utorak, 01.09.2009.

Boje doma

Oprosti.


Tko još započinje pismo isprikom? Samo oni koji su sagriješili. A ja jesam, mnogo toga. Ti si mi odavno oprostio, barem je to ono u što su me tako dugo nastojali uvjeriti. Ja sebi ne mogu oprostiti. Teško je. Buditi se svaki dan s osjećajem da je jedan dio tvoje duše negdje drugdje. Gledati sve one sretne ljude oko sebe koji vole i misle da znaju što znači biti vezan uz nekoga... Ali ne znaju. Ne u onoj količini u kojoj si ti sam znao. I biti svjestan da su sretniji od tebe samim time što žive u neznanju. Trebala bih se sjetiti da moraš biti zahvalan što si uopće ikada spoznao da možeš nekoga toliko voljeti, da možeš biti toliko vezan za nekoga, da netko može biti toliki dio tebe da se gubi razlika između tvoje i njegove duše. No, ne mogu biti zahvalna. Ne dok se budim s činjenicom da je jedna polovica moje duše negdje daleko, a ona druga uspavana duboko u okovima leda, u varljivoj sigurnosti od sjećanja.
Sjećaš li se kako sam oduvijek voljela vatru? Ironično je kako mi je led postao utočištem.
Dok pomno izbjegavam svaku mogućnost prisjećanja, prestravljuje me pomisao da ću zaboraviti. Sa strahovanjem sam iščekivala padanje mraka, sve dok tamu nisam pretvorila u saveznika. Noć je bila vrijeme odlaska na počinak, a nakon noći slijedi jutro kad ponovno moraš otvoriti oči i suočiti se sa stvarnošću. Strah koji ne poznaje patronusa. Bojala sam se odlaska na spavanje, jer sam se bojala buđenja. Noćima sam stoga lutala, a pred zoru se iscrpljeno rušila na jastuke kako bih obeznanjeno spavala, pošteđena vlastite svijesti.

Posljednjih mjeseci prebivalište mi je Hogwarts; dvorac kojim smo trebali zajedno kročiti i čije smo tajne trebali zajedno otkrivati. Već nekoliko godina. Ponekad kad ostanem sama u njegovim dugim hodnicima, izgubim se u mislima; zamišljam kako bi bilo da me vode do tebe. Ti si u nekoj od prostorija, zabavljaš se s našim društvom, radiš na slijedećoj zadaći, a ja ti se mogu vratiti na kraju dugog dana. Ponekad se izgubim u mislima i usred prepunog hodnika. Buka i žamor ostanu negdje iza mene dok zamišljam kako bi bilo da si sada tu, pored mene. Da kročimo tim istim koracima rame uz rame, onako ponosno uzdignute glave kao što smo nekada znali, tvoreći svoj zasebni svemir, a živeći zajedno sa svima ostalima u drugom.
Iako sam utočište pokušala pronaći u samoći, pored mene se našlo nekoliko divnih ljudi koji me gotovo konstantno okružuju i pokušavaju doprijeti do mene. Čak i protiv moje volje, pronalaze mjesto u onoj polovici srca koja je pod ledom, a ja se ne mogu, gotovo jednako kao što se i ne želim, otrgnuti strahu koji zbog toga osjećam. Ne mogu dopustiti bliskost, dozvoliti da uz njih bol nestane i srce zacijeli. Nisam zaslužila takvo što.

Ne samo da ne želim imati ono što ti nisi mogao zbog mene, već i ne mogu zamisliti kako bi to bilo. Nekako sam se dovela pod kontrolu posljednjih godina. Nisam pronašla spokoj, nisam ga ni tražila, ali stvorila sam ravnotežu. Krhko utočište koje mi dopušta da živim iz dana u dan i koje će se iznova srušiti ako popustim u bilo čemu. A to je nešto kroz što ne znam bih li mogla proći.
Voljela bih da ih možeš upoznati ili da im mogu pričati o tebi bez da me preplave bol i sjećanja. Ali bojim se da ne bi shvatili, nisu kroz to prošli, ne mogu to zamisliti... Njihovu osudu ne bih mogla podnijeti.
Mogu samo tebi priznati da ih, pomalo nepošteno, još uvijek smatram djecom. Ne želim time reći da ih podcjenjujem, već sam čak i blago ljubomorna na njih; još uvijek su u onim bezbrižnim danima djetinjstva, gdje je najveća briga predstojeći ispit, a najveća bol slomljeno srce. Zbog svega što nisu proživjeli i zbog svega čijeg postojanja još nisu svjesni u životu, unatoč krajnjem poštovanju prema njima kao osobama, držim ih mlađima od sebe. Ili sebe starijom? No nije li pokušaj svakog "starijeg" da zaštiti onog "mlađeg" od boli koju je sam iskusio? Zašto nas nitko toga nije poštedio?
Ponekad bih voljela barem na trenutak pronaći mjesto u njihovom jednostavnom svijetu, no i kad bih mogla, ne bih si to dopustila. Teret s kojim živim, moj je da ga nosim ...zbog svega što ja jesam prošla i zbog svog vlastitog, neprežaljenog djetinjstva koje je davno završilo, brutalno se prekinuvši, kao da nikada i nije postojalo.

Jesam li rekla koliko mi nedostaješ? Ako i jesam, uvjerena sam da nije dovoljno dobro dočarano.
Ne znam kako završiti pismo. Nikada ne znam... Toliko toga bih ti još mogla napisati i željela ispričati o sebi, o životu, o onomu što proživljavam, no stat ću prije nego li se zapitam ima li smisla. Znam da me čekaš negdje doma, i više od svega čeznem da ti se pridružim, no ne smijem. Moram ostati ovdje, suočena sa hladnim svijetom, ogoljena i bez zaštite - vjerujem da ćeš se na kraju toga puta, kada ti se pridružim, ponositi mnome.
Do tada, dolazim ti u kratki, nedovoljni posjet. Uskoro.

Zauvijek,

Ilana


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Rhianna zapravo nije imala puno posla s pakiranjem. Znala je otprilike što želi uzeti sa sobom, a stvari su joj ionako bile uredno složene u ladicama i na vješalicama. Odlučila je krenuti s najlakšim dijelom. Zastala je ispred svoje skromne, ali njoj jako drage kolekcije knjiga na polici iznad kreveta. Skinula je s nje dvije podeblje knjige koje je nedavno posudila u knjižnici i jednu nešto tanju. Onu je tanju odložila na krevet dok je preostale dvije smjestila na dno kovčega. Zatim je ispod kreveta izvukla veliku kutiju u kojoj su uredno bile posložene školske knjige i bilježnice. Uzela je knjigu iz Aritmancije znajući da će je vjerojatno nakon praznika vratiti na isto mjesto bez da ju je i otvorila. Skoknula je do kupaonice i posložila svoje stvari u toaletnu torbicu. Ostavila ju na ormariću kako bi ju stvari spremne dočekale ujutro.
Zijevnula je, a zatim se bacila na krevet uzimajući onu tanju knjigu u ruke. Nedavno je dovršila čitanje tako da se sada zapravo samo igrala stranicama okrećući ih i gledajući što se na njima zbiva.
Nikako joj nije bilo jasno kad su prije došli zimski praznici. Vjerojatno je tome donekle pripomoglo i to što su ove godine imali primjetno više posla. Što je godina više odmicala to su oni imali više zadaća i samostalnih projekata. Zapravo, zaključila je da će joj ovaj odmor jako dobro doći. Sama se sebi čudila koliko se veseli Božiću u društvu starih i novih prijatelja. Morala si je priznati da dio tog iščekivanja leži i otkrivanju misterija Laninog doma.

Začuvši korake kako se približavaju stepeništem, dolazeći do vrata njezine sobe, osluhnula je u iščekivanju.
"Ideš nekud?", prilika je izustila umjesto pozdrava.
"Bok i tebi, Black", odgovorila je, prije nego li se okrenula, spuštajući još jednu knjigu u kovčeg.
"Da, idem. Na praznike, zar ti ne ideš?", uhvativši njegovu figuru jednim ramenom oslonjenu o dovratak, prekriženih ruku, nesvjesno joj je pokazao svoju unutarnju borbu i obrambeno ograđivanje od takve ideje.
Bilo joj je drago što tako reagira, no morala se suzdržati od osmijeha kada se sjetila kako bi joj Remus znao govoriti da ponekad ima dojam kako ona "studira" reakcije ljudi oko sebe zamjećujući i često izrazito pravilno tumačeći njihova značenja. Nije bila svjesna da to radi dok joj nije obratio pozornost na to, a sada se počesto hvatala u tome. To je bilo jedan od onih talenata za koje niste svjesni da ih posjedujete dok vam netko ne obrati pozornost na to. Ili točnije rečeno, za koje niste svjesni da ih ostali ne posjeduju.
"Kakve praznike? Zar nismo dogovorili da ostajemo u dvorcu?", zatražio je pojašnjenje.
I prije nego li je to izrekao, znala je da nema nikakve ideje o čemu ona priča.
"Mi? Mi nismo ništa dogovorili, Lupin, James i ti ste dogovorili", nedužno je slegnula ramenima, namjerno mu se igrajući sa živcima.
Šutnjom ju je potaknuo da nastavi pričati.
"Oh, Lupin ti još nije rekao?", zasmijuljila se, čekajući da im se pridruže novi koraci pred vratima.
Sirius je podigao obrvu, hladno ju pogledavši.
Da je bila mlađa, ili da je jednostavno bila bilo tko drugi (tko zapravo nije živio s njim proteklih par godina) vjerojatno bi ju se dojmilo takvo što. No jasno je mogla razlučiti u toj gesti distanciranje, zbog činjenice da se nešto takvo, već zaključeno, odvilo bez njegovog znanja, kao i zbog spomena Lupina što mu je govorilo da su mu vjerojatno oba prijatelja u tome.
"Nisam mu rekao što?", Lupin je ušetao u sobu, pozdravljajući ju upitnim osmijehom, koji se izbrisao negdje u trenutku kada je shvatio što nije rekao Blacku.
"Bok, Lunac. ...da provodimo praznike kod Lane i to kako nas je pozvala i svi osim njega smo pristali", nastavila je automatski spajajući pozdrav sa odgovorom. "Sad ti je prilika", dovršila je vedro, sjedajući na krevet. Prekrižila je noge i u pogledala ga u zabavljenom iščekivanju, prilično svjesna da mu je već dobrano pomogla.
"Pa, ovaj, da. To što je ona rekla", Lupin je izbjegavao Siriusov pogled, zavukavši ruke u džepove. No iz položaja u kojemu je sjedila, Rhin je mogla vidjeti kako zapravo skriva osmijeh.
U trenutku kada joj je skrivečki namignuo, postalo je vrlo jasno da se oboje poigravaju s Blackovim živcima.
"Niste me se potrudili pitati?", motrio ih je oboje, mrvicu previše smireno da ne bi bilo kontrolirano.
"Pa, upravo te pitamo", odgovorila mu je Rhin i dalje vedro, znajući da mu tim mora trenutno vraški trenirati živce. "Točnije, Lupin te pita, on je obećao da hoće", iscerila se Lupinu koji joj je uzvratio grimasom kada Sirius nije gledao.
"Kako ste uopće nadošli na to?"
"Ona nas je pozvala. Točnije, pitala je mene, da pitam Rhin, Jamesa... I tebe", Lunac je preduhitrio Rhin, zvučeći sabrano i ozbiljno.
"I vi ste svi pristali?", pogledao je Rhin izgovarajući to, tako da je jasno čula neizgovoreni dio rečenice. Prešućenu optužbu. Njega nisu ni pitali.
Znala je koliko to mora loše izgledati iz njegove perspektive, gotovo kao svojevrsna izdaja. I u trenutku je požalila što su mu krenuli smještati, jer nije odreagirao onako kako je ona zamišljala da hoće. Onako temperamentno s mnogo drame, što pali kod svih ostalih izuzev prijatelja koji nas dugo poznaju. Njegova ozbiljnost učinila je svoje - ni njoj to više nije bilo tako zabavno, a više se nije ni činilo kao dobra ideja.
Nije voljela takve trenutke, kada bi nešto što je predviđeno kao dobra fora, zabava za sve, na kraju ispalo tako krivo, a ni sama poslije ne bi znala što i gdje je krivo krenulo.
Kada ni ona ni Lupin nisu odgovorili, valjda se oboje osjećajući pomalo krivima, Sirius je nastavio: "Dobro. Onda, sretan put, pretpostavljam", ramenom se odgurnuo od vrata i izašao van.
Rhianna je skočila na noge, strčavši se za njim niz stepenice, u prolazu pored Lupina dahnuvši "idioti".
"Siriuse!", zazvala ga je po imenu, pokušavajući ga natjerati da se okrene. "Ne budi dijete, daj mi jedan pametan argument zašto si upravo sebe isključio iz tog putovanja!?"
"Ne znam, možda se jednostavno ne osjećam pozvanim."
"Pa gle, nije da sam ja baš dobila pismeni poziv - nitko od nas nije", raspaljeno mu je odgovorila Rhianna. "Što si očekivao, da te osobno pozove?"
"Ne zvuči loše", odbrusio joj je ne trepnuvši.
"Zbilja, Siriuse?", začula je Lupinov ozbiljni glas na stepenicama poviše sebe. "Nakon svega što si ti njoj napravio? Iskreno se ne bi iznenadio da te osobno došla pozvati?"
Nije vidjela Lupinov izraz lica, no je vidjela dugi ozbiljni pogled koji mu Sirius uzvraća.
"Kažeš da sam ja sebe isključio iz putovanja?", vratio je pogled na Rhin, zadržavajući ga ozbiljnim. Stajao joj je blizu i mogla je vidjeti da u njemu nema hladnoće. Namrštila se - to je na neki način bilo puno gore. "Bojim se da ste me vi isključili i bez moje pomoći. I ja se djetinjasto ponašam? Molim te onda pojasni mi kako bi tek ono gore nazvala? Idemo se poigravati sa Siriusom? Moji najbolji prijatelji?; postavili su me pred gotov čin, priuštili mi osjećaj izbačenosti iz dogovora i lišenosti ikakvog prava na sudjelovanje u odluci i usto ostavili u uvjerenju da će naš posljednji zajednički Božić provesti zajedno, tamo gdje su odlučili, bez obzira na mene? I k tomu ste još odabrali pravu osobu kod koje odlazite. Trebam li napomenuti da ste se uz sve to još i prilično dobro zabavljali?", Sirius je završio u jednakom tonu u kojemu je počeo, na kraju podignuvši pogled prema Lupinu.
Rhin je spustila pogled, osjećajući se kao da ju je netko zalio vodom. Uopće nije shvaćala kako se to tako otelo kontroli, i kako ju zbog nečega što se tada činilo dobrom idejom, sada tako grize savjest.
"Sirius...", podignula je pogled s uzdahom, spremna suočiti se s njim, a zatim je, pogledavši ga u oči, ugledala nešto što je cijelo ovo vrijeme bilo pomno zakriveno. "Black, ti idiote pokvareni!", podviknula je gledajući ga napola šokirano.
Trepnuo je jednom, a zatim prasnuo u smijeh, koji se nastavio odbijati od zidova nalikujući lavežu. Uskoro mu se pridružio i Lupin, kojemu je trebalo nešto duže da shvati što se događa, pošto on nije stajao tako blizu pa nije uspio uhvatiti iskru zabavljanja u Siriusovim očima.
"Ti... Ne vjerujem da si to izveo upravo!", Rhianna je u trenutku bila jednako iziritirana koliko joj je i laknulo što je cijela gornja situacija bila namještena.
Izigrao ih je. Oboje. Na puno gori način nego što su li oni pokušali njega. I usto se dobrano zabavljao dok je nju prala opaka grižnja savjesti.
"Hej... Nemoj meni ništa govoriti, vas dvoje ste prvi počeli", odgovorio joj je uz smijeh. "Usput, odgovor je i dalje ne", dobacio joj je nonšalantno silazeći niz stepenice, pritom se još uvijek blago smijuljeći u kaput.
Rhianna je frustrirano uzdahnula okrećući se prema Lupinu. "Nemoguć je", odmahnula je glavom, penjući se nazad uz stepenice.
Lupin joj se samo nasmiješio sliježući ramenima. "To ti je Sirius", promrmljao je, zatvarajući vrata za sobom.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Prošavši kroz masivna drvena vrata na ulazu u knjižnicu, Amber je zapuhnuo poznati miris knjiga oko nje. Taj miris u kombinaciji s toplim drvenim površinama svuda oko nje pružao joj je osjećaj smirenosti, sigurnosti te tihog zadovoljstva. U njoj bi se budila neobična vrsta entuzijazma pri pogledu na bezbrojne knjige i pomisli na mudrost koju čuvaju; znanje u njima koje je samo čekalo biti otkriveno i pruženo onomu tko si da truda potražiti ga.
Osjećaj one slatke uznemirenosti zbog predstojećeg putovanja koja ju je pratila posljednjih tjedan dana polako je zamjenjivao spokoj dok se približavala velikom pultu u potrazi za knjižničarkom. Božićni praznici su bili na vratima, a duh Božića osjetio se posvuda. Samo približavanje blagdana dovodilo ju je u euforično raspoloženje, a još spoznaja da će ih popratiti putovanje na nepoznatu joj lokaciju i provođenje praznika zajedno s cijelim društvom... Morala se nasmiješiti kada su joj se leptirići u trbuhu ponovo razbudili iako su od silnog intenziteta već bili pomalo nelagodni.
Čak će i Rhianna i Sirius biti tamo. Samo... nadala se da Sirius neće toliko otežavati situaciju Lani. Ponovo se sjetila činjenice da je to Lanina kuća u kojoj će ostati... Već je razgovarala sa djevojkama o toj činjenici, sve ih je pomalo intrigirala ta pomisao. Možda će im samo to mjesto otkriti više o njoj nego im je ona sama ikada otkrila. Jedino se Anna odbila uvući u tu priču; prezirno je frknula i poručila im da ne budu takve trač babe, već se počnu malo više baviti svojim, a malo manje tuđim životom. Nakon toga je napustila sobu otišavši se naći s Jamesom.
Odjeci Amberinih koraka na uglancanom podu natjerali su ono malobrojno mnoštvo koje nije bilo zakriveno iza mnogobrojnih polica da podigne poglede sa stranica ispred sebe. Amber se suzdržala od ubrzavanja koraka kako bi sve što brže završilo, znajući da će tako samo pogoršati situaciju. U prolazu je uhvatila pogled neznanog dečka kako ju promatra. Nasmiješio joj se kada su im se pogledi sreli. Imao je tople smeđe oči i ugodan osmijeh. Blago je uzvratila osmijeh, a zatim spustila pogled na tlo ispred sebe, pritežući knjige koje je vraćala bliže k sebi. Dečko ju je podsjetio na zaboravljenu simpatiju iz djetinjstva, jednog bratovog tadašnjeg prijatelja. Mogao je biti možda godinu iznad nje, u Ravenclawu, sudeći po plavom obrubu pelerine. Nije bila sigurna ...
"Izvolite?", u razmišljanju ju je prekinuo nestrpljiv, pomalo nazalan glas knjižničarke. Bila je to žena u možda ranim tridesetima, koščatog izgleda, kojoj su smeđe lokne padale do obraza uokvirujući tako pomalo srcoliko lice. Pogled iza žičanih naočala bio je strog, procjenjivački, a zbog gotovo neurotičnog stiskanja usnica Amber je dobila dojam da ako uskoro ne odreagira, mlada će rospija (koja bi, iskreno govoreći, mogla biti sasvim privlačna žena) dobiti slom živaca. Imala je dobar osjećaj da je naletjela na točno onu Samynu "omiljenu" knjižničarku.
"Ovaj... da, oprostite, htjela bih vratiti ove knjige", pomalo se uzvrtivši kako bi bila što brža uspjela je ispustiti iz ruke jednu od njih. Dok je prebacivala raspuštenu plavu kosu preko ramena i saginjala se da dohvati knjigu primijetila je kako joj se onaj simpatični dečko prijateljski smiješi preko knjige koju je čitao usput suosjećajno kolutajući očima na knjižničarku. Iznenađena činjenicom da ju uopće promatra Amber se uspravila, naglo popravivši držanje, dok je vraćala knjigu knjižničarki koja je već pucketala prstima dok su joj narukvice na ruci pritom u ritmu zveckale.
Amber nije mogla zamisliti nesnošljivijeg zvuka.
"Požurite draga djevojko, ne čeka na vas sve vrijeme ovoga svijeta. Prezime?", odrezala je prije nego li je Amber uspjela išta reći.
"Black. Amber"
Žena ju je pogledala suženih očiju dok se pored nje hrpa uredno katalogiziranih pergamenata samostalno izlistavala tražeći prezime Black u bazi podataka.
Možda baš zbog te neljubaznosti, Amber je iznenada preplavio osjećaj samopouzdanja. Uspravila se do pune visine i nepokolebljivo uzvratila pogled. Trenutak kasnije pored njih je slavodobitno izletio pergament sa prezimenom no žena ga je ščepala svojim dugim prstima prije nego li je do kraja iskočio. Činilo se kao da naprosto ima poriv pokvariti i ugušiti radost svih oko sebe.
Nakon što ju je upitala je li ona u rodu s onim drugim Blackom - jesam - poručila je da mu poruči kako i bio red da vrati ... - naravno - i da sa tim svojim nemarom neće daleko dogurati - slaže se - i da ne zaboravi kako... - neće - Polako je počela istezati vrat u potrazi za svojom uobičajenom knjižničarkom kad se ona pojavila iza mlade praktički izguravši dotičnu.
"Oh, gospođice Black, lijepo vas je opet vidjeti! Došli ste potražiti nešto literature za kraćenje praznika?", razdragano joj se nasmiješila. Amber nije imala srca objasniti joj da zadnje što želi je kratiti praznike literaturom. "Zapravo... Došli ste u pravi čas jer mogu reći da imam nešto baš za Vas. Pronašla sam ono što ste me molili već nekoliko puta", uzbuđeno je dodala.
Amber se sviđala ta gospođa, uvijek je bila topla i srdačna prema njoj i, iako u godinama, bila je iznenađujuće okretna, a oči su joj svjetlucale kao da kriju ono znanje na veličanstvenim policama koje ih je okruživalo. Amber je vjerovala da posjeduju barem dio njega. Cijela knjižnica je odisala atmosferom hrama ili pak kojeg drugog svetog mjesta. Smještena pod kupolastim svodom, omeđena visokim prozorima isprepletenim metalnim okvirima i satkana od bezbrojnih redova monumentalnih polica, Hogwartska knjižnica ulijevala je strahopoštovanje.
Sama knjižničarka bila je žena kraće, lijepo oblikovane, sijede kose, nešto jače građe i srednjeg rasta. Djelovala je kao žena sposobna organizirati vlastit život i ljude oko sebe, a istovremeno i peći kolače unucima ili se opuštati uz knjigu. Amber joj je bila veoma naklonjena, a knjižničarka je prema njoj oduvijek bila vrlo topla i susretljiva, no nije mogla znati je li ona takva prema svima ili samo njoj.
Promatrajući ju, počesto je poželjela da ima upravo takvu baku. Majka Amberine majke je bila, koliko je se Amber sjećala, žena aristokratskog držanja, vrlo kratke, sijede kose začešljane unatrag i uvijek je pazila da po sebi ima dosta profinjenog zelenog kamenja. Amber se i dan danas sjećala igre svjetla koje bi ono stvaralo na njezinom licu i tijelu kada bi se približilo svjetlosti. Pored toga ona je imala savršenu sposobnost manipuliranja svih oko sebe, a usto - ironično možda - nepojmljivo nevine, nježno plave oči kakve su danas krasile Amber.
Bilo se teško ne zapitati je su li te nježne oči ostatak osobnosti s kojom je rođena. Je li ju odgoj i obitelj u kojoj je odrasla načinila takvom? Je li možda mogla biti sasvim drugačija osoba? Bilo se teško zapitati bi li to bila Amber, nekoliko godina u budućnost, da je ostala u svojoj obitelji.
Prenula se iz zamišljenosti i sada za jednim osamljenijim stolom u knjižnici proučila literaturu koju joj je knjižničarka dala. Nijedna od dvije knjige koje joj je žena odabrala nisu bile ono što je ona tražila prošli put, ali iznenađujuće, bile su još bolje. Prelistavajući ih, shvatila je kako su to knjige koje bi prije trebale biti na zabranjenom odjelu. I da je to točno ono za čim je tragala.
Nije joj bilo sasvim jasno zašto joj ih je knjižničarka dala, no kad bolje razmisli danas joj se uistinu činila pomalo previše uzbuđenom iako joj oči nisu imale ništa od onog uobičajenog sjaja. Skupila je obrve, ali je zaključila da bi bilo i suviše slobodno upitati gospođu je li sve u redu.
"Oprosti, je li slobodno?", iz razmišljanja ju je prenuo tihi, nadasve ugodan glas.
Iznenađeno je podignula pogled i našla se oči u oči sa Tomom Riddleom. Nije joj bilo ni najmanje jasno što on radi tu i zašto od cijele knjižnice - koja je neupitno sadržavala još praznih stolova - on ima potrebu sjesti upravo pored nje. Na brzinu se ogledala uokolo i shvatila da u blizini nema nikog od njegovih vjernih sljedbenika; bio je sam.
Nakon nekoliko trenutaka shvatila je da on još uvijek smireno stoji ispred nje, pristojno čekajući njezin odgovor.
"Da, da, naravno", počela je užurbano pomicati papire i knjige raširene po stolu kako bi mu napravila mjesta.
"Nema potrebe za tim", blago je kimnuo glavom obrativši joj pozornost na neveliku crnu knjižicu u ruci, sasvim jednostavnu i neupadljivu. Bilo je jasno da njemu prostor neće trebati. "Samo ti nastavi što si radila prije nego li sam te tako nepristojno prekinuo." Nije bilo ni najmanje sumnje da svoj potez ne smatra nimalo nepristojnim. "I, hvala ti", zahvalio joj je na tren ju pogledavši duboko u oči. Zatim se posvetio iščitavanju i pisanju u onu bilježnicu koja je mogla biti rokovnik ili dnevnik ili nešto vrlo slično.
Pored inteligentnih smeđih očiju imao je i vrlo lijepe crte lica, ali nešto u tako izražajno profinjenim kretnjama i manirama Amber je znalo djelovati pomalo zastrašujuće. Shvatila je da unatoč otvorenoj knjizi ona već neko vrijeme prilično zuri u njega. On ni sa čim nije pokazao da mu to smeta no blago zabavljeni poluosmijeh koji mu je igrao na usnama govorio je kako je vrlo vjerojatno svjestan toga.
Uz malo muke Amber se uspjela koncentrirati na tekstove ispred sebe, bili su upravo ono za čim je već neko vrijeme tragala, istražujući ljude koji su dijelili ili pak proučavali sposobnosti slične njezinima. Pokušavala je saznati što može očekivati s godinama, a uz malo sreće možda i nekakav način na koji bi mogla kontrolirati vizije ili ih barem dovesti na razinu na kojoj bi bile podnošljivije.
Kad je završila nije bila sigurna bi li to trebala nekako najaviti, nakašljati se, pozdraviti ili takvo što. Pogledala je Toma no on nije izgledao kao da je svjestan toga. Već koji sat njenog čitanja nije se pomaknuo izuzev listanja i nadopisivanja. Na kraju je samo nježno pokupila svoje knjige, vratila stolicu na mjesto i uputila se u drugom smjeru.

Izlazeći iz knjižnice razmišljala je o tomu što bi Sirius rekao da ju je zatekao sa Riddleom. Iako ju je brat upozorio na Riddlea, Amber ga nije smatrala toliko hladnim ili zastrašujućim kao ostali; ta tu i tamo je znao sasvim pristojno primijetiti njezinu pojavu u društvu. Bilo je nečeg neobičnog u njemu što ga je odvajalo od ostalih ljudi koje je poznavala, bio je distanciran, ali nije to smatrala nužno lošim. Nije joj bio sasvim jasan stav ostalih prema njemu, zbog čega si ga postavljaju kao neprijatelja. Pogotovo jer nije bio ni prva ni zadnja neobična i distancirana osoba koju su poznavali.
Iznenada ga je ugledala naslonjenog na zid nasuprot velikih vrata knjižnice. Nekako je uspjela propustiti njegov izlazak; vjerojatno dok je posuđivala literaturu za praznike.
Opet nije znala kako bi se trebala ponašati pa je pustila da joj kosa zakloni lice i prošla pored njega misleći kako je bolje da što prije nestane.
"Amber?", ovaj puta je znala komu pripada taj prožimajući glas i shvatila je da će od danas vjerojatno uvijek znati. Njezino ime, kada ga je on izgovorio, nekako je drugačije odjeknulo na pustom hodniku.
Nije stigla osvrnuti se jer se već u slijedećem trenutku našao s lijeve strane njezinog ramena, pridružujući joj se u šetnji hodnikom.
"Bok", složila je pozdrav u vedri osmijeh, zaintrigirano ga gledajući svojim plavim očima.
Nije bilo razloga da se pored njega osjeća nelagodno. Kada joj je odgovorio blistavim osmijehom, počela je i vjerovati u to. Atmosfera je najednom poprimila sasvim ugodnu boju, izgubivši i zadnji trag neprirodnosti, premda je nešto - vjerojatno sposobnost razmišljanja - upozoravalo Amber kako ovo nije prirodno.
Činio se savršeno pristojnim, ispunjavajući razgovor pitanjima o njoj. Djelovao se kao netko komu se može povjeriti, no nije imala namjeru to učiniti. Sudeći po Rhianninom izrazu lica kada ih je srela dva kata niže, ispostavilo se da je sasvim dobro odlučila. Tom ju je pozdravio, nestajući iza ulaza u Slytherinsku društvenu prostoriju, ničim ne odavši kako je primijetio Rhiannino prisustvo. Okrenuvši se sada prema njoj, Amber se gotovo zasmijuljila prisjećajući se Rhianninog izraza lica.


"Umm, Amber?" Oglasila se tiho Rhianna, zatomljavajući smijeh. Sjedila je na krevetu nasuprot njezinom, oslanjala se laktovima o krevet i pažljivo promatrala stvari koje su se - uz začuđujući manjak prašine - sakupile pod njezinim krevetom.
To što je većina stvari tamo bila prilično uredno posložena nije Rhianninu zanimaciju učinilo ništa manje zabavnom.
"Da?" Uslijedio je odgovor nakon dugog uzdaha. Okrenula joj je leđa, nastojeći se ponovo koncentrirati na ubacivanje stvari u kovčeg.
Rhianna je razvukla usne u sasvim mio osmijeh, a zatim nagnula glavu u gotovo vodoravni položaj, ponovno pogled usmjerivši pod Amberin krevet.
"Tražiš možda onu staru četku koja ti je pod krevetom?", u jednom kraćem trenutku pokušala je vizualizirati načine na koje je ta četka mogla dospjeti tamo, a zatim se sjetila da Amber dijeli spavaonicu s blizankama. Rhianna je u tu scenu bez problema mogla dodati i razbijen prozor iza Amberinog kreveta, ali trudila se ne činiti to.
"Ne." Amber je praktički odbrusila kroz stisnute usnice, tek s neznatnim zakašnjenjem kao da i ona razmišlja kako je četka mogla tamo dospjeti.
"Umm..." Žmirnula je kao da pokušava bolje vidjeti. "kotlić?"
Amber nije pokazala ni najmanji znak reakcije dok je i dalje vrlo revno prekopavala svoje stvari. Čula je Samyn prigušeni smijeh na drugom kraju sobe gdje je uredno slagala stvari u svoj kovčeg.
"Moždaa..." Vratila se u stari položaj. "knjigu…" spustila se sa kreveta, čučnula i, zavukavši ruku pod Amberin krevet, izvukla bilježnicu prilično oronulog izgleda. "Dogodovština maloga zmaja?" Napravila je zaprepaštenu grimasu, a zatim se počela smijati. Trenutak kasnije na ruku joj je - ni manje ni više nego iz dogodovština malog zmaja - pao još jedan naslov.
Amber se okrenula prema njoj i duboko uzdahnula.
"Gle, Rhianna...", započela je, a zatim domarširala do nje, oduzimajući joj obje knjige iz ruku, "... nisi nimalo zabavna", optužila ju je.
Rhianna se okrenula od nje i sjela na pod do kreveta, prekriživši ruke na grudima.
"Samy, jesam", uvrijeđeno je izjavila, pritom namignuvši Samy.
Sam joj je uzvratila zavjereničkim osmijehom.
Prije nego li je Amber uspjela domisliti odgovor, u sobu je ušetala Lana, noseći u rukama par komada svježe opranih pelerina. Izgledale su vrlo lijepo i vrlo... Masivno. Kada ih je odbacila na krevet, on se ulegao pod njihovom težinom.
"Isuse.", prokomentirala je Samy.
Lana joj se nasmiješila.
"I ja kažem", Rhianna se priključila. Neke od tih pelerina su joj bile poznate, ali neke nikada prije nije vidjela na Lani.
Amber je bila prva koja im je priskočila, prelazeći vrhovima prstiju preko tkanina.
"Predivno", promrmljala je zaneseno nastojeći razlučiti koja joj se najviše sviđa. "Smijem?", pitala je Lanu i prije nego što je ova potvrdno kimnula, Amber je podignula jednu od pelerina, prislonivši ju uz sebe.
Lana ju je pogledala, na kratko prestajući slagati svoje stvari, i nasmijala se. Od svih pelerina, Amber je izabrala onu tamne crvene boje ukrašene zlatnim brokatom.
"Zlatokosa", izjavila je, nakon što ju je odmjerila.
"Totalno", pridružila joj se Rhianna, cerekajući se. Amber je zbilja malo trebalo da se preobrazi u princezu iz nekog prošlog stoljeća.
"Daj se okreni prema meni, hoću vidjeti", dobacila je Samy, koja je koljenima naslonjena na vlastiti krevet, već neko vrijeme stajala u istoj pozi. Zaustavila se u pola pokreta s nekolicinom majica u rukama koje je namjeravala dodati u - još malo pa prepunu - torbu.
"Ma prestanite", Amber se obrecnula, sjedajući na krevet s pelerinom u rukama. Nakratko je zaboravila na njezinu neočekivanu težinu pa ju je pelerina bez pardona poklopila.
Samy se umalo ugušila od smijeha.
Amber nije marila, nastavila je svojim svijetlim očima uzbuđeno istraživati nabore pelerine koja joj je ležala u naručju. Sama pelerina bila je izrađena od glatkog baršuna, izrazito zagasite boje, no čar su joj davali široki rukavi, ovratnik i cijeli dio koji se provlačio kroz sredinu te jednako tako padao niz bokove sačinjen od zlatnog brokata prošaranog bakrenim ornamentima. Široki rukavi, koje su imale i mnoge uobičajene pelerine, bili su obrubljeni prirodnom svilom blagog žutog sjaja jednako oštrom koliko i krhkom.
"To su svečane pelerine?", postavila je Rhianna jedino logično pitanje s obzirom na činjenicu da su daleko više nalik haljinama nego li pelerinama. Štoviše suzdržala se ne izreći 'previše svečane pelerine' jer se na vrijeme sjetila Laninog podrijetla i koliko malo zna o njemu. Nekako joj nije bilo problem dopuniti si takvu sliku uz Dumbledora i nju.
"Kako kome", odgovorila joj je Lana prestajući se pakirati.
"Kako to misliš?", ponukala ju je Samy da nastavi, sada izvaljena na vlastitom krevetu, očekujući neku zanimljivu priču.
"Pa... Sve stare čarobnjačke obitelji sa čistokrvnom i dugom magičnom lozom drže do sebe kao do aristokrata. Na neki način. Moja baka nas je voljela odgajati u tom duhu, a moja majka je voljela živjeti u njemu. Zajedničke večere, smiješni i pompozni protokoli, Božićni balovi...", nabrajala je, djelujući zamišljeno, kao da se mislima vraća u daleku prošlost. "Da, uglavnom", trgnula se s pokušajem osmijeha. "To se danas, uz život u Hogwartsu, čini patetičnim, ali da, većina tih pelerina je bila svakodnevna u mojoj obitelji, neke posebnije od drugih."
"Dakle, tvoje su?", Amber je promatrala ostale koje su ležale na krevetu i prisjećala se onih - jednostavnijih - koje je Lana ponekad znala odjenuti i u Hogwartsu, bez neke posebne prigode.
Sjetila se kako joj je to onda bilo neobično, a kako je sada još neobičnije iz jednog sasvim drugog pogleda. Tada se čudila, za Hogwarts neobičnim, ali vrlo lijepim pelerinama koje je viđala na Lani u početku, a sada je shvaćala da je to Lani samoj moralo biti još neobičnije. Ono što je Amber bilo možda previše ukrašeno i lijepo, njoj je bilo minimalno. U biti, vjerojatno je to bilo vrijeme prilagodbe, za koje oni naprosto nisu ni znali da postoji.
Rhianna je htjela baciti nekakav sarkastični komentar na Amberino pitanje - pa čije bi bile nego Lanine? - ali Lana ju je prestigla s odgovorom.
"Neke. Neke od njih su poklon, neke naslijeđene, neke jednostavno tu za uspomenu."
Rhianni ta ideja nije pala na pamet. Pitala se koja od njih je najstarija, od koga ih je naslijedila. U trenutku su joj se te pelerine pred njom učinile mnogo zanimljivijima, jer su čuvale priču, tragove iz prošlosti i putove. Bile su daleko starije od njih svih i bilo je nemoguće ne zapitati se kakvu priču iz prošlosti bi iznjedrile kada bi mogle pričati.
"Koja od njih ti je najposebnija?", pitala ju je Samy.
Lana je pogledala prema pelerini u Amberinom krilu i Amber je iznenada osjetila kako ona teži barem duplo više nego što je osjećala do tada.
"Ta. Pripadala je mojoj majci."
"Oh", Amber je djelovala zatečeno.
Samy i Rhin su se pogledale - to je bio prvi puta da ju spominje.
"Poklonila ti ju je?", Amber ju je upitala, imajući vjere u sretne završetke.
Izraz u Laninim očima, dao joj je odgovor i prije nego li ga je čula. "Naslijedila sam ju", nasmiješila se odsutno, gledajući kroz prozor ponad svog kreveta.
"Kakva je bila?", nastavila je Amber nježno, dok je Rhianna dobila poriv da ju podbode laktom. Ispalo je da je Amber pogodila notu Laninog raspoloženja.
"Nalik meni", odgovorila je ona uz poluosmijeh za kojeg je bilo jasno kako nije upućen nijednoj od tri prijateljice u prostoriji. Oči su joj i dalje gledale negdje daleko, boreći se sa sjenama i prilikama iz prošlosti, možda negdje na dalekim balovima i sretnim trenucima.
Prvi put u koliko ju pozna, Amber je vidjela toplinu uspomena u njenim prisjećanjima i osjetila emociju u sjećanju na nekoga. Tužnu, kakvu nosi svatko od nas prisjećajući se svojih preminulih, ali prepunu ljubavi.
Amber su se oči ispunile suzama. Zamišljala si je njezinu majku vrlo nalik Lani samoj, ali bez hladnoće, prepunu ljubavi i otvorenosti, pomalo razigranu, ali opet vrlo dostojanstvenu. Mogla ju je vidjeti u toj haljini, kako se vrti dok pleše, tamne, raspuštene kose, koja u valovima uokviruje svaki njen pokret. Mogla ju je vidjeti kako se kreće sa elegancijom i ljupkošću oduzimajući dah, te kako se povremeno osvrće da bi uputila blistavi, topli osmijeh svoje dvoje male dječice koji ju zadivljeno promatraju prije nego ih pošalju na spavanje...
"Amber?!", prenuo ju je Rhiannin gotovo zaprepašteni zaziv.
Samy nije bila sigurna treba li joj priskočiti ili se samo nešto jače ušuljala u vlastite misli. Ponekad, kad bi se Amber tako zamislila, promatrala bi ju sve dok se ne bi trgnula iz misli, u strepnji da je u pitanju još jedna vizija, no s vremenom se ispostavilo da kada Amber ima vizije, svi u blizini nje postanu izrazito svjesni toga.
"Oprostite, valjda sam se previše saživjela s onim što sam čula", pogledala je prema Lani i shvatila da ju ona promatra.
U trenutku kada su im se pogledi susreli, vidjela je kako je Lana ustuknula kad je primijetila suze u Amberinim očima, blago raširivši svoje. Izgledala je uplašeno i svi u prostoriji su to jasno mogli vidjeti. Pogledala je u stranu, izbjegavajući opet pogledati u Amber, kao da se boji da će njezine suze prijeći i na nju.
"Amber, što je ono tamo?", Lana je iznenada postavila pitanje s neobičnim entuzijazmom.
U prvi mah sve tri su pomislile kako traži izliku da promijeni temu, no svejedno su pratile Lanin pogled do Amberinog kreveta, Amber čak pomalo preplašena što će tamo ugledati.
"Čokolada?", Rhin se prva usudila iznijeti pretpostavku.
"Što zbilja?", Amber je zabezeknuto krenula prema krevetu, uzimajući paket u ruke kao da sadrži nešto vrlo vrijedno i u isti mah vrlo opasno. "Odakle mi to, pobogu?", zbunjeno je upitala, jednako zbunjeno izgledajući.
Rhianna je zaokružila pogledom po izrazima lica preostale dvije - obje su vrlo napeto i vrlo zainteresirano proučavale Amber koja je čuvala paket u krilu, pažljivo ga otvarajući. Jako se trudila ne prasnuti u glasan smijeh, ali je na kraju popustila. Vidjevši kako su se sve tri trgnule, počela se još jače smijati.
"Što je to, na kraju?", ponovila je Lana kada je Amber otvorila paket.
"Čokolada, o daj Bože?", nadovezala se Samy.
"Čokoladne praline, u ČAK tri različita okusa", izvalila je na kraju Amber, držeći se kao da reklamira nešto.
"To od nekog tajnog obožavatelja?", peckala ju je Rhianna.
"Oh, ma daj, sad", frknula je Amber.
"Što? Pa moram malo zafrkavati, nije li to inače zadaća starije sestre?", nasmijano joj je odgovorila.
Amber ju je počastila jednim 'nemoj me, molim te/zar baš moraš?' pogledom, tipičnim za mlađe sestre. "Ali ne, stvarno se ne sjećam odakle mi, moguće da sam dobila od Siriusa, ili njemu pokupila, ali ne znam prije koliko vremena...", zamišljeno je promrsila.
"Ma koga briga, jestivo je. Čokolada je." Lana joj je prišla u dva koraka i izvukla paket iz ruku, ubacujući jednu od pralina u usta.
"Jagoda..." nasmiješila se.
"Ti su mi najdraži!" Uzviknula je Amber i zagrizla svoju pralinu. "Banana..." uzdahnula je.
Lana je posegnula za još jednom, odgrizla ju točno po sredini, a zatim Amber pokazala nepogrješivo ružičasto punjenje s okusom jagode.
"Mogla bi i nama pustiti koju..." prokomentirala je Amber suho, izazivajući osmijeh na licima Samy i Rhianne.
Lana se, blago nakrivivši glavu, na trenutak zagledala u kutiju s pralinama, a zatim dohvatila jednu.
"Izvoli." nasmijala se i pružila ju Amber.
"Jagoda!" Amber je ustvrdila zadovoljno uživajući u okusu.
"Daj meni jednu", Rhianna se priključila igri, pogađajući vrlo sličan ton kao i Amber, ali Samy joj je mogla vidjeti opreznost i uzbunu u očima.
"Što, i ti bi jagodu?", Lana joj se nacerila.
"Ne, ja bi punč", dobila je odgovor.
Gotovo i ne gledajući, posegnula je za jednom i dobacila ju Rhianni.
Rhin ju je zagrizla i istog trenutka pogledala u Samy, koja se ionako već mrštila. Za razliku od Amber koju je Lana zabavljala točnim pogađanjem i koja se samo mrštila na vlastite rijetke uspjehe u pogađanju, Samy i Rhianna su u tome vidjele nešto više. Ona to ne bi trebala znati.
"A daj!", frknula je Amber iznenada frustrirano. "Nije fer, kako to možeš?"
"Da, Lana, kako to možeš", priključila se Samy, nastojeći zvučati barem upola nehajno kao Amber.
Lana je slegnula ramenima: "Još nešto što mi je ostalo u nasljedstvu."

"I, Lana, vidim da tebi uopće ne smeta što su praline od Siriusa...", cimnula ju je Sam nakon što su i posljednji tragovi ikakve čokolade dobrano prijetili istrebljenjem.
"Nimalo", odgovorila je ova, ubacivši i posljednji komad u usta. "Štoviše."
"Štoviše?!", ponovila je Samy cerekajući se.
"Opaaa", odreagirale su Samy i Amber istovremeno, dobrano se zabavljajući.
"Ama, u redu je", odbrusila im je Lana. "Uostalom, i sama Amber je priznala da ne zna jesu li njegove."
"Oh, što dalje idemo sama Amber je sve uvjerenija da su njegove", Amber se cerekala, izvaljena na krevetu do Lane.
"Izdajico", promrmljala je Lana mlatnuvši lagano Amber jastukom dok se ustajala.
Amber ga je prihvatila i zabila glavu u njega nastavljajući se smijati, po uzoru na Samy.
Lana je promotrila vlastiti spakirani kovčeg i iznenada se ustala, krenuvši prema vlastitom ormaru, kao da se sjetila još nečega što nije spakirala. Vratila se i sjela pored Amber koja se trgnula kada joj je u vidno polje došlo ono što je Lana držala u rukama. Samim time što je bilo spontano, bilo je još smješnije i izazvalo novi teški napadaj smijeha kod Samy i Amber.
" 'e l' to živo??", propentala je Samy i onda se vratila jecanju u jastuk na kojemu joj je počivala glava.
Čak se i Rhianna naslonila na vlastitu ruku, bezglasno se smijući, dok su joj suze navirale na oči.
Amber je zbunjeno trepnula, otirući oči. "Ček ti to zbilja nosiš? Ono, pred ljudima i to?"
"Što fali mojim bijelim, čupavim papučama?", Lana je pitala glumeći uvrijeđenost dok joj je u krilu počivao par ogromnih, bezobličnih papuča koje su izgledale kao da su u najmanju ruku bliskom srodstvu s polarnim medvjedom.
"Brijanje?", izvalila je Rhianna što je izazvalo novu burnu reakciju.
"Cure, da nisam jela te iste praline kao i vi, zaklela bih se da je u njima bilo alkohola", čak se i Lana počela smijati s njima, ne znajući što bi drugo pored njih.
"Znaš, ako na to obučeš nekakvu svilenu zgodnu, moguće čipkastu spavaćicu bit ćeš prava ... zečica", izvalila je Samy, na što je Amber umalo pala s kreveta.
"Ma, gle", započela je Amber kad je uhvatila zraka. "Nemoj ti meni Lanine papuče. One su baš seksi. Ja sam, eto, za to da ih prvom prilikom obuče i tako prošeće pred Siriusom", frfljala je trudeći se što jasnije izgovoriti rečenicu do kraja. "Valjda ja znam svog brata, bio bi oduševljen."
Do trenutka kada ju je završila, Lana je već bila na nogama, usput ju prilijepivši tim istim seksi papučama dok se ustajala.
"Ajde! Tko je sa mnom?", Amber je podignula ruku u zrak, što su Rhianna i Samy spremno prihvatile, previjajući se od smijeha.
"Ne slušam vas!", Lana je prekrila uši rukama, hodajući prema izlazu iz sobe. "Nemoguće ste!", dobacila im je iz hodnika na što su se njih tri pogledale i ...

"Hej, Lana, čekaj!", zazvala ju je Amber ubrzavajući korak kako bi ju dostignula na ulazu u Društvenu prostoriju Gryffindora.
"Da čekam što? Nove opaske na moje papuče?"
"Ne...", promrmljala je Amber sustižući ju.
"Ne? Što onda? Nove dosjetke na račun mene i Siriusa?", okrenula se napola prema njoj podignutih obrva, ali s nepogrješivim tragom osmjeha na licu dok je prolazila kroz portret i umalo naletjela na Siriusa.
"O kakvim se to dosjetkama na naš račun priča, a da ja ne znam?", pogledao je Lanu zavjerenički, tražeći odgovor.
Nasmiješila mu se. Nešto u načinu na koji je postavio rečenicu... Vjerovala je da joj je baš to izmamilo osmijeh na lice.
"Upravo smo te tračale", izjavila mu je odano Amber, dok joj je prebacivao ruku preko ramena.
"A da?", pogledao je dolje prema njoj.
"Da", kimnula je potvrdno. "Rhin, Sam i ja, a Lana se durila"
"Mogao sam si misliti da je Rhin bila u tome", nacerio se Rhianni dok je ulazila u prostoriju.
"O, Black, i ja tebe volim", izjavila je sarkastično, obgrlivši ga jednom rukom oko struka, sa strane suprotno od Amber.
Lana nije bila sigurna što bi sada trebala. Čak joj se i neprimjetno nestajanje, koje joj je inače tako prirodno dolazilo, sada činilo neprirodnim. Stoga je samo sjela na obližnji naslon fotelje i nastavila ih promatrati.
"Jesi li već rekao sestri kako ju šalješ samu na praznike i odbijaš ići s nama?", umilno je zatreptala prema njemu.
"Tko, ja? Ma kad sam ja to rekao da neću ići?"
"Ne znam, sasvim moguće da sam ono tvoje 'apsolutno ne dolazi u obzir' nekako krivo shvatila", savršeno nevino prepredeni osmijeh.
Lana ih je počela pomnije promatrati, zabavljeno podižući obrvu.
"Siriuse!", začuo se Amberin optužujući ton.
"Što?", praktički se trgnuo.
"Molim te?", pogledala ga je Amber tužnim, molećivim očima. "Nemoj mi kvariti sreću zbog svog inata!"
Sirius joj nije odgovorio ništa, no nije ju to brinulo. Znala je dokle ide njegov ponos i da nije mogao istog trena promijeniti ploču, ali vjerovala je da će im se ipak na kraju pridružiti. Kada bi došlo do točke u kojoj mora birati, nije stavljao svoj inat ispred nje. Već je jednom davno zauvijek dokazao da mu je ona bitnija od njega samog.
Sagnuo se prema Rhin i promrmljao joj na uho tako da ga Amber nije mogla čuti "Rhianna Liverell, ti si čisto zlo", a zatim joj se ugodno nasmiješio kao da joj je upravo dao nekakav lijep kompliment.
Ona je zakolutala očima nasmiješeno, "učim od najboljih" odgovorila mu je šarmantno u pol glasa, a zatim se izgubila u prostoriji, odlazeći nekim svojim putom.
"Braco?", zazvala ga je Amber.
"Mhm?"
"Svjestan si da se cijediš?", zatreptala je prema njemu.
I doista, sa Siriusove kose je lagano kapala voda.
"Svjesna si da vani pada kiša?", zapitao ju je jednakim tonom. Nije odreagirala. "Svjesna si da smo upravo održali posljednji metlobojski trening ovog semestra?", pokušao je nanovo.
"Oh. Ne bi bilo bolje da se onda odeš istuširati i osušiti?", predložila je.
"A što misliš kuda sam krenuo? Poslije ćeš mi ispričati pojedinosti o bijelim čupavim...", pogled mu je pao na Lanu koja se naglo uspravila i prostrijelila ih pogledom. "Ili bolje ne", dodao je.
"Shhh", promrmljala je Amber pokušavajući mu proći rukom kroz mokru kosu, ali zaključak je bio jednostavno: "Bljak."
"E, Lana?", zazvao ju je prije nego li je izašao.
"Da?", okrenula se prema njemu.
"Ovaj... Kad i čime polazimo i kako bi točno trebali stići do tamo?", nasmiješio joj se.
"Vlakom najvećim dijelom. Navečer. Stići ćemo pred jutro, a zatim nam ostaje još manji dio puta."
"Može. Vidimo se na večeri?", pogledao je nju i Amber.
"A valjda", odgovorila mu je Lana sliježući ramenima.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Spuštajući se jednim od mnogobrojnih stepeništa koja su se kretala po Hogwartsu, Amber je shvatila kako ne može, kao što je inače to radila, rukom prelaziti po rukohvatu dok silazi; bio je omotan božićnim bršljanom s uredno razbacanim crvenim i zlatnim mašnama od mekog pliša. Iznenada, kao da je progledala nakon dužeg vremena zaslijepljenosti nekim svojim mislima, počela je uočavati nadolazeći Božić koji je u Hogwarts stizao na velika vrata. Meki, duboki, tamnocrveni sag pod njenim nogama pružao se kroz sva stepeništa i većinu glavnih hodnika dvorca, što je Amber tek sada zamijetila. Božićni duhovi su se i doslovno razbudili, prolijećući iznad glava onih preostalih učenika, pjevajući božićne pjesme na sav glas u čemu ih nije ni najmanje smetalo što hvataju svaku treću notu. 'Bitno da su božićne kape na glavama!', objasnio joj je jedan od njih, kada im je dobacila da nemaju sluha, gotovo vičući za njima. Tjerali su ju u smijeh.
Pred ulazom u Veliku dvoranu grupica učenika na čelu s troje profesora (od kojih je samo jedan predavao Amber), borilo se s dekoriranjem višemetarskog bora i istjerivanjem jata zimskih vilenica koje su se nastanile u njemu. Amber nikada nije bilo jasno kako nešto nakićeno svim mogućim, na kraju može izgledati tako velebno i prekrasno. Već na svojoj prvoj godini razvila je teoriju da to ima nekakve veze sa magijom Hogwartsa. Sada je zastala ispod njih, promatrajući ih kako lebde uokolo pridržavani magijom, pokušavajući doseći najviše vrhove jelke.
Svjesna da joj je kosa još pomalo vlažna jer je izležavajući se u kadi prije večere, izgubila pojam o vremenu (naglo ju je trgnulo komešanje u sobi, koje je, koliko je shvatila, dolazilo od Lyre koja je nešto bijesno siktala na Annin račun), Amber ju je usputno sušila štapićem, uvrćući pramenove kose oko njega. Razmišljala je tome kakav je osjećaj tako lebdjeti, nesputan, među svim tim božićnim ukrasima. Moguće da joj se čeznutljivost očitovala u pogledu jer je iznenada čula glas kako ju doziva.
"Hej, imaš nam se želju pridružiti? Dobro bi nam došla pomoć", nepoznata djevojka nasmiješila joj se, odozgo gledajući prema njoj tako da su joj tople, smeđe kovrče padale oko lica.
"Da... Sasvim bi nam dobro došao ukras poput tebe na vrhu jelke", dobacio je dečko nedaleko od djevojke, uz sveprisutan osmijeh na licu.
"Ne obaziri se na njega", uskočila je djevojka ponovo, odmahnuvši rukom usputno, na taj način natjeravši jednu od kuglica da pogodi dečka s leđa. "Ako nam se želiš pridružiti, dobrodošla si."
Amber se nakratko zamislila "Hvala, ali već me čekaju. Možda druge godine!", nasmiješila se.
Koliko god je bila primamljiva ideja osjetiti kako je to kada magija jednog tako moćnog mjesta kao što je Hogwarts stane iza tebe, bude barem malim dijelom u tvom raspolaganju, bila je svjesna da već polako, ali sigurno kasni.
Okrenula se, krećući prema vratima Velike dvorane (koja su bila predivno ukrašena božikovinom sa neizbježnom imelom pri vrhu), čula je iza sebe kako se dečko opravdava djevojci.
"Mariette, jesi li ti nju vidjela? S tim plavim očima i plavim loknicama? Dovraga, izgleda kao porculanska lutkica, što sam drugo trebao ustvrditi?" Očito je djevojka njega krivila za Amberino odbijanje ponude.
Amber se zasmijuljila, a zatim iznenađeno poskočila.
Pored nje je projurilo dvoje mlađih učenika, sa - procijenila je - negdje druge ili treće godine, umalo ju povukavši sa sobom dok su se naganjali oko božićne kape s pletenicama, koju je dječak oteo djevojčici. Amber ih je nasmiješeno promatrala, zadovoljno ustvrdivši kako je lijepo napokon se osjećati starije.

Prilazeći ulazu, primijetila je jednog poznanika kako stoji, čekajući nekoga. Odlučila ga je pozdraviti u prolazu, zaželjeti mu Sretan Božić prije nego li odu na praznike. Već pet godina dijelio je s njom neka od predavanja; ponekad je ona posuđivala bilješke od njega kada bi se zapričala s djevojkama na satu, a ponekad bi one njemu davale svoje.
Umalo ga oslovivši, naglo je zastala kada ju je pretekla djevojka koja mu se bacila u zagrljaj, a on joj je uzvratio nježnim poljupcem. Amber se na brzinu osvrnula oko sebe, nadajući se da ju nitko nije vidio, dok su joj obrazi gorjeli.
Imela. Mogla sam znati da ne stoji tamo čekajući da mu ja priđem i čestitam Božić. Glupača, počastila se u mislima.
"Sreća pa se nisi obrukala, jel", začula je komentar iza sebe, izgovoren takvim tonom da ga nije prepoznala, vjerovala bi da nosi čistu porugu. Ovako je nastojala vjerovati u suprotno.
"Sreća pa nisam", zasmijuljila se Amber, dok joj je Tycha u prolazu s desne strane provukla prste kroz kosu, a zatim se, kada ju je prošla, ponovo pripojila svojoj ekipici Slytherina s kojima je otišla sjesti.
Tycha je bila na njihovoj godini, ali u Slytherinskom domu i dičila se s tom činjenicom do granice da ju je umalo izgovarala prije vlastitog imena. Bila je jedna od Anninih ponajboljih prijateljica i ta je činjenica beskrajno iritirala njezinu sestru. Lyra, koja je imala običaj ljude prvo i osnovno svrstavati u dvije kategorije - one koji joj se sviđaju i/ili relativno imaju potencijala za to i one koji joj se nikako ne sviđaju, Tychu je i prije nego što ju je službeno upoznala, automatski svrstala na ovu drugu listu. A to nije bila lista s koje se lako silazi. Točnije, Amber nije pamtila da je itko izuzev Jamesa ikada i sišao s nje, ali to je ionako bilo samo zbog Anne, zbog koje se i našao tamo na prvom mjestu.
Koliko god Lyra znala biti otrovna ili spustiti na zemlju sarkastičnim komentarom, nije bila zla, štoviše, to je bila osobina koju kod drugih nije mogla podnijeti. I dok je Lyra Tychu procijenila kao takvu i nije se mogla pomiriti s time da Anna u njoj vidi nešto što ona nikako ne može, Amber je imala sklonost vjerovati u dobro u ljudima. Barem do te granice dok ju oni ne bi brutalno spustili na zemlju. A Tycha nije. 'Zasad', znala bi prokomentirati Lyra. Ali to 'zasada' je trajalo već punih pet godina, i koliko god Tycha bila posvuda i ponekad znala informacije koje nije trebala na vrlo upitne i krajnje sumnjive načine - Amber se mogla pomiriti s tim. Otkako je Lana došla u Hogwarts, Amber se nije često sretala s Tychom, no vidjela je da nije ništa propustila - kod Tyche se nije promijenilo ništa izuzev njezine kose.
Pritegnula je topli, pleteni pulover tirkizne boje bliže k sebi, prekriživši ruke na grudima dok je prolazila kroz masivna vrata Velike dvorane (i ispod imele, ubrzanim korakom). Shvatila je kako je još uvijek jednako udoban kao i prvog dana kad ga je dobila od majke. Rhiannine, Siriusove i njezine majke, naravno.
Oteo joj se tihi uzdah divljenja dok je proučavala Veliku dvoranu koja je naprosto oduzimala dah. Isijavala je toplinom, okupana u ugodnoj, žutoj svjetlosti koju su pružale tisuće svijeća ponad njezine glave od kojih se više i nije vidjelo zvijezdama osuto nebo za koje je znala da postoji iza njih. Svaki kut dvorane je bio osvijetljen, vrlo jasnim, ali istovremeno vrlo toplim svijetlom koje je dolazilo od svijeća; naprosto se osjetilo prisustvo mraka koji bi inače tamo bio, ali toliki broj zlaćanih svijeća ga je neupitno otklanjao ostavljajući samo pomiješane dojmove koji su stvarali čaroliju. Amber bi laka srca i to mogla pripisati magiji Hogwartsa, koja nekako ponajviše dođe do izražaja u blagdanskim danima. Ili ju samo onda počnu više zamjećivati.
Hodeći istim onim crvenim sagom koji se pružao sve do profesorskog stola, Amber je upijala dojmove oko sebe sa tihim divljenjem. Svakog Božića iznova ostala bi iznenađena i svakog Božića iznova vjerovala bi da je iduće godine neće moći tako iznenaditi.
Još s ulaza, zapuhnuo ju je miris paprenjaka i medenjaka, cimeta s mrvicom vanilije... Duboko je uzdahnula i poluopijena atmosferom, pogledom preletjela po dvorani, tražeći neko poznato lice.
S prvim danima praznika, Dvorana je bila već dobrim dijelom ispražnjena, kako su učenici (a i poneki profesori, koliko je primijetila pri pogledu na profesorski stol) otputovali na praznike. I to je dijelom utjecalo na atmosferu koja je bila prisutna. Učenici su bili zbijeni u manje grupice, sjedeći za stolovima, veselo čavrljali ili se pak opraštali jedni od drugih.
"Svaki put kad sretnem tu djevojku", započela je Lana prilazeći Amber s leđa, "Lyrine reakcije mi postaju sve jasnije", dovršila je gledajući za Tychom koja se izgubila negdje za Slytherinskim stolom.
"Ma...", započela je Amber. "Nije ona..."
"Loša? Moguće. Ali oduvijek mi je bilo zanimljivo gledati kako Lyra redovito poludi na Annu kad god ova dođe na dnevni red", Lana je otkrila s neskrivenom zabavljenošću.
Amber ju je iznenađeno pogledala.
"Što?", podignula je Lana obrve. "Pa predstava kakvu njih dvije umiju složiti je bolja od ikakve kazališne komične drame. Takvo nešto ne možeš dobiti ni u kakvom kazalištu."
Amber se počela smijati toj ideji, dok su zajedno hodale niz glavni prolaz između stolova, prema društvu koje se već skupilo za Gryffindorskim stolom.
"Mislim, pa čula si ih danas", Lana je nastavila.
"To je bilo zbog toga? Ono Lyrino otrovno piskutanje?"
"O da."
"A ti si bila tamo?", zanimljivo, nije ju uopće čula. Štoviše, nije ni pomišljala da je netko još u prostoriji.

Dok su sjedale za Gryffindorski stol, pridružujući se Lyri, Anna, tek nešto udaljena od njih do tada sjedeći preko puta Jamesa, se naglo ustala. Amber je alarmirano pogledala Lyru, no ona je samo smireno otpijala iz velike šalice kakaa koju je vrtila među dlanovima, gledajući negdje pred sebe, premda je pratila što se događa.
"Molim te, reci mi da ne vodimo ovaj razgovor trenutno", frknula je Anna na Jamesa, stojeći ruku naslonjenih na stol.
Još uvijek sjedeći, ruku prekriženih na prsima, pogledao ju je podignute obrve i blago povijene usne."Mislim da je krajnje vrijeme za to"
Anna je provukla ruku kroz kosu. "Gle, James, ja povlačim granicu ovdje. Nema teoretske šanse da ćeš mi ti birati društvo i određivati s kim bi se trebala družiti, a s kim ne. Taj tip djevojke nikad nisam bila, žalim", Anna se okrenula i bez zastajanja pridružila Tychi za Slytherinskim stolom.
Lana je samo znakovito pogledala Amber, koja je dobro pazila da joj ne uzvrati pogled.
James se par trenutaka nije pomaknuo, izgubljen u vlastitim mislima, ali se na kraju ipak pridružio svom društvu.
"I? Koja je priča ovdje? Kako to da ti nisi upetljana?", Lana je pogledala Lyru kradući joj usput sa tanjurića jedan od kolačića u obliku zvjezdice posipanih šećerom u prahu.
"Ja sam Anni jasno rekla što mislim, zapravo već godinama imam prilično jasan stav o njenom druženju s Tychom i onima koji okružuju tu djevojku. Odlučila sam da je vrijeme da prestanem trošiti svoje živce na to", slegnula je ramenima. "Valjda je red da Pottera malo izluđuje s tim"
Lana se zasmijuljila na to.
Michael, kolega Gryffindor sa šeste godine i dečko koji je igrao za njihov dom, prošao je pored njih vedro ih pozdravivši prije nego li se pridružio Jamesu i Siriusu za stolom. Cure su mu odvratile jednako vedro, dok Lyra nije odgovorila ama baš ništa.
"Lyra...", uzdahnula je umorno Amber.
"Zašto ti nikad nisi bila oduševljena Michaelom?", pitala je Lana zaintrigirano.
Nedaleko od nje, Michael se okrenuo i pogledao ju. "Ups", promrmljala je, shvativši da ju je jasno čuo. On je prevrnuo očima, smješkajući se na sve skupa.
"Jer se druži s Tychom", odgovorila joj je Amber i sama pomalo okrećući očima.
"Okeeej", rastegnula je Lana, "a koji je problem s Tychom? Mislim, da je moj osobni izbor društva - nije. Ali ne vidim ništa loše kod nje, barem ne tako loše"
"Slytherinka je", odgovorila joj je opet Amber, kao da sve odgovore već ionako zna napamet.
Lana ju je počastila pogledom koji je govorio da pita Lyru jer želi čuti Lyru.
"Što je tako loše u Slytherinima?"
"Daj molim te", frknula je Lyra. "Bilo bi valjda bolje da se s Hufflepuffima druži"
"Što je tako loše u Hufflepuffima?!", pitala je Lana povišenim tonom glasa, u blagoj nevjerici.
"Bezveznjaci su", ovaj puta joj je odgovorila Amber, ispalivši bez premišljanja.
Lana ih je obje pogledala podignutih obrva. Znala je da generacijama postoje trzavice između domova kao i međusobno natjecanje i rivalstvo, ali nikada to nije doživljavala tako, niti smatrala da je tako snažno čak i među osobama koje je smatrala... Za koje nije smatrala da će se zamarati takvim glupostima. Imala je problema sa shvaćanjem toga, ali je to pripisala činjenici da nije - kao što one jesu - proteklih pet godina provela u Hogwartsu, odgajana u tom duhu od prvoga dana.
"Ma dajte odrastite, vas dvije", Rhianna im se pridružila za stolom, usput pokupivši Lyri još jedan od onih kolačića.
"Budemo, jednog dana. Za sada nam je i ovako dobro, hvala", izbeljila joj se Amber.
Rhianna joj se samo nasmijala.
"Ne znam, ne volim njihove stavove, ne volim način na koji se ponašaju, iritiraju me načini na koje dolaze do cilja, a frustrira me to što redovito dolaze...", započela je Lyra. "I ne, nikako ne shvaćam taj njihov Slytherinski smisao za humor, koji valjda sav ostatak svijeta izuzev moje sestre smatra podrugljivim i uvredljivim."
"Pa... Anna nikad nije bila luda djevojka, vjerojatno postoji nešto u Tychi i svemu tome što mi možda ne vidimo, a ona vidi", pokušala je Amber.
"Ono što moraš shvatiti", započela je Lyra okrećući se prema njoj. "Je to da je moja sestra oduvijek imala čudan ukus za ljude oko sebe. Počesto poremećen"
"Hvala", poklopio ju je James.
Nastalo je par trenutaka tišine.
"Što je?!", Lyra je pogledala Jamesa otresito. "Pa ne mislim ti se ispričati", izjavila je kao da ne vjeruje da to još očekuje.
"Naravno da ne misli", Samy joj je prišla s leđa, zagrlila ju oko ramena i utisnula poljubac u obraz, smješkajući se onomu što je uhvatila od razgovora.
"Jeste uspjele poslati pakete?", Anna i Lyra su dio dana provele u Hogsmeadu, nastojeći poslati roditeljima pisma i božićne poklone, iako nisu bile sigurne hoće li, zbog blagdanske gužve, uspjeti pronaći dovoljno velike sove.
"Jesmo. Gdje si ti do sada? Kasniš na početak večere", Lyra ju je pitala dok se Samy uguravala na klupu pored nje.
U tom trenutku Tycha je dovukla Annu nazad za stol. James je pogledao Annu, ali nije ništa komentirao.
"Ajde sad svi lijepo začepite, jer će uskoro početi", bila je Tychina uvodna rečenica.
"Će početi što?"

Iznenada, svjetla u dvorani su se prigušila i svi su se spontano utišali. Samo je povišeni prostor pored profesorskog stola ostao jednako osvijetljen. Božićni duhovi Hogwartsa, koji su do tada pjevali neutralne Božićne pjesme prepune veselja, sada su svoj nastup odveli na višu razinu ispreplićući visoke, vrlo nestvarne note sa umirujućim, dubokim, stvarajući tako jednu vrlo svečanu melodiju koja je izazivala trnce.
Lana je tek sad primijetila djevojku koja je sjedila za klavirom lagano prebirući po njegovim tipkama, tako blago kao da se premišlja.
"Siriuse!", James je par mjesta od nje opomenuo Siriusa - koji je bezbrižno čavrljao ne pridajući previše pažnje onomu što se događa - da se koncentrira. Ili barem ušuti ... Valjda.
Lana je vratila svoju pozornost na djevojku na podiju, koja je sada nježnu melodiju klavira popratila visokim zvucima vlastita soprana, dižući u nebesa pjesmu veličanstveno neshvatljivih riječi. Uz pratnju zbora koji se nezamjetno povukao u drugi plan i djevojčin izražajan glas koji je izgovarao neshvatljive riječi koje su u isti mah zvučale kao zvona sitnih zvončića, a istovremeno bivala isprepletena sa tihim, ali sveprisutnim mrmorom prirode.
"Vilenjački?", prošaptala je Lana, tek neznatno okrenuvši glavu iza sebe.
"Aha", odgovorila je Lyra, gotovo joj šapćući na uho. "Imaju ga na sedmoj godini kao izborni kolegij", objasnila je.
Lani je pogled pao na Amber i shvatila je da ona pjevuši uz djevojku, sasvim ugodno pogađajući melodiju. Nasmiješila joj se prije nego što joj je nešto drugo privuklo pozornost.
Netko ispred nje se pomaknuo što joj je pružilo nesmetan pogled na djevojku ispred njih. Široki rukavi njezine bijele svečane haljine, činili su njezine pokrete paučinastima, a njezina kosa bila gotovo jedino što ju je izdvajalo od zbora duhova iza nje. Bujna riđa kosa joj je počivala na leđima, padajući uz lice u lijepim, zapletenim uvojcima, kada bi se nagnula naprijed. Jako svjetlo svijeća ispunjavalo joj je kosu čas zlaćanim, čas crvenim pramenovima, a ionako svijetlu put činilo providnom. Način na koji je dodirivala tipke ispred sebe, djelovao je krhko, ali je zapravo iznenađivao odlučnošću.
U jednom nepredviđenom trenutku izvedba se privela kraju i svijeće su se pogasile ostavljajući dvoranu u privremenom mraku i uzbuđenoj tišini. Kada su se ponovo upalila, osvijetlila su cijelu dvoranu, a nitko od izvođača više nije bio tamo. Sve je ponovo bilo kao da se baš ništa nije dogodilo, upravo time ostavljajući duboki dojam svima prisutnim.


"Tycha, daj mi reci, je l' to osjetimo dašak Božića u tvojoj kosi?", Amber se smijala njezinim crveno zelenim pramenovima na prirodno plavoj kosi.
"Neee, kakav Božić? Zeleno stoji za Slytherine, a crveno za krv", ponosno je izvalila.
"Tycha, daj mi reci, skineš li se ti ikada gola za vrijeme punog mjeseca i onda tako plešeš držeći pijetla u ruci?", Lyra ju je nonšalantno pitala.
Samy se zagrcnula od smijeha.
"Anna, čisto iz znatiželje, zašto ste sada tu?", Michael im se približio, priključivši se razgovoru. "Ne, nije me Potter poslao da te pitam", Michael je složio grimasu na njen proračunat pogled.
"Tycha me dovukla nazad", Anna je uzdahnula.
Lana je pogledala Tychu sa blagim poluosmijehom na usnama, razmišljajući o tome kako je to zapravo sasvim lijep postupak.
"Zašto?", pitao je Michael.
"Jer mi bogami neće sjediti tamo fureći se, dok je kolege Slytherini proždiru očima, a ovdje ima takvog dečka", Tycha je objasnila stavivši poseban naglasak na 'takvoga'.
Amber ju je zadovoljno pogledala, no Lana čak ni kada se kasnije sjetila toga, nije bila sigurna je li to bila pozitivna ili negativna opaska. Shvatila je da je počela hvatati djeliće onoga što se nazivalo Tychinim smislom za humor. Moguće da je to bilo isto ono što je Lyra nazivala Slytherinskim smislom za humor i nije mogla podnijeti.

"Potterova nova bivša?", začuli su glas poviše sebe. Bellatrix se naslonila Tychi na ramena, zabadajući joj duge prste u ključnu kost.
Anna je odbrusila nešto ispod razine glasa za što Lana nikad nije pomislila da bi čula od nje.
"Oh, dakle istina je", Bellatrix se široko osmjehnula dok su joj tamne oči zasjale. "I mislila sam da su glasine točne"
"Da, to kod nas brzo kola, valjda jer smo tako bliski", nacerila joj se Tycha istovremeno ju štapićem opekavši, tako da je Bellatrix sklonila pritisak s njenih ramena.
Očekujući reakciju, Lana se iznenadila vidjevši da Bellatrix nije ni trepnula na takav postupak. Počela je shvaćati koliko su drugačije i razmišljati o tome je li ta razlika između domova zbilja neka stvarna podjela koja prelazi granice predrasuda.
"Da, isprepleteno leglo zmija", odbrusila je Lyra preko svoje šalice kakaa koja se odavno već ohladila.
Bellatrix je siknula prema njoj, tako uvjerljivo da je pola njih poskočilo. Lyra je zakolutala očima.
"Bella, izgubi se", obratila joj se umorno Amber.
"Što, sestrice, imaš želju otpratiti me?", zatepala joj je Bellatrix, izvijajući usnicu u sarkastični osmijeh.
"Ne, ali ako trebaš pripomoć u tome, samo javi", Anna je zavrtila štapić među prstima.
Lana joj je kratkim pokretom oduzela štapić iz ruke, time se izvukavši iz sjene jednog od potpornih stupova Hogwartsa, u kojoj je sjedila. Nije im trebalo da Anna zaradi nekakvu kaznu prije samog odlaska na praznike, a dok god je bila unutar dvorca, postojala je mogućnost za to. Trenutno je bila osjetljiva na temu Jamesa i Lana nije sumnjala da je to točka koju treba pritisnuti ako ju se želi gurnuti preko ruba. Kao i uostalom, Bellatrix.
"O, gle tko nam je još tu", Bellatrix se okrenula prema njoj, zbog usmjerenosti na Annu, tek sada ju prvi put primijetivši. "Skrivaš se u sjeni, prisluškujući, malena djevojčice?", cuclajući opečeni prst, Bellatrix je zatreptala teškim kapcima i blago napućila usnice, uprizoravajući izopačeni izraz nevinosti.
Lana se zapitala je li im obiteljska grana obraćati joj se kao mlađoj ako ju žele uvrijediti - i kakve su oni to traume iz djetinjstva nosili koje su pridonijele tomu.
"Mislim da je to ipak vaša specijalnost", odbrusila joj je, naglašavajući ono 'vaša' kako ne bi bilo sumnje na koga cilja.
"Vidiš, Potterova bivša, kako imaš dobru prijateljicu. Oduzela ti je štapić da se ne bi ozlijedila njime, pokušavajući ozlijediti nekog drugog", Bellatrix joj se uvijeno izrugivala.
"Ne brini, Bella, zato meni ne treba štapić da te ozlijedim", Lana joj se umilno nasmiješila.
Bellatrix se iznenada prenula, koncentriravši se na Lanu. Već u drugom trenu zlokobni osmijeh joj se raširio licem: "Znam"
U trenutku, iz Laninog izraza je nestalo umilnosti, a zamijenila ju je hladnoća u kojoj nije bilo traga prijateljskoj nastrojenosti. Naravno da znaju.
"Gdje ti je uzica, Bellatrix? Ostavljaš svog gospodara da predugo čeka, mogla bi biti kažnjena za to." Bellatrix je izgledala kao da ju je netko ošamario. "Uostalom, nisam znala da smiješ dolaziti ovamo bez njegova dopuštenja", dovršila je, hladno ju pogledavši, tek neznatno uzdignutih obrva.
U Bellatrixinim očima je sijevnula iskra nečeg neodređenog.
"Blesava djevojko, nemaš pojma s čime se petljaš."
"Nemate ni vi."
Jedan dug trenutak Bellatrix nije skinula pogled s nje, ali onda je nezainteresirano prebacila svoju pozornost drugdje. Lana se prezirno osmjehnula, još uvijek ju gledajući.
"Dakle, ne daju ti da me otpratiš?", Bella se usredotočila na Amber, podrugljivo se osmjehujući. Amber ju je izbjegavala pogledati. "Slobodno nam se pridruži, sestrice", Bellatrix joj je dobacila preko ramena. Nestajući niz prolaz, njezin je smijeh popratio užasnuta lica Gryffindorskih prvašića dok su plamenovi svijeća na stolu ispred njih iznenada buknuli, ugasivši se već trenutak kasnije.

Otprativši ju pogledom, Amber je po prvi put te večeri zapazila Riddlea, i njegove sljedbenike, sama sebi nevoljko priznajući da se cijelu večer nesvjesno osvrtala tražeći ga pogledom. On ničime nije odavao da je uopće svjestan drugih ljudi u prostoriji, kamoli nje. Vidjela je Bellatrix kako mu sjeda s desne strane, dovoljno odmaknuta od njega kako bi on imao svoj prostor. I njezina druga sestrična, Narcissa, je bila tamo; sjedeći među grupicom koja je okruživala Riddlea, premda je Amber znala kako ona nije ni upola tako zaslijepljena njime kao njezina starija sestra. Narcissa je bila Amberinih godina, u Slytherinskom domu, a trenutno je sjedila tamo više zbog sestre i dečka nego li neke stvarne želje. No bila je talentirana vještica i Amber je sumnjala da je Riddleu to smetalo. Do nje je sjedio Lucius, kose nešto svjetlije nego što je Narcissina bila. Bio je zavaljen na svome sjedalu, proračunato prateći događaje. Amber je znala nešto malo o njemu i to joj je bilo dovoljno da zaključi kako je tamo zbog zakona jačega. Nije bio ni upola tako moćan kao sam Riddle, stoga je vjerojatno zaključio da mu se bolje pridružiti nego protiviti.
Proučavajući samo poznata lica u toj grupi, Amber je shvatila - pomalo ironično - da kada bi htjela, mogla bi upasti u to društvo samo na osnovu obiteljskih veza. Je da bi ju Sirius pojeo... Srećom, nije imala takve želje, koliko god ju intrigiralo ponašanje dotičnog gospodina Riddlea. Zapravo, nedostajala joj je njezina sestrična Andromeda i bilo joj je žao što je ona već završila sa svojim školovanjem u Hogwartsu kada je Amber došla do njega. Zato je barem Sirius imao par godina druženja s njome na raspolaganju.
Ono što Amber nije shvatila je činjenica da je bila pozvana da se pridruži tom društvu i to već dva puta. Čak maloprije, odbacila je taj poziv prije nego li je i promislila o njemu.


Završivši s večerom, James i Sirius su se ustali od stola krenuvši prema izlazu, kada ih je zaustavio visok djevojački glas.
"Siriuse?", djevojka koju su na početku večeri vidjeli tek izdaleka, sada je pristupila Siriusu čvrsto ga zagrlivši. "Lijepo te vidjeti ponovo! Ne bi rekao kolika je ovdje gužva, između nastave, učenja za ispite i pokoje aktivnosti, naprosto ne stigneš vidjeti sve prijatelje!", djevojka je mahnula rukom neodređeno prema polupraznom Hogwartsu. "Oh, naravno, ne sada, ali inače...", uputila mu je blistavi osmijeh, stojeći ispred njega s obje ruke položene na struk.
Bila je vrlo lagane građe, a njezina se figura savršeno uklapala sa Siriusovom, dosežući mu tik do ispod brade zbog čega je morala uzdignute glave gledati prema njemu djelujući čak pomalo prkosno. Riđa kosa joj se rasula po ramenima; presvučena u plavu pelerinu više nije djelovala onako nestvarno i providno kao za vrijeme izvedbe.
Amber se nije sjećala kada je zadnji put Siriusa vidjela ovako iskreno neodlučnog. Možda i pomalo smetenog. Pogled joj je prešao na Lanu koja je izgledala suzdržano zabavljeno. Kada joj je susrela pogled, podignula je obrvu.
"Siriusova ... stara prijateljica", Amber se borila s izborom riječi. "I moja", pridodala je kada Lana nije odreagirala.
"Aha"
"Prije će biti Siriusova bivša...", iskreveljila se Tycha. Amber ju je ošinula pogledom. "Prijateljica", dovršila je Tycha, kao da ju je baš tu čekala.
Amber ju je poželjela lupiti po prvi puta koliko ju poznaje, a istovremeno je zažalila što nisu otišle par sekundi ranije kao što su namjeravale.

"Da, Nerieen i tebe je lijepo vidjeti", Sirius je suzdržano uzvratio. "Nismo imali priliku razgovarati još od... Pa, već duže vrijeme", pristojno se nasmiješio.
Amber mu je mogla vidjeti kratak sjaj u očima, ali nije mogla sigurno ustvrditi je li to zbog neistaknutog sarkazma u opasci koju joj je uputio.
"Da, još od zadnji put kad su prekinuli", nacerio se Michael. "Što?!", poskočio je kada ga je Lyra nogom odalamila ispod stola, optužujuće se zagledavši u nju.
Ona ga nije ni pogledala, već je krajnje ravnodušno nastavila sa svojom večerom, unatoč slatkom zadovoljstvu koje je osjećala.
"Kako misli od kad su zadnji put prekinuli?", pitala je Anna Tychu tek blago zainteresirano.
"A znaš kako je njihova veza išla. Bili su zajedno oko pola godine, a natezali se barem cijelu", zaključila je Tycha sa finim naglaskom na tu slikovitu riječ.
Michael je prasnuo u smijeh.
"Ne bih znala, nisam pratila Blackove ljubavne avanture. Previše je to za mene", odgovorila je Anna ravnodušno.
"Zato Potterove jesi", zamijetila je Tycha.
Anna joj je odgovorila iskrenim osmijehom.

"Oh, da. To je baš... bezveze", dometnula je djevojka složivši tužan izraz lica. Nakratko je napučila usne u zamišljenosti, a zatim ga opet vedro pogledala ozbiljnim sivo zelenim očima: "Morat ćemo to ispraviti! Ostajete u dvorcu preko praznika?"
"Ne, mi..."
"Odlično, niti ja. Idem sa svojima u planinske predjele. Moram i to odraditi, znaš...", okrenula je očima, nasmijano. "Onda se vidimo iza praznika? Definitivno hoćemo!", nastavila je Nerieen.
"Tihotap... Hoćeš li požuriti ili da te čekam vani?", James ju je prekinuo bez pardona. Svi izuzev Nerieen su mogli znati da se Jamesu vjerojatno baš nigdje ne žuri.
"U redu je, James"
Anna se u jednom elegantnom pokretu ustala i u dva se približila Jamesu hvatajući ga za ruku prema izlazu iz Dvorane. Prije nego li su izašli, on je izvukao svoju ruku iz njezine.
"Idemo?", slijedeći Annin primjer, Lana se ustala u namjeri da izađe iz Dvorane. Prišavši Siriusu jasno je čula Nerieenin glas.
"Oh, nije morao ići. Neću vas više zadržavati, ionako žurim", ispričavajuće se osmjehnula Nerieen. "Samo sam te htjela pozdraviti prije nego otputujem na praznike"

"Oprostite što vas prekidam, ali naprosto sam morala reći kako sam uistinu uživala u tvome nastupu večeras", Lana se zaustavila pored Nerieen. "Imaš prekrasan glas", nasmiješila joj se savršeno ugodno.
Nerieen je složila izraz iznenađenosti "Hvala ti!", gotovo je uskliknula, no nešto u njezinom pogledu govorilo je da je te činjenice izrazito samosvjesna i bez da joj netko ukazuje na to.
"Neireen, inače", pogledala je Lanu, bistrim sivo zelenim očima. Imala je lijepe, pravilne crte lica koje su išle uz njezinu nježnu građu.
"Bilo mi je drago", odrezala je Lana, izgledajući krajnje zabavljeno. "O, i Sirius?", zastala je pored njega, leđima okrenuta djevojci. "Potrudi se ne zakasniti večeras", promrmljala mu je na uho dovoljno glasno da ju djevojka može čuti.
Sirius se okrenuo za njom upućujući joj blistav osmijeh, ali Lana se više nije okrenula.

"Sirius se bome voli natezati", prokomentirala je Lana kasnije kada su joj se Amber, Tycha i Michael pridružili.
"Ah, dečki u tim godinama", izvalila je Tycha bez pardona.
Lana i Amber su ju obje pogledale raširenih očiju, dok se Michael iza nje bezglasno previjao od smijeha.
"Nda", promrmljala je Amber trudeći se izbaciti prizor iz glave. "Kako to misliš?", zapitala je Lanu.
"Trudim se ne", odgovorila joj je ova smješkajući se.
Ali svejedno joj je Tychina opaska, od ranije te večeri, odzvanjala u glavi. Nije mogla izbjeći da se ne zapita je li samo...
"Nisi samo jedna od", pretekla ju je Amber. "Što god čula o Nerieen i Siriusu. Ili čak samo o Siriusu. Budi svjesna da je ovaj dvorac pun glasina i tračeva o njemu od valjda prvog dana kako je stupio u njega, zajedno s Potterom", toplo joj se nasmiješila. "Probaj ne sumnjati u ljude dok ti ne daju razloga za to. Vjeruj mi, tako je lakše"
"Kako je on uopće završio s njom?", promrmljala je Lana više kao misao, kada su ostale same.
"Ovaj... Pa, što god sada mislila o njoj, Nerieen je puno više nego što se možda čini na prvi dojam"
Lana se zamislila nad tim, prisjećajući se djevojke s početka večeri, koju je tada gledala sasvim drugačijim očima. Bilo joj je neshvatljivo kako ju se onda ta djevojka dojmila na neki način.
"U vrijeme kada su ona i Sirius bili zajedno, ja sam si također bila dobra s njom. Zapravo, prilično dobra. Znale smo sate provoditi zajedno u knjižnici, čavrljajući i hihoćući se dok nas ne bi istjerali van", Amber se nesvjesno smiješila, prisjećajući se. "Nerieen mi je pomalo i bila idol; talentirana, popularna na svojoj godini, svjesna svojih sposobnosti i načina kako da svoje mane prividi drugima kao vrline... Uspješan učenik, ljubazna sa profesorima, očaravajuće toplog osmijeha kada bi si dala truda. Usto, redovito je znala najsvježije tračeve, a i sama im je bila nepresušan izvor. Poneke je sama poticala iz vlastite zabave, čisto da vidi kojim putem će kolati i kakve će biti posljedice. Vjerojatno najizraženija njena osobina koje se sjećam je predanost cilju koji si postavi, Sirius bi znao reći 'nevjerojatno uporna'. Za nju ništa nije bilo nemoguće ako si je to zamislila. Mislim, to je djevojka koja si je zacrtala da će jednoga dana biti sa Siriusom Blackom i to uzela kao gotovu činjenicu", Amber je vedro zakolutala očima.
"To i dalje nije odgovor", Lana joj je blago sarkastično skrenula pozornost, zaintrigirana Amberinim pričanjem.
"Što ga je privuklo njoj?", Amber je postavila pitanje. "Mislim da je čak ta njezina samouvjerenost s kojom se prvi puta susreo kada si je ona zacrtala da će biti s njim, ono prvo što ga je privuklo. Temperamentna, svojeglava, nepredvidivih reakcija. Mislim da se svađala s njim s jednakom strašću s kojom je bila zaljubljena u njega", Amber se nasmiješila. "O da. Burne svađe su bile dio njihovog odnosa", odgovorila je na neizrečeno pitanje. "Čak su i prekidi bili dio njihovog odnosa", dometnula je. "Siriusa je oduvijek oduševljavalo to što nije mogao predvidjeti njezinu reakciju. Zapravo, mislim da je trenutak kada mu je postala predvidljiva, bio trenutak kada je prekinuo s njom", Amber se počela smijati, navukavši Lani osmijeh na lice.
"I gdje je puklo s vama dvjema? Je li i tebi postala predvidljiva?", Lani na usnama lebdio je izvijeni osmijeh.
"Ma ne. U biti, nakon što su ona i Sirius prekinuli postalo je čudno. Neke uobičajene stvari bi postajale tabui, a naš odnos nije više bio tečan. Uz mnogo pažnje na to što-će-tko-reći, malo po malo bivala sam sve rastrganija između Siriusa i nje pa smo se spontano udaljile. Tako je valjda objema bilo lakše. Jedno vrijeme mi je nedostajala, ali prešla sam preko toga. Ionako je moj prvi uzor oduvijek bila i ostala Rhianna", Amber je vedro dometnula, provlačeći se kroz portret na ulazu u Gryffindorsku društvenu prostoriju.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Izvan Hogwartsa, vrijeme je bilo mračno, a ponad njega svako su malo sijevale munje, rasvjetljavajući nebo. Lana je žurila perivojem, dok joj je vjetar iz smjera dvorca kovitlao kosu prema naprijed. Razmišljala je koliko je to drugačije od toplih svjetala unutar dvorca i ugodne atmosfere koju je upravo napustila. Premda ne nešto naročito, kasnila je na dogovor i ostali su krenuli prema vlaku bez nje, usput uzimajući sa sobom i njezinu prtljagu. Ona se malo kasno sjetila posjetiti Dumbledorea prije nego li otputuje doma.
Bila je već gotovo nadomak vlaka kada je pored nje prostrujao mlaz crvene svjetlosti, upozoravajuće ju promašivši ni pola metra. Osvrnula se iza sebe, rukom posežući za štapićem koji je spakirala zajedno sa ostalim stvarima. Nije mogla vjerovati da se toliko izgubila u mislima da nije osjetila nadolazeći napad. Nije čak ni primijetila da netko iza nje izlazi iz dvorca, a zasigurno je mogla vidjeti žuto svjetlo dok su se vrata otvarala.
Ni od kuda pored nje se stvorio Sirius, gurajući ju u stranu. "Prepusti to meni", uputio ju je prema vlaku, usput zaobišavši.
"Siriuse!", povukla ga je za ruku, pokušavajući ga zadržati.
"Moja obitelj, moja bitka", odgovorio joj je. U tom je trenutku sijevnulo i ona je mogla vidjeti iskru koju ima u očima i osmijeh na licu. Ta ju je iskra podsjetila na nešto.
I doista, idući put kada je nebo osvijetlilo perivoj Hogwartsa i ona ih je mogla vidjeti. Stajali su na vrhu brežuljka, nedaleko od vrata samoga dvorca.
Bellatrixina divlja kosa, oslikavala se na mračnom nebu iza nje, a svijetla kosa koja se ispreplitala s njom mogla je pripadati samo njezinoj sestri s kojom je stajala rame uz rame. Pored njih se nalazio onaj svjetlokosi Slytherin kojeg je Lana pamtila po dvoboju sa Jamesom, prvi puta kada je uopće vidjela i jednoga od njih.
"Što je, Black, braniš svoju malu prijateljicu?", čuo se Bellatrixin posprdljivi ton.
"Zar vas je zbilja troje trebalo doći, ako je tako mala?", upitao ju je Sirius, ne očekujući odgovor.
Lana se uhvatila kako stoji u pozadini, neodlučna bi li trebala nešto učiniti ili ne. Iako je njih bilo troje i mlazovi svjetlosti su potkopavali zemlju koja je frcala uokolo, Sirius je balansirao sasvim se dobro snalazeći. Dok je izbjegavao napadaje, istovremeno odašiljući svoje, usputno se prepucavao s Bellatrix.
Lana je začula korake iza sebe, automatski podižući ruku prije nego li se uspjela obuzdati.
"Lana, odi unutra, ovo nije bitka za tebe", James je protrčao pored nje pridružujući se Siriusu, dok je pelerina divljački lamatala za njim. "Trebaš pomoć, Tihotap?", čula ga je kako dobacuje Siriusu.
Još jedna munja je osvijetlila nebo i ona je vidjela osmijeh na Jamesovom licu; izgledao je kao da se zabavlja.
Ali nije bio u pravu. Ovo je bila točno bitka za nju. Ili, točnije rečeno, zbog nje. Mogla je znati da ona iskra koju je vidjela u Bellatrixinim očima, nakon što ju je javno ponizila, neće proći tek tako. Ne možeš osujetiti Bellatrix Black i proći bez venedette.
Jedan blistavi, ledeno plavi mlaz proletio je zrakom i pogodio Jamesa, natjeravajući ga da poklekne. Kroz vjetar se pronio Belatrixin zluradi smijeh. Sirius mu je priskočio već slijedeći trenutak uzvraćajući.
Odjednom, nebo iznad njih se prolomilo, a jedna munja raspalila je o zemlju primorajući ih da zaštite pogled od jake svjetlosti. Već idući tren, svjetlosti je nestalo, a na mjestu gdje je ona udarila, sada je stajao Tom Marvolo Riddle.
Na vrhu štapića mu je gorjelo svjetlo i Lana je mogla vidjeti da su mu inače lijepe crte lica, sada iskrivljene bijesom. Okrenuo se Bellatrix, koja je iznenada stajala posve sama; čak i s te daljine Lani je izgledala prestravljeno.
U slijedećem trenutku, oboje su nestali, kao da nikada i nisu bili tamo. Ostavši sami, krenuli su prema vlaku gdje su ih čekali ostali.
"Iii... da. To bi bilo sve od predstave za večeras", James je zaključio vedro, prebacujući ruku Lani preko ramena. "Jesi se zabavila?"
"Nda. Ali vjerujem da je Bellatrix jako zabavno trenutno"
"Misliš da Riddle sad bijesni na nju u nekoj od tamnica Hogwartsa jer su postupili bez da su imali dopuštenje?", pitao ju je.
"Ne baš tako slikovito... ali da. Mislim da ju je prestravio i samim svojim pojavljivanjem tamo. Drago mi je da joj nisam u koži", nasmiješila se na pomisao. "Mislim da čak nije zbog toga što nisu imali dopuštenje, nego i da su postupili totalno suprotno njegovim željama i namjerama."
Sirius se pojavio sa Jamesove lijeve strane, pridružujući im se nakon što je popravio tragove borbe na perivoju. Lana je vidjela da ih je kratko pogledao.
"James, bolje da popraviš pelerinu prije nego li Anna uhvati tragove borbe na njoj i shvati da se nešto dogodilo", usputno mu je dobacio.
"Dobra", odvratio je James, puštajući Lanu kako bi sredio razderanu pelerinu.

"E, Black?", zaustavila ga je prije nego su se pridružili ostalima.
Sirius se okrenuo prema njoj upitno ju gledajući.
"Brzo si priskočio", tek je sada shvatila da joj se ta činjenica mota po podsvijesti. James im se priključio tek nešto kasnije, tako da nije mogao biti s njim.
"Rekla si mi da ne zakasnim", objasnio joj je i ušao u odjeljak prije nego li je uspjela odreagirati. Nekako je pretpostavila da Bellatrix nije bila jedini Black koji ju je odlučio pričekati.
"Ne brinite", čula ga je kako govori kada je i sama ušla za njim. "Čini se da će ovako loše vrijeme biti samo iznad Hogwartsa", objasnio im je vanjske događaje.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Naslonila je glavu na neudobni visoki naslon sjedala, okrenuvši ju pritom prema prozoru vlaka. Zalelujavši, pramen kovrči ostavio je isprekidan valoviti trag na ledenom, potpuno zamagljenom staklu. Naočigled, trag je polako nestajao, maglivši se u toplini glasova koju su ju okruživali. Gotovo nesvjesno, vrškom prsta nastavila je liniju tamo gdje je, sad već zamućen, trag prestajao. Nastavila je, stvarajući obrise neispričanih priča koji su otkrivali nepoznati krajolik prekriven tamom i tihim pokrivačem snijega.
Samy je, ni sama svjesna da se smiješi, pomislila kako je upravo ovo onaj krhki dodir savršenstva kojem je tako često težila. Snijeg, ledena bajkovitost njegova pokrivača, Božić tako blizu da je gotovo mogla osjetiti miris cimeta i tek ugašenih svijeća. Žamor poznatih glasova isprekidan smijehom, toplina i njihova lica, okupana u zlaćanoj svjetlosti postarijih svjetiljki.
Zauzeli su dva odjeljka, no na kraju su, naslagavši kovčege u susjedni, gotovo svi završili u njihovom. Jedino su Anna i James odlučili iskoristiti priliku koja im se u dvorcu rijetko pružala i provesti neko vrijeme sami.
Nasuprot njoj, nogu podvijenih na sjedalu ispod sebe, Lana je privukla svoju pelerinu i pokrila se njome. Rhianna se udobno smjestila pored nje. Slušale su Lyru i Amber u njihovim neumornim anegdotama iz prvih godina u dvorcu. Rhianna bi se ponekad ubacila, dodajući pokoji detalj u događaje kojima je prisustvovala ili pak smijući se na govorkanja koja bi neki događaj poveo. Na sjedalu pored Samy, udubljen u, tko zna već koju, partiju čarobnjačkog šaha s Remusom, Sirius se smijao kad god bi se priče vrtile oko njega, Jamesa i Remusa. To nije bilo rijetko, budući da su blizanke sakupile cijelu kolekciju takvih pričica koje im je sad Lyra revno prepričavala. Zafrkavao je Amber kad bi saznao neku njenu, do sad neotkrivenu provalu, na što se ona sasvim neuvjerljivo durila.
Samy se okrenula od prozora i nježno izdvojila pramen Lyrine duge plave kose. Štapićem ga je u korijenu pričvrstila tankom grimiznom trakom koju je zatim vješto uplela u još jednu u nizu sitnih pletenica.
Lyra je sjedila na podu, oslonjena na Samyno sjedalo, gledala je u Amber čija je priča trenutno zaokupljala njihovu pažnju. Amber je sjedila na podu prekriženih nogu i pridonosila doživljaju svoje anegdote pokretima ruku naglašavajući bitne dijelove.
Nimalo se trudeći, Samy je na kratko uspjela zaboraviti grižnju savjesti i blagi osjećaj nepoznatog zbog toga što prvi puta u životu Božić neće proslaviti sa majkom i bakom. Osim toga, još do prije kratkog vremena nije nikako mogla zamisliti ova dva, posve različita, društva, zajedno na praznicima. Prije samo par mjeseci bilo bi joj neobično i da zajedno sjede za stolom u Velikoj dvorani. Čak se i Amber prije rijetko družila s bratovim društvom, dok su blizanke još od samih početaka odlučile pronaći im svaku manu.
No, i taj je osjećaj neizvjesnosti tiho i neprimjetno istopila toplina tog jednog odjeljka u vlaku koji ih je vodio kroz hladnu zimsku noć.


„Razmišljao sam...“ Progovorio je James tiho, vrativši Annu iz polusna natrag k sebi.
„Da?", sneno je promrmljala.
„Volio bih upoznati Tychu.“ Zaključio je, glasa i dalje tihog, ali odlučnog. „Ne može biti puno gora od tvoje sestre“, dodao je zabavljeno.
Anna se nasmijala, sad već prilično budna. „A ti kao nikako ne možeš podnijeti moju sestru, i ona, naravno, nikako ne može podnijeti tebe.“ Okrenula je očima iako je bila svjesna da on to ne može vidjeti. „Strašno ste mi uvjerljivi.“ Ležala mu je u krilu, koljena oslonjenih na visoki naslon sjedala. Glavu je naslonila pod njegovu, a pogled usmjerila negdje prema hladnom prostranstvu izvan vlaka koje kroz zamagljen prozor nije mogla vidjeti.
„Nego...“ nastavila je. „Ne moraš se ti zbog mene družiti s Tychom, to stvarno nitko ne traži. Ona ima svoje mane i ja sam ih itekako svjesna što god Lyra pričala o tome. Ali, opet, zar nemamo svi? Sve ove godine mi je bila prijateljica i stala bi uz mene u svakom trenutku, bez obzira na sve netrpeljivosti među domovima, što je više nego što možemo reći za mnogo ljudi. Uostalom, ona je na svoj dom ponosna barem jednako koliko i ti na svoj, a ona toj činjenici nikada nije stvarno prigovorila niti dopustila da se to postavi između nas dvije. Ja to nemam namjeru odbaciti.“ dovršila je nježno.
James joj se igrao s pramenom kose. „Riješit ćemo to“, obgrlio ju je slobodnom rukom.
Kimnula je glavom, znajući da će James naći načina da se pomiri s time. Vratila se smirujućem polusnu, nimalo žaleći to što ju je razbudio.


Uspavljujuća trešnja vlaka podsjećala je Amber koliko joj je nedostajao odlazak kući. Svake godine iznova u vrijeme blagdana osjetila bi određenu tugu promatrajući učenike kako se uzbuđeno pripremaju za odlazak kući. Gledala je s prozora svoje sobe kako vuku kovčege kroz snijeg, dovikujući si pozdrave i razmišljala kako bi ona trebala biti sretna što nije jedna od tih koji se spremaju kući. Odlazak roditeljima koji bi ju prigrlili, radujući se njenom povratku i tugujući zbog dana kada bi opet morala otići... Bili su samo sanjarenje za nju. Da, naravno, gospodin i gospođa Liverell su sve to činili za nju. Jednako kao za Siriusa i Rhiannu. Ali opet, nije to bilo isto, koliko god ih Amber voljela. Bilo je nešto mnogo drugačije i posebnije kada to učini tvoja vlastita majka; kada znaš da tvoja vlastita majka ima potrebu to napraviti. Bilo je nešto u toj pomisli, na majčinsku priliku u dugom kaputu, kako dolazi izvana; njezin parfem pomiješan s kišom i hladnoćom. Vizija takve prilike kako grli svoju dječicu i uspavljuje ih prije nego li ode... Nešto u tom prizoru ju je konstantno mučilo u podsvijesti. Ženu je neupitno zamišljala kao Laninu majku, no nešto tu se nije uklapalo, a ona nije mogla odlučiti što.
Zapitala se u tom trenutku što točno Lani mora značiti povratak kući.
Izvlačeći štapić iz njezinog pramena kose, dok joj je demonstrirala kako je ukovrčala svoju za prigodu blagdana, Amber je promrsila: "Evo, sad ti je kosa baš kao majčina", a ni sama nije bila sigurna zašto i kako joj je to izletjelo.
"Kako... znaš?", Lana je prošaptala, blago razgoračenih očiju.
U tom trenutku, Amber je shvatila da je pogodila. I to ne slučajno. Lanina majka je doista imala tamnu kosu poput Lane same, ali valovitu. Baš kao što je Amber vidjela u svojoj... viziji. Viziji iz prošlosti? Ili samo viziji potaknutoj vizualiziranjem zamišljenog? ...Još uvijek joj nije sjedala ta pomisao, premda je od kako se to dogodilo i sama sumnjala da je u pitanju bilo nešto više od njezine mašte.
"Neki imaju sposobnost pogađati kojeg su okusa praline, a neki imaju sposobnost točnog zamišljanja", nasmiješila joj se zagonetno, usput slegnuvši ramenima.
To je jednostavno tako. Nije imala potrebu nikome objašnjavati zašto je takva kakva je, a i kad bi pokušala ne bi znala.


Neprimjetno se izvukla iz odjeljka tražeći nekoliko trenutaka samoće na koju je toliko navikla. Naslonila se na prozor na hodniku vlaka. Površinom dlana prešla je preko zamagljenog stakla otkrivajući snijegom prekriven krajolik koji je svakim trenutkom postajao sve poznatiji. Na horizontu su se sramežljivo pojavljivali prvi znakovi zore; nježna svjetlost početka novog dana.
„Čaj?“
Trgnula se, pogledala, a zatim, tek s trenutkom zakašnjenja uz blagi osmijeh odgovorila: „Hvala, može.“
Sirius je dočarao dvije šalice vrućega čaja na drvenom oslonu u podnožju prozora, primio ih, i pružio jednu Lani.
Otpila je malo. „Rum?“ Upitala je, zadovoljno podignuvši obrve.
Odgovorio joj je osmjehom, a zatim, sljedeći njen primjer i on rukom prešao preko stakla. Naslonio se laktovima na drveni oslon, grijući dlan na šalici čaja, i zagledao se u polja i šume koji su nestajali jedni za drugima. Preko ramena je prebacio svoj dugi, tamni kaput. Duga kosa ležerno mu je padala uz lice, dijelom zakrivajući pogled.
„Veseliš se domu?“ Progovorio je tiho nakon što su se oboje već navikli na tišinu isprekidanu jednolikim brujanjem vlaka.
Nesvjesno je blago nagnula glavu, razmišljajući o odgovoru na to pitanje. Ni sama sigurna što bi trebala osjećati. Nije se do sad trudila razmišljati o tome što očekuje od praznika provedenih kod kuće. Nije imala namjeru odlučiti zašto ih je sve pozvala k sebi, ali bila je odlučna u tome da namjerava čim bolje iskoristi nastalu situaciju. Možda se čak u pokojem trenutku dobro provede.
Pogledao ju je još jednom iako nije uzvraćala pogled. Usputnim je pokretom dlan oslonio na njeno rame, a zatim se okrenuo i nestao u odjeljku iza nje.

„Netko za čaj?“ Sirius je upitao s vrata dovoljno tiho da ne probudi Samy i Lyru.
„Ja, hvala.“ Odgovorila mu je Rhianna.
Pružio je šalice Rhianni i Remusu koji ju je spremno prihvatio. Amber je samo ispružila obje ruke u nepogrješivoj 'hoću' gesti. Sirius se tiho nasmijao, sjeo do nje i pružio joj šalicu. Rhianna je, držeću ju objema rukama, prinijela šalicu usnama i zadovoljno pritvorila oči uživajući u dobrodošloj toplini.
Gledajući ju, Amber je otpila gutljaj iz svoje šalice i umalo se zagrcnula. "Što je to, pobogu?"
„Čaj.“ Odgovorio joj je Sirius podižući obrvu blago.
"Da, znam, ali s čim?", namršteno ga je pogledala.
"Rumom?", ponudio je.
"Oh", promrmljala je Amber pomalo posramljeno. Nitko drugi to nije komentirao, pogotovo ne tako iznenađeno kao ona. Prihvatila je svoju šalicu spuštajući ju u krilo. Ugodno je grijala. Nakon što ju je vrtila kratko vrijeme među dlanovima, otpila je gutljaj. "Fino je." Zaključila je. Nitko joj nije odgovorio, jedino se Sirius pomno trudio da ne prasne u smijeh.

Na podu odjeljka, Samy se udobnije smjestila, primičući glavu bliže Lyri koja se ispružila na sjedalu iznad nje. Lyra se samo promeškoljila u snu i spustila ruku na Samyne kovrče. Rhianna je privukla Siriusov kaput kojim se pokrila, bliže prema bradi i nastavila sa snom. Amber se nije spavalo, bila je posve budna. Sirius i Remus su otišli prošetati vlakom i njoj je sad bilo prilično žao što nije prihvatila poziv, tad još uvjerena da će svakog trena zaspati. Pokretom štapića, prozor je ponovno postao kristalno bistar i neko je vrijeme Amber uživala u tišini i krupnim pahuljama koje su padale na blagoj svjetlosti prvih zraka sunca.
Iz kovčega pod svojim sjedalom izvukla je jednu od knjiga koje je posudila u knjižnici. Otvorila je debele korice i krenula čitati. Okrenuvši stranicu, pod naletom zraka, s nje je ispao komadić novinskog papira. Lelujavo se spuštao prema podu. U trenutku kada ga je dotaknuo, Amber je oblio hladan znoj.
Pogledala je oko sebe glasno udahnuvši u panici, pritom nehotice srušivši knjigu sa svojih koljena, Tražila je bilo kakav dokaz opasnosti. Očima je obuhvatila svako usnulo lice, a zatim svim snagama, ni sama ne znajući kako to učiniti, pokušala posegnuti za ostalima, uloviti bilo kakvu promjenu od uobičajenog.
Smirila je disanje i zatvorivši oči pokušala sebe uvjeriti da je nedostatak sna uzrok osjećaju koji je nestao jednako brzo kao što je i nastao.
Samy se promeškoljila.
„Amber?“ Rhianna ju je sanjivo dozvala. „Je li sve u redu?“ otvorila je oči.
„Da... trgnula sam se iz sna... srušila sam knjigu pa sam se prestrašila“ uzmucala je.
Rhianna ju je još neko vrijeme promatrala kako podiže papir s poda, sprema ga među korice i vraća knjigu u kovčeg.
„Dođi,“ pružila je ruku prema njoj dozivajući ju k sebi.
Amber je rukom dohvatila svoju deku i smjestila se bliže Rhianni, naslanjajući joj glavu u krilo. Pokrila se i skupila tijelo pod dekom. Nije se mogla oteti dojmu da drhti. Rhianna je spustila ruku i obgrlila je njome.
Sklapajući oči, činilo joj se da čuje dječački smijeh. Sa svakim podrhtajem vlaka bila mu je sve bliže. Gotovo je mogla osjetiti duge, tanke grane žalosne vrbe kako ju miluju po licu. Još malo bliže. Htjela ga je dozvati, posegnuti za njime, no prije no što je utonula u san, sa potpunom je sigurnošću znala da do njega nikada neće stići.

- 23:59 -

Komentari (31) - >Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

~There are three sides to every story: yours, theirs and the truth.~


I found a grave
Brushed off the face
Felt your light
And I remember why I know this place

As much as it hurts,
Ain’t it wonderful to feel?
So go on and break your wings
Follow your heart 'til it bleeds
As we run towards the end of the dream

I’m not afraid
I pushed through the pain
And I’m on fire
I remember how to breathe again

Why must we fall apart to understand how to fly?
I will find a way
Even without wings

Follow your heart
'Til it bleeds
As we run towards the end of the dream

Follow your heart
'Til it bleeds
And we’ve gone to the end of the dream.


“ The End of the Dream”
by Evanescence



~*~*~*~*~*~*~*~*~


Svjesni smo da se likovima u našoj priči godine i razdoblja kada su bivali u Hogwartsu ne poklapaju s orginalnom pričom (i to nije nužno jedino što se ne poklapa.)
Štoviše, namjerno smo to napravile.

Dakle, naoružajte se svojim HP znanjem prije čitanja, i pripremite se da ga izokrenemo
naglavačke. =)




Shadows:


Lana
Misteriozni vihor kreativnosti (ne znaš kad će doći i tko će ostati živ kad prođe). Napravila je prve korake u ovom našem svijetu, dala mu prvotni oblik i boju. Lana ne može razmišljati linearno, njene se ideje uvijek isprepleću čak i kad se sama više ne sjeća gdje ih je htjela uplesti.


Rhianna
Glavni "stilist" i osoba bez koje ovaj blog ne bi bio tako lijep kao što je. Lanina "sigurna luka" i osoba koja uz puno strpljenja prepravlja, uređuje i nadopunjuje tekstove, uskače gdje treba i sa zadnjim kapima entuzijazma pokušava ubrzati dugotrajni proces
objave novog posta :D



Linkovi:


*Elisabethina vila Fotografija na koju smo naišle na netu a koje se prilično dobro poklapa s našom našom vizijom Elisabethine kuće.

*Rhianna ~Eris' Servant a.k.a. Lestat Lestatova vizija Rhianne (Rhin se slaže da je dosta dobro pogođena :))

*Bellatrix Black ~Eris' Servant a.k.a. Lestat Lestatova vizija Bellatrix u njenim Hogwartskim danima (pouzdano znamo da je crtež nastao nakon njezinog pojavljivanja u 9. nastavku ;))

*Samatha Moore ~Samy Naša Samyca :)






_________


Google grupa Sjene prošlosti

Prijavite se na Google grupu Sjene prošlosti, ako želite na svoju email adresu dobivati obavijesti o novim nastavcima.

Email:



Visit this group


Preporučeni preglednik Mozzila Firefox