nedjelja, 03.01.2010.

12. Sjene prošlosti

Nebo je bilo svijetlo, postojano gubeći nijanse roze boje kojom je bilo prošarano. Blaga, ali jasna jutarnja svjetlost obasjavala je seoce, dok su se njegovi stanovnici budili, a malene prenatrpane trgovine polako otvarale. Oštrim jutarnjim zrakom koji im je ledio dah, do njih je dopirao miris svježih peciva. Negdje u blizini oglasio se bat tornja.
Sunce se polako penjalo na obzoru kada su konačno stupili na tlo svoga odredišta.
U kratkom vremenu uspjeli su pronaći kočiju dovoljno veliku da se svi potrpaju u nju. Sretni što su se sklonili sa prodornog zraka, sneno su zaklopili oči ne dopuštajući drmusanju kočije po kamenom pločniku da ih omete. Jedino je Lana bila sasvim budna, uspravno sjedeći pored prozora kroz koji je gledala. Bilo joj je pomalo žao što gotovo svi ostali imaju sklopljene oči - bilo bi lijepo da su uspjeli vidjeti i doživjeti svu čar zimskog jutra u slikovitom mjestu, vidjeti snijeg na krovovima kuća i male dimnjake iz kojih se polako počelo dimiti; vidjeti snijegom zametene dovratke i očišćene putove kojima su prolazili. Ona sama nije mogla skinuti pogled s njih.
Kočija je skrenula s glavne ceste i drmusanje je naglo prestalo, a topot kopita po kamenom pločniku umukao. Sada se čulo samo pucketanje utabanog snijega pod kotačima.

Dok mu je Amber spavala na ramenu, promrzlo privijena uz njega, Sirius je bio u potpunosti budan, iako to baš ničim nije pokazivao. Pratio je mijene na Laninom licu kako se svakim trenutkom smanjivala udaljenost između njih i njihovog odredišta. Prolazili su putem nad koji se nadvijao drvored stabala čije su grane bile ogoljele i prekrivene snijegom te pokojom ledenom sigom. Nešto u tom drvoredu i izrazu na Laninu licu govorilo je da je to upravo posljednji dio puta koji moraju proći. Par malih ptičica koje su ostale u zimskim krajevima odlepršalo je kada je kočija prošla ispod njih. Uzbuđeno su letjele uokolo, ne zadržavajući se dugo na granama, kao da time žele otjerati hladnoću zimskoga jutra.
Sirius je vjerovao da one nisu jedine koje se tako osjećaju. Iako joj se to nije očitavalo na licu, Lana se morala slično osjećati. Nesvjesno je rukom čvrsto stezala ručku svoje torbe koja joj je ležala pod nogama. Sjedila je uspravno, pripravna i vidno napeta. Sirius nije mogao po njezinu izrazu lica zaključiti je li to pozitivno ili negativno uzbuđenje.
Najednom, bez upozorenja, zaustavili su se. Jedan puni trenutak, nitko se nije pomaknuo i vladala je potpuna tišina.
"Gospođice?", javio se vozač iz prednjega dijela kočije. "Stigli smo."
Lana nije odreagirala; neko vrijeme ostala je zagledana kroz prozor u neku nepostojeću točku visoko u planinama. Zatim se ustala obuhvaćajući čvrsto rukom ručku vrata i naglo ih gurnula. Iskočila je iz kočije, bez riječi, ne osvrnuvši se.
Sirius je nježno gurnuo Amber da se probudi, dok su se ostali već polako sami spremali za izlazak, razbuđeni naglim zaustavljanjem. Ionako je rijetko tko od njih uistinu ponovo zaspao.
I sam izašavši iz kočije, Sirius je podignuo ovratnik kaputa kako bi se zaštitio od hladnoće. Navukavši kožne rukavice, prihvatio je Amberine torbe dok ona sama nije sišla sa kočije. Pogledom je potražio Lanu.
Kočija je otišla i, nakon što su se Lyra i Samy uspjele odvojiti od dva veličanstvena vrana konja koja su ju dovukla, oni su ostali sami sa svojom prtljagom. Našli su se pred visokom, crnom, viktorijanskom kapijom iza koje se krio put do raskošne stare vile. Premda je već pomalo podlegla zubu vremena, odisala je veličanstvenošću svoje starosti. Lana je stajala ispred samih vrata, ruku položenih na bravu, izgubljena negdje u mislima.
Prišavši joj, Sirius je spustio svoju ruku na njezinu i gurnuo vrata, širom ih otvorivši: "Dobrodošla doma."

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Hodajući stazom prema vili, Samy je opčinjeno upijala svaki njen detalj. Izgledala joj poput doma kojeg svaka bajka mora imati. Kratko, široko stepenište vodilo je na natkriven trijem, opasan svijetlosivom gustom ogradom i pravilno razmaknutim, elegantnim stupovima. Sa desne se strane trijem otvarao na prostranu terasu na kojoj je, čak i usred hladnog zimskog jutra, Samy mogla zamisliti raskošne ljetne balove. Blijeda se svijetlost odbijala od visokih prozora, a tamno je sivi krov bio gotovo potpuno prekriven snijegom. Kat kuće resile su dvije kružne terase, dok je iz potkrovlja, ispod svoga malog krova, provirivao polukružni prozorčić. Samy se najviše dojmila nevelika kula zaobljenih rubova i tupog krova, urešena ornamentima i prozorima od bezbojnog vitrala sa svake od vidljivih strana. Pored nje, iz visokog se dimnjaka vijorio gusti bijeli dim.

Hodajući ispred nje, Lana je prišla ulaznim vratima koja su se, kao da su osjetila njen poziv, sama otvorila, pozivajući ih u raskošnu toplinu kuće. S Lanom na čelu, stupili su u njeno predvorje. Svijetli prostor je obasjavala tek blaga svjetlost još mlade zore, nedovoljna da bi razgrnula sve tmine prostora u kojemu su se našli. Samy se osvrnula oko sebe; kao zamrznuti u trenutku, svi su ostali zastali, samo pogledom upijajući prostor oko sebe, pokušavajući u što kraćem roku upiti sve dojmove. Svi osim Lane. Njene oči su bile uprte u jednu točku na vrhu stepeništa, kao da sasvim jasno prodiru u polutamu. Prateći njezin pogled, Samy je osjetila kako joj srce lupa. Hvatajući se u tome, nije joj bilo jasno zašto se osjeća kao nadomak dugo čekanog razrješenja nekakve misterije.
"Ilana", sa vrha stepeništa pronio se ženski glas poput daška vjetra.
Nije to bilo pitanje niti pozdrav već više konačna potvrda da je netko iščekivan napokon tu. Samy je pored sebe osjetila kako su se Anna i Lyra pogledale. Amber se nesvjesno primaknula bliže Siriusu no njegov pogled je bio prikovan za Lanino lice. On je bio jedini od svih njih koji je stajao tako da bi mogao pročitati izraz na njemu; također, bio je jedini čiji pogled nije bio uprt u ženu koja im je, silazeći stepenicama, prilazila.
Duga pelerina, sačinjena od brojnih slojeva svile, mirne, pastelno blijede boje, povlačila se za njom dok se spuštala stepenicu po stepenicu rukom se pridržavajući za rukohvat. Izrazito svijetla, velnasta kosa padala joj je niz leđa, a jedan pramen uz lice bio je upleten u nježnu pletenicu. Kada je stupila na dno stepenica, pružila je ruke ispred sebe u nepogrješivom smjeru.
Lana joj je pristupila u dva, gotovo izvježbana koraka: "Beth", promrmljala je kada je dopustila da ju žena privuče sebi u naručje. Kada su se odvojile, obratila se ostalima: "Elisabeth, majka moga oca"
Elisabeth je uz pomak ruke priuštila prostoriji potpuno osvjetljenje i po prvi puta zaokružila pogledom preko svih prisutnih: "Dobrodošli u naš dom"
Kada joj je susrela pogled, Samy je osjetila kako ju preplavljuje nenadani val tuge kojeg nije očekivala. Susrela se s parom najintenzivnijih smaragdnih očiju koje je mogla zamisliti i nije bilo nedoumice gdje ih je već susrela do tada. Točnije, gdje ih je trebala susresti... Tragedija je počivala u spoznaji jasne razlike koju je mogla povući između Laninih očiju i očiju njene bake; jedne su zračile nevjerojatnim intenzitetom, a druge... bi tako zračile samo u tako rijetkim prilikama da Samy nije bila sigurna jesu li ikada postojale. Kao da je život u njima naprosto izdahnuo.
"No, molim vas, uđite, zasigurno ste iscrpljeni od besane noći." S tim riječima povela ih je kroz predvorje u prostrani dnevni boravak. Samy je pogled zapeo na visokom, bijelom stropu i kristalima koji su, ljeskajući se, opasavali nekoliko krugova oko lustera na središtu. Zidovi su u prostoriji bili obloženi drvom, a na suprotnom je kraju sobe vatra pucketala iz velikog kamina.
Ušavši, Elisabeth se ponovo okrenula prema njima i, nakon što im je gestom pokazala da slobodno sjednu, prozborila: "Pretpostavila sam da vas more umor i hladnoća pa sam si uzela za pravo prirediti vam svima topli čaj", imala je ugodan, jasan glas, gotovo zvonak, ali odviše smiren za takav opis. "Oh, slobodno to ostavi tu, dušo", otišavši po čaj, u prolazu se nasmiješila Lyri, koja je petljala oko vlastite prtljage.
Samy je pogledala Rhiannu, i obje su se nasmijale u mješavini iznenađenja i čuđenja. Nisu uspjele ništa reći, jer se Beth već vratila, a za njom su, na visoko ulaštenom srebrnom pladnju, doklizale šalice iz kojih se pušilo.
"Slobodno uzmite svatko po jednu šalicu da vas malo ugrije"
"U tom slučaju, može i dvije...", Rhianna se našalila.
"Oh, ne. Izuzev ako želiš dio praznika provesti spavajući."
Rhianna se nasmiješila na to, no zastala je videći Elisabeth kako ju i dalje ozbiljno promatra.
"Probaj", ponukala ju je ova, već trenutak kasnije.
"Mmm, fino je", Rhin je promrmljala okusivši čaj. "Što je to?", pitala je ne uspijevajući mu odrediti okus.
"Bakin tajni recept", promrsila je Lana. Ruke je sklopila oko šalice u njima, zagledana negdje u nepoznatu točku preko njenog ruba, u kutu usana joj je titrao blago izvijeni osmijeh.
"Recite vi meni, gospođice Liverell", odvratila joj je Elisabeth promatrajući ju sa neskrivenom iskrom znatiželje u očima.
"Hm... metvica svakako, kamilica, ...matičnjak..." namrštila se pokušavajući dokučiti zadnji sastojak, no njegov okus i miris nisu joj bili poznati "i...", namrštila se iako su je podsjećali na nešto.
"No da, i mislih da će vam posljednji biti problem", umirila ju je Elisabeth, iako pomalo zvučeći blago razočarano. "Ilana, ti ga poznaješ?", okrenula se unuci.
"Naravno", Lana je kimnula.
"Ne brinite, očekujem da ćete mi ga i vi znati reći nakon jedne šetnje mojim zimskim vrtom, ako ste barem upola dobra travarica kao što je to bila vaša baka Agnes, pokoj joj duši", u oči joj se vratila iskra dobrog zabavljanja.
"Rhianna, molim vas."
"Oh no! Pa mladi ste ljudi, niste li? Uistinu nema smisla da vas oslovljavam kao malu djecu", odgovorila joj je uz osmijeh.
"Neke ovdje slobodno možete tretirati kao takve, Beth, nećete mnogo pogriješiti", Anna joj je odgovorila, smijući se Jamesu koji joj je trenutak prije toga razbarušio kosu.
Nakon još jednoga "Heeej!", Sirius je trknuo Jamesa nogom, pokazujući na Amber koja se sklupčala u svom naslonjaču, drijemajući.
"Anna, vidiš onaj snijeg vani? Sutra te očekuje", odgovorio joj je James, privukavši ju k sebi i prislonivši usne na njenu kosu, čime je nasmijao sve prisutne.
Elisabeth ih je prekinula naviještajući kako bi noćas trebalo pasti još snijega i da bi sutradan trebao biti naprosto savršen dan za zimske radosti. Osim toga selo je predivno u ovo doba godine i to ne smiju propustiti. A i svakako moraju pripaziti da im ostane vremena za kićenje bora... Žamor je zvonko ispunio prostoriju, popraćen smijehom i upadicama. Samy je, slušajući ih, zvjerkala po prostoriji. Na prozorima, velike svijeće od mliječno bijelog vojska, kao da su samo čekale svoj red da obasjaju prostoriju na Badnju večer. Otpratila je pogledom neuobičajeno mirne potrete na zidovima, okvira urešenih zlatnim ornamentima, sve do kamina. Na kaminu je stajao kip anđela bijelih, gotovo providnih krila, a na zidu iza njega stajalo je ogledalo...tamnog stakla, ili je samo bilo prekriveno tamnom svilenkastom tkaninom? Ustala se i prišla bliže, usput bivajući svjesna kako ju Sirius promatra i kako Lana pomno izbjegava pogledati u tom smjeru. Ili odbija. Nije bila sigurna što od toga je točno. Prišavši, zaključila je da to ipak ne mora biti ogledalo, samo je skupocjena tkanina odavala takav dojam. Zapravo, nabori tkanine na samom vrhu neodoljivo su podsjećali na ornamente okvira...
"Divan je, nije li?", osjetila je lagani dodir na ramenu.
Nije bila sigurna o čemu Elisabeth točno govori; anđelu ili onomu iza njega, pa je samo kimnula glavom, ustručavajući se pitati. "Da, daje poseban kontrast ostatku prostorije."
"Imate oko za detalje, zar ne, gospođice..." U trenutku, Beth se blago namrštila, djelujući zabrinuto.
"Moore. Samantha, ali slobodno me zovite Samy"
"Moore", ponovila je ona, kao da se pokušava sjetiti.
"Moji su bezjaci. Točnije moja prabaka se koristila magijom, ali dar je preskočio generaciju... Pokoju", Samy je pojasnila, unaprijed nagađajući razlog Elisabethinog mrštenja. "No i samo prezime je tada bilo drugačije"
"Ah, da...", tiho je promrsila Elisabeth. "Pa, Samantha, uistinu se uplaših, već sam pomislila kako me hvata ista boljka od kojom su zaraženi mnogi mojih godina. Pomislila sam kako starim", Elisabeth se zvonko nasmijala na to, privlačeći pozornost ostalih.
"Pod pretpostavkom da tvoja obitelj tradicijski slavi Božić na bezjački način, bilo bi lijepo da im se javiš sutra iz sela"
"Upravo sam to i namjeravala učiniti. Htjela sam pitati Lanu gdje mogu pronaći kakvu prigodnu kartu, da se javim majci i baki, kada sam ih već ostavila same ovoga Božića"
"Oh", Elisabeth ju je u trenutku pogledala gotovo nježnim pogledom. "Svakako ju pitaj. I u tom slučaju prenesi im i moje dobre želje.
Ilana? Sada bi mogla odvesti naše goste do njihovih soba da se raskomote i odmore do ručka" Elisabeth je stala pored naslonjača u koji se smjestila Amber i jednom rukom ju pogladila po zlaćanoj kosi.
"Da, svakako", Lana je skočila na noge, spuštajući šalicu na stol.
Povela ih je kroz desni prolaz i odmah na njegovom uglu skrenula na pomalo neuobičajeno široko stepenište tim više što se nalazilo u samom središtu kuće. Okruženo dvama zidovima, nije mu trebao rukohvat, no oni su svejedno bili postavljeni sa svake strane. Rukohvat, kao i samo stepenište, bio je od toplog bijelog drveta, dok su stupići koji su podupirali rukohvate bili obavijeni zlatnim viticama izvijenim oko njih. Gotovo cijelom širinom prostirao se tepih svjetlije maslinaste boje, na svakoj stepenici pričvršćen zlatnom šipkom u kutu gdje se jedna spajala s drugom. Stepenište nije bilo visoko i svi su se u tišini uspeli njime, našavši se pred dugim hodnikom. Rhin je pretpostavila da se radi o istome katu kao i u slučaju stepenica u predvorju, na kojima ih je dočekala Elisabeth, ali drugačijem pristupu.
Lana ih je uputila da im je prtljaga raspoređena po sobama - koje su se nalazile i s lijeve i s desne strane hodnika - ali da slobodno razgledaju i promijene raspored ako im se ne svidi. Rhianna je sumnjala da će itko to napraviti.
Ostavši posljednja s Lanom na početku hodnika, dok su svi ostali već poulazili u svoje sobe, pitala je Lanu je li toliki broj soba ikada poslužio nekoj svrsi.
"Tu i tamo bi znali svratiti nenadani putnici; djedovi kolege sa svih strana svijeta", odgovorila joj. "To su znale biti divne večeri, kada bi nakon večere same, sjeli uz kamin i pričali zgode s putovanja", Lana se sjetno nasmiješila.
Rhin je obuzela toplina na prizvani prizor u glavi i shvatila je kako je Lana zacijelo morala imati ispunjeno djetinjstvo. Ako ne i uzbudljivo, s ličnostima kao što su Dumbledore i Elisabeth, bilo se teško ne zanimati kako je to izgledalo... Rhianna sama to nije mogla do kraja ni zamisliti. Ali jest primijetila da je Lana prvi puta Dumbledora nazvala djedom. Sudeći prema njenom oslovljavanju Elisabeth, očito nisu bili tip obitelji za ispunjavanje tradicionalnih ideja. No, kao što je također uspjela primijetiti, imali su nekakvu svoju tradiciju i svojstven odgoj, a i od toga je uhvatila samo odbljeske. Za sad.
"Rhin, ovdje smo", začula je Amberin glas kako ju doziva kroz otvorena vrata, kada su došetale do njih.
Ostavljajući Lanu, ušetala je u sobu koju je dijelila s Amber. Kao što je mogla i pretpostaviti, soba je bila svijetla, topla, lišena svih obiteljskih portreta koji bi iole upućivali intimu i prisnost, i ugodna - ni po čemu ne odskačući od ostatka kuće.
"Hej, dođite ovamo, ovaj pogled morate vidjeti", začule su Samyn oduševljeni glas iz susjedne sobe.
Rhianna je pretpostavila da su im prozori okrenuti prema istomu pa je i sama prišla prozoru. Samy je bila u pravu; pogled na visoke, strme planine koje se jutrom bude isplovljavajući iz magle, i na brzu strmu rijeku čiju je bistroću i hladnoću gotovo mogla vidjeti s mjesta gdje je stajala - prizor je izazivao strahopoštovanje.
"Hej, Amber, ideš sa mnom do Lane?", Rhianna se iznenada sjetila što je to još namjeravala pitati Lanu.
"Naravno", Amber je krenula, već skačući na noge.
Prošle su cijeli hodnik i niti jedna od tih soba nije bila njezina. Tek onda je Rhin zamijetila maleno polukružno stepenište, nalik na uspon u kulu, koje je vodilo u prostrano potkrovlje. Zapitala se znači li to da negdje u kući postoji polukružna ili čak u potpunosti kružna prostorija...
Dospjevši u potkrovlje, Rhin je ušetala u Laninu sobu, prethodno lagano pokucavši po odškrinutim vratima. Zatekla je Lanu kako stoji pored vlastitog prozora, zagledana negdje u maglu ispred sebe, koja se na toj visini još nije podignula. Bila im je okrenuta leđima i nije se činilo da ih čuje.
Pojavivši se na vratima, netom poslije Rhianne, Amber ju je imala namjeru zazvati, no u tom trenutku se rukom prihvatila za dovratak i sve oko nje je izgubilo značenje. Osjećaj koji ju je udario, posve ju obuzimajući, bio je sličan elektricitetu i shvatila je da je u nemogućnosti povući ruku sa vrata. Od šoka je širom otvorila oči i shvatila da nešto nije u redu s prizorom ispred nje. Boje... Boje su bile drugačije. I.. sama scena. To nije bio prizor koji je gledala do prije par trenutaka. Nije više vidjela Rhiannu nigdje u blizini. Da, Lana je još uvijek stajala okrenuta prozoru, ali nešto... Nešto je bilo drugačije, no Amber nije mogla odrediti. Imala je osjećaj da je još netko tu s njima, no nije mogla vidjeti tko. Oči su je pekle, ali nije ih mogla zatvoriti. Osjećaji koji su je preplavili nisu više biti izdrživi. Bol, bila je nepodnošljiva. Amber je očajnički poželjela vrištati, možda bi bilo lakše, kad bi barem mogla... Odjednom, shvatila je da bol ne dolazi izvana, već ju razdire iznutra.
"Amber?", začula je Rhiannin glas koji ju je vratio u stvarnost. "Jesi dobro? Izgledaš mi malo blijedo", Rhianna ju je, sjedeći na Laninom krevetu, ozbiljno pogledala.
"Dobro sam...", Amber je nesigurno promrmljala, shvaćajući da joj se vratio glas. Shvaćajući da je ponovno sve u redu. "Samo sam iscrpljena od puta. Mislim da ću otići prileći do ručka", Amber je dovršila sigurnije. Pokušala se nasmiješiti kako bi utješila Rhiannu i, i prije nego je stigla dobiti ikakav odgovor, nestala je s vrata.
Gotovo se strčala nazad, niz stepenice, zastavši na jednoj od njih, odmah iza zavoja, gdje ju nitko nije mogao vidjeti. Nesigurno je sjela, jednom rukom klizeći uza zid. Naslonila se na njega, rukama obgrlivši koljena, dok su joj se suze slijevale niz lice. Nije ih mogla zaustaviti, nisu uopće bile u njezinoj kontroli. Nije čak bila niti sigurna da pripadaju njoj. Tijelo su joj počeli potresati jecaji.
Spustila je glavu na koljena i usredotočila se na svoje disanje, trudeći se smiriti. Ionako nije imala što drugo osim sjediti i čekati da prođe. Osjećaji koji su je obuzeli u trenutku kada je dotaknula vrata Lanine sobe, još uvijek su bili s njom. Sjećanja na njih, barem. Praznina i ništavilo koje se upetljalo oko nje poput sjena iz prikrajka, kroz koje se izvijala bol kao jedini podsjetnik da još jeste. Golema tuga koja se nadvila nad nju, hladnoća koja ju je palila iznutra, i krivnja. Krivnja zbog koje je u tom trenutku mrzila sebe i svaki dio svoga bića, želeći si nauditi, a znajući da nije zaslužila takvo olakšanje. Amber se stresla prisjećajući se hladnoće koja joj je izvirala iz središta grudi, kao zjapeća rupa na duši. Ali možda najviše od svega, Amber je potreslo to koliko se u tom trenutku držala za tu bol, gotovo ju smatrajući saveznikom u trenucima kada je mislila da se sve oko nje, uključujući nju samu pretvara u ništavilo...
Sklupčana, sjedeći na hladnim stepenicama, Amber je položila obraz na svoje noge dok joj je dijelom kosa padala preko lica i pustila je svoje vruće suze da slobodno teku. Nije više nekontrolirano jecala, sada je plakala zbog tužne spoznaje koja joj se stvorila u glavi. Plakala je za sebe, ali ne i zbog onoga što je proživjela. Nije ju zaprepastilo ono što joj se dogodilo - već je prije navikla na svoje vizije, ćudljive i nepredvidive, ponekad tako bliske stvarnosti da bi ih lako pomiješala, a ponekad tako nevjerojatnog intenziteta da bi ih osjećala još dugo poslije. Doživjela ih je u sadašnjosti, u budućnosti... Pa zašto bi prošlost bila izuzetak? Ne, nije si stvarala ideju da je ta vizija nešto posebno, samo je njezin sadržaj bio... teško podnosiv. Ono što je izazivalo suze u njezinim očima i što ju je boljelo više no išta i dok je kasnije ležala na krevetu u svojoj sobi tonući u san, bilo je suosjećanje. Jer u tom trenutku, znala je da su to Lanina sjećanja.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

U kuhinju je kroz prozor bez zastora ulazila bjeličasta svijetlost. U središtu je prevladavao masivni drveni šank čije je podnožje od tamnog drva bilo ukrašeno ornamentima, a za kojim su s vanjske strane stajala tri visoka jednako tamna stolca. Rhianna je zašla iza šanka i usputno rukom prolazila po sjajnoj drvenoj površini ispod ormarića i polica koje su iznad njene glave svojim podnožjima zatvarali polukrug. U kutu je pod elementima ovješen počivao prekrasni metalni kotlić. Zinula je kad je ugledala nevjerojatan broj uredno složenih staklenih posudica s drvenim čepovima na uskoj drvenoj polici iznad koje su, ispisanih nazivima svih začina koje se mogla sjetiti, pa i nekih za koje nikad nije čula. Iznad njih, na samom zidu kuhinje bila je izvješena najraznolikija, a opet skladno složena, kolekcija kuhinjskih pomagala, počevši od drvene kuhače, pjenjača i cjediljki, pa sve do valjka za tijesto, što je samo pridonosilo dojmu koji je bio prilično neuobičajen za jednu čarobnjačku kuhinju.
Došavši do prozora, cijeli se trenutak divila uredno održavanom vrtu vani, prije nego se sjetila da je sredina zime, kao i da je cijela okolica pod snijegom. Spustila se malo, pokušavajući vidjeti što se sve tamo nalazi i tad joj je sinulo da je Elizabeth spominjala zimski vrt. Osvrnula se oko sebe, tražeći ih i zadovoljno krenula prema njima kad ih je uočila.

Zimski se vrt nalazio u stražnjem dijelu kuće. Bila je to velika staklena prostorija, kružnog oblika obasjana svijetlošću zubatog zimskog sunca. Podnožje staklene stijene činili su visoki stakleni pravokutnici, učvršćeni metalnim šipkama koje su se pri vrhu račvale u uvijene vitice. Gornji je dio prostorije bio staklena kupola, providnih površina omeđenih metalnim viticama. No, Rhiannin pogled nije dugo ostao zarobljen u tom staklenom svijetu sjene i svjetla. Uredni su kameni puteljci vijugali među gredicama, tvoreći prividnu simetriju. Na samom ulazu u vrt nekoliko su površina zauzimala poniža stabalca. Rhianna je prepoznala stabla limuna, naranče, badema i nara, kao i grm divlje ruže. Ispod širokog, nepravilnog debla masline, po kojem se penjala pasiflora, rasli su visoki komorač i ružmarin, uz lavandu koja je upravo cvjetala. Prošavši kraj njih, Rhianna je rukom prošla kroz njene ljubičaste cvjetove, uživajući u mirisu.
"Umirujuće, zar ne?", začula je Elisabethin glas pored sebe.
Iznenadila ju je, jer nije čula njene korake, no Rhianna se ponadala kako joj se to nije ocrtalo na licu.
Kimnula je glavom, no sekundu kasnije shvatila nešto. "Da, sasvim je zanimljivo kako su joj svojstva u nekim pripravcima sasvim drugačija." Okrenula se prema Elisabeth da vidi je li pogodila.
Elisabeth se lagano nasmiješila, ne rekavši ništa, no Rhianni se učinilo da je vidjela tračak zadovoljstva u njenim očima.
Odahnula je u sebi, krenuvši dalje za njom.
Elizabeth ju je stazicama vodila u tišini, tek povremeno pokazujući neke njoj draže biljke, ili pak one s zanimljivim svojstvima. Naravno mandragora, pa zatim ginseng, odličan sastojak ljubavnih napitaka, ali i nekih iscijeliteljskih, svoj je čovjekoliki korijen skrivao pod zemljom. Ljiljan, za zaštitu, i bosiljak za blagostanje i zaštitu od zla (a usto i ukusan začin jelima s rajčicom, bar po Rhianninom mišljenju). Nekad bi zastala, iščekujući reakciju, zadovoljno nastavljajući kad bi Rhianna prepoznala neki dragulj njena vrta. Jedan od takvih bio je neugledni crni pelin, neizbježni sastojak napitaka snage, kao i onih vezanih uz proricanje i iscjeljenje.
"A ako od njega spraviš čaj, može pomoći kod melankolije, nesanice, nervoze i stresa." Dodala je Elisabeth zabavljena načinom uporabe koji je čarobnjačka zajednica počesto zanemarivala.
Prošle su kraj gredica majčine dušice, timijana, i vrijeska te izmiješanih nježno ružičastih cvjetova crnog i bijelog sljeza. Žuta sunca cvjetova nevena kao da su pritom pratila njihov napredak kroz vrt.
Rhianna je ubrala list metvice, trljajući ga među prstima da ispusti svoj svjež miris. Pogledom je pratila gredice koje su ga okruživale; kamilica, kadulja, matičnjak... i tad joj je sinulo!
"Korijen valerijane!" Pobjedonosno se nasmijala.
Elizabeth se samo napola okrenula, smiješeći se, a zatim nastavila dalje.
Trenutak kasnije, Rhianna se gotovo naglas nasmijala primijetivši gredice peršina, vlasca i mažurana, tek prve u nizu zasađenog začinskog bilja.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

"Možeš li mi, molim te, dodati šećer? Tamo je gore, na polici iza tebe" Zamolila je Rhianna Amber, ne okrećući se, a zatim, kad joj ga je ova dodala, usula je šećer u veliku zdjelu i dalje jednoliko miješajući.
Lyra se nagnula preko drvenog šanka za kojim je klečala na visokom stolcu i prstom ugrabila malo kreme kojom se Rhianna upravo zabavljala.
"Ummm fino..." zaključila je oblizujući prst. A zatim se malo podigla na stolcu, gledajući kako Amber strpljivo pokušava učvrstiti snijeg od bjelanjaka pjenjačom.
"A daaj, pa to je bar moglo biti gotovo u tren?" Rekla je, tek blago podižući štapić da naglasi svoju poantu.
"Ne!" Usuglašeni pogledi Amber i Rhianne prostrijelili su je već treći puta te večeri.
"Shvatila..." Okrenula je očima dajući im do znanja koliko se slaže s njihovom vizijom tradicionalne izrade kolača.
"Evo me!" Samy je veselo zaobišla šank. "Ima posla za mene?"
"Aha" promrmljala je Rhianna odsutno. Tamo imaš zvjezdice koje treba namazati pekmezom i čokoladne kućice koje smo upravo izvadili iz pećnice. Mislim da će i kolačiće s cimetom uskoro trebati izvaditi iz pećnice.
Lyrine su se obrve polako dizale dok je Samy punila vrećicu nekakvom glazurom, zatim škarama odrezala vršak vrećice i vještim pokretima po tamnim kolačima iscrtavala tanke bijele linije.
Naslonila je glavu o dlan i odmahnula njome.
Amber je dodala prhki bijeli snijeg Rhianni i pridružila se Samy. Složila je zvjezdice koje su imale rupicu u sredini na široki papir. Uzela je nešto rupičasto, za što Lyra nije uspjela dokučiti čemu bi trebalo služiti... usula unutra šećer i krenula ga posipavati po njima, tresući nježno tu svoju rupičastu zdjelicu.
"O zaboga..." prokomentirala je Lyra ispod glasa.
Rhianna je iz pećnice izvukla pravilno složene kolačiće u obliku ruža, presijavajuće zamrznuto zlaćane boje. Dok je sobu ispunjavao topli miris cimeta, uredno je u pećnicu pospremila neku novu tamnu smjesu.
Vratila se na svoje mjesto, i krenula s novom kombinacijom sastojaka. Lyru je sve to neopisivo podsjećalo na satove napitaka i ulovila se kako zazire od pomisli da na pojavu Snapeove poznate grimase negdje u blizini. Nesvjesno se namrštila, a nedugo potom i posve svjesno, gledajući kako Rhianna rukama mijesi tamnu ljepljivu smjesu.
"Čuj Rhin, ovo fino miriši, ali izgleda odvratno."
"Rum, kokos i čokolada... zaključila je Amber ne podižući pogled sa svojih zvjezdica na koje je upravo stavljala pekmez i onda ih uredno uparivala sa zašećerenim dijelovima. Radiš kokos kuglice Rhin?"
"Ahem," nasmijala se Rhianna. "Baš dobro što se Lyri ne sviđaju ha?" Zavjernički je namignula Amber koja je podigla pogled.
"Naravno, više za mene."


"Mmmm kako ovdje fino miriši," Anna se spuštala stepenicama.
"Aham, ali ove ovdje nisu normalne." Zaključila je Lyra blago isfrustrirano.
Anna joj je prišla i stala uz šank, a zatim su blizanke, potpuno ujednačenih izraza lica, nekoliko trenutaka hipnotički promatrale kako Rhianna oblikuje male kuglice i rukama ih naprijed - natrag, naprijed - natrag, uvaljava u kokos i slaže na okrugli pladanj.
"Svakom svoje valjda..." Zaključila je Anna prije nego se istim putem vratila na kat.
"E, ali moraš priznati da fino miriši," nadodala je odlazeći.

"Vidi Lyra!" Amber joj je privukla pažnju, uzdižući pladanj ispunjen bijelim zvjezdicama rumenih središta.
"Lijepe su," nasmijala se Lyra iskreno. "stvarno jesu. ...mogle su biti gotove pred..." pogledala je na sat "dva - tri sata... ali su prekrasne."
Amber ju je nagradila zahvalnim osmjehom a zatim joj pružila drugi, manji pladanj, ispunjen neukrašenim zvjezdicama.
"Ove možeš ukrasiti kako god hoćeš" namignula joj je.
Uz sjaj u očima kao jedini odgovor, Lyra je primila pladanj i novopronađenim entuzijazmom štapićem krenula bojiti zvjezdicu po zvjezdicu, svaku u svoju nijansu.
Rhianna je podigla pogled prema njoj i smijući se odmahivala glavom dok ju je promatrala.

Vrata kuhinje su se otvorila i kroz njih je prošao Lupin, ruku ležerno uguranih u stražnje džepove hlača. Nosio je tamnosivu, toplu majicu, koja je lijepo pristajala uz, unazad mu začešljanu, svijetlu plavu kosu.
"Hej Lupin", cure su ga složno pozdravile.
"Pa lijepo to vama ide", odgovorio je umjesto pozdrava, pogledom obuhvaćajući sve što su do tada napravile. Prišao je Amber, zaustavljajući se pored nje.
"Nemoj zvučati tako iznenađeno", odgovorila mu je Rhianna stavljajući rukavicom još jednu turu kolačića u pećnicu. Okrenula se, usputno gurnuvši vrata pećnice da bi se naslonila na nju.
"Da Lunac, zvučiš kao da si nešto drugo očekivao", Amber mu se primazila, grleći ga oko struka.
Lupin je izvukao jednu ruku iz džepa i položio joj na rame: "Pa čuj, nisam sumnjao u ishod sve dok nisam čuo za onu 'bezjački način' odluku. To me, iskreno, pomalo prepalo..."
"Ha!", Lyra je pobjedonosno podciknula. "Isto to im i ja..."
"Da, shvatili smo", odrezala je Rhianna, prekinuvši ju.
"Ali očito u Rhiannine sposobnosti ne treba sumnjati bila ona u svom elementu ili ne", nastavio je Lupin toplo ju gledajući, kao da je potpuno siguran kako je pogodio razlog Rhianninog obrambenog stava.
Rhianna je spustila pogled, trudeći se ne nasmiješiti i istodobno, uz uzdah, blago vrteći glavom.
"Trebaš nešto Lunac?", priskočila je Samy, koja je iscrtavala svoje kolače, pomno nadvijena nad njih, jednom rukom naslonjena na stol.
"Zapravo, poslali su me James i Sirius da pitam Rhiannu hoće li biti kuhanog vina. Rhin?"
"Žele li da im pritom i otpjevam štogod?"
"Rekao je James da kad to kažeš, onda ja kažem da te lijepo moli, njima za ljubav"
Djevojke su se počele smijati.
"Meni za ljubav?", prišao joj je, usput prstom hvatajući kremu s ruba posude.
Rhianna mu je izvukla posudu ispod ruke i prebacila ju na drugo mjesto uz jedan 'okani se toga' pogled: "Dobro, ali reci im da će biti sretni ako to dobiju negdje iza ponoći kada sve dovršimo."
"Odlično", Lupin ju je nagradio osmijehom i izlazeći dotaknuo vrh Amberinog nosa sa bijelom kremom koju je još imao na prstu.
"A daaaj", ispratilo ga je još jednom, na izlasku.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

"Heeej!", Amber se pobunila. "Nije fer, dvije na jednu!"
"Ajde, Black, snađi se", iscerila joj se Lyra, još jednom trznuvši štapićem pri čemu je još jedna savršena gruda snijega poletjela u zrak.
"Da, da vidimo jesi pokupila što te slavne bratove snalažljivosti", nasmijala joj se Anna.
Naslonivši se ramenom na dovratak, i Lana im se morala nasmijati. Navukavši duge rukave majice preko dlanova, prekrižila je ruke na grudima i promatrala cure kako stoje u snijegu ispred stražnjeg izlaza iz kuće, gađajući se grudama snijega, a stojeći jedna drugoj na možda ni metar razmaka. Lana nije znala čija je to genijalna ideja bila, niti kako je došlo do toga, no djevojke su se vjerojatno iznenada zaželjele zimskih radosti; barem sudeći po Lyrinim kratkim rukavima i pritom rukavicama na rukama, Amberinim čizmama navučenim preko donjeg dijela pidžame ili Anninom ovlaš prebačenom šalu preko vrata. Njih tri, sve skupa, možda su i nosile jedan zimski komplet na sebi.
"Hej!", Lana je zazvala. "Nismo li ovakvo što trebali ostaviti za sutra?"
"Lana, ako se... ne želiš... priključiti", promrmljala je Anna, između dva izbjegavanja magijom začaranih snježnih gruda.
"... budi tiho, dok te mi nismo... Priključile." Lyra se nadovezala.
"Pa samo podsjećam na dogovor...", promrmljala je Lana, glumeći pomirljivost i smješkajući se.
"Ništa ne brini, Johnsonice, sutra te očekuje pravi snježni rat", začula je Siriusov glas, iz tame, kako obećaje.
Okrenula se za zvukom i ugledala njega i Lupina kako im prilaze, prošavši ugao kuće. Lupinov je zabio ruke u džepove kaputa, smješkajući se u njegov ovratnik, dok je Sirius, noseći vjerojatno usput pokupljenu Jamesovu jaknu, trljao ruke kako bi ih ugrijao. Obojici je dah stvarao paru, dok su im prilazili.
"Naprosto ne mogu dočekati", nasmiješila mu se sarkastično, vedro ga gledajući kada je stao nasuprot nje.
Jedna gruda je doletjela između njih dvoje i Lana je začula djevojke kako potiho umiru od smijeha. U trenutku je požalila što nema svoj štapić negdje pri ruci...
Sirius nije tomu pridao previše pažnje, već je zakoračio, uspevši se još stepenicu bliže njoj, tako da je sada stajao na istoj razini, tik ispred nje, ne dajući joj previše vremena da se snađe. Uz zabavljen osmijeh, podigavši obrvu, pokazao joj je prema gore. Slijedeći njegov prst, Lana je podignula pogled, kasno shvativši da stoji točno ispod imele. Lana je vratila pogled na njega, podsmjehnuvši se.
"Malo sutra", promrmljala je, mičući se u stranu.
Sirius joj se glasno nasmijao i prošao pored nje, a njegov smijeh nastavio je odjekivati i u unutrašnjosti kuće. Lana se okrenula za njim i zakolutala očima, sada tihoj unutrašnjosti kuće. Provukavši se pored nje, za Siriusom, Lupin joj je prošao kroz par pramenova kose, propuštajući ih da kliznu kroz prste. Lana je primijetila da se još uvijek smješka.
Okrenuvši se prema curama, shvatila je da njih tri još uvijek stoje u snijegu i zamrznute u pozi, promatraju ju sa gotovo caklećim očima. Trznuvši štapićem, Lana ih je posula snijegom, što je izazvalo glasno negodovanje. Amber je iskoristila priliku pa napala blizanke dok su se one spremale uzvratiti Lani. Anna je zateturala unazad, a Lyra je završila sjedeći u snijegu. Brzo su se pridigle spremne za novu rundu bitke, no nisu očekivale da će Lana promrmljati inkantaciju ispod glasa i uredno im pokupiti štapiće. Pogledale su je uzbunjeno, između ljutnje i zapanjenosti.
"Što je? Božić je bezjački blagdan, nije li? Samo vi uživajte u zimskim radostima - na bezjački način", dobacila im je smijuljeći se i okrenuvši se na peti, ušla u kuću. Za koji tren, čula je kako se vrata ponovo otvaraju i zatvaraju, a cure poraženo ulaze za njom.
Upravo u trenutku kada je ulazila u dnevni boravak, Sirius se spustio pored kamina s namjerom da ponovo upali vatru. Čučnuvši, mašio se za stražnji džep hlača s namjerom da izvuče štapić kojeg tamo nije bilo.
"Ovo tražiš?" Stojeći na vratima, Lana je zavrtila njegov štapić među prstima.
Sirius ju je pogledao, u sekundi prekrivši iznenađenost. Suzdržavajući osmijeh, izvio je usnu.
"Ne" Ponovno se okrenuo prema kaminu, i dohvativši šibice u kutu ručno zapalio vatru.
"Ako ti tako kažeš", gotovo je zapjevušila i, i dalje vrteći štapić među prstima, išetala iz dnevnog boravka, nastavljajući stepenicama na kat.
Spremajući Siriusov štapić, koji mu je pokupila iz džepa dok je prolazio pored nje, i stavljajući ga u svoj vlastiti, uzdahnula je. Bilo je teško; biti pored njega, ali ne i uz njega, dijeliti ga sa svima drugima kada bi ga najradije imala samo za sebe, željeti se privući k njemu svaki put kada vam se pogledi sretnu, znati da se nešto neizrečeno događa, a pretvarati se da je ništa. Njemu i drugima, a prvenstveno sebi. Jer priznanje ima cijenu koja se plaća: cijenu povrijeđenosti i gubljenja ikakvih odnosa. A željela je...
Iznenada, u mislima ju je prekinula prigušena prepirka, koja je dopirala kroz zidove. Prošavši dalje hodnikom, uskoro ju je vrlo jasno čula kroz otvorena vrata sobe koju su dijelile Samy i blizanke.
"Pa DAJ više, prestani mi se cijediti po krevetu, dovraga!"
"Znaš što, Lyra, slobodno prošeći do dotičnog"
"Anna, ne tjeraj me da te na Božić moram ukleti s nečim!"
Lana je jasno čula Annin odgovor, ali poželjela je da nije čula nijednu od njih. Nisu joj bile jasne, nikako... Imale su jedna drugu kako najveću vrijednost i što je možda najapsurdnije od svega, i jedna i druga su bile svjesne toga, no na mahove se činilo kao da posve zaboravljaju.
Začuo se glasan lom i jedan zaprepašten vrisak i tu negdje Lani je prekipjelo. Zakolutala je očima, a zatim im ušetala u sobu, visoko podignutog štapića, naizmjence ciljajući jednu pa drugu.
"Možete li, molim vas, ikako zavezati?!", obratila im se otrovnim tonom glasa. Blizanke - svaka na svom krevetu sa napola podignutim štapićima, su je zaokruženih očiju, zapanjeno pogledale.
"Fino." Anđeoski se nasmiješila kada im je privukla pozornost. "Moje božićno obećanje vama - novogodišnje, birajte - je da ću vas obje prokleti ako budem primorana čuti ili ne daj Bože vidjeti ovakvu ili iole sličnu scenu do kraja praznika. Jasno?", pogledala ih je obje. "Ne zanima me", odrezala je kada je Lyra zaustila nešto reći. "Samo prestanite i budite sretne što imate jedna drugu." Izašla je iz sobe, ne pogledavši ih više.
"I nadajte se da nikad nećete saznati za drugačije...", promrmljala je, zatvorivši vrata. Uzdahnuvši, postala je svjesna iznenadnog umora koji ju je obuzeo. Shvatila je da još uvijek u ruci drži Siriusov štapić i prisjetila se da bi mu ga možda i trebala vratiti. Zatim je produžila u svoju vlastitu sobu, znajući da za nju tu noći nije kraj.


Blijede su zavjese su bile široko razmaknute. Sve je izgledalo kao da je još jučer bila ovdje. Zidovi u drvu tople smeđe boje i udobni naslonjači. Visoko drveno uzglavlje kreveta bilo je prekriveno jastucima nježne boje. Izgledali su kao da je ovdje čekaju otkad je otišla, no znala je da ih je Elisabeth dan prije pripremila za nju, vrativši njenog feniksa u njenu sobu, na mjesto gdje je stajao kad god bi Lana bila kod kuće. Raširivši krila, feniks je sa prečke pored kreveta odlučno privukao pažnju na sebe.
Sjedila je na svom krevetu naslonjena na jastuke uz uzglavlje kreveta. Jednom je rukom odsutno gladila feniksa po mekom plamteće crvenom perju iznad kljuna. Druga ruka joj je ležala u krilu, lagano prelazeći konturama pisma u njemu.

Znala je da to više ne može odgađati i jedan dio nje se nerazumno veselio tomu, dok je drugi gotovo premirao od straha. Njega se trudila ignorirati. Uostalom, zbog ovoga je i bila tu, nije li? Ponovo doma... Nije se zavaravala kako je društvo ovdje samo kao izlika, ona se uvijek mogla vratiti kući. Barem u teoriji. Društvo joj je bilo potrebno; ne njoj osobno, ali ne bi mogla podnijeti ovu kuću praznu, utihnutu. Ne za Božić. Ne sada, kada je konačno malo više postala svjesna svijeta i života oko sebe, kada je on ponovo počeo dobivati oblike i nekakav smisao. Budućnost, možda, jednoga dana...? Njoj predalekog i nezamislivog. Uzdahnula je. Ne, uistinu ne bi mogla podnijeti ovu kuću neispunjenu kao proteklih godinu... dvije... tri... Bože, pa koliko li je prošlo?

Nedostajao joj je. O kako li joj je samo nedostajao. Dala bi sve na svijetu da može vratiti samo jedan trenutak s njim, samo još jednom da se nađe u njegovom naručju, u sretnim danima bezbrižnosti. Da se može izgubiti u njegovim očima kojima je slijepo vjerovala kada bi obećao da će sve biti u redu... Ali u tu slatku laž više nije vjerovala, više ju nije imao tko uvjeriti u to. Nije imala komu povjerovati da će sve biti dobro, kada je znala da više nikada, nikada neće...

Bilo bi lijepo da je sada tu, da kao nekada ušeta u njezinu sobu. Da vidi njene suze u samoći i mjesto u srcu koje nema snage nekomu pokloniti. Prepustiti. Jer upravo je to radila – sjedila sama na svom krevetu i plakala, i dok joj suze nisu kapnule na pismo, nije primijetila da to čini. Već tako dugo si to nije dopustila, priuštila. Kao da je tupost već godinama jedini osjećaj koji poznaje i koji je u stanju izdržati. Čak nije bila sigurna zašto joj suze klize niz lice; moglo je biti i od sreće što si je uspjela priuštiti sjećanje bez da ju proguta crna rupa boli i beznađa. Iako subjektu svojih misli nije smjela dati lik, glas ni pridodati prave uspomene. Ne, uistinu nije imala nikoga tko bi ju mogao utješiti i sakriti od stvarnosti i boli. Jer za nju utjehe nije bilo.

Nije to sramota, zar ne? Plakati kada ti netko nedostaje, kada ga želiš pored sebe, a nemaš ga... Vlastitom krivicom. Vlastitim inatom.

Podignula je pogled na portret preko puta kreveta; dvoje duelista, tamnokosi muškarac i žena, ukrštenih štapića s iskrama savršenog zabavljanja u očima. Oboje vrlo strastveni, vrlo lijepi i gotovo iznenađujuće mladi. U dok su ponavljali svoju borbu, u pogledu su im se ocrtavale ljubav i strast, a u kretnjama živi plamen. Započinjali su svoju borbu uvijek isponova, tvoreći svaki put sve kompleksniju koreografiju, kao dvoje savršeno usklađenih plesača. No od njih nije mogla očekivati razgovor – ili nepostojeći savjet – u njihovom malom svemiru postojalo je samo njih dvoje...

Ali zato jest postojao jedan portret koji bi bio od velike koristi, no nije bila sigurna hoće li ikada smoći snage suočiti se s njime.

Pogledala je kroz prozor. Na noćnom nebu sjao je savršeno puni mjesec, pomalo krvave boje. Vani je lepršala tek pokoja pahulja nježnog snijega. Lana se ustala, čvrsto stežući pismo, spremila ga je na sigurno, a zatim prišla prozoru. Pored njega nalazilo se staro stablo velike, srebrne platane. Njena kora bila je svijetlo sive boje srebrnog odsjaja, mjestimično prošarana pastelno smeđim nijansama. Njezine grane, gole i pokrivene snijegom, pružale su se skroz u razinu prozora, tvoreći prizor sa slike kada bi se pogledalo kroz nj. Otvorivši prozor, Lana je pružila ruku van i nježno pogladila glatku koru drveta, tamo gdje ona nije bila pokrivena snijegom. Jedan dug trenutak nije se dogodilo baš ništa, ali već slijedeći grane su se nježno zatresle, kao nošene nježnim povjetarcem. Kojega nije bilo. Otresavši snijeg sa svojih grana, drvo se počelo mijenjati za svoju mladu gospodaricu. Uskoro, kao da je oduvijek tamo bilo, pred Lanom se našlo polukružno stepenište, koje je vodilo skroz do dna stabla. Izašla je van, ogrnuta tek plaštem na ramenima, i pridržavajući se za srebrni, savršeno oblikovani rukohvat. Blaga svjetlost, nedokučivog izvora, kao da je isijavala iz stabla kroz ono njegovo srebro, osvjetljavajući joj put. Kako je silazila, stepenište iza nje se rasplitalo ponovo tvoreći grane. Dok je došla do zemlje, stablo je ponovo bilo netaknuto, baš kao što je i bilo. Lana je tiho zahvalila, još jednom rukom pomilovavši stablo, što joj je i ovaj put, po tko zna koji put, ali nakon dugo vremena, bespogovorno učinilo uslugu. Pritegnula je plašt čvršće oko sebe i krenula suočiti se sa... samom sobom.

Nije ni primjetila kada je snijeg počeo padati, sve dok nije prerastao u mećavu pred njezinim očima, koja joj je otežavala gledanje. Zaklopila je oči. Ionako nije imala što gledati; beskrajni ponor ispod i ispred sebe, daleke vrhove i strme padine ispunjene crnogoričnom šumom. Stajala je na njegovom rubu i nije se mogla prisiliti da se okrene prema... Onomu što je bilo iza nje. Oštri vjetar joj je luđački nosio kosu i unosio hladnoću u kosti. Osjećala je hladnoću, no ona je bila već toliko prisutna da se naviknula na nju. Stajala je nepomično na samome rubu, pronašavši smirenost u svojoj tuzi. Mir i tuga kao da su istovremeno dopirali negdje iz dubina, kao iznenadan spokoj na kraju bitke i čisti, nevini snijeg na svježoj krvi.
Sve na svijetu... , misao joj je još jednom prošla glavom. No smrti nije imala što dati zauzvrat.
„Nije li vrijeme da se prestaneš kriviti?“, začula je glas, toliko poznat, toliko blizak, toliko prožimajući. Toliko... njegov.
Ne moram se kriviti; kriva sam. Odgovorila mu je u mislima, ne otvarajući oči. Znala je da će ju čuti, često su tako razgovarali kada drugi nisu bili prisutni. Bliskost koja ih je povezivala to im je omogućavala.
„Tražiš oprost koji ti ne mogu dati, jer ga ne bi trebala tražiti od mene. Sama sebi moraš oprostiti...“, gotovo je mogla osjetiti njegov dodir kako joj miluje kosu.
Nemam pravo učiniti to.
„Oduvijek si bila tvrdoglava...“, začula mu je smijeh u glasu, kao da je želio reći da nema namjeru uvjeravati ju u drugačije. Znala je da je to želio reći. „Ali sada više nisi tko si nekad bila. Ne u potpunosti, barem.“ Sada je bio ozbiljan.
Unatoč optužbi kojom ju je prozvao, glas mu je bio blagonaklon.
Bio je u pravu. I ona bi to voljela... Da bar još jednom može biti potpuna osoba, a ne ova ljuštura koja je sada. O da, znala je razliku između sebe i svoje sjene. No više se nije sjećala kako ne biti samo sjena...
„Ilana...“, zapjevušio je na njezinu šutnju. Glas mu se preklapao s zvižducima vjetra.
Nedostaješ mi. Najednom je rekla. U tu rečenicu svela je sve svoje osjećaje, jer tu su uistinu počivali uzroci svih njih; u njegovoj odsutnosti. Nedostajem sama sebi kao osoba kojom sam bila dok si bio uz mene.
„I dok sam bio uz tebe, samostalnost ti nikada nije bila problem. Nikada se nemoj osloniti na nekoga u toj mjeri da padneš kada se on makne, zar ne?“, podsjetio ju je. „A ja sam tu, nisam li? Dio tebe, zauvijek...“, glas mu je postajao tek blagi mrmor.
Nije imala što odgovoriti na to. Ni njemu ni njegovoj bijeloj grobnici iza sebe. Ništa čime bi se opravdala, ništa čime bi se utješila. Bila je tako tužna... Još uvijek je bilo nemoguće povjerovati da joj je tako blizu, da je njegovo tijelo okovano onim hladnim mramorom. Da bi ga mogla dotaknuti ako bi to željela, ali to ne bi značilo baš ništa. Jer on više nije bio tu. I to je bila isključivo njena krivica.
Bilo bi jednostavnije da ti se pridružim. Sve bi bilo toliko... Lakše.
„Ne, Ilana.“ Začula mu je odlučnost u glasu. „Nisi ovdje jer je život namijenjen da bude lagan. On to nije i nemoj nikada očekivati da bude. Što si naučila kada ti je bilo lagano u životu? Ljudi žive da bi učili, stoga nađi snagu i suoči se sa životom, ne dopusti da on prođe u kajanju i boli. Bolja si od toga.“ Zvučao je kao da joj drži lekciju, s nepokolebljivom sigurnošću, ali i smirenošću u glasu. Bilo je to nešto što je voljela kod njega i zapeklo je kada ju je podsjetio na još jedan mali djelić koji joj nedostaje. „Uostalom, ja vjerujem u tebe“, dodao je sada nježnije.
Što ako te iznevjerim? Prišla je još korak bliže rubu provalije na kojoj je stajala.
„Nemoj.“

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Noć je usprkos oštroj hladnoći bila ugodno dobrodošla. Sirius je u jednom pokretu omotao šal oko vrata pa zavukao ruke u džepove. Podigavši pogled, zastao je na trenutak. Nebo je bilo vedro, posuto jasnim zvijezdama. Pogledom je okrznuo zvijezdu imenjakinju, a zatim krenuo utabanim putem. Vjetar je tek blago puhao noseći rijetke pahulje snijega, nedovoljno jako da uruši snijeg sa pretrpanih grana borova. Sviđala mu se tišina ovdje, i ti visoki stari borovi koji su se nadimali nad stazu. Tek nekoliko koraka odvojenom od tople kuće prepune poznatih ljudi, odavali su mu dojam nekog dalekog, samotnog mjesta.

Sljedeći put uz brijeg naišao je na staru vrbu široka debla i povijenih grana ispod koje je stajala snijegom prekrivena klupica. U snijegu ispod staroga stabla, ugledao je jasno utisnute tragove kako se odvajaju od puta i nestaju među borovima. Nesvjesno blago podigavši obrvu, krenuo je za njima. Što je dalje odmicao, vjetar je jačao, sve manje sputan visokim stablima. Već mu se hladnoća polako počela zavlačiti pod kožu kad je na čistini ispred sebe ugledao poznatu siluetu okrenutu leđima. Korak po korak, uzdižući se, pred njim se otvarao pogled na široku liticu. Na gotovo samom njenom rubu ugledao je malu građevinu obasjanu blagom svjetlošću mjeseca. Lana je stajala nedaleko nje, zagledana negdje u bespuće koje se prostiralo pred njenim očima. Ovdje potpuno nesputan, vjetar je silovito mrsio njenu kosu.
Na trenutak je zatečeno promatrao prizor koji kao da je bio potpuno izdvojen iz svijeta kojim je do sad kročio, a zatim zakoračio bliže.

„Nemoj.“ Rekao je dovoljno glasno da ga čuje, pokušavajući pritom zvučati nehajno. Nemoj se tamo vraćati... dodao je u mislima, ali zadržao to za sebe. Još par njemu beskrajno dugih trenutaka, nije dobio nikakav odgovor, nikakvu reakciju.
"Nemoj, Lana", ponovio je.
Ovaj puta ga je čula. Tek neznatno se osvrnula, obgrljena rukama, dok joj je vjetar nosio kosu i rubove pelerine, predaleko i previše sigurno u zagrljaju sjena da bi raspoznao izraz na njenu licu. Nešto u načinu na koji se okrenula prema njemu, gledajući još uvijek u tminu bespuća, ostavljalo je dojam kao da ju je otrgnuo iz nekog drugog svijeta. Prišao joj je, okrenuvši ju blago prema sebi. Njezin pogled je ostao u daljini, kao da se ništa nije promijenilo. Nijeme suze klizile su joj niz lice. Jednim prstom, lagano joj je okrenuo lice prema sebi, zagledavši joj se u oči. Promatrala ga je tako, kao da je tek sad shvatila da je tu, pored nje. U idućem trenutku pokretom je odmaknula kosu s lica i, prije no što je shvatio što se događa, u dva koraka zatvorila udaljenost među njima.

Trebao mu je trenutak za sabere misli kad ga je poljubila žarom za koji je sumnjao da i ona sama zna odtkud dolazi.
Blago joj je prislonio jednu ruku uz bok dok joj je drugom nježno odmaknuo lice od svog. Lice joj je na dodir bilo hladno poput mramora. Pogledao ju je u oči pokušavajući pročitati izraz u njima, a zatim, podigao usne do njena čela i zadržao ih tamo.
Kao bezglasna potvrda njegovih sumnji, ramena su joj se počela tresti u njemim jecajima.
Obgrlio ju je jednom rukom, oslanjajući joj glavu uz svoju.

Vjetar je nemilosrdno nosio, sad sve češće, pahulje snijega, prodirući sve do kosti na ovom rubu svijeta. Iza ruba litice prostirao s pogled na beskrajno prostranstvo šuma, isprekidanih tek rijetkim skupinama bijelih krovova osvjetljenih prigušenim uličnim svjetiljkama, blijedim krijesnicama u širokoj tami. U daljini neki su drugi vrhovi počivali ispod sitnih zvijezda.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
"James, ako još jednom približiš taj štapić kocki, uklet ću te!" Zarežala je Amber i nakon jednog oštrog pogleda upućenog dotičnoj osobi, ne primjećujući zaprepaštene poglede oko sebe, posegnula rukom za kockicom na ploči.
"Ccc..." začulo se neodobravanje s dovratka dnevnog boravka. "Vidite vi što kockanje napravi ljudima..." Sirius se nasmijao.
"Sirius! Hoćeš li igrati s nama?" Amber je oduševljeno upitala.
"Pa... mislim da ću pričekati neke pitomije protivnike." Izvio je usne zafrkavajući si sestru. "Samo vi igrajte, ja idem pod topli tuš i u krevet, iscrpio me ovaj planinski zrak."
"Hej, Parožak?," dodao je, a zatim se namrštio i, oponašajući Amberin oštar pogled, zarežao: "nemoj mi ljutiti sestru." Otišao je prema stepeništu smijući se i odmahujući glavom.
Ne obazirući se pretjerano, Amber je protresla kocku u ruci i zakotrljala ju po ploči. Pogledom je pratila kockicu dok se ova nije zaustavila, pet bijelih točkica. Uputila je Jamesu pobjedonosni pogled, njena je figurica u obliku sitne patuljčice duge plave kose pokrivene nebeski plavom kapicom, ponosno prošetala stazicom na drvenoj ploči. Odmjerivši 5 polja, zastala je točno uz patuljka s grimiznom kapicom, čiji je kiseo izraz lica neodoljivo podsjećao na Jamesov.
"Hmmm..." Amber je proučila prekrasno oslikane pločice zlatom ukrašenih rubova koje su počivale na podu ispred nje.
Odabrala je jednu, i položila ju na sredinu ploče. "Vatra" prošaptala je Amber, a pločica se pretvorila u crvenkasto-žuti dim.
Njezina je figurica izvukla štapić, i, s sićušnim osmjehom na sićušnom licu, uperila ga prema Jamesovoj figurici koja je istoga trena nestala u plamenu.
"Ha! Rekla sam ti da si trebao upotrijebiti onaj štit dok si još mogao!"
"Istina, rekla ti je." nasmijala se Rhianna iz naslonjača ponad njih i dodala Jamesu šalicu kuhanog vina, za koju ju je zamolio pokretom glave, sa niskog stolčića.
"Tko bi rekao, pobijedila je." Nasmijao se Remus. "Opet."
"Pa da me niste izbacili iz igre u prvih pet minuta zadnja dva kruga, možda bih vam pomogla u tome da ju pobijedite." Zaključila je Rhianna.
"Ja i dalje tvrdim da ona ima neku pomno čuvanu sposobnost namještanja kocke." Zaključio je James i oslonio se na naslonjač iza sebe. Otpivši gutljaj iz svoje šalice, odložio ju je na pod pokraj sebe i istegnuo ruke u zrak, zijevnuvši pritom. "Mislim da se ja povlačim na spavanje."
"Mogle bi i mi, Amber?"
"Aham." Zaključila je ova, najednom djelujući posve iscrpljeno.
Remus je pokupio figurice, koje su ponovno bile posve bezlični identični drveni čovječuljci, i spremio ih zajedno s pločom u veliku kutiju ukrašenu ornamentima.


"Noć!" prošaptale su cure ušavši u svoju sobu, dok su dečki nastavili prema svojoj.
Zijevnuvši, Amber je nestala u kupaonici. Rhianna je sjela na svoj krevet promatrajući ju kroz otvorena vrata.
"Hajde, hajde, savršeno je zlatna i ravna, ne možeš ju iščetkati više od toga." Nasmijala se.
"To... ti ... misliš..." Odgovorila joj je Amber pokušavajući provući četku cijelom duljinom svoje kose, mršteći se pritom prizoru u ogledalu. "Možeš mi pomoći?"
Rhianna se osmjehnula i došetala do nje. Uzevši joj četku iz ruke, pažljivo ju je oslobodila iz kose. Obuhvativši jednom rukom slap kose u rep, krenula je nježno četkom raspetljavati kosu od vrhova pa tek zatim od vrha, pritom u ogledalu promatrajući Amberin odsutan izraz lica.
Namrštila se. Imao je potpuno pravo, pod Amberinim plavim očima isticali su se podočnjaci, a njena je svijetla put bila još bljeđa nego inače. Istina, bilo je kasno i dan je bio dug, no svejedno, Rhianna se nije osjećala utješeno.
"Evo te, kao nova." Zaključila je navukavši osmjeh na zabrinuto lice.
"Hvala Rhin, dužnik sam." Nasmijala se Amber i odšetala do kreveta. Ušuškala se ispod toplog pokrivača i rukama rasula kosu po jastuku prije no što je o njega oslonila glavu.
Prišavši, Rhianna je sjela na njen krevet, povukavši pete ispod sebe.
"Rekao mi je Lunac da si imala problema s vizijama." Započela je oprezno.
"Uobičajeno..." nonšalantno je odgovorila Amber.
"Što se točno podrazumijeva 'uobičajeno' ovih dana?" Rhianna nije namjeravala odustati od teme.
Amber je uzdahnula, znajući da ovo neće tako lako izbjeći, i priznala "...štošta zapravo."
Kao odgovor na Rhianninu iščekivajuću tišinu nastavila je "Vizije su nešto češće, ali... nisu baš smislene, što znači da ne moram razbijati glavu zbog poruke koju nose jer ju... zapravo ne znam."
Rhianna je 'nešto češće' odmah u hodu sebi prevela kao 'zabrinjavajuće česte' i, osjećajući da to nije sve, ponukala ju da nastavi: "i...?"
"Zadnjih... tjedan dva, događa mi se povremeno da... vidim nešto čega nema ili osjetim nešto što nema veze s onime što radim."
Rhianna se zabrinuto namrštila.
"Ali... nije to zastrašujuće, samo... malo iscrpljujuće, ali malo! I... zapravo zanimljivo je! Kao da vidim odbljeske prošlosti." Podigla se na krevetu u čučanj, pa spustila na koljena sjedeći si na petama. "Osobe kojih sada nema, ili neke događaje... kroz prozor dnevne sobe ovdje, vidjela sam odbljesak bala, na trenutak gotovo do detalja!"
Rhianna nije dijelila njezin entuzijazam novootkrivenim sposobnostima.
"Amber, zašto mi nisi rekla? Zašto nisi rekla nekome?"
"Ne znam." Spustila je ramena. "Na početku se nije činilo važnim... a kasnije, pa nisam vas htjela zabrinjavati valjda."
"A zašto smo mi tu nego da se brinemo?" Nasmiješila joj se Rhianna blago. "Ili to samo ti smiješ?"
"Ma znam, da..."
"Bila bih puno mirnija kad bih mogla biti sigurna u to da ćeš mi reći kad se takve stvari dogode."
"Dogovoreno." Amber je pristala ispričavajućim tonom.
Rhianna je zastala, a zatim nastavila.
"I... mislim da bi, čim se vratimo trebala napokon otići do vidarice, i zatražiti njeno mišljenje."
"Ali...!"
"Ne, Amber. Tisuću puta smo o tome raspravljale. Ovo više nije samo zgodna mala sposobnost. Jedno je kad nam tvoje vizije služe kao upozorenje, drugo je kad ti za to plaćaš cijenu i kad ti je vidljivo sve teže plaćati ju. Znaš da će se Sirius složiti sa mnom, a i ti sama znaš da sam u pravu." Pričekala je trenutak, dajući Amber mogućnost da se pobuni. Kad je tišina potrajala, nastavila je umirujućim tonom. "Snaći ćemo se i bez njih, nećemo biti ni prvi ni zadnji." Nježno joj je odmakla pramen kose s lica. "Možda postoji način da se samo ublaže njihove posljedice. A ako je jedini način da ih potpuno obuzdaš, mislim da je to cijena koju će svi oko tebe i više nego rado platiti."
Amber je kimnula, prihvaćajući, a Rhianni se činilo da prepoznaje i dozu olakšanja.
"Osim toga, knjige koje proučavaš..." Na to je Amber iznenađeno podigla pogled. "ne želim ni znati što rade izvan zabranjenog odjela." Amber je krenula odgovoriti, ali ju je Rhianna prekinula "a još manje želim znati je li Riddle imao kakve veze s time, za njegovo dobro, iako ne znam zašto bi mi za to bilo stalo." Amber je spustila pogled.
"...Ali, ljubavi, ne možeš u takve stvari kretati sama, bez nekog da te vodi. To su opasne vode! Magiju upletati u kontroliranje urođenih sposobnosti... to je neistraženo područje u kojem nikad ne znaš jesi li na ispravnom putu i kada ćeš s njega skrenuti." Primivši ju rukama za ramena, oslonila je svoje čelo o njeno, "Premalo vas ima, vas toliko posebnih da osim naše magije posjedujete i svoju. A ti si nam samo jedna.".
Amber je zaustila nešto reći, no zastala je, predomislivši se.
"Možemo pitati i Dumbledora, zna li nekoga tko bi ti mogao dati koristan savjet, ili ti možda on nešto može predložiti", nastavila je Rhianna.
Kad Amber nije odgovorila, Rhianna se spustila, tražeći pritom njezin pogled.
"Hej?"
Amber je upitno podigla glavu, djelujući tužno i umorno, jednom rukom brišući vruće suze s lica, u drugom trenutku se već smijući sama sebi.
"Možda nam kažu da nemamo zašto brinuti. Možda nam daju način na koji će ti olakšati. Kako god bilo mi smo tu s tobom."
Kimnuvši, Amber joj se smjestila u krilo. Rhianna ju je obgrlila rukama.

Čak i nakon što ju je ušuškala u krevet, Rhianna i dalje nikako nije mogla otresti iz misli mogućnost koju nije s njom podijelila. Udahnuvši jednom duboko, zaključila je da će taj most preći jednom kad dođu do njega. Uostalom, možda se samo previše brine i možda se stanje smiri samo od sebe.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Dugi hodnik obasjavala je samo svjetlost svijeća koje su gorjele prikovane uza zidove. Unatoč sitnim satima i iscrpljenosti koja je u raznim oblicima obilježila taj dan, Lani one nisu trebale. Taj put je mogla prijeći u bilo koje doba i bez ikakve svjetlosti. Ta koliko je puta to učinila kad je bila mlađa... Poznavala je svaki dio te kuće posve nesvjesno, a opet bilo joj je zanimljivo promatrati kako joj se ipak čini pomalo promijenjenom boravkom nekih novih ljudi u njoj. Izrazito svjesna njihovog prisustva iza tih zidova, imala je osjećaj kao da su bacili sasvim novo svjetlo na tamu tog hodnika. I napola sklopljenih očiju, napamet, mogla je zaključiti što se događa; Rhianna je tek maloprije ugasila svjetlo u Amberinoj sobi, završivši razgovor s njom, i sudeći po tišini koja je nastala obje su samo klonule na jastuke. U sobi do njihove, ostale djevojke su odavno pozaspale. James i Lunac su još uvijek tiho pričali uz upaljeno svjetlo. No iza vrata na kraju hodnika, vladala je tišina i tek prigušeno svjetlo. Upravo pored njih, Lana se zaustavila lagano pokucavši. Nije dobila nikakav odgovor pa je odgurnula vrata ne razmišljajući, jer bi se u suprotnom lako dala zaustaviti. Sada nije bilo povratka. Ušla je, puštajući da se vrata iza nje sama zatvore.
„Siriuse?“
Sada je čula tihe zvukove mrmora vode, koji su prestali ubrzo nakon što je zazvala.
„Pričekaj malo“, začula je odgovor.
Nepunu minutu kasnije, Sirius se pojavio na vratima držeći majicu u rukama. Sa vrhova kose još mu je uvijek blago kapala voda, padajući mu na ramena.
„Ovaj... Hej?“, pogledala ga je iznenađeno.
Sirius joj je uputio osmijeh umjesto odgovora.
„Trebala si me?“, upitao je, uvlačeći ruke u rukave svijetloplavog pulovera.
Lana je na trenutak zastala, spustivši pogled. Shvatila je da u naletu spontanosti, i odluke da to ostane takvim, nije smislila nikakvo opravdanje ili obrazloženje koje bi mu mogla ponuditi kao odgovor zašto je točno tu. Tiho je uzdahnula, zaključivši da joj tako i treba kad si dopušta iznenadne provale spontanosti, no kad se već dovela do ovdje...
Podigla je pogled i pogledala ga: "Trebam te", ispravila ga je, a zatim se ugrizla za jezik, shvaćajući kako to zvuči.
Sirius se i dalje smiješio, zaigrano ju promatrajući. Prevukao je majicu preko glave i spustio ju. Zgrabio je ručnik s naslona stolca i grubo njime prošao kroz kosu pa ga odbacio natrag na isto mjesto. U prolazu ju je rukom ovlaš oslonjenom o bok poveo za sobom, a zatim, prošavši kraj nje pustio i bacio se na krevet. Slijedeći, sjela je kraj njega, i sama se naslonivši na jastuke iza sebe.

On je provukao ruku iza njena vrata privlačeći ju tako bliže k sebi, naslonio je svoju glavu na njezinu.
„Jesi dobro?“, pitao ju je smireno.
"Koji je točan odgovor na to pitanje?", upitala je iskreno.
Osmjehnuo se gorko: "... i to što kažeš."
„Nije lako ponovo ponovno biti ovdje... Kod kuće“, uzdahnula je kao da se bori s riječima dok pokušava opisati što za nju predstavlja to mjesto. „Nije lako ni ponovo biti...", promrmljala je više za sebe.
„Znam“, začula je neočekivano odgovor.
I u trenutku kada je podignula pogled, vjerovala je da uistinu zna. Pomalo ju je grizla savjest što si nikada nije dopustila vidjeti neke od sličnosti među njima.
"Kako si znao gdje sam?", iznenada ga je upitala, prisjetivši se nečega. Izbjegavala je reći gdje, točnije, izbjegavala je prisjećanje na njihov susret i razgovor o tome.
Na sreću, Sirius je shvaćao. "Krenuo sam te potražiti u tvojoj sobi, imaš nešto što pripada meni", nasmiješio joj se odozgora.
"Oh", Lana se prisjetila, izvukavši njegov štapić iz džepa, vraćajući mu ga. "Da, to je kao bio glavni razlog zašto sam ovdje", Lana se nasmijala.
Sirius se osmjehnuo, ali je nastavio kao da ga nije prekinula. "Kada sam vidio da te nema, nije bilo teško zaključiti gdje si, ali nisam znao i zašto si tamo"
"Ali kako...", Lana se namrštila. "Kako si shvatio u kojem sam smjeru otišla?"
"Nije bilo snijega na granama"
"Oh."
Sirius je prstima slobodne ruke prolazio njenom. "Smrzavaš se", ustvrdio je.
Odmaknuo ju je od sebe da dohvati deku, kojom ju je potom pokrio. Ispružio se pored nje, naslonivši se leđima na visoko postavljeni jastuk iza sebe.
"Ostaješ tu?", pitao ju je kao da je to za nj najnormalnija stvar na svijetu.
Kada je odgovor izostao, potražio ga je spustivši pogled prema njoj, više radi potvrde same. No zatekavši u njenim očima ispremiješanu nesigurnost, čežnju i potrebu shvatio je da ju je zatekao takvom definicijom situacije.
Lanina lijeva ruka počivala je iznad njezine glave i Sirius je tek sada shvatio koliko mu je blizu i... dostupna. No, unatoč tomu što mu je uzvraćala pogled, nije se činila prisutnom.
Blago se nadvivši nad nju, Sirius ju je poljubio tek ovlaš prislonivši svoje usne na njezine. Odmaknuo se, tražeći reakciju na njenom licu; još uvijek ga je gledala, ne pomaknuvši se, no u kutu usana joj se nazirao tračak osmijeha.
"Ostani", riješio je nedoumicu umjesto nje.
"Nema povratka, zar ne?", izgovorila je, nekako više za sebe, iako joj je pogled sukobljavao njegov.
Umjesto odgovora, nasmiješio joj se i privukao ju k sebi ugasivši ionako umalo dogorjelu svijeću. Svjetlost iz kamina s lijeve strane kreveta ostala je jedini izvor svjetlosti u sobi. Obgrlivši ju rukom, Sirius se igrao s pramenovima njene kose ispreplićući ih među prstima. Bio je veoma svjestan napetosti njena tijela pored sebe kao i činjenice da su joj ruke bile ledene. Podsjetila ga je na Amber u noćima kada bi se poslije mučnih vizija ušuljala k njemu. Lagano ju je pustio, prepuštajući joj slobodu izbora. Zatvorenih očiju, nasmiješio se na pomisao koliko je ironično što šutnja ispunjava trenutke pored svih neizrečenih pitanja i odgovora.
U jednom je trenutku Lana uzdahnula, i okrenula mu se u naručju. Leđa i kosa bili su joj topli na mjestima koje je do tada obasjavala vatra. Sirius se i sam okrenuo prema kaminu; pridržavajući glavu jednom rukom, drugom je blago prelazio konturama njenog tijela, koje su zbog razgraničenja tmine sobe i svjetlosti iz kamina i same izgledale kao da isijavaju.
Kada se njeno disanje uskladilo, a držanje potpuno opustilo, Sirius je prestao, puštajući ju da misli kako ga je uspjela uvjeriti da spava. Iako je bila i više nego dobra glumica, Sirius je ipak imao nešto više iskustva od očekivanog. Obgrlio ju je rukom oko struka, znajući da joj se vjerojatno širom otvorene oči na sjaju vatre krijese poput očiju mačke u noći.

Nakon nekog vremena Lana je i sama postala svjesna kako više ne leži sklupčana u grču. Osjećajući toplinu i sigurnost opušteno se protegnula gotovo i nesvjesna da je ledeno štipanje u želucu nestalo. Nije bila sigurna spava li Sirius; zamišljeno je prešla vrhovima prstiju preko njegove ruke, ne dobivši zauzvrat nikakvu reakciju. Okrenula prema njemu i umalo ustuknula iznenađena njegovom blizinom.
"Ne spavaš?", prošaptala je kada je razaznala kako ju par sivih očiju sasvim budno motri iz tame.
"Ni ti", odgovorio joj je tiho, sklanjajući joj lagano pramen kose uz lice.
Promatrala ga je još jedan dug trenutak osjećajući njegov dah na usnama. Isprva nježno, a zatim s mnogo više čežnje, poljubila mu je usne. Gotovo je odahnula kada joj je uzvratio. Okrenula se prema njemu, sada cijelim tijelom, privijajući se uz njega. On ju je iskusnim pokretom privukao, uplićući prste u njenu kosu. Oboje su posustali u istom trenutku; Sirius se odmaknuo prelazeći joj pogledom preko crta lica. Još jednom joj je blago poljubio usne, a zatim nježno nastavio svojima prelaziti preko vrata do ključne kosti. Lana se nesvjesno namrštila zbog time potaknutih osjećaja. Privila se uz njega i položila glavu na njegovo rame. Pomalo omamljena njegovim mirisom, bila je svjesna da je on, fizički, u potpunoj nadmoći nad njom, no upravo zbog toga osjećala se zaštićenom od svega, što joj nakon dugo vremena bio uistinu stran osjećaj. Duboko je uzdahnula.
Odjednom, shvatila je da se Sirius pored nje smije. Podignula je pogled i vidjela kako ju gleda.
"Spavaj", osmijeh mu je i dalje bio na usnama.
U tim trenucima dok je ležala uz njega nije osjećala trnce, nije više osjećala kako joj koža vrije na mjestima gdje dodiruje njegovu. Umjesto strasti prožeo ju je jedan toliko veći blagoslov; spokoj. Tiha strujanja između njih dvoje u blagosti mirne noć i njegovo ritmično disanje uljuljkalo ju je u san. I po prvi puta nakon dugo vremena, zaspala je ne bivajući iznurena od vrištanja negdje iz nutrine; spavala je pošteđena sjena duhova iz prošlosti.

Sirius je još neko vrijeme ostao budan. Promatrao je nestalnu svjetlost vatre po zidovima sobe i njenoj tamnoj kosi, mireći se s činjenicom da će ju ujutro morati pustiti.

- 02:08 -

Komentari (40) - >Isprintaj - #