušavali spriječiti, digli su ruke od njega odavno.
Od nje nisu...
Dvije godine ga gotovo uopće nije vidjela. Da nije doslovno došao po nju i odveo ju sa sobom na kolodvor, danas bi vjerojatno bila u Durmstrangu. Osjetila je kako joj trnci prolaze tijelom.
Nije mu se ni najmanje nadala, zapravo.
Bila je prestravljena dok su joj stavljali razredbeni klobuk na glavu. Očiju uprtih u svoga brata ogrnutog zlatno grimiznim šalom zamišljala je izraz njegova lica kad klobuk uzvikne "Slytherin". Kad sve bude uzalud i kad svo njeno bježanje od crne magije popusti pod pritiskom obiteljskog nasljeđa.

Ciknula je od sreće kad je prostorijom odjeknulo "Gryffindor" i praćena pljeskom ponosno je sjela na svoje mjesto za dugačkim stolom. Hogwarts je bio sve o čemu je ikad sanjala. Topao, ispunjen magijom i prepun znanja. Upijala je svaku riječ svakog profesora zahvalna za priliku pruženu daleko od crne magije. Upoznala je svoju Samy, Lyru i Annu i Rhin koja je postala starija sestra koju nikad nije imala.
Sirius kojeg je upoznala u Hogwartsu nije bio onaj s kojim je odrasla. Bio je slobodan, bio je sposoban i bio je veoma svjestan toga. Okružen ljudima koje je prvi puta u životu sam odabrao, istraživao je svaki kutak škole koja mu je postala dom. Hodao je hodnicima visoko uzdignute glave sa zabavljenim osmjehom koji mu je lebdio na jednoj strani usnica.
Očekivala je od roditelja isto ono ravnodušno odustajanje koje su pokazali Siriusu, no bila je u krivu. Ljeta je provodila kod kuće, a nerijetko i zime.
Mogla je primijetiti daleki pogled u bratovim očima kad bi se opraštali prije praznika. No, nikada ništa nije rekao. Njen dolazak u Hogwarts je bio prvi i posljednji put da se umiješao između nje i roditelja.

Sjela je na deblo uz jezero obgrlivši se rukama. Noćas nije bilo mjeseca, zvijezde su nezasjenjene vladale noćnim nebom. Zbog toga je i bila ovdje. Odluka je donesena impulzivno, inspirirana pogledom kroz prozor nasuprot Gryffindofskom portretu.
Podigla je pogled i izvadila štapić iz svoje pelerine. Usmjerila ga je u nebo prošaptavši kratku inkantaciju. Iz vrha se štapića prvo pojavilo nekoliko crvenkastih iskrica, a zatim su one, udaljavajući se, počele poprimati pravi oblik. Svjetlost se izvijala i plesala u noći. Najveća od njih zaustavila se ispred najsjajnije zvijezde na noćnom nebu, označivši ju. Ostale su se razbježale oko nje iscrtavajući Velikog psa.
Još jedan kratki potez štapića, tiho promrmljane riječi i pridružio mu se Lav.
Jedno za drugim iscrtavala je imenovana zviježđa.
Prošlo je mnogo vremena otkad je to posljednji puta radila. Obuzela ju je djetinja radost probuđena tako davnim, ali bliskim i poznatim slikama.

Nedugo nakon što je prvi puta došla u Hogwarts, na jednoj od njenih tada dosta čestih noćnih šetnji pridružio joj se i Sirius. Neočekivano, ali dobrodošlo društvo. U tišini su došetali do jezera. Šutjeli su i kad su sjeli na obalu, a onda je Sirius izvukao štapić i počeo joj iscrtavati zviježđa na noćnom nebu. Pokazao joj je zvijezdu po kojoj je dobio ime, a onda i Velikog psa u kojem se nalazila. Pokazao joj je Lava i Plejade, a ona je upijala svaku informaciju sa tihim zadovoljstvom na licu.

Noćas mogućnost Siriusova dolaska nije smatrala jako vjerojatnom, iako se trenutno nije mogla sjetiti ničega što bi joj pričinjalo veće zadovoljstvo. No, gledajući ljude u svojoj blizini shvatila je nešto, a to je bilo da, ako si sama ne ispuni vlastite želje, nitko drugi neće. Vođena tom mišlju, odgurnula se od tla te uspravila na noge. Zaputila se odmjerenim, spokojnim korakom natrag prema dvorcu, nalazeći smirenost negdje između djetinje raznježenosti i upravo nastale odlučnosti.


"Sirius?", zazvala ga je, odškrinuvši vrata njegove spavaonice.
Nije ju zabrinjavalo to što je kasno, nije ni razmotrila mogućnost da on spava. Sirius je volio noć. Pričao joj je jednom prilikom kako iako tada svijet izgleda puno nestvarnije, njemu je to vrijeme kada su sve krinke odbačene. Vrijeme kada se lakše otkriti svijetu i lakše otkriti svijet.
Ne, teško da je pomislila kako spava, više ju je bilo strah one puno realnije mogućnost - da je daleko od mjesta gdje ga traži.
Ušla je, zatvorivši vrata za sobom i osvrnula se po spavaonici. Činilo se da je prazna baš kao što se bojala da će biti. Zazvala je još jednom, nešto tiše, obavijena tišinom u kojoj se našla. Ni tada nije dobila odgovor.
Uzdahnula je prilazeći Jamesovom ormariću na kojemu se nehajno odložena nalazila njihova Mapa za haranje koja je prikazivala položaj svih osoba i prostorija u dvorcu onakvim kakav je uistinu bio u trenutku. Amber sama imala je nešto slično postavljeno iznad kreveta u svojoj spavaonici. Dobila je to kao poklon od Remusa i Jamesa nakon što je postala dijelom Gryffindorskog doma. Ni dan danas nije bila sasvim sigurna jesu li je htjeli potaknuti stopama njenog brata, jesu li imali kakva očekivanja od nje, ili su samo imali orginalnu ideju kako joj pomoći pri snalaženju u novoj školi. Sjećala se koliko je bila ponosna; ona, tek prvaščić, pridošlica u velikom dvorcu poznavala je već tada poznatu trojku i k tomu još dobila na poklon nešto od njih kao malen znak dobrodošlice. Sjetila se i nečega što joj je privremeno izmamilo osmijeh na lice - tim poklonom i jednom teško zlobnom opaskom započelo je nešto što se pretvorilo u jedno novo prijateljstvo, koje je do današnjih dana steklo neprocjenjivu vrijednost. A otprilike istom tom opaskom počelo je i nešto što će nakon godina takovih opaski i prepucavanja prerasti u ljubav. U biti, sjećanje na Annu, tada još sasvim svijetle kose, bilo je ono što joj je najvećim dijelom donijelo osmijeh na lice.

Bila je tako ponosna na svog starijeg brata - cijeli život bila je odgajana u svijetu u čijemu se duhu na Siriusa gledalo kao na izdajicu svoje obitelji i vlastitog roda, kao na onoga koji odbacuje i ne cijeni ono što ima i što mu je bogom dano dok drugi mogu samo sanjati o tome - takvom podrijetlu, takvom talentu, potencijalu, roditeljskoj podršci i budućnosti koju bi mu osigurali - on je to prezirao i bahato se inatio, umanjujući vrijednost onomu što bi trebao veličati i veličajući ono što bi trebao osuđivati. Unatoč svemu tome Amber se uvijek divila njegovom pouzdanju i vjeri u ono što radi i čini te samoj činjenici da je, baš uvijek, usprkos svemu, ostajao svoj i da njegova uvjerenost u ono što misli da je ispravno i za što se bori ne poznaju nit majke nit oca, nit brata nit sestre.

Nažalost, to je bilo jedino zbog čega mu se mogla diviti - odgojena je u svijetu gdje je vladao (i još vlada) obrnuti poredak životnih vrijednosti i izvrnuta perspektiva doživljavanja svijeta, a to je mogla uvidjeti tek kada joj je pružena prilika da vidi ostatak svijeta. Do tada je mogla samo intuitivno vjerovati da njezin stariji brat nije loša osoba. Tek kada je došla u Hogwarts dobila je priliku vidjeti kako je Sirius uistinu bio taj koji je bio u pravu, koji je bio pametniji od svih njih. Do tada sve što je mogla je vjerovati starijem bratu - vjerovati mu da je Hogwarts bolji izbor od Durmstanga i da su Gryffindori razboritiji izbor od Slytherina. Još i danas bila je zahvalna što svakim danom ima priliku opet i iznova gledati kako joj svijet dokazuje da je najbolja odluka njezina života ona kada je odlučila dopustiti Siriusu da ju odvede za sobom.
Mapa za haranje je bila zatvorena, a Amber nije znala način na koji ju dečki (i Rhianna vjerojatno tu i tamo) otvaraju, a još manje je htjela petljati po stvarima koje nisu bile njezine, stoga se odmaknula od Jamesova kreveta i prišla prozoru. Odatle je mogla vidjeti mjesto pored jezera na kojem je donedavno sjedila.

"Tražili ste me, o, ozarena djevo jantarne kose?", začula je Siriusov glas negdje iza sebe. Nije ju oslovio imenima, umjesto toga pozdravio ju je slažući ih u pozdrav. Mogla je u njegovu glasu čuti smijeh, baš kao i svaki put kad bi to učinio.
Nasmijala se tiho dobro odglumljenom pozdravu. Nekada ju je tako zafrkavao, no njoj je to odavno prestalo smetati. "Uistinu jesam, sjetile me sjajne zvijezde na onu što sja jače od svih pa te morah posjetiti", odgovorila mu je na zafrkanciju prije nego se okrenula prema njemu.
Sirius, ispružen u sjeni svog kreveta, samo joj se nasmiješio.

Prišla je krevetu i nježno sjela na njegov rub.
"Trebala si me?", vidjela mu je u pogledu kako traži i preispituje razloge njezinog dolaska iako je bio prilično smiren. Vrlo je rijetko bez nekog razloga ušetavala u njegovu spavaonicu.
"Bila sam vani kraj jezera pa sam se sjetila da bih mogla proći ovuda."
"U ovo doba noći?" Upitao ju je s mnogo više iznenađenja u glasu nego bi to od njega očekivala.
Podigla je obrve naglašavajući glupost njegovog pitanja ni sama svjesna koliko je taj izraz lica bio nalik Siriusovom u sličnim situacijama. Očito je bilo sasvim razumljivo da on usred noći luta perivojem dok je isto ponašanje s njene strane izazivalo podignute obrve.
Kad se nasmijao shvativši Amberin pokušaj bezglasnog sarkazma, ona je svoj stav zaokružila okretanjem očiju.
"U redu, shvatio sam." odmahnuo je glavom uz blagi osmjeh. "Zapravo je malo falilo da me ne nađeš ovdje, imao sam osjećaj da je zanimljiva noć vani."
"Nema mjeseca i posve je vedro." Amber se široko nasmiješila a zatim blago skupila obrve i nagnula glavu. "A što te spriječilo?"
"Blaga glavobolja praćena umorom." Naslonio se natrag glavom na ruke i zagledao u strop. "Ja sam uvjeren da je oboje uzrokovano silnim odmaranjem i ležanjem, ali ostali se uglavnom ne slažu sa mnom." Frustrirano je zatvorio oči. "Na onih nekoliko predavanja na kojima sam se pojavio, pola mi je profesora vrlo ljubazno natuklo da neće imati ništa protiv toga da propustim predavanje i odem se odmoriti." Otvorio je oči i razvukao usne u poduzetni osmjeh. "Kako bi im i smetalo kad me jedva ikad tamo i vide."
Amber je negodujući odmahnula glavom. "Do kraja života mi neće biti jasno kako ti i James održavate te vaše ocjene..."
"Kako tvoje glavobolje?" Promijenio je temu nešto ozbiljnijim tonom.
"Pa, sasvim pristojno." Kimnula je glavom neodređeno. Nije mu spomenula da postaju jače sa svakom novom vizijom. Više-manje i zato što mu već neko vrijeme nije spomenula vizije. Postajale su sve češće i sve ih je teže skrivala. Otežavalo joj je i to što nisu imale gotovo nikakvog smisla, nije znala treba li koga na što upozoriti, a nije htjela podizati strku oko sebe. Tiho je uzdahnula, a zatim kriomice bacila pogled na Siriusa provjeravajući je li primijetio notu brige u tom uzdahu. On je smireno promatrao sjene na stropu.

"Pitam se gdje je sada", promrmljala je Amber gledajući u smjeru prozora ponad Siriusove ruke na kojoj joj je počivala glava.
Donedavno bistra noć vani mijenjala se kako je vrijeme odmicalo; dok su se prve kišne kapi približavale zemlji. kretala je u smjeru jedne od onih oluja kratkog vijeka koje obično prespavamo i tek ujutro vidimo posljedice ili se sjetimo kako smo te noći kroz san ili pred zoru ipak čuli udare kišnih kapi o prozorsko okno.
"Tko to?", postavi je Sirius pitanje nakon privremeno nastale tišine. Glas mu je poprimio nekakvu promuklo grubu, gotovo obrambenu notu.

"Lana", odgovorila mu je Amber jednostavno, sliježući ramenima.
"Otkud se ta misao pojavila?", zvučao je kao da mu je laknuo, gotovo kao da se smiješi.
"... Često je znala ovakve noći provesti sjedeći na svom krevetu i gledajući kroz prozor, kao da se prepušta takvom vremenu. Zapravo..." zastala je, a zatim nastavila "činilo se kao da se opusti u toj oluji, dok je po lijepom vremenu nemirna, kao da ono nosi bolne uspomene", iznijela je Amber svoja zapažanja, više razmišljajući na glas nego išta drugo.
"Je znala?", ponovio je ključni dio njenih riječi sa blagom znatiželjom u glasu.
"...nije da i sada to ne radi, ali dosta rjeđe nego prije."
"Sada je čak počela i spavati noću", Amber se u glas uvukao osmijeh zbog neobične istinitosti vlastitih riječi.
"Tek je sada počela spavati noću?", blagi sarkazam, prožet tihom nevjericom.
"Nedavno", ispravila ga je. "I da, češće je bila budna nego spavala."
"Siroto stvorenje", tiho je uzdahnuo.
Amber se nasmiješila kad ju je, ne razmišljajući, instinktivno prigrlio bliže k sebi.
"Heej! To je Rhiannin izraz!", gurnula ga je zabavljeno.
"A Rhianna ima autorska prava na njega?", gotovo je frknuo, iako se smiješio. "Uostalom, što ja mogu kada najbolje pristaje uz opis", zacerekao se.
"Zloban si", Amber mu je nezainteresirano dala do znanja što misli o njegovoj opaski.
"Nije kao da nemam razloga biti."
"Znaš, možda bi lakše zaspala da je imala tebe ovako", Amber je izignorirala posljednju opasku i zabavljeno vratila lopticu.
Znala je da je složio grimasu u stanci prije nego li je progovorio.
"Ne budi tako sigurna..."
"Što? Ne misliš da bi ti slatko zaspala u naručju?", zafrkavala je.
"Ne, u biti se iskreno nadam da sam jedino tebi toliko dosadan da si uzmeš za pravo napraviti to gotovo svaki put", čula je blagi sarkazam u njegovu glasu.
"Sviđa ti se?", prekinula je, okrećući se kako bi ga mogla bolje pogledati.
Vidjela je kako ju njegove sive oči pažljivo promatraju odozgo.
"Iskreno, ne znam bi li se trebao uopće potruditi odgovoriti na to kad ste si svi već odavno složili neke svoje zaključke."
"Pa kad je očito", nasmijala se.
Bila je prilično svjesna da su ovo rijetki trenuci kada je atmosfera takva da mogu komunicirati na takav način. Kao i činjenice da jedino ona može razgovarati s njim na ovaj način, barem koliko je znala.
"Mdaj, sad baš toliko...", promrmljao je, namrštivši se, u znak neslaganja.
"No dobro nije baš toliko očito, štoviše, nije ikomu izuzev nas par... Koji te poznajemo", slegnula je jednim ramenom smijući se.
"A da?", podigao je obrvu.
"Siriuse, ne kažem da si očit, već da, ako te poznaješ, ne moraš imati intuiciju do neba da zbrojiš dva i dva - ti u životu nisi obratio toliko pozornosti na neku djevojku - i nije da zamjeram, stvarno - ali kad to uočiš nije najteža stvar na svijetu izvući zaključke.
"I što onda od mene trebaš kad ste već izvukli svoje zaključke?"
"Potvrdu?", molećivo je zatreptala.
Sirius je uzdahnuo i zakolutao očima na već posve poznati molećivi izraz sestrina lica, a onda uz blistav osmijeh odgovorio: "Ne dolazi u obzir."
Voljela bih znati koja je njezina priča", uzdahnula je Amber zamišljeno nakon nekog vremena.
"Vjeruj mi, svi bismo", odgovorio joj je on nekako udaljeno trenutak kasnije.

Vani je snažno zagrmilo i Amber je zakopala lice u Siriusovu majicu, nešto što nije učinila još od djetinjstva. Imala je onaj njegov poznati miris koji je Amber oduvijek smirivao i opuštao. Unatoč nelagodi koju je u njoj stvaralo nevrijeme vani, bila je sretna. Sve je bilo baš kao nekada, kada bi se smjela uvući u bratovu sobu s jastukom pod rukom isprepadana koječime - baucima ispod kreveta, strašnim pričama, vizijama, grmljavinom. A ponekad i bez neke pametne izlike. Nije si dopustila da joj misli skrenu na sljedeću godinu, na Hogwarts u kojem neće usred noći moći pronaći svoga brata
"Ostaješ tu?", izgledalo je kao da ni Siriusove misli nisu bile daleko.
"Ne, zapravo - idem!", skočila je na noge i u trenu se našla kod vrata. "Ali...", naglasila je, "samo zato da ti dam priliku da me otpratiš do spavaonice i usput provjeriš ima li tamo netko s potrebama za utjehu i zagrljaj", izgovorila je važno, a zatim mu se nasmijala.
Sirius je uzdahnuo "Laku noć, Amber", jednim pokretom štapića pogurao ju je iz sobe i zatvorio vrata.
"Da, da, i ja tebe volim", začuo je nasmijani odgovor s one strane zida.
Iako nije vjerovala da će poći s njom, istovremeno se nadala da će napraviti upravo to premda su izgledi za to bili nepostojeći. Ovako se našla sama u mraku, kako usred nevrjemena tumara po dvorcu. Gotovo je zažalila što nije ostala kod Siriusa, ali znala je da ga mora pustiti.
Tek što je zakoračila u društvenu prostoriju osjetila je početak već poznate glavobolje. Dobre volje, dopustila si je pronaći veselje u tome što su sutradan predavanja počinjala dovoljno kasno da se uspije odmoriti od slike koje će joj ova noć očigledno priuštiti.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Vedro je nebo bacalo bjeličastu svjetlost na četiri stola Velike dvorane. Pribor je tiho zveckao uz jednoličan žubor razgovora učenika. Vrijeme ručka već se polako bližilo kraju i dvorana se polako praznila. Curama se nigdje nije žurilo jer im je sljedeće predavanje počinjalo tek za sat vremena. Sve je to Samy neodoljivo podsjećalo na zimske praznike, a tom je ugođaju pripomogao i topao miris kolača sa cimetom koji su bili ravnomjerno raspoređeni po stolovima. Pogled joj je pao na Annu i Jamesa koji su, dovršivši jelo, tiho raspravljali. Sjetila se Amberinog tužnog uzdaha na pomisao da su ovo zadnji praznici prije odlaska društva sa sedme godine. Samy se kroz godine nije toliko zbližila sa dečkima, kao ni s Rhiannom, no usprkos tome, čak je i njoj bilo teško zamisliti dvorac bez njih. Osim toga, donekle je mogla suosjećati i s Amber i s Annom, iako je to više bila stvar njezine sposobnosti empatije nego nekih stvarnih iskustava. Pitala se, ne prvi puta, bi li u tu grupicu trebala uvrstiti i Lanu. Skrenula je pogled prema njoj. Polako je nabadala tjesteninu, smijući se povremeno dok je Amber veselo cvrkutala kraj nje. Nije imala ni najmanjih sumnji oko uzroka Amberinog dobrog raspoloženja koje je prkosilo tamnim podočnjacima i umornom izrazu lica koje su je pratili otkad se probudila. Lana i Sirius sjedili su tek nekoliko mjesta daleko jedno od drugog, a atmosfera je bila sasvim podnošljiva. Ne samo to, nego je na Siriusovu molbu da mu netko doda sol, i dalje pažljivo slušajući Amber, Lana blago podigla štapić, odgurnuvši vješto soljenku prema njemu.

"Idem ja skoknuti do knjižnice." Amber je ustala i veselo im odmahnula.
"Imamo neku veliku zadaću koje ja nisam svjesna?" Napola zabrinuto upitala je Lyra kad je Amber napustila prostoriju. "Amber već danima visi u knjižnici."
"Samo onu iz Čarolija, ali ta je lagana." Odgovorila joj je Lana.
Uslijedio je naglašeni uzdah. "Ma strašno je lagana!" Michael je živčano perom križao desetak redaka koje je uspio sastaviti, a pritom je trag tinte poslušno nestajao ostavljajući pergament potpuno čistim - ponovno.
"Ima li itko ideju kako bi to trebalo izgledati?" Pun nade pogledom je zaokružio preostale Gryffindore sa svoje godine.
"Lana ti to odlično kuži." Prokomentirala je Lyra naizgled posve nevino.
"E, Lana, što moram napraviti da mi pokažeš svoju zadaću?" Michael upotrijebio sav svoj šarm, to jest, barem je pokušao.
"Pobijediti me u čarobnjačkom šahu." Lanin je ton odavao potpunu sigurnost u nemogućnost takvog ishoda, što je nije spriječilo da mu se milo nasmije.
"Igraš čarobnjački šah?" Upitao je James zainteresirano.
"Aha, djed me naučio još dok sam bila mala."
"Michael, mislim da možeš krenuti ponovno sam pisati ako Lana igra poput Dumbledora." Lyra nije sakrivala sarkazam.
Spoznaja je bljesnula u Laninim očima u jednom kratkom trenutku, čak i prije nego je u društvu zavladao tajac. Brzim je pogledom pokušala obuhvatiti situaciju, no zastao joj je na Siriusovim izazivajućim očima. Samy se borila protiv potrebe da ga gađa onom soljenkom zbog očitog poziva na sukob na njegovu licu. Da, bio je potpuno svjestan toga što je napravio i nije namjeravao nikome polagati račune zbog toga. To naravno nije značilo da je scena za koju je znala da će slijediti biti imalo jednostavnija.
"Nisam znao da je Dumbledore dobar u čarobnjačkom šahu." Potpuno nesvjestan situacije u kojoj se našao, Michael je pokušavao shvatiti uzrok tišine koja je pala nad njih. Još dok je izgovarao zadnju riječ sinulo mu je da su zapravo pričali o Laninom djedu. Podigao je obrve slažući kockice sam sa sobom, a zatim zaključio da bi možda bilo bolje ostati izvan ovoga.

"Nisam ni ja znala da Blacku tako malo treba da bi prolajao", stigao je odgovor nakon ledene tišine. "Svaka ti čast Black, uspio si prokockati povjerenje koje nisi ni imao", umilno mu se nasmiješila.
"U tom slučaju nisam imao što ni prokockati", ruku prekriženih na prsima, za razliku od nje, nije skrivao hladni ton.
"E pa vjeruj mi, nećeš i dalje", začuo se raspaljeni odgovor.
Ostatak društva je bacao očajničke poglede prema vratima kako je atmosfera postajala sve glasnija.
"Vjeruj mi, malena, nisam ni očekivao da hoću. Prvo se sam moraš suočiti sa svojim problemima da bi ih mogao podijeliti sa drugima, a bojim se da je tebe previše strah i onog prvog, a kamoli onog drugog." Preziran osmijeh.
"Oh, gle tko mi kaže. 'Znam se brinuti za sebe - iako ne znam - ali se svejedno pravim da znam jer je tako lakše'. Da, definitivno si prava osoba za dijeljenje savjeta", odbrusila je.
"Problemi neće nestati ako se pokriješ jastukom po glavi i praviš se da ne postoje."
"Što, trebam se ugledati na tebe; suočiti sa problemima tako da si natovarim još jedan i onda glumiti patnika? Šteta što nemam mlađu sestru pa da te u potpunosti mogu slijediti u tome"
Nastao je trenutak tišine u kojemu se Samy zapitala je li ona svjesna što je upravo izvalila, a zatim sa zakašnjenjem shvatila da je itekako svjesna, i još gore, da je upravo to htjela. Obgrlila je rukama noge, pokušavajući se zaštititi od surovosti kojom je bila okružena.
"Ja se barem suočavam sa svojom stvarnošću, makar ona bila..."
"Tihotap", prekinula ga je tiha molba. "Nemoj. Nije vrijedna", Jamesu su oči bile prikovane za prijatelja.
"Poslušaj savjet, Tihotap", Lanin ton je bio izvijen, no pred kraj u njega se uvukao drhtaj.
Pogledao ju je u oči i u njima vidio onaj plamen koji bi mu ponekad uspjelo natjerati da zatinja. Zbog tog istog plamena joj je radio sve ovo, forsirao i sebe i nju. Ovaj puta on je bio bolan.
"Jesi", pogledao ju je s mirnoćom u očima
Ta sigurnost u njemu... Na pomalo patronizirajuć način. Promjena tona i samim time iznenadna promjena atmosfere koju su razumjeli samo njih dvoje od cijelog malenog svemira u toj dvorani, tamo i tada.
"Imaš pravo", podignula je bradu samo za nijansu. "Jesam. Dostigni me", osmijeh u kutu usana bila je jedina popratna reakcija njezinih riječi.
Prošla je pored njega i izašla iz prostorije zaboravljenim, sporednim izlazom, nečujno zatvorivši vrata. Samy se nije sjećala kada je zadnji puta vidjela nekoga kako se koristi njima.
Možda baš taj nedostatak zvuka na kraju, činjenica da je tako nadobudna gesta ostala u potpunoj tišini, bez onog zaključka, barem ne čujnog; možda ih je baš to sve nagnalo da pomisle na istu stvar. Kod Lane nema emocija reflektiranih na površini, a kada i postoje, nečujne su.
"Baš nije njezin stil tresnuti vratima, zar ne?", promrmljala je Samy nasmiješeno, djelujući kao da joj je odlanulo. Nešto u svemu tome govorilo joj je kako je ovo pozitivna svađa, jedna od onih nakon kojih će biti lakše.
Nitko joj nije odgovorio. Samo se Sirius okrenuo prema njoj i u tom pogledu shvatila je da oboje dijele tajnu: oboje razumiju.


Kada su predavanja napokon završila, Samy se osjećala potpuno iscrpljeno. Uvjerila je ostale da joj ne moraju ništa donijeti za večeru i sporim je korakom krenula prema spavaonicama. Misli su joj se vratile na Siriusa i Lanu u Velikoj dvorani za vrijeme ručka. Bilo joj je tako drago što je Amber propustila čuti onu Laninu izjavu jer je mogla zamisliti kako bi to prodrlo do njezine prijateljice. U tom je trenu bila još zadovoljnija svojom odlukom da se povuče na rano spavanje umjesto da nekim slučajem prisustvuje još jednom takvom susretu. Ako Lana uopće dođe na večeru, s obzirom na to da je propustila sva predavanja u međuvremenu. Duboko se nadala da Sirius na taj neobičan i njemu svojstven način ipak na nekoj razini dopire do nje. Zapitala se na trenutak postoji li mogućnost da jednoga dana ušeta u spavaonicu i tamo pronađe uredno pospremljen Lanin krevet i očit nedostatak svih njezinih stvari.

Ušavši u Društvenu prostoriju i ugledavši knjige koje je netko ostavio za stolom, lupila ju je spoznaja o ogromnoj zadaći koju su dobili iz Povijesti magije. Duboko je uzdahnula i zaključila da će se tome posvetiti kad se naspava.
Usprkos tome, dok se umorno uspinjala stepenicama, u glavi je slagala raspored obaveza i popis knjiga koji će joj trebati za tu grozomornu zadaću.
Otvarajući vrata spavaonice uputila je bojažljiv pogled prema Laninom krevetu i zadovoljno ustvrdila da ne samo da su Lanine stvari i dalje uredno posložene oko njega nego je i Lana uredno smještena ispod pokrivača. Nasmijala se tiho svojim paranoičnim mislima i zapitala se pritom kad joj je i kako ta neobična djevojka toliko prirasla srcu.
Ovlaš je prebacila svoju pelerinu preko naslona kreveta i legla na uredno posložen krevet. Podigla je glavu na dlan i, promatrajući Lanu, pitala se spava li ili se samo vješto pretvara.
"Lana?", promrmljala je tiho, da ju ne probudi ako slučajno spava.
"Mhm?", Lana je promrmljala sklopljenih očiju.
"Ljutiš li se na Siriusa zato što nam je otkrio da ste ti i Dumbledore u rodu?"
"To te on nagovorio da me pitaš?", pogledala ju je kroz pramenove tamne kose.
"Nije. Znaš da to nije njegov stil"
Lana se malo podigla a zatim se udobno smjestila zrcaleći Samynu pozu: privukla se na jedan kraj jastuka usput ga obgrlivši rukom na koju je položila glavu.
"U prvi trenutak jesam, jer me trenutačno zapanjila spoznaja da su svi oko mene korak ispred, točnije, da ste svi vi upoznati s mojom privatnošću bez moga znanja, a kamoli odobrenja."
"Da, mogu si dočarati taj osjećaj. Zbilja mi je žao što je tako ispalo", odgovorila joj je Samy tiho, premda pomalo iznenađena iskrenošću odgovora. "A kasnije?"
"Poslije sam shvatila da mi je pomalo laknulo", uzdahnula je uz nagovještaj osmijeha. "Jer to nije bila nekakva tajna, samo činjenica za koju nisam mislila da bi vas pretjerano zanimala, a kada sam shvatila da bi vas zanimala nije baš postojao neki pravi način da vam to kažem. Nije da baš vodimo povjerljive razgovore pa da sam imala priliku. Točnije, nije da ih ja vodim."
"Što ne znači da ne možeš. Znaš da smo tu za tebe ako poželiš"
"Vjerujem da jeste... no da se poslužim tvojim izrazom, nije to moj stil", tiho se nasmijala.
"Da, nekako baš nije", Samy joj se pridružila.
Nakratko je nastala tišina.
"Neobična mi je ta pomisao. Dumbledore kao nečiji djed. Oduvijek sam ga doživljavala kao prilično... Pa, neutralnog? ...po tom pitanju", Samy je s blagom nelagodom tražila pravu riječ.
"Vjeruj mi i je prilično neutralan po tom pitanju", nasmijala joj se Lana.
"Niste nešto odviše bliski?", nagađala je Samy.
"Hmh", glasio je odgovor.
"Opro...", započela je Samy misleći kako je prešla granicu, no Lana ju je prekinula odgovorom.
"Ne bih rekla da nismo, samo... Kod nas se to očituje na drugačije načine. Recimo, tek kada sam upoznala druge obitelji, shvatila sam koliko naša u odnosu na njih djeluje suzdržano pa čak i hladno. Ali ni u jednom trenutku se nisam morala pitati vole li me. Čak ne bih rekla ni da je ljubav prava riječ kao definicija onog što nas povezuje, barem ne ona topla, brižna i sigurna ljubav koju svi znaju tako idealizirati. Više neraskidiva povezanost", Samy se učinilo kako joj je glas zamalo prepukao na zadnje dvije riječi. "Spoznaja da su uvijek tu i da je tvoja obitelj, najjednostavnije, ono što uvijek nosiš u sebi. A to je - vjeruj - veća sigurnost i potpora od ikakve idealizirane ljubavi. To je nešto što te definira. Poput čopora. Možda bi to bila dobra usporedba", tu je zastala i zamišljeno se nasmiješila "Nešto za što se boriš, nešto čiji poziv nosiš duboko u sebi, a opet nešto unutar čega su i dalje svi individue koje sve što rade - rade zbog sebe samog i svog opstanka."
"To je... Htjela sam reći posebno, no shvatila sam da je to jedino što mi ne bi zvučalo neobično zamisliti poznajući i tebe i Dumbledora", Samy se nasmijala. "Nagađam da vam je ekscentričnost i misterioznost onda obiteljska crta?", zafrkavala je.
"Doživljavate me kao ekscentričnu i misterioznu?", frknula je nasmijano, ali ispod toga je još uvijek počivala ozbiljnost pitanja.
"Dobro, ovo prvo više njega, no ti od kako si došla ovamo, sve što smo saznali o tebi bilo je iz vlastitih zaključaka", Samy je osjetila kako dva bistra zelena oka počivaju na njoj i automatski se uozbiljila. "Od kako si došla, svi znamo da postoji neka neispričana priča kojoj mi nemamo pristupa", nije imala pojma dokle smije ići s ovim i molila se da ne nagazi na nekakvu granicu, no nastavila je. "...I nitko te nikada nije pitao za nju, jer se jednostavno ne čini kao da postoje izgledi da ćemo dobiti odgovor, stoga, da, išla bi s 'misterioznim'."
"Ja bih prije išla s povučenim jer to je ono kako se moram vama činiti", začula je odgovor. Lanine oči ovoga puta su bile usmjerene negdje daleko, više prema unutra nego li prema van.
"Povučena kao takva, definitivno ne, ali povučena u smislu zatvorena u nekom svom svijetu, to sigurno. Oduvijek me zanimalo kako taj svijet izgleda iznutra", Samy je okušala sreću, grizući se za jezik usputno.
"Nije to sretan svijet...", začula je odgovor. "Niti svijet u koji bi netko želio proviriti. Pobjeći od njega glavom bez obzira, to već da."
Nastala je duboka tišina u kojoj nijedna nije progovorila. Samyin pogled počivao je na Lani, a njezin je bio negdje daleko.
"I? Ima li Dumbledore još unučadi za koju bi trebala znati ili si ti jedina?", Samy je prekinula tišinu sa zabavljenim prizvukom u glasu.
U tom jednom trenutku, mogla je osjetiti kako se Lana pored nje ukočila.
"Ja sam jedina", promrmljala je sasvim tiho da ni sama Samy nije bila sigurna je li ju čula.
"Oprosti, ali sada bih stvarno trebala polako krenuti sa zadaćama... moram još skoknuti do knjižnice i pogledati ova predavanja koja sam propustila." nastavila je Lana sada normalnim tonom. "Lijepo se odmori.", dodala je okrećući se na drugu stranu.
"Hvala", promrmljala je Samy Lani u leđa, a zatim i sama spustila glavu na jastuk, pitajući se što je to krivo rekla.
"Lana?", začulo se nakon par minuta tišine.
Nastala je stanka u kojoj Samy nije bila sigurna hoće li dobiti odgovor.
"Da?"
"Nemoj se ljutiti na Siriusa, nije on loša osoba...", Samy ni sama nije bila sigurna zašto joj to govori.
"Vjerujem da je, ako ti tako kažeš. Ne bi ti se sviđao u suprotnom", dobila je odgovor.
U razgovor se ponovo uvukla kratka tišina.
"...Primijetila si?"
"Naravno", mogla joj je čuti zaigrani osmijeh u glasu.
"Pustila sam to već davno, no ljubavi iz ranih dana se teško zaboravljaju, što ćeš", zasmijuljila se Samy. "Usput, dobro primjećuješ jer pouzdano znam da nije baš toliko primjetno", dodala je nadajući se da je zbilja tako.
"Što ćeš, obiteljska crta", začula je odgovor.
Nije mogla biti sigurna zafrkava li ju Lana ili ne, no svejedno se bezglasno nasmijala. Kad se tišina već posve ustalila u spavaonici, sjetila se da Lani nije ponudila bilješke s propuštenih predavanja.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

I posljednjem lišću te jeseni se gubio trag na tamnim granama dok je zima odmjerenim, sigurnim koracima ulazila na velika vrata. Prijelazom jeseni na zimu vatre su već neko vrijeme bile zapaljene. Upravo nedaleko od takvog kamina, udobno smješten u naslonjaču nalazio se Remus Lupin. Pogled mu je lutao negdje ponad knjige koja mu je ležala na koljenima. Iako im se bližio kraj polugodišta, to nije bila literatura ili poneki iz brojne kolekcije udžbenika. Ove je godine sve svoje projekte i zadaće dovršio prije praznika kako bi barem u ovim posljednjim praznicima mogao neopterećeno uživati. No ipak, ironično, upravo su ga ti praznici na svoj način opterećivali i više nego li ijedna zadaća ili ispit svojevremeno. Baš u tom "posljednji" i jest bio problem zbog kojeg su njegove misli odlazile dalje i dublje od onog opuštajućeg štiva koje je čitao.

Nije znao kada je proletjelo proteklih sedam godina, a još teže mu je išlo suočavanje sa činjenicom da se nalaze na izmaku zadnje od njih. Koliko god ga smatrali ozbiljnijim i promišljenijim od većine svojih vršnjaka pa i svoga društva počesto - niti njemu nije još do kraja sjedala pomisao da nakon predstojećeg ljeta mora sasvim neovisno početi voditi svoj život i da se njegovo školovanje za taj ostatak života upravo privodi kraju. Makar mu samostalan život ni do sada nije bio stran, postojalo je nešto zastrašujuće u pomisli da Hogwarts više neće imati otvorena vrata i prostrt krevet za njega kao i svake od proteklih sedam godina: pomisli da Hogwarts više neće biti njegov dom. Da zaštitnički zidovi i poznati hodnici više neće pružati utjehu, da će nepisano njegov naslonjač i njegovo mjesto u spavaonici koje bi ga uvijek čekalo - sada pripasti nekom drugom, da će on postati samo jedno od imena na popisu učenika koje je iznjedrila slavna povijest dvorca. Sve su to bile stvari na koje je želio odgoditi pomišljanje jer su izazivale nelagodu u želucu i tugu kao takvu. No, suočavanje s njima svakim je danom postajalo sve neminovnije. Možda je najviše od svega boljela pomisao da su ovo posljednji praznici nakon kojih će ga opet iznova dočekati Hogwarts kao i draga mu lica prijatelja u njemu. Taj osjećaj da gubi svoj dom - mjesto kojemu se vraćamo bez obzira na sve i koje nam jednako tako, neupitno, pruža utjehu i mir - taj osjećaj je bio utoliko gori upravo zbog činjenice da nije bio samo osjećaj. Bio je više od toga - bio je stvarnost.

I to je bilo ono što je bacalo sjenu na sreću i radovanje nadolazećim praznicima za koje iz istog razloga nije imao nekih posebnih planova. Bit će i više nego sretan jednostavno promatrajući Jamesa kako začarava božićne kuglice pretvarajući ih u loptice za sobni metloboj i pritom pretvara cijelu Društvenu u privremeno igralište, a ljude u njoj u sudionike htjeli - ne htjeli (u pravilu, bili su rijetki oni s potrebnom količinom entuzijazma nakon obilne božićne večere). Ili se pak zabavljati uz Siriusova nemilosrdna natjeravanja šumskog gnoma na sam vrh božićne jelke. Osmijeh mu se našao na usnama dok se prisjećao koliko nijedno od njih nije bilo u stanju večerati od smijeha pri pogledu na krajnje uvrijeđenog gnoma, zacrvenjenog u licu, koji bi intenzivno i trenutačno problijedio nakon što bi ga Sirius odozdo pogledao. Čak se i sam Dumbledore dobrano nasmijao prije nego što ih je zamolio da skinu jadno stvorenje odatle "jer ipak je Badnja večer i ne bismo trebali biti nehumani, zar ne?". (Ona nevjerojatnija činjenica koje se sjećao bila je da je Sirius, nakon što je preobrazio gnoma i ostavio ga na istom tom vrhu jelke, upravo zbog toga pokupio bodove od profesorice Preobrazbe. Kako im je objasnila, odale su ga dlakave noge.)
Remus je imao osjećaj da bi se ove godine čak mogao pridružiti Jamesovim i Siriusovim pokušajima da kroz brojne zdravice svemu i svačemu (od sretne i uspješne slijedeće godine do bujnog poprsja statue u hodniku na šestom katu) konačno opiju Rhiannu. Premda je to dosadašnjih godina rezultiralo time da su na kraju upravo njih dvojica prijevremeno zamrla, Lupin si je obećao da to ovaj puta neće propustiti. Razmišljajući o Rhianni, potražio ju je pogledom i našao kako zamišljeno sjedi na podu u blizini kamina i pomalo namršteno vuče isprekidane linije po papiru ispred sebe. Poznajući Rhin, rekao bi da izrađuje skice za ovogodišnje božićne poklone.
Razmišljao je i o tome kako će mu nedostajati taj privatni svijet koji bi si njih dvoje složili počestim sjedenjem tek nešto podalje od ostalih, na samom rubu atmosfere. Više prisustvujući nego sudjelujući na taj način, zamjećujući razne sitnice i nijanse koje su ponekad imale neprocjenjivu vrijednost.

Kao potaknut mislima pogled mu se iznenada našao na djevojci po kojoj je također spoznavao protok vremena. Na neki je način žalio što je Lanu tek nedavno upoznao i što je to poznanstvo tako kratko. Volio bi vidjeti kakve će promjene donijeti naredno vrijeme no već je sada shvaćao da upravo toga neće imati dovoljno.
U ovo nedugo što ju poznaje, mogao je zamijetiti promjenu koja je nastala u njoj. Nije to bila neka isuviše izražena promjena, ali ako bi se prisjetio prvih sjećanja vezanih uz nju definitivno je bio pomak s mrtve točke.
Iako je i dalje više djelovala kao samotnjak po prirodi, trenutno je bila okružena društvom. Amber joj je prolazila prstima kroz dugu tamnu kosu komentirajući pritom nešto što on nije mogao čuti. Smatrao je da se zbližila sa Samy, a i s blizankama ju se nerijetko moglo vidjeti.
Njezine oči su bile bistrije nego nekada - jasnije. Kao da joj je pogled sve više usmjeren prema sadašnjosti, no još uvijek je djelovao daleko od budućnosti. Čak je i njena do sada izrazito ravna kosa s dolaskom zime postala valovita prema vrhovima kao da je ispunjena nekom novom životnom energijom.
On sam nije znao ništa puno više o njoj nego što je znao kada ju je prvi put ugledao. Po nekim pitanjima je i dalje ostala jednaka misterija, a opet, mogao je reći da ju puno bolje poznaje. Poznanstvo s njom ga je možda na neki neobičan način nagnalo da spozna kako su činjenice o nečijem životu zapravo najmanji dio za upoznati kod te osobe. I upravo su te neotkrivene činjenice o njoj s vremenom imale sve manje značenje i vrijednost.
Iznenada, do njega je dopro zvonki smijeh pa je ponovo podigao pogled prema Lani. Pogledi su im se sreli i ona mu je namignula. Nedugo zatim ustala se i krenula prema njemu. Na Amberinom je licu pročitao neskriveno oduševljenje. Morao je priznati da ne shvaća svoj udio u toj priči, no bio je uvjeren da će ga uskoro saznati.

"Hej Lunac", Lana se meko spustila u naslonjač pored njega, povlačeći koljena bliže k sebi. Omotala je ruke oko njih time ga neodoljivo podsjetivši na Rhiannu.
Kratko je pogledao prema njoj i shvatio da ih ona promatra. Umirujuće joj se nasmiješio.
"Kako mogu pomoći?", okrenuo se prema Lani i shvatio da ju je na trenutak zbunio. "Trebao sam znati da ne dolaziš samo zbog ugodnog čavrljanja sa mnom", nasmijao joj se.
"... U biti da", nakon kratkog premišljanja izgledalo je kao da je odustala od pokušaja spontanog uvođenja u temu.
"Reci", potaknuo ju je Lupin, još uvijek nasmijan.
"Imala sam namjeru spontano doći do teme, no..."
"Uspješno, nema što." smijao se.
Odignorirala je primjedbu, a zatim popustila pred njegovim smijuljenjem.
"Mogu te nešto pitati u povjerenju?", zamolila ga je.
Kimnuo je glavom.
"Evo ovako", započela je, spuštajući noge na pod i okrećući se prema njemu u stolcu djelujući spremno za izlaganje. Suspregnuo je smijeh, nije znao što mu je došlo. "Zanimalo me što imate u planu ovih zimskih praznika? Jer ja ...pa mislila sam pozvati društvo da ih provede kod mene i manje više su svi za, samo još moraju provjeriti sa svojima, a ne znam kako...", požurila je objasniti.
"Ništa", prekinuo ju je iznenada toplo ju promatrajući.
Onoliko koliko je uspio shvatiti, smatrao je da je to veoma lijepa gesta s njene strane.
"Oprosti, što?", zbunjeno je trepnula.
"Nemamo ništa u planu", nasmijano joj je objasnio. "Točnije rečeno plan nam se više-manje sastojao od 'ovaj-Božić-nemamo-nikakvog-plana' "
"Oh, to je..." predomislila se u pola rečenice, ostavivši je nedovršenom. "Bi li onda mogao pitati ostale?"
"Ostale ili Siriusa?", prijateljski ju je pogledao.
"Ustvari, i jedno i drugo", odvratila je.
"Što, nemoj mi reći da se bojiš sama pitati Siriusa", izazivao je reakciju.
Počastila ga je grimasom. "Ne bih željela da to shvati kao osobni poziv"
"A za mene se ne bojiš da ću se osjetiti osobno pozvanim?"
"Remuse...", umorno je uzdahnula, oslovljavajući ga imenom. "Dobro znaš da postoji razlika. Uostalom, sve se primirilo i ne bih željela ponovno..."
"Dobro, dobro", umirujuće je promrmljao, prestajući ju zafrkavati.
No morao je priznati da je u jednu ruku sasvim u pravu. I on je primijetio da su Sirius i ona dosegli pristojnu točku podnošenja u istoj prostoriji i zajedničkim situacijama. Nešto u stilu 'ako te lupim laktom u prolazu, reći ću ti oprosti' što je bio napredak nakon podužeg vremena upečatljivog ignoriranja, a potom i hladnih uboda preko cijelog dvorca na sve moguće indirektne načine (ali nikako ne i direktno, je l'. Premda, epizoda s čokoladom iz Medičarnice je još uvijek nasmijavala Rhiannu i njega još otkako im je Amber prvi put to prepričala). Nakon posljednje svađe kojoj su relativno ne tako davno prisustvovali, stvari su krenule u pristojnom smjeru.
"Lana? Mogu sada ja dobiti jedan odgovor zauzvrat?", zapitao je dok se ustajala.
Činilo se kao da se nakratko zamrznula u pola pokreta.
"Zašto uopće želiš da idemo s vama?", unatoč svim rodbinskim i ne rodbinskim vezama, kao i prijateljstvu te ponekim zajedničkim druženjima, oni su još uvijek bili dva sasvim zasebna društva.
"O... to je lako!", nasmiješila se izgledajući kao da joj je laknulo. "Vidiš Amber ima želju ići u jednakoj mjeri koliko i provesti Božić sa obitelji. Mislila sam, ako nemate nikakvih planova, zašto onda ne pozvati Rhin i Blacka da joj olakšam izbor... a znaš da mi je Jamesa i tebe uvijek drago vidjeti", nadopunila je preduhitrivši njegovu slijedeću opasku. "U slučaju Jamesa čak i izrazito zabavno", oboje su se nasmiješili prisjećajući se scena u kojima bi dvoje dotičnih bilo u elementu.
"Vidjet ću što mogu", obećao joj je.
"To je sve što tražim", umilno mu se nasmiješila, a zatim nestala jednako neprimjetno kao što je i došla.

Nešto kasnije, pridružila mu se Rhianna. Zadubljen u štivo koje je posudio od nje, nije ju primijetio sve dok mu nije sjela na rub naslonjača.
"Zabavljaš se?", pogledala ga je odozgo dok su joj smeđi uvojci uokvirivali lice.
"Ako pitaš za knjigu, da sasvim je opuštajuća, štoviše čak se mogu sasvim dobro poistovjetiti sa likovima", nacerio joj se, a ona mu je uzvratila osmijehom. "Ako pitaš za nedavnu posjetu, mogu reći da je čak i to bilo prilično zabavno."
"Što je htjela?"
"Pozvati nas da praznike provedemo kod nje."
Rhiannina obrva je poletjela u zrak.
"U biti sasvim ne loša ideja", prokomentirala je kada je završio sa prepričavanjem. "Samo što mi je beskrajno drago što ja neću biti ta koja mora pitati Blacka. Obećaj mi da ću biti u prostoriji kada to budeš izvodio?", zacerekala se i skočila sa ruba naslonjača prije nego li ju je gurnuo.
"Odi budi od koristi i pitaj Jamesa", blago se namrštio, shvaćajući da uopće ne može predvidjeti kakva će Siriusova reakcija biti. Nije imao ni najmanju ideju.
"Idem biti od koristi i pitati Jamesa, a nakon toga idem na spavanje..."
"Noć Rhin", pozdravio ju je, gledajući za njom dok je odlazila u smjeru ženskih spavaonica.
Vratio se ponovo knjizi, otvarajući ju na mjestu koje je označio prstom. Propustio je primijetiti da se Rhianna još jednom okrenula prije nego li mu je nestala s vidika.

Bio je toliko zadubljen u radnju da je samo krajičkom uma doživio tromo otvaranje portreta na ulazu u Društvenu dvoranu. S druge strane, nedostatak zvuka zatvaranja, koji je uvijek nepogrješivo dolazio u paru s prethodnim, bio je dovoljno neobičan da ga natjera da podigne pogled.
Naslonjena na dovratku stajala je Amber, pognute glave, lica skrivenog iza vela kose. Već bi ga i to navelo na brigu da taj posao prethodno nije obavio prizor njezina dlana i prstiju koji su grčevito stiskali kamen zida na koji se oslonila. U trenu je bio na nogama i u dva duga koraka prešao udaljenost među njima.
"Amber?" Trudio se ostati staložen, znajući da će ju tako najlakše smiriti. Ovo nikako nije bio prvi put da ju je zatekao usred njenih vizija. Pitao se je li to šok iznova uzrokovan scenom pred njime ili je zaista, svaka nova takva situacija izgledala sve gore i ostavljala sve veći trag na njoj.
Uhvatio ju je za ramena, znajući da će joj trebati oslonac za ravnotežu čim dođe k sebi.
Uskoro je zatreptala i fokusirajući pogled izgubljeno pogledala oko sebe. Prepoznavši ga, opustila se i dozvolila njemu da je pridrži dok se ne sabere.
"Jesi dobro?", tiho je priupitao.
Jedva je primjetno kimnula.
"Hoćeš da te odvedem do sobe?"
"Pričekaj...", kratko je zamolila.
"Amber?", pričekao je da podigne pogled. "Nešto ozbiljno?"
Slegnula je ramenima. "Ne znam još protumačiti..."
Namrštio se: "Još? Ponavlja se?"
Duboko je uzdahnula, a zatim kimnula glavom.
"Koliko često, Amber?" Ton mu je postao sasvim ozbiljan dok je pokušao prizvati sjećanja na sve nedavne susrete s njom i zaključiti je li mu ijednom izgledala odmorno.
Amber se pribrala i samostalno sjela naslanjajući se na hladni kamen zida, a zatim se potrudila osiguravajuće nasmiješiti. "Ništa strašno, stvarno."
Nije bio uvjeren no nije imao namjeru izvlačiti odgovore. Podsjetio se da ovo prepriča Rhianni i taj posao prepusti njoj.
"Možeš mi sad pomoći do sobe?"
Nasmiješio joj se i ponudio joj ruku.


Nedugo nakon što je Amber uspjela smireno zatvoriti oči, djelujući kao da bi sada konačno mogla zaspati, na vratima se pojavio Sirius zaogrnut tamnim plaštem, koji je jednako dobro grijao koliko i sakrivao za vrijeme noćnih šuljanja po dvorcu.
Samy je automatski skočila na noge pokazujući mu da bude tiho, no Amber ga je svejedno zamijetila.
"Bojim se da ipak ima netko ovdje s potrebom za utjehom i zagrljajem, ali možda ne ona zbog koje si došao", promrmljala je poluzatvorenih očiju Amber.
"Siriuse, što ona lupeta?", bez pardona je upala Lyra.
"Bojim se da je opet počela buncati", zabrinuto je prokomentirala Samy.
Amber se nasmiješila na tu opasku što je Samy učinilo još zabrinutijom.
"Nda.. Ovdje sam samo i isključivo zbog tebe", odgovorio joj je Sirius zatečeno. "Jesi dobro?", upitao je kada se spustio pored njenog uzglavlja.
Djelovao je zabrinuto i potreseno i Samy ga je bilo iskreno žao.
Nije čula što je pitao Amber, ali je jasno čula njen odgovor.
"Ista stara, dosadna, zamorna priča, ne želiš valjda da ti ju opet ponavljam?"
Anna je uzdahnula, okrenuvši se na drugu stranu kreveta, pokušavajući nanovo zaspati.
"Siriuse, bit će dobro, samo da se odmori, Remus je bio s njom i doveo ju ovdje", nije znala zašto mu to točno objašnjava, ali je imala potrebu utješiti ga.
"Gdje je uostalom Lupin?", pomalo ju je presjekao pitanjem.
"Otišao je tebe pronaći...", odgovorila mu je pomalo zbunjeno, shvaćajući da Lupin očigledno nije pronašao Siriusa i rekao mu što se dogodilo. Što bi značilo da Sirius nije mogao znati... U razmišljanju ju je prekinuo Lupin koji je u tom trenutku ušao kroz vrata noseći na pladnju čaj za sve njih koji je pokupio od vilenjaka i šah pod rukom. Ponekad su tako slično razmišljali.
"Imam osjećaj da će ovo biti jedna od onih dužih noći, stoga...", bacio je ploču sa figuricama do Samy na krevet.
"Mhm", čulo se gunđanje iz smjera Anninog jastuka, nešto što su ispravno protumačili kao iskazivanje protesta i pobune.
"Hej ljepotice, gle što sam ti pokupio putem", dobacio joj je Lupin nasmijano.
James mu je pokazao da šuti, no bilo je kasno. Unatoč tomu, Anna nije reagirala već je zakopala glavu pod jastuk što je rezultiralo sa: "Ma da si mi donio...", nisu uspjeli uhvatiti taj dio rečenice "...živo mi se fućka"
Za to vrijeme James joj je prišao i prstima prošao po vratu, pletući ih u njenu dugu kosu.
"He... James!", iznenađeno je podviknula.
"Probuditi ćeš cijeli dvorac", prokomentirao je tiho uz osmijeh u kutu usana.
Sjeo je na njezin krevet povukavši se do zida, a zatim ju, obuhvativši ju rukom oko struka privinuo k sebi. Sklupčala pored njega djelujući kao da će konačno mirno spavati.

"Lana!"
"Hej društvo", odgovorila je prilika na vratima spavaonice, tihim, raspoloženim tonom. Pogledom je zaokružila po prostoriji, prelazeći im preko iznenađenih i prikriveno iznenađenih lica. Na tamnoj, visoko povezanoj kosi koja joj je padala niz leđa, uhvatile su se kapi svježe kiše.
Anna je zadržala svoje ozbiljne oči na njoj, no Samy se smiješila, hvatajući odbljesak raspoloženja u jasnoj zelenoj boji prije nego li je Anni to pošlo za rukom. Trenutak kasnije i ona se osmjehnula. Amber i Lyra su ležale, Lyra dijelom na Anninom krevetu koji je bio doguran uzglavljem uz njezin, a Amber u svom vlastitom, ali u položaju obrnutom od uobičajenog. Nisu bile same. Naslonjen na Amberin krevet, na podu se ispružio Sirius, dok je James bio nedaleko od njega, naslonjen na zid iza sebe gotovo nesvjesno prolazio je Anni prstima kroz kosu. Lupin joj je bio najbliži, na podu pored kamina, s pergamentom u rukama.
"Jesi... se zabavila?", pokušala je Samy.
Lana je složila grimasu na pokušaj lažne ležernosti. "Da niste ostali budni sve do sada, kao što inače ne ostajete, ne biste ni primijetili kako sam se vratila pred zoru te ne bi ni imali potrebu saznati zašto je to tako. Dakle pravo pitanje je, kakav to party ovdje propuštam?", nacerila joj se.
Vidjela je krajičkom oka kako se Lupin nasmiješio.
"Nadasve nadobudni, ako mene pitaš", odgovorila joj je Anna.
"Ma sve ti je loše...", učinilo joj se da je čula. Pogledala je Jamesa u sjeni s prozora; imao je onaj izvijeni osmijeh na licu.
Anna ga je odlučila prečuti.
"Amber se potrudila sazvati nas", pojasnila joj je Samy, jednom rukom premještajući jastuk na drugi kraj kreveta preko kojega je bila nadvijena.
"Oh", iznenada je sve imalo puno više smisla. Amber čija glava počiva na suprotnom kraju kreveta, Sirius u njegovom podnožju te ostatak društva u još uvijek budnom, pomalo isprepadanom stanju.
"Rhianna?", bilo je neobično da nije tu.
"Uzela si je slobodnu noć, znaš, za spavanje", James si je dao truda objasniti.
"Znam, Potteru, nekima noć inače i služi za to", odbrusila mu je, reda radi.
"Nekima...", promrmljao je lijeno, ponavljajući za njom.
Sirius se osmjehnuo, no nije mogla biti sigurna čemu, pošto nije djelovao kao da prati razgovor.
Kleknula je pored Lunca, nudeći se sljezovim kolačićima koje je ovaj štapićem pekao iz dosade. Njezina kosa ga je poškakljala po licu pa je podigao pogled u istom trenutku u kojemu je ona posegnula za jednim.
"Sve u redu?", prišapnuo joj je na uho.
"Naravno", osmjehnula se, dotičući mu rame dok se ustajala.
"I? Što je ovaj put u pitanju?", prišla je Amber, usput strpavši kolačić u usta.
"Znaš... Uobičajeno. Prijeđi na tamnu stranu, mi imamo kolačiće, i slično", odgovorio joj je Sirius još uvijek krajnje odsutno.
Lana se nakratko spustila pored Amber, maknuvši joj kosu s lica, mogla je vidjeti kako djeluje iscrpljeno. Čelo joj je bilo orošeno, a podočnjaci izražajni na svijetloj puti.
"Ha! Imam te", Samy je podviknula gotovo ju natjeravši da poskoči.
"Sanjaj, malena", odgovorio joj je Sirius uz onaj svoj blago prijezirni osmijeh.
Tek sad je Lana uhvatila zašto su oboje u nekom svom svijetu, a i čudnovate zvukove tihoga loma koje joj se učinilo da je čula. Bili su usred partije čarobnjačkog šaha. Pogledala je Siriusu preko ramena i usput odigrala Samynom figurom pokret, dovodeći ju pred kralja.
"Samantha, draga, mislim da u tom slučaju trebaš podići kriterije", namignula joj je, otišavši se presvući za spavanje.
"Šah-mat... ?", Samy je nesigurno izgovorila.
"Mhm... Premda je Lana naviknula da pod njom padaju kraljevi, mislim da je ovaj put ipak krivo odigrala potez", odgovorio joj je Sirius, zamišljeno proučavajući ploču ispred sebe.
"Bojim se da nisam. Iako, kako god bilo, to nije bila moja...", začuo se prigušeni odgovor iz smjera kupaonice. "...bitka", dodala je, sada se pojavivši na vratima, dok joj je raspuštena kosa uokvirivala struk.
Samy je podignula pogled prema njoj, naslonjena na drveni rub svoga kreveta, rukama prekriženim ispod brade. Podignula je obrvu no nije ništa rekla.
"Pošto sutra imamo nastavu, bojim se da ću ipak biti partibrejker", preskočila je preko Samyne i Siriusove šahovske ploče.

Spretno se zavukla u krevet, rukom prebacila kosu preko jastuka i okrenula leđa ostatku sobe. Nedugo nakon toga u prostoriji je nastala potpuna tišina.
Iznenadni zvuk nakon što je već gotovo utonula u san trgnuo ju je nazad u stanje budne svijesti. Otvorila je oči obuhvaćajući prostoriju pogledom. Vatra iz kamina polako je dogorijevala, obasjavajući prilike u sobi i omatajući ih u okrilje sjena. Kroz maglu trepavica, ne sasvim jasno, vidjela je Siriusa kako još i sad sjedi u dnu Amberinog kreveta, dugim kažiprstom odsutno prelazeći konturama još uvijek raspremljene šahovske ploče pred njim. Sada, u mraku, sjetila se kako mu je pri jačoj svjetlosti, svijetlo plavi pulover, ledene boje, jasno isticao bistru sivu boju očiju. Taj isti pogled koji je sakrio kada mu je posegnula preko ramena, prišla mu (previše?) blizu. Čak je i sada bio odvraćen od nje vidjela je kako je poprimio dubinu magle, grijući se negdje u plamenovima vatre. Pitala se trudi li se i on, kada se nađe nasamo sa svojim mislima, ne dopustiti im da prodru do njega ili ipak dopusti da ga obaviju sjenke prošlosti. Sada, u mraku, dok su joj se oči sklapale, jasnije je vidjela sjene koje su ga okruživale i topli odsjaj vatre u njegovom pogledu. I sada, u mraku, nasmiješila se, prisjećajući se da je upravo ovako počinjao njezin san zbog kojega je onoga jutra odlučila prespavati ostatak svijeta.

A da je otvorila oči samo koji tren ranije, shvatila bi da je zvuk koji ju je vratio u stvarnost, bio zvuk srušenog kralja.

- 16:13 -

Komentari (23) - >Isprintaj - #