subota, 09.10.2010.

13. Pandorina kutija

U trenutku kada se probudio, soba je i dalje bila u tami. Dijelom zbog navučenih teških crvenih zastora, dijelom zbog jutarnje magle koja je stvarala inje na njima, ne dopuštajući svjetlosti da se probije. Vatra u kaminu je dogorjela i temperatura u sobi je pala, čineći ustajanje iz toplog kreveta teškim. Još je nekoliko trenutaka ostao sklopljenih očiju, osluškujući disanje. Njeno disanje. Osjećao se kao prekinut usred lijepog sna, s neodgodivim razlogom da ustane baš onda kada bi najviše želio ostati. No znao je da mora. Zbog nje, ako ne i zbog samoga sebe. Znao je da bi joj bilo neobično da ga ujutro zatekne pored sebe. Okretno joj se izvukao iz zagrljaja i ustao, usput dohvativši štapić. Prošao je rukom kroz slojeve duge kose i zapalio vatru u kaminu. Kada mu je pogled pao na nju, shvatio je da ga motri ispod gustih trepavica. Oči su joj bile otvorene, još ispunjene snom i nesvjesne stvarnosti, a kosa razasuta po jastuku. Bilo je to prvi put da vidi njezine crte lica oslobođene one maske koja bi dolazila sa njezinom prošlošću; prvi put da joj pogled nije ispunjen nekom nedokučivom drevnom tugom. U tom trenutku, tom kratkom razdoblju koje joj je dijelilo od nevinosti sna i okrutnosti stvarnosti, njezine misli bile su neopterećene i činilo mu se da ju prvi put vidi onakvom kakva uistinu jest. Kakva bi trebala biti. I, Bože, bila je tako lijepa.

Već slijedeći trenutak, oči su joj se sklopile, a ona privukla pokrivač bliže sebi. Nešto u toj kretnji govorilo mu je da se ona toga ujutro vjerojatno neće sjećati. No zato će njemu taj prizor ostati urezan u sjećanje. Barem do onog trenutka kada ju opet ne vidi.

Sirius je izašao iz sobe, tiho zatvorivši vrata za sobom.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Snažna svjetlost prodirala je kroz prozore, probudivši ju. Sneno je otvorila oči sakrivajući ih jednom rukom od jake svjetlosti. Okrenula se na leđa zagledavši se u strop. Trebao joj je trenutak da se prisjeti gdje je i zašto je tu. Jednom je rukom lagano dotaknula jastuk pored sebe, tek usput bacivši pogled. Nije ni sumnjala da on odavno nije tu. Soba je bila u polumraku, osvjetljena visokim jutrom, a u kaminu je lagano tinjala vatra. Vani se čuo zadovoljni cvrkut malih ptica koje su prolijetale ispod prozora, uživajući u jednom od rijetkih tako osunčanih zimskih dana. Lana se protegnula, raširivši se preko sredine kreveta i zadovoljno nasmiješila pri pomisli na ono što ju očekuje u nastavku dana. Bila je neuobičajeno smirena; napokon na sigurnom, kod kuće, zaštićena. Ništa ne može poći po zlu... Ne danas. Obgrlivši rukom i Siriusov jastuk, duboko je uzdahnula ponovno sklapajući oči. Neočekivano, njegov miris, preostao na jastuku, ispunio joj je misli vraćajući joj sjećanja na prethodnu noć. Na trenutak kada mu je prvi put prišla tako blizu da bi ga mogla osjetiti... Ne. Neće se sada prisjećati toga. S tim se može suočiti i kasnije, sa svom tugom, boli i gorko slatkim sjećanjima. Ta nije kao da će nestati; bilo je to njeno breme koje se držalo uz nju poput njene vlastite sjene.

Nenadano, u mislima ju je prekinulo kucanje na vratima. Nije to zapravo ni bilo kucanje, više lagan udarac ruke o drvena vrata, poput lupkanja u prolazu. Pomisao joj je usplahireno prošla glavom; netko zna da je ovdje? Trenutak kasnije se nasmiješila samoj sebi i spontanoj reakciji... Uostalom, ovo je njezina kuća, nije li? Najvjerojatnije je James u prolazu htio dati Siriusu do znanja da siđe dolje, ako već nije...

No, to ju je razbudilo u dovoljnoj mjeri da se uspravi u krevetu u sjedeći položaj, a trenutak kasnije i spusti bose noge na duboki, svijetli sag koji je okruživao krevet. Ustala se, i prišavši prozoru uz malo truda otvorila njegova gotovo zamrznuta okna. Na trenutak je ostala zaslijepljena svjetlošću sunca i odbljeskom snijega. Sve je bilo tako blistavo bijelo. Unatoč sunčanom danu, zimsko sunce nije bilo dovoljno jako da otopi naslage snijega. One su postojano stajale, presijavajući se na njemu kao tisuće dijamanata. Blagi vjetar tek joj je neznatno mrsio kosu, ispunjavajući sobu prodornim planinskim zrakom. U potpunosti razbuđena, promatrala je dolinu ispred svoje kuće i malo seoce koje se naziralo u daljini, prekrivene snijegom. Sve je bilo tako poznato i tako... na mjestu. Kao kada kiša stane nakon dužeg vremena i konačno možete vidjeti mirnu i jasnu sliku ispred sebe... Gledala je mjesta na kojima je provela djetinjstvo, jednaka, nepromijenjena, netaknuta. Još uvijek su je čekala, kao da se baš nikada ništa nije promijenilo...

Uhvatila je svoj odraz u staklu prozora; tek je tada shvatila da se nesvjesno smiješi. Kroz osmijeh se pomalo nazirala tuga.


"Hej, spavalice", pozdravila ju je Rhianna raspoloženim osmijehom kada se spustila u kuhinju.
Blizanke su već bile tamo, sjedeći za šankom u pidžamama, doručkujući. Lana im se pridružila, izvukavši jedan od visokih stolaca.
"Kavu?", ponudila je Rhianna s druge strane šanka, okrenuvši se prema njoj sa šalicom u ruci.
"Molim te." Lana je spremno privukla toplu šalicu k sebi. Uhvativši ju objema rukama, otpila je gutljaj osjećajući kako ju obuzima ugoda.
"Jesi se naspavala?", Lyra joj se obratila mažući prepečenac maslacem.
Lana je kimnula. "Nisam spavala ovako dobro... Pa, realno gledajući, od kako sam došla u Hogwarts."
"Blago ti se", Anna je zijevnula, pridružujući se razgovoru. "Ja baš i nisam..."
"Za to si si neporecivo sama kriva", odvratila joj je Lyra, ravnodušno mješajući čaj ispred sebe.
Anna je pomirljivo slegnula ramenima.
U tom trenutku Lana je shvatila da bi mogla nagađati o čemu se radi. Pogledala je Rhiannu koja je zakolutala očima, smješeći se.
"Ako te išta tješi, nisam ni ja nešto najbolje..." Rhianna će. "Nenamjerno sam pola noći provela osluškujući Amberino disanje i uvjeravajući se da je sve u redu. Zato je ona još uvijek gore, spava snom pravednika. Jedina veća spavalica od tebe, danas", Rhianna se zasmijuckala gledajući Lanu.
"Neka, mislim da joj je i bilo potrebno takvo što. Izgleda prilično izmoreno u zadnje vrijeme."
"I ti si to zamijetila?", Rhianna ju je pogledala preko šalice, susrevši joj pogled.
Lana je samo kimnula, otpivši još gutljaj kave. Razmišljala je o tome kako je mala vjerojatnost da itko tko je želio primjetiti, to nije primjetio.
"Ti ne jedeš ništa jutros?", pitala je Rhiannu, privlačeći si jedan od Lyrinih prepečenaca i džem od divljih borovnica za kojeg je znala da ga Elisabeth pravi svake godine u ovo doba.
"Ne, ja sam doručkovala još jutros sa Siriusom", Rhianna joj se nasmiješila, gledajući ju.
"Rhianna, možeš li molim te...", prekinula ih je Anna, pokazujući u smjeru tanjura pored Rhianne, prije nego li je Lana morala išta odgovoriti na to. "E, baš to, hvala", odgovorila je kada joj je Rhianna dodala tanjur hladnih palačinki na koji je pokazivala.
"A gdje je Sam?"
"U vrtu", Rhianna je neodređeno mahnula rukom iza sebe. "Nije ga primijetila jučer pa sada već pola sata zadivljeno skakuće po njemu.
Mahnula je nekoj njima nevidljivoj točki: "Evo je, dolazi",
Lana je pogledala kroz kutna staklena vrata s Rhiannine desne strane, kroz koje je mogla vidjeti visoki, kupolasti svod Elisabethinog zimskog vrta. Za koji trenutak, na njima se pojavila Samy, smiješeći se dok je ulazila.
"Jutro, cure... O, Anna! Jesi se naspavala?", nacerila joj se još s vrata.
Anna joj se izbeljila, previše pospana da bi ju pošteno doživjela ili pak odreagirala.
"Lijepo ti stoji tako podignuta kosa", Samy je pogledala Lanu, usput, kako je prolazila, prenoseći tanjur jučer napravljenih suhih božićnih kolača i stavljajući ih na sredinu stola.
Nakon što se razbudila, Lana je otišla pod tuš, ne računajući na to da će ju vruća voda, opustivši joj mišiće, ponovo uspavati. Izvukla je iz ormara udoban komplet tamnije zelene boje, a crnu kosu povezala u visoki rep. Koža joj je još bila topla i godila joj je lagana promjena temperature koja je došla sa Samynim otvaranjem vrata.
"Ovaj, hvala?" Lana ju je pogledala pomalo iznenađeno. Nije očekivala da će netko to zamjetiti, kamoli još s ulaza. "Nemam naviku često je tako vezati, još od... davnih dana", promrmljala je zijevajući.
"Što, jesi i ti zanimljivo provela noć?", Samy joj se nasmijala, aludirajući na Annu.
"A ti se nećeš počastiti?", Rhianna se obratila Samy, na njeno nuđenje ostalih kolačima.
"Umm, ne. Post je." Odgovorila je Samy, sliježući ramenima.
Anna i Lyra su se umalo zgrcnule, iznenađeno se međusobno pogledavši, a zatim potraživši Lanin i Rhiannin pogled.. Rhin je jednostavno slegnula ramenima, ne petljajući se u to.
"Ah ti bezjaci i njihove besmislice", promrmljala je Lyra već trenutak kasnije, trpajući i ostatak kolača u usta.
"Da, i mislila sam da bi to bila reakcija", Samy joj se od srca nasmijala, zajedno s Lanom.

„A sad se smiju jesti kolači?“, začula je Siriusovu opasku, upućenu Samy i Rhin.
Nije čula kada joj je prišao s leđa, gotovo ju obrglivši oko struka, dok je posezao za jednim od kolačića. Srce joj je preskočilo otkucaj. „Tihotap“, promrsila je sebi u bradu.
„Molim?“, pogledao ju je odozgora s osmijehom.
„Ništa, nisam te čula, to je sve“, odgovorila je sada glasnije, pogledavši ga vedro.
Sirius je blago izvio usnu, ne komentirajući.
Lana je odlučila ne primjetiti oduševljenu razmjenu pogleda ispred njih.
„Tehnički gledano, ne smiju ni sada, ali ne vidim baš načina da vas spriječim“, Samy je odgovorila s osmijehom, preširokim da bi imao ikakve veze sa kolačima, ma koliko god oni ukusni bili.

„Lijep dan danas, zar ne? Je li vani barem upola toplo kao što izgleda?“, Rhianna se obratila Siriusu, primjećujući po njegovom kaputu da je on već iskoristio priliku za jutarnju šetnju.
Kimnuo je. „Zapravo, Elisabeth je već predložila da se nakon doručka spustimo dolje u selo pa se poslije vratimo na ručak. Ili nešto pojedemo tamo...“

Svi su se objeručke prihvatili pravljenja planova i uzbuđenje u kuhinji odjednom je poraslo. Polako, ali sigurno nestajali su i zadnji tragovi snenosti.
Lana ih je slušala s tek polovicom koncentracije. Bila je svjesna da Sirius stoji točno iza njenog stolca pa se, otpivši još jednom iz šalice koju je čvrsto držala u rukama, lagano naslonila na njega. On ničim nije odao da je to primjetio; i dalje je s Rhiannom razrađivao planove. Ipak je neprimjetno, prstima jedne ruke, nježno prelazio preko njezine nadlaktice. Gotovo se nasmiješila. Bilo je to kao da su usred svijeta izgradili svoj vlastiti, samo za njih dvoje, nedostupan ostalima...
„Lana?“, Siriusov glas ju je vraćao u stvarnost.
Shvatila je da su svi ostali prestali s razgovorom i čekaju da ona odgovori. Ne sasvim objašnjivo, srce joj je počelo nabijati u grudima. Osjećala se kao da joj je netko probušio veliki ružičasti balon u čijoj se sigurnosti donedavno nalazila. Na trenutak se osjetila izloženom. Pogledala je Siriusa gotovo uzbunjeno i vidjela da ju smireno promatra, gotovo zamišljeno. Nije mogla propustiti prikriveni osmijeh u njegovim očima.
„Kad smo već kod Elisabeth, rekla je da bi voljela razgovarati s tobom.“ Lana je gotovo bila sigurna da je ovo drugi put da to ponavlja.
Jednako tako bila je sigurna da je to Siriusovo slobodno tumačenje Bethinih riječi. Njezina baka je rijetko izravno govorila što bi željela da netko napravi. I jednako toliko često dobivala upravo taj efekt.
„Ionako sam mislila otići do nje“, kliznula je sa stolice, izbjegavajući još jednom pogledati Siriusa. „Inače“, okrenula se na vratima iznenada se sjetivši koji je danas dan. „sumnjam da će vam Elisabeth dopustiti izlazak iz kuće prije nego okitite božićnu jelku. To je tradicija“, slegnula je ramenima i nestala iza vrata.
Nije lagala. To jest bila tradicija, samo nije Elisabeth bila ona koja se trudila očuvati ju.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*

Posvemašnja tišina okruživala ju je dok se uspinjala stepenicama prema Elisabethinoj sobi. Odjeci njezinih koraka bivali su zatomljeni u dubokom sagu po kojem je koračala. Tišina se odbijala od zidova, lelujajući u zraku kao stvarna napetost. Nisu se čuli čak ni zvukovi s kata niže. Zanimljiva je to stvar sa tišinom. Njena baka je uvijek govorila da samo u tišini možeš spoznati sebe. I bila je u pravu. Samo u tišini možeš čuti svoje srce. I to ne samo kako kuca već i način na koji kuca. Preko tišine se može saznati puno toga o sebi; je li nam ona neprijatelj, sputava li nas, bojimo li se tišine u kojoj ćemo čuti svoje srce i pjev svoje duše? Ili pak žudimo za njom, u njoj tražimo sklonište svojih misli? Jesmo li mirni sa svojim mislima kada nestane zvukova koji bi odvukli pozornost. Jesmo li mirni sa sobom samima... Donosi li nam ona spokoj ili nespokoj što progovara o nama kao ljudima.

Bojati se tišine, znači bojati se sebe. To ju je baka naučila još dok je bila poput svakoga djeteta koje se boji osamljenosti svoje sobe. Jer to je jedina stvar koja je prepuštena nama da ju oblikujemo kako želimo, u njoj možemo ćutjeti sve svoje grijehe, boli i strahove, ali i povratiti nadu i crpjeti snagu. Na kraju se svodi na isto – na nas same. Jer ionako je sve to u našoj glavi. Hoćemo li biti zarobljenici ili oni koji oslobađaju, sasvim je naš izbor i onaj tko tvrdi drugačije još uvijek nije spoznao snagu svojeg vlastitog ja.

Lana nije uspjela razmisliti o tome što njoj donosi tišina jer su je prekinuli tihi, ugođeni zvuci, koji su dopirali iz Elisabethine sobe. No i bez toga, ona je dobro znala da ju osama vlastitih misli već godinama plaši. I u tom trenutku shvatila je da se ono što ona svjesno zna – sve što ju je Elisabeth naučila i sve s čim se u teoriji slaže i što zagovara – protivi onome što osjeća i o čemu sada razmišlja. Shvatila je da je kukavica. I da neodgodivo dolazi vrijeme da se suoči sa... svojom tišinom.

Lagano je gurnula vrata i stupila u Elisabethinu sobu, trudeći se ne ometati. Vrata balkona bila su širom otvorena, a izvan njih je pucao pogled na maleno seoce prekriveno snijegom. Soba je bila... plava. Ne, ne inače, ali u tom trenutku da. Bio je to više neki tihi, prisutni osjećaj, koji je preplavljivao sobu, obavijajući njene zidove dok se izvana dopiruća, snježno isijavajuća svjetlost mješala sa nježnim sjenkama iznutra. Elisabeth je sjedila ispred balkona, prebirući po žicama harfe za kojom je bivala. Kao da ne osjeća hladnoću zimskoga dana, bila je odjevena u tek laganu bijelu haljinu. Raspletena sijeda kosa rasula joj se po ramenima, prekrivajući ih. Tek tu i tamo zalepršala bi pod naletom svježeg zraka, ili potaknuta njenim, gotovo neprimjetnim pokretima glave koji su pratili zanesenost glazbe. Oko vrata je nosila jednostavan medaljon na dugom lančiću finog, zlatnog tkanja, koji bi zabljesnuo kada bi dopao pod zraku sunca. Lana je znala što njena baka čuva u njemu. Naizgled jednostavnim pokretima, koji su djelovali gotovo slučajno, stvarala je melodiju, koja se uvijala pod snagom osjećaja. Tiha melodija gotovo je boljela, koliko je izravno nalazila put do srca i osvjetljivala njegove najmračnije kutove.

Plavo... To je bila aura koja je tiho obavijala Elisabeth. Ne plavo kao tuga, već gotovo providno, kristalno plavo, onakve nijanse kakvu ima potok u najbržim planinskim brzacima, gdje je zrak svjež i prodoran, a voda pročiščavajuće hladna, a opet sve skupa pruža viziju spokoja. Nudi osjećaj izvornosti, one čistoće i nevinosti koju imaju djeca, bića tek pristigla od Stvoritelja. U tom osjećaju koji se širio oko nje, bilo je ponešto i same Elisabeth.

Lani melodija nije bila poznata, no to ju nije čudilo. Elisabeth nije svirala po notama: vjerovala je da je umjetnost stvaranja glazbe nešto što dolazi izravno iz srca. Na taj način nikada i nije svirala dva puta istu stvar. Ovisno o vlastitim osjećajima, mogla je svirati melodiju sličnu nekoj prijašnjoj, ali nikada istu, jer ništa u životu ne proživljavamo na isti način. Tako je i ona doživljavala život; kao niz jedinstvenosti i dragocjenosti u svakom novom jutru i svakoj osobi. U svemu je tražila emociju, osjećaj koji to nešto dijeli od nečeg drugog, osjećaj koji krije svoju priču, svoju melodiju. To je bio njezin način življenja života u njegovoj potpunosti. To je bio način štovanja života...

Po dašku vjetra koji se stvorio kada je otvorila vrata, Lana je znala da je Elisabeth svjesna njene prisutnosti. Čula je to i u novonastaloj toplini koju je utkala u glazbu. Intenzitet melodije bio je smanjen, osjećaji u njoj prigušeni, kao što bi i trebali biti kada više nisu ispovijed jedne duše Tišini, već kada su dobrodošlica drugoj. Glazba je postala sentimentalna, ispunila se prisjećanjima, s nježnošću pripovijedajući o prošlim, sretnim vremenima. Bio je to topli poziv na mjesto gdje je pripadala. Poziv da se vrati doma.

Iza Elisabeth, uza zid nasuprot balkonu, nalazio se jedan od onih raskošnih starinskih kreveta. Lana je sjela na njega, naslonivši se na jastuke uz uzglavlje, i rukama obuhvaćajući jedan od njih. Unatoč zimskome danu koji je prodirao u sobu, nije joj bilo hladno. Štoviše, odgovarao joj je svježi zrak na koži. Promatrala je prizor iza Elisabeth - snijegom prekrivenu prirodu, maleno seoce kako se budi... Mogla je zamisliti kako u njemu počinju pripreme za novi dan. Čak i pri jutarnjoj svjetlosti, snijeg je isijavao zasljepljujućom bjelinom pa joj je bilo drago što sjedi zaklonjena u unutrašnjosti sobe. Elisabethinu svijetlu put prividno je činio još svjetlijom, gotovo providnom. U isti mah djelovala je i starije i mlađe no inače. Njezine pravilne crte lica bile su gotovo zakrivene iza zavjese kose, a smaragdne oči koje su isijavale životom te ju činile mladom bile su sklopljene. Njezine ruke, baršunasta koža koja joj je jedina odavala godine, istovremeno su i odlučno i krhko prebirale po žicama.

Svirala je još neko vrijeme, dok je melodija sustavno postajala sve tiša i tiša, da bi na kraju u potpunosti prestala. Elisabeth se ustala, prebacila ogrtač preko ramena, prišla balkonskim vratima te ih zatvorila. Istovremeno s tim u kaminu je buknula vatra, veselo zapucketavši. Atmosfera u sobi istog se trena promijenila. Sjenke su zaplesale po zidovima, a toplina se gotovo zarazno proširila. Elisabeth se okrenula prema svojoj unuci, u smaragdnim očima tinjao je odsjaj vatre.

„Drago mi je što si tu“, lagano se nasmiješila, sjedajući na rub kreveta.
Lica naslonjenog na jastuk, Lana ju je pogledala, a zatim skrenula pogled, zagledavši se u ostatak sobe koji dan još nije sasvim dotaknuo. Sjene su i dalje plesale po zidovima, sada sve veće i sve bliže njima. Kroz zavjese navučene na vrata balkona i dalje je mogla vidjeti prostirajuću daljinu.

Bilo je nešto teško u tome. Gledati ju. Njezina baka bila je živa uspomena na svu njenu prošlost, budila je u njoj osjećaje uz koje se osjećala kao osoba koja je nekad bila. Bilo joj je teško gledati Elisabeth, istovremeno shvaćajući koliko životne snage u sebi nosi i koliko je ona sama skrenula s tog puta. Elisabeth je u svojim dostojanstvenim godinama imala u sebi više života nego njena unuka ikako proteklih godina. Vidjelo joj se u očima. To je bila bolna činjenica i Lana se zapitala jesu li to i ostali primjetili.

„Toliko si nalik na svoje roditelje“, izrekla je Elisabeth tiho, nježno ju gledajući.
„Da, i oni su mrtvi“, izletjelo joj je kao obrambena reakcija prije nego što je uspjela zatomiti taj osjećaj.
Nije to bilo tako strašno, ta tema. Ona se ponosila svojim roditeljima, ali sada, kada je konačno nakon dužeg vremena počela biti snažna... Bojala se da će je takva sjećanja ponovo slomiti.
„Žao mi je“, pogledala je Elisabeth, a glas joj je prepukao. Nije bila fer, znala je to. U sebičnosti svoje boli bilo je lako zaboraviti da ona nije jedina koja pati. I Elisabeth je izgubila sina i ženu koju je voljela jednako kao da je njena vlastita kćer. „Samo se osjećam... Izgubljeno.“ U zadnje vrijeme... Ponekad više, ponekad manje. Osjećala se kao da besciljno luta. Nije bila sigurna u svoju budućnost, nije se željela prisjećati svoje prošlosti i nije bila sigurna gdje ju to onda ostavlja. I bila je već umorna od svega toga. Samo je željela van.
Uz tihi uzdah, Elisabeth joj je dotaknula rame: „Dušo, izgubljeni su samo oni koji odbijaju biti pronađeni.“ Svojim je melodioznim glasom samo još više razbuktavala emocije.
„Ne sjećam ih se“, prekinula ju je Lana trudeći se zvučati čvrsto. „Ponekad... Zaboravljam njihova lica, kao da se sve više gube, kao da se udaljujem...“, zašutjela je jer je tuga prelomila riječi.
„Ilana“, Elisabeth je osjećala njezinu tugu. I nju je ona boljela. „Dovoljno je da samo staneš pred ogledalo, tamo ćeš ih pronaći.“
Lana je zaustila da nešto kaže, no onda je sa zakašnjenjem shvatila da Elisabeth ne govori o fizičkom izgledu.
„Njihov lik... To je ono najmanje bitno, ono najmanje što ih je činilo osobama koje si voljela. Naša tijela su prolazna, zato ih sjećanje i godine i progutaju. Ono što je bitno jest osjećaj koji ostaje. Isti onaj osjećaj kojim se ti prisjećaš svoje majke i oca, one emocije koje su izazivali u tebi dok su bili s tobom, svojim bivanjem, zaštitom i ljubavlju koju su pružali, to se ne zaboravlja, zar ne? Ono što su ti pružili i tako zauvijek usadili u tebe... To je ono što ostaje.“
Bila je u pravu, kao i toliko puta do sada. Ta žena ovdje, ona joj je bila najveći životni učitelj. Sada se sjećala toga. Nečega što je u vlastitoj izgubljenosti uspjela zaboraviti; činjenicu da je Elisabeth tu. Dio njene obitelji koji će uvijek biti tu. Trebala je to znati. Trebala je to ne zaboraviti. Da i kad se sve promijeni, koliko god da se ona sama promijeni, njezina će baka biti tu, pružajući onu istu sigurnost, mudrost i toplinu doma koju joj je oduvijek pružala. Njezina baka, majka njezinog oca.

U tom trenutku osjetila se ponosnom na svoju obitelj. Jer je znala da ju još uvijek ima. I više nije skrivala suze. Došle su kao olakšanje. Jer su u toj temi bile dopuštene. Prošlost od koje se tako trudila udaljiti... nije sva bila tako crna. Njezini roditelji i djetinjstvo su bili sjajne zvijezde koje nisu trebale ugasnuti ili se zatomiti u njenom sjećanju. I tuga je bila dopuštena...
„Ali to nije pošteno“, zatvorila je oči, dok su joj suze tekle niz lice, izgovarajući jednu od onih djetinjastih rečenica koju je dugo vukla za sobom, a sada ju je imala i komu izgovoriti. „Zašto mi? Što smo tako grozno učinili da se nama to moralo dogoditi?“
Privivši svoju unuku, Elisabeth je znala da ona više ne plače zbog svojih roditelja. Plakala je zbog sebe i onog dijela sebe koji joj je nedostajao.
„Jednom davno“, započela je Elisabeth, tražeći način da joj pomogne. „Jednom davno, bivala je jedna duša. Proživjela je svoj život na Zemlji i vratila se Doma, odakle je i potekla. Tamo su je dočekali i okružili njeni najbliži, brojni prijatelji, svi oni koje je upoznala tijekom svojih posjeta Zemlji. Tražili su od nje da im ispriča što joj se sve dogodilo, koje je lekcije naučila u ovome životu, iskustva koja je stekla... Duša im je pripovijedala, sva sretna, ali se onda u jednom trenutku zamislila. 'Znate', započela je 'mnogo sam toga naučila i mnogo toga sada razumijem, ali izdaja je ono što još uvijek nikako ne mogu shvatiti.' Njezini bližnji su se na to nasmiješili i odmahnuli rukom. 'Ništa se ti ne brini, mi ćemo ti pomoći da shvatiš', rekli su. Svi zajedno su se odlučili vratiti na Zemlju. I, vrativši se, svi do jednoga su je izdali.“ Elisabeth je s osmijehom završila pripovijedanje, nježno gladeći svoju unuku po kosi.
„Shvaćaš li, dušo? Dolazi vrijeme kada bi iz svojih gubitaka trebala početi učiti, jer će se lekcija ponavljati sve dok ju ne usvojiš.
Lana je shvatila što joj je Elisabeth pokušavala reći. Mora se trgnuti dok nije izgubila još bližnjih kako bi naučila. I ona i Elisabeth su znale da je to nešto što bi teško pretrpjela.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Trgnula ju je zraka sunca koja je, probijajući se kroz guste grane bora iza kuće, pala točno preko knjige koju je čitala. Sjedila je na krevetu prekriženih bosih nogu na koje je oslonila tešku knjigu, a plava joj je kosa slobodno padala zakrivajući joj lice. Podigla je pogled, susrećući očima još jedan odbjegli slap svijetlosti. Zatreptala je, na trenutak zasljepljena, a zatim zadovoljno zatvorila oči upijajući varljivu toplinu. Protegnula se, zjevnula, a zatim zaklopila knjigu i uskočila u papuče koje su je čekale kraj kreveta. Štapićem je ohrabrila slabašnu vatru u kaminu dok je prilazila prozoru. Promatrajući osunčanu snježnu idilu, još se jednom zadovoljno protegnula, dižući se na prste.

Badnjak! sjetila se iznenada.

Sa sasvim novim osmijehom na licu, gurnula je knjigu na dno kovčega, pažljivo ju prekrivajući pelerinom i u skoku posegnula za svojom odjećom, nehajno prebačenom na stolcu.

Spustila se niz stepenice pritom rukom prolazeći rukohvatom.
"Dobro jutro, Amber. Upravo na vrijeme", Elisabeth joj je prilazila hodnikom, ruku uguranih u suprotne rukave srebrno sive pelerine. Njen lijepo ugođeni glas odbijao se od zidova i Amber nije mogla zamisliti milozvučniji glas koji bi ju jutrima zvao na buđenje.
"Dobro jutro!" Amber ju je pozdravila ozarenim osmijehom.
"Svakako tako izgleda", potvrdila je Elisabeth i, jednom rukom joj blago dodirujući rame, povela je u suprotnom smjeru. "Hoćeš li molim te pričekati ostale u boravku? Upravo idem po njih. Imam malenu zadaću za vas", oči su joj nakratko zaiskrile, prisjetivši se što ih čeka.
"Naravno", Amber je potvrdno kimnula, najednom izgarajući od znatiželje.
Kratko je pogledom otpratila Elisabeth prema kuhinji, diveći se njenoj dostojanstvenoj pojavi, a zatim i sama krenula.
Tek je na dovratku boravka shvatila o čemu je riječ, kad je ugledala veličanstveni srebrno zeleni bor. Grančice su mu blistale u kapljicama tek otopljenih kristala snijega. Na trenutak je zastala, a zatim korak po korak, zamišljajući ga ukrašenog na tisuću načina, krenula prema njemu. No kad mu se približila, pogled joj je privuklo nešto drugo. Kraj bogata stabla, stajala je poveća, skladno ukrašena, drvena škrinja. Privučena očekivanjima, kleknula je pred nju i sasvim polako podigla poklopac. Zabljesnuli su ju prozračni, srebrom opleteni lampioni, savršene blistavo bijele pahulje, titrave zlatne zvjezde kojima, ni nakon pažljivog promatranja, nije mogla dokučiti točan oblik. Zacakljenih očiju na dlan je stavila par malenih bijelih golubova. Prstima je prošla niz vrat manjega od njih, a ovaj je poslušno zagugutao. Podigla je dlan, a par se, odlepršavši, smjestio na zimzelenim granama. Vrativši pogled prema škrinji, u nevjerici je blago odmahnula glavom.
"Nemoj početi bez nas", Samyn je glas dopro do nje. Okrenula se i nasmijala.
U tren oka, Samy je klečala na podu kraj nje. Raširivši oči u čudu, prstima je dodirivala ukras za ukrasom. "Čarobno..." Promrmljala je.
Lyra se nasmijala izrazu, ali odlučila ovoga puta ipak preskočiti dosjetljivi komentar o njihovoj predvidljivosti. Sjela je na naslon naslonjača u kojeg se smjestila Anna.
Za njima su ušli dečki, Lupin noseći poluprazan pladanj kolača i Rhianna noseći pladanj sa šalicama i vrčem iz kojeg se pušilo.
"Doručak za spavalice!" Pozvao je Sirius sa smješkom na licu.
Iznenada shvativši da je gladna, Amber mu je uputila zahvalan pogled. Prišavši mu, nakrivila je glavu na trenutak, promatrajući ga, a zatim je, uz proračunati osmijeh, dograbila čokoladni kolač.

Samy se odmakla od bora, tražeći među ukrasima mjesto za sjajnu staklastu zvijezdicu koju je pažljivo držala u rukama.
"Lana ne misli doći?", najednom se sjetila upitati. Sada je već postalo očigledno da njeno kašnjenje više i nije kašnjenje.
"Bojim se da je tako, Samantha", začuo se Elisabethin glas na vratima, kada se vratila povjeriti kako napreduju. "A ako netko ima želju suprotstaviti se njenoj svojeglavosti... Pa, bojim se da vam ne mogu obećati da će vam se strostruko isplatiti", zasmijuljila se, dobro poznavajući svoju unuku. "Uplela se u čarobni krug ispisanih stranica, ako koga zanima", dobacila im je preko ramena, nestajući u dubini kuće.
Svi su razmjenili polunasmješene, poluzbunjene poglede. Jedino je Rhianna još koju sekundu ostala gledati u istu točku, a zatim se trgnula, odjednom shvaćajući gdje bi to Lana mogla biti. "Idem ja po nju", dobacila je u prolazu, već nestajući kroz sasvim druga vrata.

Iskreno, nije imala ni najblaže ideje kamo ide. Znala je gdje bi trebala dospjeti, ali ne i kako do tamo doći. Pokušavala se sjetiti kako kuća izgleda izvana i gdje je koja prostorija smještena, no to joj nikad nije bila jača strana i ubrzo je odustala od nje. Umjesto toga, pogledom je pretraživala zidove hodnika koji joj je, iz nekog razloga kojeg nije u potpunosti mogla uhvatiti, djelovao pusto. Tek kad je ugledala kićeni luster sa blistavim svijećama koji ju je podsjetio na Dvorac, shvatila je što joj nedostaje. Portreti. Nesvjesno je očekivala da je na zidovima dočeka neočekivani pokret ili pozdrav. Istina, ni oni kod kuće nisu imali portrete, imali su svega nekoliko manjih uokvirenih slika. No, ova je kuća odisala nečim iskonskim, imala je svoju osobnost, baš poput Hogwartsa, i stoga su joj prazni zidovi djelovali nekako beživotnima.

Njena odlučnost počela je nestajati gotovo jednako brzo kao što je i došla. Nakon što je kratko zastala, nalazeći se u srcu kuće, uzdahnula je razmišljajući. Gdje li je ono pretpostavila da u kući još negdje mora postojati polukružna prostorija...? Stepenište na putu do Lanine sobe koje je izgledalo kao da se omotava oko izvanjskih zidova kule, tako je. Ali... Gdje bi onda trebala biti prostorija koja dijeli zid s njime? Nije se sjećala da je ikakva vrata ili put još vidjela, niti da bi takvo što pristajalo tamo, no zaključila je da joj je to najbolji trag pa se vratila na to isto mjesto.
I imala je pravo. Uopće nije imalo smisla. Bila je u hodniku gdje su se nalazile njihove sobe, zavojito kameno stepenište je vodilo isključivo prema gore. No opet, kojom logikom bi jedno takvo stepenište počinjalo od drugoga kata kuće? Kao da je nešto nedostajalo...
Rhianna je bolje promotrila zid na kraju hodnika i ono što je izgledalo kao zid kule. Imalo bi puno više smisla kada bi se zavojito stepenište nastavljalo još jedan kat niže, kada tu ne bi bio kraj... Prešla je rukom po rubu istovremeno dlanom pritiskajući zid. Odjednom je povukla ruku kao opečena, zahvaljujući bogu što u kući nema portreta. Gotovo je prasnula u smijeh zamišljajući što bi bilo da je netko naišao i zatekao ju kako pri punoj koncentraciji pokušava rukom gurnuti zid.

No nešto joj nije dalo mira pa ga je ipak lagano još jednom gurnula dlanom i shvatila da je bila u pravu; stepenište se uistinu spuštalo kat niže, istobitno s onim koje je vodilo kat iznad, u Laninu spavaonicu. Kao da se nikada i nije prekinulo.

Rhianna je oprezno zakoračila. Stepenice su bile u tmini, a tek kad se zidna prepreka iza nje u potpunosti zatvorila, upalile su se baklje pričvršćene na zidu ponad njene glave. Već iza prvog zavoja dopiralo je blago, smirujuće svjetlo. Nešto u toj atmosferi Rhiannu je smirivalo. Ništa u ovoj kući nije joj bilo zastrašujuće, naprotiv. Imala je osjećaj da ako postoji jedno mjesto na svijetu gdje bi bila zaštićena od svih negativnosti i crne magije – ovo bi bilo upravo to. Sada, dok je stajala u polumraku, nije joj bilo teško dopustiti mašti da zaključi kako u tome ima više od samo pozitivnih vibracija i snažnih dojmova koje ostavljaju njeni stanovnici... Ako je Dumbledore onako zaštitio Hogwarts, zašto bi njegov vlastiti dom bio iznimka? Ta ipak su se ovdje nalazile njegove najveće dragocjenosti.
No ipak, gledajući Lanu, Rhianna je zaključila da ne postoji magija, dovoljno moćna i dovoljno varljiva da nas zaštititi od naših vlastitih demona; tuge, boli i sjećaja koje nas razdiru iznutra.
Ne, Rhiannina opreznost nije počivala u strahu ili nesigurnosti što joj donosi mrak. Znala je što ju čeka i odakle dopire svjetlost. Sama Elisabeth joj je rekla da potraži Lanu u knjižnici. S druge strane ono zbog čega jest bila oprezna, bilo je njeno usputno zamjećivanje da se Elisabethine predodžbe o onome što bi se trebalo u životu ne poklapaju nužno s onima njene unuke. Iako je to možda bilo vješto prikriveno izvježbanim manirima.

Iznenada, ali očekivano, zasljepila ju je svjetlost kada je stupila na vrata prostorije za koju je unaprijed točno pretpostavila da će biti knjižnica. Unatoč tomu i nije mogla biti pripremljena na ono što ju je očekivalo. Par trenutaka nakon što su joj se oči prilagodile na prelazak iz polutame u svjetlost, mogla je sagledati malenu knjižnicu u njezinoj punoj veličanstvenosti. Naravno, nije bila ni trećina Hogwartske, ali bila je upravo utoliko ljupkija.

Okruglu prostoriju su od poda do stropa ispunjivale police sa knjigama. Rhianna je opazila ljestve uz te police, pomoću kojih se moglo kretati i istraživati po njima. Nasuprot ulaza sa svake strane pružalo se stepenište koje je točno pratilo lijevu i desnu stranu polukružnog zida. Profinjeno istesani rukovat, detalja izrezbarenih tako da izlaze iz samog njegovog okvira, nalazio se na svakom stepeništu samo na jednom njegovom kraju. Na vrhu se spajao, ispreplićući se na sredini u ogradu iza koje se nalazila još nekolicina samostalnih redova polica.

Podno toga, na sredini prostorije, nalazio se okrugli stol od masivnog drveta, tamne boje baš poput ornamenata na rukohvatu. Oko njega bili su bogato postavljeni naslonjači visokog naslona od meke, brušene kože. Ispod stola nalazio se duboki sag boje kave, a iznad, kao centar cijele prostorije, visio je pompozni luster satkan od niti kristala.

U prvi mah Rhianna je pomislila da je on izvor svjetlosti u prostoriji, ali je već pri drugom pogledu shvatila je da on uopće nije izvor svjetlosti, već da ju samo emitira bacajući posvuda predivne odbljeske. Knjižnica je bila u potpunosti osvjetljena toplom svjetlošću lampi koje su bile neprimjetno razmještene tako da jedna poništava sjenu one druge.

Unatoč svjetlima, knjižnica se doimala praznom. Na stolu su se nazirali nekakvi papiri, a ni stolica nije bila sasvim na mjestu. Visoko ulašteni drveni pod blago je zapucketao pod Rhianninim nogama dok se približavala stolu. Pretpostavljala je da Lana mora biti negdje u blizini, ali nije ju pokušala dozvati. Naprosto joj se nije činilo... Prikladno. Umjesto toga izvukla si je jednu od stolica i utonula u nju. U tišini knjižnice obavijao ju je poznati miris. Kombinacija drveta i knjiga. Siguran miris; tako bi ga mogla opisati. Nasmiješila se sama sebi na tu pomisao. Ona toplina iz nutrine našeg bića koja nam govori da će sve biti u redu gdje god krenuli i što god činimo. Rhianni se tek dva puta u životu dogodilo da tu toplinu zamjeni ledena strava. Jednom pred jedne ispite za koje se kasno počela spremati i jednom kada se osjetila udaljenom od svih; kao da njeno postojanje ne znači ništa i ne čini nikakvu razliku. I još se tada uvjerila da je to najgori osjećaj kroz koji čovjek može proći. Iracionalna panika koja izjeda iznutra, hladnoća koja nas obavije kao da nas prebace u neku drugu stvarnost. Stvarnost bez nade. Rhianna je zastala u razmišljanju. Je li nedostatak nade zapravo jednak nedostatku sigurnosti? Je li nada ono nešto što nas grije iznutra, govori nam da smo živi jer, na kraju krajeva, čovjek se nada dok živi? A kada se prestane nadati...
Činilo joj se da je tek sada uistinu počela oblikovati misao o tome zašto je „tek nada“ bila moćnija od svih zala. Ali činilo joj se i da je počela ispravno naslućivati još nešto.

Misli su joj odlutale na vlastita beznadna razdoblja, na traženje utjehe u svemu poznatome, stalnom i pouzdanom, na mjestima na kojima se osjećamo jačima, za koja vjerujemo da imaju sposobnost osnažiti nas. Zatim se još jednom osvrnula po knjižnici, a u svijesti joj se ponovo polako otkrivala prva riječ koju je povezala s njom. Je li zato Lana bila ovdje? Skrivala se ili pak tražila utočište?

Znala je za nju i Siriusa. Ono što se dogodilo prethodne noći. Nije znala sve, naravno, ali izvukla je od Siriusa dovoljno natuknica da i sama izradi kostur priče. Više od toga joj i nije trebalo. Dakle, to je nešto što je prošlo u redu. Nešto pozitivno. Ali Lana nije bila ovdje, tražila sigurnost, zato što joj se nešto pozitivno dogodilo u životu. Očito su kod nje pružena zaštita ljubav i blizina druge osobe mogli umjesto topline izazvati onu istu hladnoću koja bi ju natjerala da se povuče i potraži mir. Naučeni strah, naučen na teži način.

I onda joj je shvatila. Shvatila da je sada uistinu po prvi puta na pragu spoznavanja tajne Pandorine kutije. Shvatila je ono što su Sirius i Samy shvatili davno prije nje. Shvatila je kako se otvara.

Rhianna?“ Iz zamišljenosti ju je trgnuo djevojački glas.
Okrenula se u njegovom smjeru i ugledala Lanu kako čeka da ljestve dotaknu pod knjižnice kako bi mogla sići. Glas joj se u okrugloj prostoriji nekako neobično odbijao od zidova pa ga Rhianna nije odmah prepoznala. Osvrnula se još jednom i potvrdila samoj sebi da je bila u pravu; postojale su još jedne ljestve koje ranije nije zamjetila. Zar se Lana zbilja toliko udubila u proučavanje knjiga, sjedeći na vrhu knjižnice da ju cijelo ovo vrijeme nije primjetila?
„Strpljiva si ti djevojka“, zasmijuljila se.
Naravno da je primjetila.
Stajući pod svjetlo, uputila je Rhianni zabavljen pogled. Ili je to samo bilo poigravanje svjetlosti koju su reflektirali kristali lustera na njezinom licu? Rhianna nije bila sigurna, ali osjećala je njen pogled na sebi dok je prolazila pored nje da bi spremila knjige i pergamente koje je ostavila na stolu.
„Moraš biti strpljiv kad odrastaš s Amber i Siriusom“, Rhianna je uzvratila, trudeći se zvučati vedro, ali misli su joj bile drugdje.
„Mhm“, promrmljala je Lana održavajući razgovor.
Ne, nije spremala. Zatvarala je. Kako je mogla to previdjeti, dovraga? Sjedila je pored toga cijelo vrijeme i nije joj palo na pamet da baci pogled! Da, to ne bi baš bilo najljepši postupak s njene strane, ali trenutno ju je više grizla savjest zbog onoga što to nije učinila. Ali, u biti... Sjedila je cijelo vrijeme pored njih, zašto Lana tek sad reagira? Bila joj je iza leđa, morala je vidjeti da Rhianna ima pristup svemu tome. Zašto nije prije odreagirala? I zašto ih onda sada sprema? Želi li joj poručiti nešto time? Usmjeriti pozornost na to? ... na to da je ipak trebala pogledati?
Ali još uvijek nije prekasno, zadovoljno je zaključila Rhianna krajičkom oka uhvativši naslov knjige, koji je nakratko zablistao na svjetlosti svijeća, prije nego li ju je Lana maknula.

„Daj da pogodim, traže me gore?“, Lana je već krenula prema izlazu.
„Zapravo da. Dovršavamo božićno dekoriranje pa smo mislili da bi nam se možda htjela pridružiti.“ Rhianna više nije bila sigurna zašto je mislila da će ovo biti teško. „A i nakon toga bismo željeli sići u selo pa nam treba... Tvoja pomoć. Sirius je jedini bio donekle budan kada smo pristizali, ali bio je mrak pa se ni on ne sjeća najbolje.
Uspinjanje stepenicama nastavilo se u tišini pa je Rhianna nastavila.
„Kad smo već kod njega, jeste li vi sada...“, započela je Rhianna, ne mogavši odoliti.
„Kad smo već kod toga, prvo i prvo, mi smo dvije osobe“, prekinula ju je Lana. Nije to rekla drsko ili sarkastično, jednostavno je to... Izrekla. Činjenično.
Kao prvo i zadnje – očito, pomislila je Rhianna zakolutavši sarkastično očima, a zatim je shvatila koliko ima sreće što je hodala iza nje pa ova nije mogla vidjeti grimasu koju je složila.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Bor se, nekim čudom podupirući sve ukrase kojih su se dokopali, prelijevao u sjaju srebrnih i zlatnih nijansi koje su gotovo potpuno prekrile njegove srebrnkasto zelene grane. Rhianna je
morala priznati (iako svakako ne i na glas) da je mnoštvo nijansi i oblika, razasutih naizgled bez ikakvih pravila tvorilo upravo onaj pravi božićni doživljaj. Poput medom i cimetom bogatih kolača ili mirisa jakog voćnog čaja dok vani pada snijeg. Raskošno i toplo. Ipak je prišla boru i jednu sjajnu zlatnu zvijezdu spustila nekoliko grana niže.
"Da, baš sam ju i ja gledao i mislio da iskače." Začula je Jamesov glas iza sebe. Namignuo joj je u prolazu. Zaustavio se iza naslonjača u kojem je sjedila Lana i laktovima se naslonio na njega. Amber je već sjedila na naslonu pričajući s Lanom i Annom.

Rhianna se okrenula od njih i otišla do niskog stolića po sad već poprilično hladan čaj.
Sa šalicom u rukama, bez riječi je sjela na rub Siriusova naslonjača.
Sirius ju je kratko pogledao, a zatim nastavio gledati ispred sebe. Slijedila je njegov pogled prema curama na drugoj strani sobe.
„Siguran si u to što radiš?“, Upitala ga je nakon nekoliko trenutaka tišine. Oboje su gledali ispred sebe, kao da uopće ne razgovaraju o njoj.
„Tko danas više može i u što biti siguran?“ Shvatio je o komu priča i što ga pita.
„Jer ako nisi“, Rhianna je nastavila, kao da se prekid nije ni dogodio „Ako nisi, mogao bi ju izgubiti i više nego što je sad izgubljena“.
„A što ja to radim?“, pogledao ju je zaintrigirano, iščekujući odgovor.
„Guraš ju. Guraš ju do granice iza koje nema povratka. I to tako vješto da na kraju još nećeš imati nikakve veze s tim.“ Pogledala ga je nagnuvši glavu, a on je izvio usne u osmjeh. "Namjerno to radiš.“ usmjerila je pogled u šalicu u svojim rukama. Obuzeo ju je iznenađujući poriv da ju zaštiti.
„U redu je, Rhianna“, prekinuo ju je, odjednom se uozbiljivši.
„Strah ju je, Siriuse.“
„Znam. I mene bi bilo“, pogledao ju je na tranutak a zatim ponovno usmjerio pogled u daljinu. "Strah ju je osjećati. I što joj se više približiš to će se više udaljiti jer se boji da će pokretanje jednih osjećaja, pokrenuti i druge. I da to ne bi mogla podnijeti.“
„Ali ti ne misliš tako?“ Povezala je Siriusove riječi.
Sirius ju je pogledao, iščekujući da nastavi.
„Ti ne misliš da ona to ne bi mogla podnijeti“, izjavila je činjenično. Sada je mogla razumijeti njegov tok misli.
„Da“, kimnuo je. „Ja vjerujem u nju.“
Jednostavno poput toga. On vjeruje da je ona jača nego što ona sama misli da je. Da će izdržati suočavanje sa prošlošću, što god to podrazumijevalo, i onda krenuti dalje.
„Siriuse...“, uzdahnula je. „Budi oprezan“
„Ma znaš mene...“, nasmijao joj se, ustajući, ali nešto u njegovim očima govorilo joj je da je primio poruku koju mu je pokušavala predati i da je i više nego oprezan. Pustila ga je da ode puno mirnija nego što mu je došla.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Snijeg joj je škripao pod tamnim, visoko utegnutim čizmama, dok su odmjerenim, opuštenim korakom odmicali od kuće. Hodali su istim onim putom kojim su prethodni dan stigli kočijom. Još joj je uvijek bilo teško pojmiti da je uistinu tu. Uistinu kod kuće. Dobar dio puta između sela i vile bio je popraćen drvoredom stabala sa svake strane koja su, kako su odmicali, bivala sve gušća. U neposrednoj blizini vile blago su se prorjeđivala, otvarajući ju u njezinoj ljupkosti. Nadvijala su se nad njima u spokojnosti vedrog dana, a snijeg na njihovim granama isticao je svaku ljupku liniju otkrivajući raskoš grana u punoj veličanstvenosti. Stabla su se spajala točno ponad njihovih glava, tako isprepletena da je bilo teško odrediti koje grane pripadaju kamo; snijeg je tek nježno propadao kroz njih, na rijetkim mjestima prodirući kroz grane.
„Lyra!“, najednom se zvonak smijeh pronio zrakom.
Lanin pogled je automatski odletio prema blizankama, svega par koraka ispred nje. Vidjela je i da se James sa pročelja okrenuo na zvuk Anninog glasa. Njih dvije su se zasmijuljile i vrlo brzo utišale.
„Pa neću im valjda to napisati!“
„Zašto ne? Baš bi bilo zgodno. Ono, dragi mama i tata, sjećate se onog Jam...“
„Šššš!“ Anna je prošištala, prije nego je Lyra uspjela nastaviti.
Ponovo su se zasmijuljile. Hodajući usporedno jedna s drugom, dovršavale su pismo roditeljima. Lyrina desna ruka čvrsto je počivala u sestrinoj dok je u lijevoj držala štapić i ispisivala zadnje redove po komadu pergamenta koji je Anna držala. Lana je morala priznati da se znala uhvatiti kako tu i tamo sjetno promatra blizanke. Nešto u promatranju njihovih odnosa bilo je magično privlačno. Njihove različitosti zapravo su nadopunjavale njihove sličnosti. Lyrina duga, vrlo svijetla kosa, u valovima je padala preko kratkog ljubičastog kaputa jasnih linija i dugog, pletenog, žutog šala koji je dolazio u kompletu sa kratkim, jednako napadno žutim čizmicama. Annine čizme su bile tamne i mnogo više. Nosila je do koljena dugačku, sivu pletenu tuniku, a njena ponoćno plava kosa, dosta kraća i valovitija od sestrine, bila je povučena u nehajni rep.
James i Sirius hodali su ispred njih, nešto ispred svih ostalih, razgovarajući cijelim putem. Obojica su nosili crne kapute i skrletno crvene šalove. Gryffindorske šalove. U tom trenutku, Sirius joj se učinio tako dalekim. I nijednom se nije osvrnuo...
„Gotovo!“, zaključila je Anna, izvadivši ruku iz džepa Lyrinog kaputa i presavivši pismo u vlastiti.
„Odlično, sad konačno možeš ići daviti Pottera“, objavila je Lyra, kao teatralno uzdahnuvši.
„Već me nema“, dobacila joj je Anna preko ramena, smijuljeći se.
Samy se također zaustavila u razgovoru s Lupinom kako bi pogledala cure; uhvatila je Lanin pogled i razdragano zakolutala očima.
Pridružila joj se par koraka kasnije, ostavljajući Lunca samog sa svojim mislima. „Obećala si da ćeš mi moći pokazati gdje mogu poslati čestitke? Htjela bih da to bude običnom poštom. Mislim da će im tako biti... draže. Tradicionalnije u svakom slučaju.“
Lana je kimnula glavom. „Naravno.“ Mogla je razumjeti čežnju za tradicionalnim.
Put je počeo vijugati, što je značilo da su već dovoljno daleko od kuće i dovoljno blizu ulasku u selo. Lanin pogled je i dalje bio izgubljen negdje u daljini. Gledala je kako se Anna privukla Jamesu i uskočila mu u zagrljaj, zaustavljajući ga. James ju je prihvatio k sebi, uvlačeći ju u vlastiti kaput. Vidjela je i kako se Sirius diskretno odmaknuo od njih dvoje. Možda čak i nesvjesno.
To je mogla razumjeti čak i više od čežnje za tradicijom vlastitog doma. Čežnju za nekime tko ti je istovremeno toliko blizu, a toliko daleko. A onda se Sirius, ničim izazvan, okrenuo i pogledao ju u oči.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Lyra je uzdahnula. Osvrnula se iza sebe da pogleda kome bi se mogla pridružiti sada kada ju je Anna ostavila. Nije se imala želje pridružiti Amber i Rhianni na začelju. Odavde je vidjela da entuzijastično kuju nekakve povjerljive, vrlo vjerojatno božićne planove. Iako Sam i Lana nisu zapravo pretjerano razgovarale, uhvatila je Lanin kosom prekriveni osmijeh. Zapravo, nije se imala želju pridružiti nikome od njih. Dohvatila je sa drveta jednu ledenicu i vrtila ju među prstima, gledajući kako se polako otapa. Trudila se ne gledati pored sebe, ne gledati u Remusa koji je hodao možda koji korak ispred nje, također sam. Trudila se. Što ne znači da nije pustila da joj kosa padne preko ramena. Bila je blesava, znala je to. Nije ona zapravo bila zaljubljena u Remusa Lupina. Ali nešto u njegovoj staloženosti, u mirnom načinu rješavanja svijeta oko sebe, u toplini koju je imao prema drugima koja je više zračila iz njega nego što je bila iskazana... Njegova smirenost i jednostavnost. I sigurnost koja mu se odražavala očima kada bi razgovarao s nekim. Ona zbog koje su mu ljudi tako lako vjerovali i pružali povjerenje. Sigurnost, ali ne i nametljivost. Naprosto... Mogla je zamisliti svoj komplicirani, šareni svijet uz njegovo sivilo. Ne tmurno sivilo. Ono sivilo kišnog dana, kada sjediš ispred prozora i piješ voćni čaj, dok kiša polako i monotono bubnja po staklu i pouzdaš se u jednu činjenicu – da će kiša stati. Iako nikad nije voljela sivilo. Ali je bome voljela skakati po lokvama.
Lyra se nasmiješila sama sebi. Valjda je jednostavno bio njen tip. Sjetila se vremena kada je Sirius bio Samyn, a James Annin – iako bi tadašnja Anna prije umrla nego to priznala. Još od prve godine, kada su shvatile da Amber ima brata među starijim društvom. Nasmijalo ju je i kako su im se onda činili posebni, dok je jedino Amber bila imuna na sve to skupa. Ona nije doživljavala nevidljive granice. Sve se to sada činilo tako dalekim, ali zapravo i nije tako bilo. Činjenica da Lyri još uvijek nije bilo posve lagodno u Lupinovoj blizini, bila je živi svjedok tome. Ali ni ona, kao i njena sestra, to si nikad ne bi dopustila reći.
Otresla je ruke i pogledala gore, tražeći sljedeću ledenicu. Namrštila se kada je vidjela da su sve previsoko da bi ih ona mogla dohvatiti.


Remus je bio tih taj dan. Njegovi bi prijatelji za njega rekli da je uvijek tih, zapravo. Ali on sam razlikovao je više vrsta tišine. Najveća je trenutno bila između nedostatka potrebe da se mješa i vlastite zamišljenosti. A on je bio zamišljen danas. Danas mu je tako baš odgovaralo.
Pričao je sa Samy do maloprije. Promatrao je njenu zamišljenost, dok je prstom vrtila jednu od svojih kovrči, kada nije pričala. Pokušavala je pohvatati sve planove za božićne poklone. Svi su to radili, primjetio je; trebalo je napraviti toliko kombinacija. Nestala je sada, otišavši do Lane. Obećala mu je da će se vratiti, ako mu zatreba ponovo njezino društvo. Rekla je da mora izvući i od nje neke informacije i vragolasto mu namignula, smješeći se. Dobro se razumio s njom. Samy je imala sposobnost biti vrlo ugodna sa svima, ali zadržavajući pri tome svoj vlastiti duh. Lupin se zapitao nekoliko puta kako izgleda njen svijet sa druge strane. Kad ju nešto muči, kad ju netko ljuti, kada nekoga ne može podnijeti. Rekao joj je to – da ga zanima kako se ona ponaša prema ljudima koje ne voli - pa mu se nasmijala. Rekla mu je da se nada da nikad neće saznati. Složio se s njom. Bila mu je draga.
A s druge strane, bila je tu Lyra. Hodala je pored njega sada, ponovo u nekom svom svijetu, ne doživljavajući ga, kao i obično. Lupin se zasmijuljio u svoj šal. On je vjerojatno bio previše dosadan za nju; previše jednoličan da bi se ona uopće zamarala njime. Lyra mu je bila zagonetka. Annu je poznavao. Što preko Jamesa, što inače. Imao je prilike voditi par stvarnih razgovora s Annom. Znala bi mu odjednom doći i požaliti se na Jamesa, pustiti ga da ju on uvjeri da je to tipično za Jamesa i da ju to ne treba zabrinjavati. I stvarno nije trebalo. Koliko je poznavao Jamesa, on je bio potpuno lud za Annom. Sjetio se kada mu je prvi put tako došla. Sjela na rub njegovog naslonjača, omotavši krhke ruke oko koljena s beskrajnom tugom u tamnim plavim očima. Da, Annu je poznavao. Lyra ga nikada nije pustila u svoj svijet.
Štoviše, s Lyrom bi ponekad imao osjećaj da ga ne preferira posebno. Da nije bila toliko indiferentna prema njemu, čak bi se uspio i uvjeriti u to. Ovako je to pripisao vlastitoj osjetljivosti za druge. Lyra je bila šarena. I sarkastična. Bila je oštroumna i često je bez pretjeranog zaobilaženja izgovarala ono što većina misli. Točnije, često je izgovarala točno ono što bi on prešutio. Ali nije bila zlonamjerna. Zapravo, prema njemu nije bila ništa od navedenog. Jamesu bi bez premišljanja spustila, sa Siriusom je izmjenjivala međusobne dosjetke, ali kada bi došlo do njega jednostavno... ne bi rekla ništa. Bila je pristojna, u onih par navrata u kojim mu se obratila, koliko se sjeća. Pristojna, ali kao da bi ju sav njen jedinstveni duh napustio.
Promatrao ju je sad. Podignula je pogled prema krošnjama drveća i sunčeve zrake su joj se neravnomjerno osvjetlile lice. Kosa joj se rasula po leđima. Namrštila se i stavila ruke na bokove, zastajući. Lupin je shvatio što ju muči.
„Hej, Lyra, hvataj!“, otkinuo je jednu od ledenica s drveta i dobacio joj.
Instiktivno je sklopila ruke oko nje, a zatim podignula pogled prema njemu. Pogledala ga je namršteno i promrmljala: „Hvala“. Otprilike kao da preispituje njegovo mentalno zdravlje.
Htio je još nešto reći, ali ona je već pogledala u stranu, okrećući glavu od njega.
A možda se prevario. Možda joj stvarno nije drag. Odlučio je upamtiti kako bi se trebao pokušati sprijateljiti s njom.

Lyra nije mogla vjerovati da je to upravo napravio. Mogla je zamisliti što bi Samy rekla. Zapravo, nije morala ni zamišljati, jer joj je u slijedećem trenutku Samy provukla ruku ispod lakta.
„Ma kakvo dohvaćanje zvijezda, ljudi moji? Muškarac koji skida ledenice s drveta jest princ na bijelom konju, zar ne Lyra?“ zabila je glavu u njenu kosu, cerekajući joj se na uho.
„Bježi tamo, kovrčava“, odbrusila je Lyra pokušavajući se zbrojiti.
„To je najbolje što si smislila? Kovrčava? Zbilja, Lyra?“, Samy se polako previjala od smijeha.
Lyra ju nije doživjela. Po glavi joj se motala ideja kako ju je Lupin vjerojatno morao promatrati da bi nadošao na takvu ideju. Odakle njemu uopće takav poriv? Vjerojatno mu je bilo dosadno, a Rhianna zapela na začelju sa Amber...
I opet je to napravila. Opet nije mogla izdržati njegov pogled. Opet se sakrila iza vlastite kose.

„Rekla bih da smo stigli“, u razmišljanju ju je prekinuo Lanin tih i jasan glas. Podignula je pogled. I stvarno. Put je prestao zavijati, a oko njih više nije bilo drveća. Bili su pred ulazom u selo.
Lyra je uzdahnula i nastavila za ostalima, puštajući da joj ostatci leda proklize između prstiju.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Amber je bila tiha i puna dojmova dok je hodala pored rijeke maloga gradića. Sakrila je dlanove u džepove svog crvenog kaputića i gledala ispred sebe, kako joj čizme uranjaju u još netaknuti snijeg. Nije zapravo shvaćala zašto Elisabeth to stalno naziva seocem. Ona je zbog toga imala sasvim drugačiju predodžbu u glavi. Spavala je bratu na ramenu kad su prvi put prošli tim putem pa je pretpostavljala da je to bila ta ulica, samo zbog načina na koji je bila popločena. Još uvijek se sjećala drmusanja kočije koje joj nije dopuštalo san. Inače, nije bila sigurna. Možda ih ima još negdje u unutrašnjosti. Iznenadila ju je i rijeka koja je protjecala desnom stranom glavne ulice. Nevelika ulica, nevelika rijeka. Potpuno je smetnula s uma da bi se rijeka na koju su gledale njihove sobe, mogla tu negdje i završavati. Sada je sporo tekla, uvelike pokrivena snijegom na zaleđenim djelovima.
Uzdahnula je i naslonila se na nisku kamenu ogradu koja je ograđivala šetalište, blago zavijajući negdje u daljini. Cijelim putem rijeku su osvjetljavale petrolejske lampe, dajući vedrinu svojim toplim žutim svjetlom, baš kao i izlozi malenih napučenih trgovinica s druge strane. Visoko iznad, na nebu, blistao je blijedi mjesec, iako je bilo tek poslijepodne. Ali bilo je to zimsko poslijepodne i ni dan više nije bio svijetao kao kad su krenuli.
Snijegom prekriveni kameni zid na koji se Amber oslanjala, nedaleko od nje otvarao se u početak mosta koji se pružao preko rijeke u jednostavnom luku. Spajao se s malim otočićem u samom središtu rijeke, na kojemu je počivala crkva. Odatle su se čuli zvuci božićnih pjesama, dok je zbor održavao svoju zadnju probu prije večerašnje mise. Polnoćka. Vjerovala je da će Elisabeth ići na nju, kao uvažena članica zajednice. Rhianna je Samy i njoj ispričala da Elisabeth već godinama uživa veliko poštovanje i povjerenje građana. Rekla je da ju ne razumiju u potpunosti, ali da joj se dolaze obratiti za pomoć i da im ju ona drage volje pruža. Zajedno su zaključile da ju smatraju nekom vrstom travarice. Takvi su bili ljudi; sve dok je njima išlo u korist, nisu previše istraživali i zapitkivali. Njena Rhin je bila drugačija - ona je voljela znati.
Amber je uzdahnula. Nešto u toj zimskoj idili uvijek ju je činilo tužnom. Koliko je god pomisao na Božić donosila uzbuđenje, on sam svake godine za sobom je povlačio i određenu vrstu sjete. Bilo je tako uzbudljivo stavljati ukrase, odabirati i primati božićne poklone, radovati se prvom snijegu... Još i prije no što je prosinac stigao, Amber je na predavanjima (osobito onima u Snapeovoj tamnici) puštala mislima da odlutaju na božićne praznike. Vidjela je sebe, umotanu u toplu, staru deku, sa šalicom kakaa u ruci, dobrom knjigom na koljenima. Mogla je osjetiti miris paprenjaka i medenjaka iz kuhinje, i svih drugih sitnih kolača kojih bi se Rhin dosjetila. Nju bi zvala tek na kraju, da joj pomogne pri ukrašavanju. Dakako, to je bilo dok nisu Božiće dočekivali u dvorcu. Iz tog perioda najdraža su joj bila Božićna jutra s curama; buđenje, zatim strmoglavo trčanje u boravak još u pidžamama i razmjena poklona. Jedne godine ih je tako malo ostalo u dvorcu da su čak i u Dvoranu na doručak išle u pidžamama i čupavim papučama!
Ali Božić dođe... I prođe. I budemo prisiljeni shvatiti da sve ono iščekivanje je zapravo bilo uzalud jer jedino što dočekamo jest skidanje ukrasa i dugi, tamni, hladni mjeseci nakon toga. Amber je ovaj Božić bio posebno težak jer je to bio zadnji u kojemu će se imati komu pridružiti na svečanom obiteljskom ručku u Velikoj Dvorani. Zadnji u kojem će joj Rhianna ujutro banuti u spavaonicu da ju probudi poljupcem (premda je obećala da će doći s koje god strane svijeta, samo da to napravi). Više neće moći ponosno plesati sa Siriusom na Božićnom balu, dok ostale djevojke s njene godine umiru od ljubomore. To je bio njen posebni razlog zbog kojega se radovala Božiću, premda to nije nikomu rekla. I Sirius je to znao. Voljela je što bi on Božićno vrijeme uistinu posvetio samo njoj i Rhianni, trudeći se da se osjećaju kao obitelj. Sami su stvarali toplinu doma i svoju obiteljsku tradiciju.
Amber se sjetila da bi se trebala vratiti. Još ju je čekao odabir božićnih čestitki sa Samy i neke sitnice koje su joj trebale da dovrši umatanje poklona. Morala se i sama javiti nekim prijateljima, čije su čestitke već pristigle. Dogovorile su se da će i Michaelu odabrati čestitku koju će poslati zajedno s poklonom koji su odabrale cure.
Odjednom, dok se pokušala prisjetiti kome sve ono mora uzvratiti lijepe želje, gotovo je osjetila kartu u vlastitom džepu kako mnogo više teži. Stigla je jutros, točno u trenutku kada je Amber otvorila oči. Ili joj se barem tako činilo. Sova koja ju je donijela imala je srebrno-crno perje. Slično tinti koja je ispisana oštrim rukopisom tvorila poruku. Posegnula je u džep i otvorila kartu

Mojoj Amber

Uistinu poseban i magičan Božić želim.

T. M. Riddle

Tek tako. Bez upozorenja, bez najave. Izravno i iskreno, s toliko stvari koje bi mogle ležati ispod toga, poruka je bila baš i poput samog pošiljatelja. Amber je znala da neće odgovoriti na tu poruku. Bacila ju je u rijeku, gledajući kako voda natapa papir.
Nije ona bila glupa. Bila je jako svjesna riječi na papiru, osobito načina na koji ju je oslovio. Nazvao ju je njegovom. Riddle je jako volio posjedovati ljude, to je bila glasina koju je čula o njemu. Ona sama je vjerovala da ljudi vole da ih Riddle posjeduje. Nije si mogla lagati, protrnula je kada je vidjela kako je započeo pismo. I obuzela ju je neka toplina na pomisao njega kako negdje u dvorcu ispisuje te riječi za nju. Razmišljao je o njoj kao o svojoj, barem na neki način. A za točno jedan od tih načina, Amber je bila beznadno glupa.
Bacila je još jedan pogled na crkvu i uzdahnula pokušavši razbistriti misli. Bila je ljupka u zimskoj idili; crveni krov bio je prekriven snijegom, a nad samim ulaznim stepenicama nadvijala se nadstrešnica. Kroz šarene vitraje, prodiralo je žuto svjetlo. Ispred nje igrala su se bezjačka djeca, vukući saonice preko mosta i kroz ulicu. Upravo se krenula odmaknuti kada ga je prvi put ugledala.
Stajao je vrlo mirno, kao da je čekao da ga njen pogled pronađe. Visok i blijede puti koju je još više isticao taman, do grla zakopčan kaput. Usne su mu bile crvene, vidjela je to s druge strane rijeke. Amber je srce preskočilo otkucaj kada je shvatila da i on proučava nju. Nešto u vezi s njim... Amber bi se dala zakleti da nema veze sa ostalom bezjačkom djecom. Sa bezjacima uopće. Djelovao je odviše magično čak i za njen svijet. Amber je spustila pogled, svjesna krvi koja joj je jurnula u obraze. Nije bio iz Hogwartsa, Amber bi ga poznavala, iako ju je s nečim hladno privlačnim jako podsjetio na nekoga koga pak jest poznavala. Bila je sigurna da je ovdje samo na zimskim praznicima. Možda neka druga škola? Možda su ga učili kod kuće? Beauxbatons? Drumstrang? Imala je neobjašnjivo snažan osjećaj da ga je već negdje vidjela. Isto tako, vjerovala je da bi znala da jest.
U svakom slučaju, kada je podignula pogled, više ga nije bilo.

“Hej ti, jantarnokosna” čula je ugodan, dubok glas iznad sebe kad su je snažne ruke obgrlile oko ramena. “Kuda si odlutala?” Primjetio je da se u šetnji udaljila od ostalih.
“Samo u mislima”, odgovorila je tiho, polažući svoje ruke na njegove mišice.
“I to može biti dalek put”, Sirius je položio svoju glavu na njeno tjeme.
Amber su se oči punile suzama na to što nije znala kako će bez njega. Znati da više nikad neće naletjeti na njega nakon predavanja, da se mu se neće moći potužiti na nepravedne profesore, da ju više neće tko imati obraniti od ružnih tračeva. Sirius ju je uvijek branio. Bio je to snažan osjećaj, znati da bi netko u svako doba dana išao pronaći pravdu za tebe, makar upao u svađu ili sam morao preuzeti krivnju. Naposlijetku, nije mogla zamisliti ni Hogwarts, napušten od strane slavne trojke i lišen Rhiannine gotovo majčinske brižnosti.
Preduhitrio ju je prije nego što je uspjela išta reći.
“Ma što to tebe brine, sad kad sam ja tu?”
Šalio se. Čak ju je pomalo i zafrkavao. Osvrtao se na mnogo puta provjerenu činjenicu da nema tih briga, tih noćnih mora i toliko mučnih vizija koje njegov zagrljaj nije mogao otjerati. Ali pogodio je točno u središte problema.
“Brine me što te neće biti.”
Osjećala je knedlu u grlu, stoga je šutjela neko vrijeme, dok nije dovela glas pod nadzor. Sirius je pričekao.
“Brine me što te neće biti. Što si sad sav odrastao i važan i vrijeme je da te pustim. Eto, tako”, pokušala se nasmiješiti, dati vedar prizvuk tome, ali osmijeh joj je bio blago drhtav.
“Ma tko ti je samo prodao tu laž.” Sirius ju je pokušao razvedriti, ali osjetila je promjenu u njegovom tonu glasa.
“Nitko, zapravo, iako si nas ti sve pokušao zavarati.” Nasmijala mu se. “Počelo je negdje tamo kada je rješenje za težak ispit prestalo biti ‘Idemo u Hogsmeade pa ćeš kasnije nabaviti pitanja s ispita'. Zadnjih godinu dana, možda i više, kad sam ti došla s takvim čim sjeo si i prošao to sa mnom. Ili to ili si me poslao Rhianni." Oboje su se nasmiješili na to. "Završilo je tamo negdje kada si postao sposoban voljeti samo jednu djevojku”, neuvijeno je zaključila.
“Opet te netko laže...”
“Ma lažeš ti sam sebe, Siriuse”, dočekala ga je kao hladno.
On se na to glasno nasmijao onim svojim promuklim smijehom. Amber je iskoristila priliku i okrenula mu se zagrljaju.
“Moguće...”, Sirius je promrmljao, uzvrativši zagrljaj.
“Kome ću se ja ovako uvući u kaput, stariji brate?”, uzdahnula je duboko, zakopavši lice u njegov šal. “I kome ću krasti kuhano vino svakog Božića, dok isponova ne shvatim zašto ga držiš podalje od mene?” Ispustila je nešto između jecaja i smijeha.
Sirius je šutio. Znala je da ni njemu ovo nije lako.
“Siriuse, volim te”, promrmljala mu je u kaput.
Časak je pošutio, a zatim prošaptao u njezinu kosu: “Zbog tebe sam ponosan što sam Black.”


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Odjednom je shvatila da je ostala sama na ulici, zamrznuta u svojim sjećanjima. Osvrnula se oko sebe, ali mogla je vidjeti jedino Amber u daljini, kako sama šeće, zabavljena vlastitim mislima. Svi ostali su se razletjeli u trenutku. Pitala se kuda bi ona sama sada trebala. Duboko je uzdahnula i u zraku osjetila miris svježih peciva. Shvativši da je gladna, pretrčala je ulicu, umalo izbjegavši sudar sa saonicama. Stariji brat dječaka koji ju je umalo pregazio trčeći kroz snijeg, okrenuo se za njom i dobacio joj ispriku kroz osmijeh. Slegnula je ramenima, nedokučivog izraza lica. Sjećala ga se. Štoviše, znala je njegovu obiteljsku priču. Njegova majka prije par godina je došla posavjetovati se k Elisabeth. Nije mogla dobiti drugo, tako željeno dijete. Željela je djevojčicu, sjetila se. Odmjerila je zdravog dječačića i nasmiješila se, nikomu određeno. Ne možeš dobiti sve što želiš. Možeš dobiti ono s čime ćeš biti zadovoljan i težiti boljemu. Dobiješ ono s čime se možeš i moraš naučiti nositi. Podsjetila se da spomene baki taj susret.
Ušavši u pekaru, zapuhno ju je val topline prožet mirisom svježeg peciva, sezama i zapečenog sira.
“O, evo i nje”, zacerekala se Lyra još dok je Lana bila na vratima. “Trbuhom za kruhom, ha?” Anna ju je nadopunila.
“Već četvrta si koja završava ovdje bez da ju je itko zvao ili tražio”, Samy je objasnila ironiju susreta.
“Zanimljivo.”
“Hej, Anna, ti misliš sve to pojesti?” Cure su ju začuđeno promatrale, shvativši što naručuje.
“Umm, ne. To je za...”
“Pottera!” ubacila se Lyra, nesuzdržano.
“...Jamesa, da. On to voli.” Slegnula je ramenima.
“No krasno”, Lyra je prevrnula očima, uz jedno “Hvala, 'đenja”, hvatajući vrata.
Samy se još uvijek smiješila na Annin postupak, no onda je uhvatila Lanin pogled.
“Hajde, na redu si.” Gurnula ju je ispred sebe, pred prodavača koji je čekao da se odluče. “Bilo što slano i zapečeno, usput. Lisnato je također okej.”
“Molim?”
“Za Siriusa.” Samy joj je uputila jedan od onih ‘trebam-li-ti-nacrtati’ pogleda.
„Nisam razmišljala o tome“, Lana se namrštila na nju.
„Naravno da jesi“, Samy je nehajno slegnula ramenima, dodajući prodavaču novac preko pulta. „Hvala“, uzela je pruženu vrećicu.
„Kad ti kažem da nisam!“, pobunila se tvrdoglavo. „Tako jesi“, Sam se nacerila. Lana ju je odgurnula i djevojke su smijući se izašle van. „'Đenja“ dobacile su preko ramena, ostavljajući ugodnu toplinu male prodavaonice iza sebe. „Uostalom, i da jesam, odakle tebi ta povjerljiva informacija, Samantha Moore?“ Izbeljila joj se, skidajući rukavice kako bi mogla posegnuti u vrećicu.
„ Recimo da sam, za razliku od nekih, koji put u par godina uspjela zapaziti što jede...„ Pustila je da joj kosa zakrije lice.
„Ma baš!“ Lana se počela smijati. „To sigurno nema nikakve veze sa...“
„Ajde šuti. Bio je moja simpatija prvo“, Samy je odgovorila i sama se smijuljeći iza kovrča.
„Ah, dobro. Znaš ono, tko prizna pola se zaboravlja... Ili ne“, dodala je zločesto, uočivši Siriusa ispred njih. Amber i on približavali su im se, šetajući uz rijeku.
„Neodoljivo je privlačan, jel da?“ prošaptala je ispod glasa, zavjerenički.
„Ti bi najbolje znala“, promrmljala je Samy spokojno, otpijajući iz svoje papirnate šalice.
„Ma jesi se ti to zarumenila?“ zafrkavala je i dalje, dok Samy nije pokupila šaku snijega i bacila ju na nju. „Heej! Pa samo konstatiram“
„Nemojte početi prije reda“, Sirius im je dobacio kad su im dovoljno prišli. „Dogovorili smo se naći za kakvih pola sata... Sve u redu?“ Promatrao ih je zabavljeno, pokušavajući na brzinu povezati događaje.
“I više nego. Došle smo oteti Amber. Amber, pozdravi brata sad”, izvalila je i povukla ju za ruku pa su obje zateturale ulicom, smijući se.
Sirius je pogledao Lanu upitnim pogledom. Ona je slegnula ramenima, okrenula se i pošla za Samy i Amber.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Hodajući kroz veselu gužvu koja je dolazila sa zadnjim pripremama za blagdan, Amber je svakim trenom postajala sve svjesnija koliko njihova mala družina odskače od tog svijeta. Čak je i ona sama vidjela koliko odišu nečim neobjašnjivo drugačijim naspram ostalog bezjačkog svijeta. Tomu definitivno nisu odmagale blizanke koje su se držale za ruku, a ni sveopće odjevno šarenilo koje ih je pratilo, a kojem je i sama pridonosila s jarko crvenim čizmicama i ništa manje crvenim kaputom. Čak je i Lana ispred njih, potpuno u tamnom, izuzev šala negdje u nijansi njenih očiju, bila dio ‘šarenila’. Mogla je osjetiti začuđene poglede bezjačkih mladića na njima. Oni stariji su ih također ispratili pogledom, ali bilo je nekakvog strahopoštovanja u njemu, kojeg Amber nije razumjela, ali ga je povezivala s Lanom. Možda su je se oni sjećali? Možda... Možda su znali nešto o njoj što Amber nije... Pitala se koliko od tih obitelji, s božićnim zvijezdama u prozorima obiteljskih kuća, bi se moglo sjećati... i čega to.
U jednom trenutku Samy se okrenula prema Amber i namignula joj, pretpostavljajući tok njenih misli. Ona se uopće nije činila zabrinutom, štoviše, odrasla u takvom svijetu, pomalo je i uživala.
Zato je Amber laknulo kada su se djevojke, jedna za drugom, potrpale u jednu od ugodnih, primamljivih trgovinica, koja ih je s ulaza pozdravila zvonom i božićnim pjesmama. Amber je preplavila toplina, no samo na kratko. Već slijedeći trenutak zamjenila ju je ledena jeza. Ponovo ga je srela! Onog mladića kojeg je nešto ranije primjetila ispred crkve. I koji je nju primjetio... Nije znala zašto je tako reagirala, nije to bio velik grad pa da bi dva susreta u jednom danu bila nešto neobična ili nešto značila. Nije ju primijetio na prvu pa mu se, polako, dok su cure pronašle svaka svoju zanimaciju (Anna i Lyra su, primjerice, nagađale koji inkantaciju upotrijebiti da bi božićna zvijezda ostala svježa cijele godine), približila, gotovo magnetski privučena.
Promatrala ga je neko vrijeme i kad je već pomislila da ju nikada neće primjetiti, naglo se okrenuo i našao lice u lice s njom. Oštro je uzdahnula i ustuknula. Bio je silovito lijep, a u njegovim očima bilo je nešto nesputano divlje. Ipak, nije mu uspjela dobro promotriti lice jer joj se slika pred očima počela mutiti.
“Ovaj... Bok?”, pokušala je razbiti neugodnu tišinu.
Odmjerio ju je jednom, a zatim se zagonetno nasmiješio, usput vraćajući malog anđela od tamnog drveta na mjesto. Iznenada je shvatila da tišina uopće nije neugodna. Samo jest.
“Znam da je ovo pomalo neobično, i da će glupo zvučati, ali znamo li se mi odnekud?”, Amber je nastavila, morajući znati bez obzira koliko se osramotila.
Nije ništa rekao, već se naglo osvrnuo iza sebe, kao da ga je netko zazvao po imenu. Lice mu je obasjao osmijeh, zakriven za djevojku koja ga je zazvala. Ostavio je Amber i pridružio se djevojci, stajući uz njen bok. Kretao se sa takvom lakoćom da je Amber imala dojam kako gleda usporeni, gotovo reversni snimak. Trenutak kasnije, shvatila je tko je djevojka i tu je negdje počela osjećati glavobolju.
Ona je ispružila ruku unazad, točno kada je on svoju pridružio njezinoj. Isprepleli su prste. Amber je osjetila čudnu grižnju savjesti.
“Izvolite, madame”, oslovio je prodavač gospođu u dugom, zimskom kaputu, koja je ruke grijala sklopljenje u krznu. Amber se začudila njegovom pojavom, mogla se zakunuti da joj se s ulaza činio starijim. Madame mu se nasmiješila, na što se on naklonio i blago pocrvenio. Tek kada se okrenula prema djevojci i mladiću iza sebe, opominjući ih pogledom da pokupe dvije malene vrećice, Amber je shvatila da je to Elisabeth. Čudno. Nije znala da će i ona doći za njima. Glavobolja joj se počela pojačavati.
Sve troje krenuli su prema vratima, kad se mladić okrenuo i zastao da bi još jednom sreo Amberin pogled. Ona je stajala ukopana na mjestu, točno tamo gdje ju je i ostavio.
“Daniell.” Djevojka je stajala na vratima i proučavala ga.
“Lana?” Okrenuo se da bi ju pogledao u oči.
Proučavala ga je još kratko, kao da od njega prima odgovore na sva nepostavljena pitanja, a zatim se - bez riječi - okrenula i izašla van.
Tek tad je Amber shvatila da je nebo vani drugačije boje.
Daniell i Lana. Amber je uzdahnula, pokušavajući doći do zraka kako bi joj se prostorija prestala vrtjeti. Čvrsto je zaklopila oči, sve dok nije osjetila lagan dodir na ramenu.
“Amber, je li sve uredu?” Lana ju je zaintrigirano proučavala.
“Naravno. Sve je baš kao i uvijek”, nasmiješila joj se. Ali lagala je. Čak ni to nije bilo kao i uvijek.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Stajali su na račvanju šumskih puteva. Samy je primjetila da se Sirius zabavljeno suzdržava od, vjerojatno nekoliko, britkih opaski, dajući prijatelju još malo vremena da se izvuče. James je ozbiljno promotrio jedan, a zatim i drugi put pa zastao pokušavajući se prisjetiti koji je pravi. Slijedili su ga prema čistini koju su on i Remus pronašli tražeći mjesto udaljeno od bezjačkih očiju. Samy je bila prilično uvjerena da Lana poznaje ove puteve kao svoj vlastiti džep, no ona to ničim nije odavala, naprotiv, držala se po strani djelujući zamišljeno i daleko.
“Ovuda.” James se napokon odlučio, vodeći ih putem dublje u šumu.
“Jesi siguran? Ostalo mi je još malo peciva, hoćeš da ostavljam mrvice putem?” Upitao ga je Sirius naizgled sasvim ozbiljno no očito odustajući od pretjeranog suzdržavanja.
“Da, to je i u originalnoj priči bila iznimno uspješna ideja...” Prokomentirala je Samy suho, tek s natruhom zabavljanja u glasu. Pogledala je Lanu, još jednom tražeći potvrdu da su na pravom putu no nije ju dobila. Možda ne zna na koju točno čistinu misle... Ako ništa drugo, nadala se da će ih barem izvući ako opako zalutaju u snijegom prekrivenoj šumi.
Jamesov najednom pobjedonosni izraz lica izbio joj je sve slične misli iz glave. Put se uskoro počeo širiti, a tad se pred njima otvorio pogled na čistinu kristalne bjeline, tek ponegdje isprekidane otiscima čizama trenutnih posjetitelja.
Čistina je bila okružena visokim stablima i posve zakrivena od neželjenih pogleda. Nedaleko od puteljka kojim su došli, na samom rubu čistine, ugledala je staru žalosnu vrbu. Krošnja joj je pri vrhu bila sasvim bijela dok su se pri dnu padajuće grane sjajile u niskama leda koji ih je okruživao.
Ispod njih, ugledala je dvije šarene plavokose prilike, jednu crvenu, drugu ljubičasto žutu. Nasmijala se se u sebi.


Primjetila je Lyru i Amber kako sjede ispod velikog, prilično starog stabla žalosne vrbe, koje je svoje grane, pod težinom snijega, povilo gotovo do same zemlje. Ono malo sunca što je prodiralo kroz šumske grane, počelo je topiti dio snijega na granama. Ali pri dnu, na mjestima gdje su se one već uplele u sjene, kapi bi se ponovo zamrznule, pretvarajući grane u veličanstvene sige.
Lyra je sjedila nogu prekriženih u turskom sjedu, Amber do nje, na koljenima, jednom rukom se oslonivši na zemlju iza sebe, osušenu od snijega. Radile su umanjenu verziju Hogwartsa u snijegu okovanu ledom. Sinkronizirano, ali svaka u svom svijetu. Obje je duga plava kosa zaklanjala od znatiželjnika; jedna valovita, vrlo svijetle plave nijanse, isprepletena dugim tankim pletenicama, a druga gusta i ravna, tamnije zlaćane boje. Nekome tko ih nije poznavao, djelovale bi kao sestre. Tomu je vrlo pridonosio i par identičnih lakiranih čizmica koje su im sezale nešto iznad gležnja. Amberine su bile crvene, u skladu sa kaputićem koji je nosila, Lyrine žute. Obje su imale crne vezice na njima.

Netko tko ih nije poznavao, također ne bi primjetio Lyrinu sve učestaliju blagu odsutnost poslijednjih dana, niti sve izraženije Amberine podočnjake. Lana ih je primjetila.

Sasvim nenadano, sjetila se obećanja kojeg je jednom dala Amber, da će paziti na njenog starijeg brata. Ironično, ali ispada da je on cijelo to vrijeme zapravo pazio na nju. Nikada prije joj to nije palo na pamet, ali sada, kada bolje razmisli, činilo se da je Amber postajala sve opuštenija, postepeno, kako su ona i Sirius postajali sve bliži... Zapravo se nije sjećala kada je Amber zadnji put napravila scenu u vezi toga ili to uopće spomenula. Vjerovala je da i dalje ima vizije,inače ne bi djelovala tako iscrpljeno, ali iz nekog razloga ih više nije spominjala. Ili više nisu uključivale Siriusa ili... ih više nije smatrala bitnima? Je li moguće da ju je njeno prisustvo dovoljno uljuljkalo u osjećaj sigurnosti pa ih zanemaruje? Lana se podsjetila da se suptilno raspita kod Rhianne o tome.
Prišla im je bliže kako bi mogla bolje promotriti.
“Gle.” bilo je sve što je Lyra rekla prije nego li je zamahnula štapićem i učinila dio dvorca providnim.
“To je naša soba?” Zadivljujuće.
“Aha”, ponosno je odgovorila Amber, a zatim podignula pogled i nasmiješila joj se.
„Hej Amber, kakvi su to podočnjaci, ti studiraš nešto po noći?“
Po čudnoj kombinaciji iznenađenosti i zatečenosti u Amberinom pogledu, Lana je shvatila da je opasno blizu istini.
“Pohvalno, ali ne moraš se toliko brinuti oko ovogodišnjih ispita, Amber. Oni na sedmoj godini su mnogo kompliciraniji.” Okrenula je temu, gledajući kako Amber naočigled ponovo počinje disati.
“Samo želim učiniti svoju obitelj ponosnom”, Amber se nekako tužno nasmiješila.
Lana nije bila sigurna govori li ona o Siriusu, o ostatku svoje obitelji ili pak Gryffindorima.
“Ponosni smo mi na tebe i ovako.” Lyra je bez puno razmišljanja ponudila treće rješenje. Nekako najprihvatljivije u tom trenutku.
Nastao je trenutak duboke tišine kojeg su sve tri bile svjesne, ali ga nisu narušile.

Ali zato...

“Hej Johnsonice!” Prepoznala je glas. A i da nije, samo jedna osoba ju je tako zvala. Barem u krugu nekoliko stotina kilometara. Lana je duboko uzdahnula prije nego li se ustala i okrenula. “Nemoj mi reći da mi nećeš ispuniti Božićnu želju?” James se sveprisutno smiješio. “Koliko je prošlo od zadnjeg razaranja Društvene? Obećala si da ćemo to jednom nastaviti.”
“Potteru. Nemaš li ti kao neku djevojku sad koja ti ispunjava takve potrebe?” U sebi se pomolila da ju Anna neće krivo shvatiti.
“Da, Potteru”, začuo se blago promukli glas, imitacija njezinog tona. “Zar nemaš ti nekakvu svoju djevojku za gnjaviti?” Lana je jasno čula naglasak na ‘svoju’. Vjerovala je da su rijetki oni koji su to uspjeli prečuti. Srce joj je preskočilo negdje na tom naglasku. Okrenula se i susrela Siriusov pogled. Podignula je obrvu.

James im se frajerski nasmiješio. “Što mogu, Tihotap, kad je tv...” Lana je cimnula štapićem prije nego je uspio dovršiti. “...vatrenija po tom pitanju”, dovršio je James, otresajući snijeg iz kaputa, staloženo, kao da se ništa i nije dogodilo.
Na svoje - ugodno - iznenađenje, Lana je primjetila da se i Rhianna i Anna smiju.
Okrenula je Jamesu leđa, točno u trenutku kad je začula Annin glas kako viče: “James, nemoj!” Nije se osvrnula, već jednom je dokazala da se može obraniti od njegovog napadaja pa makar bio i s leđa. U trenutku kada su se sve ledene sige sa drveta ispred nje srušile, shvatila je ono što je Anna jedina shvatila prije ostalih. Nije ciljao nju.

Trebao joj je još kratki trenutak da dokuči razlog grča u Anninom glasu. Da, Amber i Lyra su se sklonile i prije vremena. Ali maleni zimski dvorac, izrađen s toliko uložene ljubavi i strpljenja, bio je urušen do posljednje kristalne kule.
James ga nije vidio. Nije ga vidio preko Laninih ramena, ali ni inače; zbog mjesta na kojem su sjedile, nije se moglo vidjeti što točno Amber i Lyra rade, osim što se igraju sa snijegom. Lana se zamrznula u pola pokreta, ne trepnuvši ni kad je Lyra skočila na noge, pokupila svoj štapić i protrčala pored nje. I ona i Amber zamrznuto su zurile u prizor razrušenog dvorca, prizor koji ih je potresao do kosti.

James nije mogao znati., trudila se smiriti samu sebe. Neznanje, taj neopravdavajući grijeh. Zato mu je prva reakcija na Lyrinu kletvu bila gotovo zakašnjela. Nasmijao se i s lakoćom odbio i drugu. Treća je prošla uz glasan prasak i Jamesovo shvaćanje da se Lyra ne šali.
Čak se i ostatak društva ostavio plana ratovanja i zagledao u njih. Anna je već bila na samo deset koraka. “Lyra, dosta je!”, molila ju je sestra, ali nije bilo efekta.
“Potteru. Ti. Stoko. Bezosjećajna.” Nastavila ga je gađati kletvama, takvom brzinom da je i on sam već počeo blago kasniti za njom. Lana još nije vidjela da se netko uspjeva tako brzo izmjenjivati inkantacije, gotovo terorizirajući njima.
“To sigurno nije naučila na nastavi”, promrmljala je Amber, sada stajući uz rame Lani, gotovo joj čitajući misli.
“Zaboga, koliku dramu netko napravi jer sam mu malo smočio kosu. Što je, Lyra, nisi to mogla predvidjeti iz zvijezda?”
Lyra je odjednom naglo stala, kao da ju je netko ošamario. Potražila je nesigurno Annin pogled. Ova im se već pridruživala, odmjerenim korakom.
“James, na tvoju sreću, ja znam što su tebi zvijezde predvidjele ako nastaviš u istom smjeru”, započela je Anna, sa sveprisutnim osmijehom. James je podigao obrvu, istovremeno spuštajući štapić kako mu je Anna ušla u radijus. “I, na tvoju sreću, reći ću ti što. Dužu apstinenciju.”
Svi prisutni su se nasmijali.
“Ali zato sad dobijem dvije sestre umjesto jedne?” James joj je odbrusio bez pardona.
“Ako baš izrazito želiš” Anna je smireno potvrdila sa blagim osmijehom. Odmakla se korak od njega, spustila blago glavu i uputila sestri usredotočen pogled.
“E, Potteru? Bolje ti je da bježiš”, začuo se Samyn nasmijan glas negdje iz pozadine, pogađajući što slijedi.
“O ne”, promrmljala je Amber Lani na uho kada se snijeg oko Anne i Lyre počeo pretvarati u pahuljice i podizati. Kao u nekakvoj usporenoj, izvrnutoj snimci.
Izuzev njih Amber i Samy, svi ostali su jednako zapanjeno zurili u blizanke. Krug oko njih i Jamesa počeo se jasnije ocrtavati zahvaljujući magli koja se podignula u zraku. Blizanke... Rođene u magijskoj obitelji. Naravno da imaju posebnu vezu. Lana je negdje u sebi naslućivala, premda nikad nije zastala da razmisli o tome. Osjetila se izloženom i sjetnom iz nekog razloga. Možda zbog snage povezanosti između njih dvije.
Instiktivno je pogledala Siriusa, da vidi njegovu reakciju. Nije ju gledao. Promatrao je scenu ispred njih, u ruci koja mu je ležerno padala niz tijelo, čvrsto držeći štapić. Nije znala da je sklonio pogled s nje samo koji trenutak ranije.
Propustila je kretnju blizanki u kojoj su oštro i iznenada podignule štapiće u zrak. Usporedno s tim, podigle su i Jamesa. On je raširio ruke u zraku, puštajući da mu nastali vjetar mrsi kosu. Lana je shvatila da namjerno dramatizira. Bio je previše siguran u Annu da bi se uistinu uplašio.
Previše je ključna riječ. Iako mu je Sirius ublažio pad, svejedno je s neugodne visine završio u grmlju prekrivenim snijegom. Rhianna je prasnula u smijeh, a nešto za njom i Lupin. Sirius je odmahnuo glavom, kratko se nasmijavši.
“A lijepo sam mu rekla da bježi”, začuo se Samyn, očito iskusni kometar. Amber se nasmijala na to, ali je svejedno, još uvijek blago zabrinuta, otišla provjeriti je li sve u redu.
Lana se odmaknula od mjesta zločina, mimoišavši se s Lyrom koja se vraćala pogledati ostatke svoga djela. U njenim očima nestalo je sjaja koji je bio tamo dok je Anna bila pored nje.
“Žao mi je”, promrmljala je u prolazu. Lyra ju je prečula.

“Žao mi je.”
Klečao je pored nje, jedne ruke oslonjene na koljeno. U njegovim svijetlim očima, ocrtavalo se razumijevanje koje Lyra zapravo nije mogla gledati. Još uvijek je bila ljuta.
“Potter je uprskao stvar, Remuse. Ne možeš i ovaj puta ti pospremati nered za njim.” Zamahnula je velom plave kose, no negdje u tom pokretu susrela je njegov pogled. Zatekla ju je iskrena tuga koju je našla u njemu. Ustala se, a Lupin je skočio na noge usporedno s njom.
“Samo sam htjela reći da je vrijeme da James nauči sam popravljati svoje pogreške” čula se kako izgovara, pokušavajući popraviti štetu, “jer nakon ove godine baš i nećeš više moći biti tu za njega.” I prije kraja rečenice znala je da je bi bolje bilo da ništa nije rekla.
“Za prijatelje ja sam uvijek tu”, promrmljao je Lunac blago, zabijajući ruke duboko u džepove kaputa.
Promatrao ju je još trenutak, dok se ona pravila da petlja oko vlastitog kaputa, a zatim se okrenuo i odmjerenim korakom otišao od nje, ne rekavši više ništa.
Glupačo, glupačo, glupačo!, počastila se Lyra u mislima, pokušavajući se držati te mantre kako bi spriječila misli da još jednom prelete preko situacije koja se upravo odvila. S pozitivne strane, očito je to bio najgori mogući način na koji se razgovor mogao odviti, jer da nije ona bi vjerojatno i taj pronašla...
“Hej”, prekinuo ju je melodiozni glas, zaustavljajući se točno iznad nje.
Podignula je pogled i vidjela Lanu kako ju vedro promatra, tek ovlaš se smješeći. Unatoč Jamesovim pokušajima, tamni kaput bio joj je besprijekorno čist od snijega, lepršavo padajući oko rubova visokih, smeđih čizama.
“I ti mi izgledaš kao da ti je dosta ovoga pa se pitam imaš li želju vratiti natrag...?”
“Natrag?”, pokušavala je pohvatati o čemu Lana priča, ali misli su joj još uvijek bile na Lupinu. Vidjela je da se u daljini pridružio Rhianni i Amber. Rhianna se smiješila, odgurnuvši ga blago na nešto što je rekao.
“Ovaj, da...” Zastala je Lana, premišljajući se bi li trebala slijediti Lyrin pogled koji je zvjerao negdje iza nje. “Idem nazad u kuću, hladno mi je pa tražim nekoga tko će ići sa mnom.”
Amber se lažno durila na Rhiannu pa se uvukla u Lupinov raskopčani kaput, obgrlivši ga oko struka. Samo nakratko, doduše. Okrenula mu se u zagrljaju, sada licem prema Rhianni i izbeljila. Lupin je još uvijek držao ruke opušteno prebačene preko njenih ramena, spojene u dlanovima. On je spustio bradu na njezinu zlaćanu kosu, pokroviteljski se nasmiješivši Rhianni koja je vrtila glavom, prevrnuvši očima. Bilo je očito da Lupin Amber drži mnogo mlađom od sebe. A bila je njezino godište... Lyra je uzdahnula.
Lana se okrenula za njenim pogledom, taman na vrijeme da vidi Siriusa kako im prilazi s leđa. Obuhvatio ju je oko struka, gurnuvši ruke u džepove njenog kaputa, gdje je i ona grijala svoje.
“Idem ja s tobom nazad”, zabljesnuo je Lyru osmijehom preko Laninog ramena. Već idući trenutak povezao je dvije stvari. “I s Lyrom, naravno, ako nam se odlučila pridružiti.”, pridodao je pogađajući prethodni tok razgovora koji nije mogao čuti. Pustio je Lanu, blago se odmaknuvši.
“Dobar pokušaj, Black”, Lyra je bila britka kao i uvijek, a Lana se nasmijala.
“Stvarno te pročitala, Siriuse”, zafrkavajući, Lana ga je pogledala. Tek ovlaš se okrenuvši prema njemu, još uvijek s rukama u džepovima.
Sirius joj je pogledom prelazio preko lica, promatrajući ju, sa pomno zatomljenim izvijenim osmijehom.
Lyra je trepnula. Stvarno su bili... intenzivni zajedno. Ali podsjetili su ju na još nešto. Iako se u ravnopravnosti držanja ne bi dalo reći, i Lana je bila mlađa od Siriusa. Kao i Anna od Jamesa, uostalom...
“Tebi nije hladno, Lyra?” Lana ju je pitala, još jednom ju nutkajući da se vrati s njima. “Meni je kosa skroz vlažna”, promrmljala je, prolazeći rukom kroz duge, isprepletene pramenove kose. “Uostalom, mogle bismo pomoći Elisabeth oko pripravljanja svečane večere”, nastavila je, zamišljeno gužvajući kosu. “Badnja je večer, zar ne?”, pridodala je, podignuvši pogled, kada ni Sirius ni Lyra nisu ništa rekli.
“Hmm, a da za takvo nešto pitaš Rhiannu? Znaš da je ona ionako sva uživljena u glumljenje mame svima.”, Lyra se iscerila, dok je Sirius naglo pogledao u stranu, izrazito se trudeći ne nasmijati.
“Čini mi se da Rhianna i Lupin idu negdje”, Lana je prešla preko komentara kao da ga i nije bilo.
“I Amber s njima”, dometnuo je Sirius. “Idu po čaj i još malo proći selom, a onda se svi vraćaju na postavljanje sanjkaške staze. To jest, ako ju James do tad već ne postavi.”
“Uuu! Mislim da ću se pridružiti Potteru u postavljanju staze. Definitivno mu dugujem neku slučajnu saobraćajku”, odjednom će Lyra sa novopronašlim entuzijazmom.
“Sigurna si da nećeš sa Amber i Lupinom?”, Lana ju je gledala ozbiljno, kao da vidi kroz to.
“Sigurna. Samo vi uživajte”, dobacila im je preko ramena, već odlazeći.
Slijedeći ju pogledom, susrela je Samyn koja joj je mahnula, namignuvši joj usput nasmijano. Lana je odmahnula glavom i okrenula se za Siriusom, koji je već krenuo u suprotnom smjeru.
“Ne bi sačekao?” promrmljala je kad ga je sustigla u dva duga koraka.
“Uopće.” Nasmiješio se u šal, gledajući negdje ispred sebe.

Hodali su u tišini neko vrijeme, sve dok više nisu mogli osjetiti znatiželjne poglede na leđima. Stupili su na usku, ali utabanu stazu, s čije jedne strane se izdizala šuma, nadvijajući svoja stabla nad njih, a s druge strane se, kroz niz nešto rijeđih stabala, pružao pogled na malo seoce zaokruženo u ljupkosti zimske idile. Nisu išli natrag istim putem kojim su se i spustili dolje. Išli su prema kući zaobilaznim putem, dijeleći granicu sa šumom koju je Lana tako dobro poznavala. Oboje su se, vrlo lažnom spontanošću, trudili držati rubova šume. Zaključila je da Sirius dobro pretpostavlja gdje bi ih sve šumski putovi mogli dovesti u slučaju da požele njima doći do kuće.
Iako je ona bila ta koja se oslanjala na svoje poznavanje puta, cijelo je vrijeme imala dojam da je Sirius onaj koji vodi. Sve dok se nije naglo okrenuo i zastao ispred nje. Zapletena u pređe vlastitih misli, gotovo se zabila u njega, ali ju je spretno uhvatio i privukao u poljubac. Trenutak prije toga, shvatila je da se smiješi. Obavio ju je njegov gotovo poznati, sada smirujući miris, dok je puštala da ju obuzme iznenadna toplina njegovog tijela. Bilo je neobično osjećati se istovremeno izloženo koliko i zaštićeno. Privinula se bliže njemu, ne vjerujući koliko blizu nekomu možeš stajati. Na kraju je on bio taj koji je odvojio svoje usne od njezinih. Prešao joj je pogledom preko smirenog lica, još uvijek se smiješeći nekakvoj privatnoj šali.
Shvatila je da je to slika koju želi sačuvati kao uspomenu. Njegova blago raskuštrana, crna kosa, poluotvorene usne i dah koji se ledi. I sive oči, koje su ju promatrale. Tako jasne i bistre sada, nasuprot bijele idile. On sam, visoka prilika u dugom kaputu, bjelina i netaknutost potpuno očuvanog snijega. Bijele grane koje se nadvijaju ponad njih, zakrivajući im pogled na nebo. I sunce koje polako zalazi bojeći seoce u jesenske boje kojih tamo, zapravo, nije bilo.
“Oprosti”, napokon je rekao, još uvijek ju držeći blizu sebi, “ali imao sam želju učiniti to cijelo jutro.”
“Ma naprosto savršeno opravdanje!”, konačno se nasmijala, izvijajući osmijeh. Blago se odmaknula od njega.
“Ne.” Poljubio ju je još jednom, nakratko. “Opravdanja dolaze za puno gore stvari.” Nasmiješio se zločesto, pustio ju i nastavio dalje.
“Za neke stvari nema opravdanja.” Začuo je njen glas iza sebe.
Izjavila je to skroz ozbiljno i time ga je prislila da stane i okrene se da bi uhvatio iskru zabavljanja u njenim očima.
“U tom slučaju jedva čekam da mi pokažeš koje su to”, odbrusio joj je uz osmijeh. “Ideš?”, zastao je ozbiljno. “Nemoj zaboraviti da još moramo pomoći Elisabeth sa večerom. Ili...”, zastao je glumeći kao da je tek sada spoznao nešto. “Ili si to samo prodala Lyri i zapravo jedino oko čega bismo uopće mogli pomoći Elisabeth jest nadgledanje kućnih vilenjaka kako rade?”
“Grozan si!”, počela se smijati. “Kao ti si bio puuno suptilniji sa onim ‘Draga Lyra, možeš s nama, izrazito si dobrodošla, ali radije nemoj.’ ?!”
“I onda sam ja grozan?”, dočekao ju je, a onda se glasno nasmijao, svojim ugodnim, promuklim smijehom.
Voljela je taj smijeh, iako ga - shvatila je - iz nekog razloga i nije čula naročito često.


~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

U prvi tren, nije shvaćao. Elisabeth ga je zamolila da odnese stvari ovdje. Zašto? Zašto ga je poslala baš... Možda je promašio prostoriju. Možda ga nije poslala da ovdje odnese kutiju sa prašnjavim, starim uspomenama, kako ju je ona nazvala. Ali opet, ovo izgleda točno kao jedna od takvih prostorija. Sa starim, prašnjavim uspomenama... Samo pri prvom pogledu sadržavala je više osobnih stvari, fotografija, portreta, nego cijeli ostatak kuće zajedno. Zapravo, tek sad mu je jasnije došlo svijesti da u cijeloj kući uistinu nema obiteljskih stvari. No ovdje ih je bilo. Da nisu bile tako isijavajuće nježne, snaga uspomena bila bi zastrašujuća zbog količine u kojoj je došla. Ali tu nije bilo ništa... Ništa što bi se trebalo držati pod ključem.

Naglo prekinuvši vlastiti tok misli, Sirius je duboko uzdahnuo. Zaključana prostorija... U svijesti mu se počelo povezivati nešto što mu je Rhianna rekla ranije tog dana. No ni on ni ona vjerojatno nisu ni sanjali da uistinu postoji ključ. I vrata. I prostorija prepuna prošlosti.

Samo... Soba u koju je ušao po Elisabethinom nahođenju nije baš izgledala kao memorijalni centar. Barem ne kao da joj je to bila prvotna namjera...

Na desnom zidu od ulaza ležao je jedan od onih velikih, starinskih kreveta kakvi su se mogli vidjeti po gotovo cijeloj kući. Četiri potporna stupa od tamnog drveta bila su stručno izrezbarena s ljupkošću i vještinom starog majstora. Sirius se prisjetio da je takve vidio i u Laninoj sobi kada ju je došao potražiti. Drvo je tamo bilo svjetlije boje. Cijeli krevet bio je prekriven teškim prekrivačem od tamnoplavog baršuna. Tkanina se pružala sve do uzglavlja i padala niz rubove kreveta nabirajući se na podu. Blagi tragovi prašine na njemu i sunce vani koje je zalazilo davali su tkanini srebrnkasti odsjaj.

Povodeći se za svjetlošću, Sirius je podigao pogled, zagledavši se kroz staklena vrata balkona. Mogao je vidjeti kako vani balkon ograđuje polukružni zid kule, kao i grane srebrne platane koje se pružaju i do tamo.
Na zidu suprotnom od kreveta, nalazio se kamin. Ognjište je bilo ograđeno niskom staklenom pregradom, povezanom zlatnim šipkama. Iznad kamina stajalo je... Stajao je portret. Prekriven istom neprovidnom tkaninom, nalik na tamno staklo, kao i onaj koji je pri dolasku Samy zapao za oko, par katova niže.
Sirius je spustio kutiju na stolicu pored kamina. Tek usputno je primjetio nedovršenu partiju šaha na malom stolu za kojeg je stolica i služila. Prišao je bliže rukom dotičući ono što si je predočio kao tkaninu. Na njegovo iznenađenje, mogao je osjetiti teksturu pod prstima, iako je sama površina bila glatka i zapeta. Pod njegovom rukom lagano je zalelujala, kao mirna površina jezera u noći, ometena samo krilima neke ptice koja je uzletjela, napivši se vode.

Prešao je preko rubova no onda je shvatio da ih zapravo nema. Na cijelom portretu nije postojalo mjesto gdje bi se vidio spoj tkanine i portreta, kamoli mjesto gdje bi se ona mogla skinuti. Bilo je očito da su začarani.

Nije ju čuo kad je došla, no najavila ju je promjena atmosfere u sobi i blaga škripa vrata koja su sad bila širom otvorena. Zapitao se koliko je dugo stajala pred njima.
Sirius je spustio ruke sa portreta i odmaknuo se korak od kamina. Tek sad je primjetio i one druge fotografije što su uokvirene stajale na njemu...

Pogledao ju je, iščekujući reakciju. Ali, ona je stajala tamo, lijepa i nijema, ukočenog svakog mišića u tijelu, dok se borila da probavi prizor ispred sebe. Usne su joj bile poluotvorene, kao da prebiru riječi koje nemaju snage izaći. Kada mu je srela pogled vidio je u njenim očima užas i trag nečeg mnogo više zastrašujućeg, silovitog i divljeg.

U trenutku kada mu se obratila, vidio je u njenim očima iskru. Bila je to iskra bjesomučne boli. Ali tinjala je i plamsala i svakog trena postajala sve veća.
I uhvatio se za tu iskru, odjednom shvaćajući da mu je Elisabeth i doslovce dala u ruke ključ koji otvara sva vrata.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Bila je na putu u svoju sobu, kada je primjetila odškrinuta vrata. Vrata koja nikako ne bi trebala biti odškrinuta... Vrata koja nikada ne bi trebala biti otvorena... I protiv njene volje, počelo joj se vrtjeti.

Odgurnula je vrata, a onda ju je, tiho kao predator koji vreba svoju žrtvu, preplavio užas.


Sirius je stajao na sredini sobe i promatrao fotografije na kaminu. Nije ni primjetio kad je ušla. Stajala je u nevjerici pokušavajući odbiti prizore ispred sebe koji su joj se svakim pokušajem sve više urezivali u sjećanje. Ili, točnije rečeno, vraćali ga.
„Van“, promrmljala je bez tona, ali u napetoj tišini koja je zavladala njen zahtjev se jasno čuo.
I prečuo.
„Lana...“, promrmljao je svojim ozbiljnim, smirujućim glasom. Prišao joj je korak bliže, posegnuvši za njom.
„Što radiš ovdje?“ Ošinula ga je glasom punim boli dok joj se, ionako krhko sljepljeno srce u grudima polako slamalo. Nije mogla vjerovati kako ju je izdao.
Nije više imala snage gledati u njegovom smjeru. Ali... Nije mogla pogledati ni drugdje po sobi. Sve je bilo zjapeća crna rupa koja prijeti svojim ništavilom.
„Ti ga vidiš, zar ne?“ Sirius ju je iznenada pitao sasvim drugačijim tonom. Negdje na rubu oduševljene nevjerice i zabavljenosti. Pogledala ga je.
„Ti vidiš portrete po kući. Zato odbijaš gledati u njega. Zato izbjegavaš dnevnu sobu. I zato si izbjegavala gledati Elisabeth dok je razgovarala sa Samy! Pa, naravno...“, osmijehnuo se sam sebi. „Oni nisu tu da bi tebe zapriječili da vidiš prošlost. Već su tu da bi nas spriječili da postavimo pitanja.“

Iznenada im je oboma bilo kristalno jasno koliko ih je Elisabeth sve izmanipulirala i da su poput figura na šahovskoj ploči točno tu gdje su trebali biti. Gdje ih je ona postavila.
„Ali ne i da bi tebe zaštitili od istoga...“, Sirius je nastavio, shvaćajući koliko je dvosjekli bio taj mač.
I Lana je shvatila isto. I osjetila kako se u njoj nadiže bijes. Oboje. Oboje su je iznevjerili u trenutcima kada ih je najviše trebala. Kada ih je konačno tražila!

„I? Tko je osoba na slikama?“, najednom će Sirius zaintrigirano, otprilike kao da razgovara o najavi za sutrašnje vrijeme. Bez ikakvog oklijevanja.
„Odlazi Siriuse. Odlazi iz ove sobe...“
„Čija je to soba?“ nastavio je on kao da ne primjećuje kako ona polako puca po šavovima.
„Nemaš što tražiti ovdje!“
„Hajde barem jednom ne budi kukavica i suoči...“
„Siriuse, gubi se van!“
Odjednom su oboje naglo ušutjeli. Činilo se da mu je po prvi puta apsolutno privukla pozornost. Okrenuo se prema njoj cijelim tijelom, gledajući ju ravno u oči.

„Natjeraj me.“
„Kako... Kako se usuđuješ? Glas joj je polako, ali sigurno sve više podrhtavao od bijesa.
„Ja se barem usuđujem“, nastavio je nehajno, prilazeći joj. „Hajde. Usudi se, barem jednom u životu...“ Prošao joj je iza leđa, natjeravši ju da se okrene.
„Mrtvi su mrtvi... Ilana.“ Promrsio joj je na uho. Nije mogla vjerovati da se ovo upravo događa. „Ridanje nad njihovim grobom ih neće vratiti...“
Zatvorila je oči. Odbijala je prihvatiti ovo kao stvarnost. Čula je otkucaje svoga srca kako nabija u ušima. Nije znala što bi mu rekla. Ona koja je uvijek imala toliko spremnih domišljatih odgovora, sada nije znala što bi rekla. Nije znala kako bi ga povrijedila i kako bi mu uzvratila da ga zapeče jednako tako kao što je on iznevjerio nju.
Vjerovala mu je. Vjerovala je i Elisabeth. A sada... Sada, dok je gotovo osjećala kako joj nož u leđima krvari, vjerovala je da počinje napipavati onu granicu između ljubavi i mržnje.
„Mrtav je. I vjerojatno jedino preostalo od njega su kosti... Ne možeš ga vratiti...“, Sirius je nastavljao svoju torturu.
Poželjela je vrištati. Dirao je u nešto što je bilo sveto i to je bilo nedopustivo.
Željela je da prestane, ali još više od toga, u tom trenutku, željela ga je povrijediti. Shvaćajući koliko je jaka ta emocija, otvorila je oči ispunjene silovitom mržnjom.
U tom trenutku Sirius je zašutio, shvaćajući da se nešto promijenilo. Jedan dug trenutak gledala ga je u oči, skoro nalazeći nešto što nikada ne bi u tom trenutku pomislila naći tamo, a zatim – dok je on još izvlačio štapić – podignula ruku i izbacila ga iz sobe.
Vrata su se sa treskom zatvorila, još prije nego je uspjela vidjeti kako je udario o suprotni zid. Stojeći tako, izvila je usnu u podrugljiv osmijeh. Štapići ne vrijede u ovoj igri. Ništa ne vrijedi u takvoj igri s njom, ne ovdje, ne u njezinom domu, ne ikada.

Ali zatim, shvaćajući što je upravo učinila i istovremeno se prisjećajući gdje ju je ta igra zadnji put dovela, prestravljeno se osvrnula oko sebe.
Kao privučena nekom nepoznatom silom, instinktivno je nježno prešla prstima preko najbližih joj fotografija. Prekrivao ih je tek tanak sloj prašine koji joj je ostao na prstima kada je prešla preko njih. To joj je govorilo dvije stvari; da je Elisabeth i dalje posjećivala ovu prostoriju i da to nije učinila već neko vrijeme.
Nasmješena lica, isijavajuća ljubav na njima, likovi iz prošlosti ispunili su tamu koja se vrlo brzo stvarala oko nje. Podignula je pogled prema portretu koji Sirius nije mogao vidjeti. U isti tren znala je da to nije trebala napraviti...
Kliznula je niz podnožje kreveta, odjednom izrazito svjesna čvrsto zatvorenih vrata iza sebe, dok je bubnjanje krvi u ušima postajalo previše jako, a zraka nekako bilo sve manje. Bila je dovedena na rub igre, bez mogućnosti izlaska. Šah mat.

A tada, kao rijeka nošena bujicom, preplavila su je sjećanja...

- 21:26 -

Komentari (32) - >Isprintaj - #