utorak, 01.01.2008.

Staro Društvo

Nježni se povjetarac igrao sjenkama po stranicama knjige koju je držala na koljenima.
Odsutno, okrenula je još jednu stranicu, još jedan korak u svijetu u kojem se sada nalazila.
Rhiannin pogled je zastao trenutak na zadnjim riječima knjige, a zatim je nježno, gotovo sa žaljenjem zaklopila tamne korice. Okruživao ju je mali šumarak vitkih breza čije su krošnje propuštale blijede zrake jutarnjeg sunca. Sjedila je na tlu, leđima naslonjenim na jedno od svijetlih stabala, pogleda izgubljenog u daljini.
U stvarnost ju je vratio tihi zvuk koraka koji kao da su joj se približavali. Uspravila se i osvrnula oko sebe.
S osmjehom je prepoznala crnokosu djevojku koju je zadnjih dana često viđala s Amber. Djevojka je na trenutak ustuknula kad ju je primijetila, očito ne očekujući da će ovdje nekog sresti.
“Ipak nisam jedina koja voli tiha i skrovita mjesta...” Rhianna ju je pozdravila.
Djevojka se suzdržano osmjehnula, a zatim joj je pogled znatiželjno odluta na knjigu u Rhianninim rukama.
“Pomrčina, odlična knjiga.” Rhianna je odgovorila na neizrečeno pitanje okrenuvši korice knjige prema njoj.
“Znam.” Odgovorila je, još uvijek gledajući u knjigu. “Pročitala sam sve prethodne.” Podigla je pogled.
“Onda si pogodila pravi trenutak.” Rhianna se nasmijala. “Upravo sam ju pročitala do kraja. Izvoli.” Pružila joj je knjigu.
Djevojka ju je pogledala u oči. Tek je sad Rhianna primijetila neuobičajeno zelenu boju njezinih očiju. Na trenutak je u njima mogla vidjeti potpuno nepoznatu dubinu, prije nego ju je prekrila toplina osmjeha.
“Hvala.” Kratko je odgovorila i posegnula za knjigom. Prstima je nježno prošla po stranicama, a zatim nasumce otvorila knjigu. Pogled joj je zastao negdje pri dnu stranice, a bistre joj je oči prekrila sjena. Rhianna ju je promatrala u tišini. Nije mogla točno odrediti kako, ali osjećala je da se iza tog zelenog pogleda skriva previše toga za samo jednu dušu.
“Možeš mi ju vratiti po Amber.” Rhianna je odlučila prekinuti tihi trenutak.
Djevojka je upitno podigla pogled. “Amber?”
“Da, ona mi je.. pa gotovo obitelj.” Rhianna se nasmiješila. “Ona i njezin stariji brat Sirius. Sirius i ja smo si poput brata i sestre od prve godine ovdje na Hogwartsu. On i Amber i žive kod nas od smrti njihovih roditelja.” Ovdje se zaustavila. To je bila njihova priča koju će oni ispričati. Nije shvaćala zašto je sve to govorila djevojci kojoj ni ime nije znala.
“Inače, onako usput, ja sam Rhianna.” Rhianna se nasmijala.
“Lana, drago mi je... I hvala na knjizi.” Sad se i Lana smijala. “Nisam ni znala da Amber ima brata... Kad bolje razmislim, osim osobe koju sam upoznala, ne znam puno o njoj.”
„Sirius i Amber su si jako bliski“ rekla je Rhianna više za sebe. Nije znala zašto opet potiče tu temu, zašto ima potrebu saznati što se krije u dubinama djevojčinog pogleda.
„Jesi imala nekog tako bliskog, koji je u toj mjeri dio tvog života da ne možeš zamisliti kako bi on izgledao bez njega?
Lana se prenula iz misli i pogledala Rhiannu gotovo bolnim pogledom.
„Ne, ne bih znala.“ Prošaptala je gotovo bezglasno.
Lagano je nagnula glavu, tako da joj je duga kosa slobodno skliznula sa ramena, i zagledala se u daljinu.
Rhianna je pratila Lanin pogled prema grupici ljudi na jezeru. Nasmijala se krajičkom usana, a zatim se ustala.
“Dođi!” Pozvala je Lanu kratko a zatim mirnim korakom krenula prema njima.

“Gotova si s knjigom pa smo sad i mi zanimljivi?” Izazivao je James dok im se približavala.
“Tko 'mi'? Oni jesu...” Pogledom je obuhvatila Siriusa i Lunca koji su počeli smijati, dok joj je James samo uputio jedan jako-smiješno pogled.
Sirius joj je prišao još uvijek uz smijeh gledajući Jamesa i opušteno joj naslonio ruku oko vrata.
“Bok Rhin.”
“Bok Black.”
“Falila si nam.” Nasmijao se Lunac. “Samo ga ti možeš ostaviti bez riječi.” Glavom je pokazao prema Jamesu, koji je zakolutao očima.

Pogledom je pratila Rhiannu nekoliko trenutaka prije no što je krenula za njom. Rhianna je hodala prema tri dečka. Lana je zastala kada je shvatila da jednog prepoznaje. Onog koji joj se urezao u pamćenje tijekom njihovog kratkog susreta. Tihotap, sjetila se. Blagi smiješak joj je preletio usnama. Gledala je kako mu se usne izvijaju u osmijeh kad je primijetio Rhiannu, a zatim joj je prišao i potpuno opušteno stavio ruku oko vrata. “Bok Rhin.” Pozdravio ju je. “Bok Black“ odgovorila mu je.
“Black...?” Lana je nečujno ponovila za sebe. Nesvjesno se namrštila promatrajući prizor.
„Lana?“ Rhianna joj je prekinula tok misli. Tek su je sad ostali primijetili i tek je sad Lana shvatila da je zastala na mjestu zalutavši svojim mislima. Do svijesti joj je doprlo da ostali zure u nju čekajući. Spremila je misli na sigurno duboko iza, sada prazne, površine svojih očiju i krenula prema Rhianni. Prepoznao ju je, shvatila je, i nasmiješio se istim onim razigranim osmjehom kojim ju je dočekao kad su se upoznali. Spustio je ruku kojom je zagrlio Rhiannu. Samo sekundu prebrzo da bi bilo posve spontano.
„Lana ovo je James...“ Rhianna je pokazala na dečka kuštrave crne kose i smeđih očiju. Lana se prisilila da usmjeri pažnju na njega. Prepoznala ga je kao Gryffindora kojem je 'Tihotap' priskočio u pomoć u svađi na hodniku. Ljutnja koju je tako očito glumio posve mu je nestala s lica kad se toplo nasmiješio Lani u kratak „Bok.“
„... nemoj ga shvaćati ozbiljno i odlično ćete se slagati.“ Uputila ju je Rhianna s tračkom smijeha u glasu. Glumljena ljutnja ponovno se vratila na Jamesovo lice.
„Cura će pomislit da sam skroz neozbiljan.“ Naglasio je očitu šalu na svoj račun.
„Da, to zbilja ne bi bilo pravedno...“ Nacerio mu se treći iz društva, a zatim pogledao Lanu „Ja sam, Lupin.“ Nasmiješio se. „...ali slobodno me zovi Lunac.“ Pružio joj je ruku.
„Lana.“ Lana mu je uzvratila osmjeh i prihvatila ruku.
„Njega slobodno povremeno možeš shvatiti ozbiljno.“ Tek dva-tri koraka od sebe začula je poznati glas. Okrenula je pogled k njemu.
„Sirius.“ Smiješak mu je zalebdio na usnama dok su mu oči zaigrano istraživale Lanino lice čekajući reakciju. Lana ga je promatrala u tišini nekoliko trenutaka. Obje su mu ruke bile u džepovima. Sirius... Amberin brat, Rhiannin najbolji prijatelj... Nasmiješila se, više sebi nego njemu.
„Lana.“ Uzvratila mu je na jednak način, pomalo prkosno. Iznenadila se kojom je lakoćom prihvatila njegovu igru.
Pogled joj je privukao James, koji je, gledajući ih, krenuo zaustiti nešto kad ga je Rhianna prekinula s kratkim „Šuti!“ Popraćenim prijetećim pogledom.
Lana je pokušala zamisliti kakav su prizor predstavljali Sirius i ona u posljednjih nekoliko trenutaka ali se na vrijeme zaustavila u tom pokušaju.
„Čovjek ovdje više ne može ni reći svoje mišljenje.“ Progunđao je James u stilu, dok se moglo vidjeti da razmišlja kako joj uzvratiti. Učinilo se da je odustao dok je sjedao na travu, ali onda se u sekundi okrenuo i dohvatio Rhiannu za zglob. Prije nego li je shvatila što se događa, povukao ju je prema jezeru, sada joj sputavajući cijelo tijelo tako da mu nije mogla pobjeći. Činilo se da će ju pustiti da padne u vodu, ali onda se začuo Rhiannin uspuhan, ali jasan glas.
„Sačuvaj to za Annu, James.“
Lupin je tiho zazviždao, a Sirius se zacerekao.
„Dobro ti je spustila, Parožak“ dobacio mu je.
„Mda.“ Promrmljao je James, kojem je raspoloženje naglo splasnulo, povlačeći Rhiannu na čvrsto tlo.
„Ako mi o istoj Anni, ne bi ti to baš preporučila.“ Progovorila je Lana prisjećajući se Annine reakcije kad god bi netko spomenuo Jamesa Pottera.
„Anna je ponekad previše uskogrudna da bi sagledala širu sliku.“ Odgovorila je Rhianna, namrštivši se.
Iznenađena tom notom u njenom glasu, Lana se zapitala što je to Anna napravila da Rhianna nije pretjerano oduševljena.
„Ajmo na večeru.“ Začuo se vedri Lupinov glas, koji je očito pokušavao vratiti dobru atmosferu.
„Ajmo! Rhin kladim se da ću još uvijek pojesti više od tebe, premda si od iznenadnog straha sigurno ogladnjela.“ James je izgledao kao da mu se vratilo dobro raspoloženje. Ali samo na prvi pogled.
„Jedini strah koji bi me mogao spopasti je da ćeš pojesti i mene usput.“ Odbrusila je ona, dok joj se osmijeh vraćao na lice. Očito nije bila tip koji se u stanju dugo mrštiti.
Lupin, James i Rhianna su polako krenuli prema dvorcu. Lana je zaostala u svojim mislima, prateći ih pogledom. Odjednom je osjetila blago guranje iza sebe. Zaboravila je da je Sirius još uvijek tu.
„Misliš prenoćiti ovdje?“ zadržao je ozbiljan izraz lica dok je gledao u nju, a zatim se glasno nasmijao njenom zaprepaštenom izrazu. Smijeh mu je neodoljivo podsjećao na lavež.
„Ideš?“ strpljivo ju je promatrao, a onda joj ponudio ruku još uvijek je ne vadeći iz džepa. ...ako nije nešto krivo protumačila. Trenutak ga je proučavala, tek toliko da ne ispadne da mu je prebrzo rekla „ne“.
Ne veži se ni za kog, prvo i osnovno pravilo preživljavanja ostatka života.
Pola sekunde kasnije, spazila je Amber koja se strčala prema njima iz dvorca. Krenula je zaskočiti Lanu, kad ju je Sirius zaustavio povlačeći je u zagrljaj.
„Kuda?“ u očima mu se ocrtavala neka neobična vrsta ljubavi.
Lana je shvatila što je Rhianna mislila s onim „Sirius i Amber su si jako bliski.“ Skrenula je pogled ne mogavši ih gledati.
„Pusti me, Sirius, Lanu trebam.“ Odvratila je ona, s osmijehom, pokušavajući se izvući iz njegova stiska. „Samo se nadam da joj nisi dosađivao.“ Peckala ga je.
„Prepuštam te da ju to sama pitaš.“ Pustio ju je i kratko namignuo Lani. „Nemoj me iznevjeriti.“ Krenuo je prema dvorcu, za ostatkom društva.
„Ideš u knjižnicu sa mnom i Samy, radimo zadaću iz Povijesti magije, a znam da svoju još nisi napisala.“ Izgovorila je Amber u jednom dahu.
„Aha, nema problema.“
„Okej, Samy nas već čeka.“ Nasmiješila se Amber.
„Nije večerala.“ Dobacio je Sirius preko ramena s udaljenosti od par metara. Nije mislila da je čuo o čemu pričaju a još manje da ga se tiče je li ona večerala ili ne.
Amber ju je gledala, čekajući da donese odluku.
„Nisam gladna.“ Lana je promrmljala i slegnula ramenima.


Knjižnicom je prevladavala tišina povremeno isprekidana smijuljenjem djevojaka i prijekornim uzdasima knjižničarke kad god bi pogledala u njihovom smjeru. Tri djevojke su zauzele stol u kutu knjižnice, koji je sada bio zatrpan brojnim pergamentima i bilješkama. Samantha se blago ljuljala na stolici proučavajući tešku knjižurinu ispred sebe na kojoj se velikim, pompoznim slovima kočio naziv Povijest magije. Povremeno bi zapisala koju bilješku, tako nerado kao da joj je svaka zasebna riječ mrska. Amber bi ju s vremena na vrijeme pogledala dok je brzim potezima ispunjavala pergament ispred sebe. Samy je očito prekipilo, pa je s bučnim treskom zaklopila knjigu dok je knjižničarka poskočila ljutito ju pogledavši.
„Daj Samy otjerat ćeš ženu u grob“ prokomentirala je Amber
„Misliš?“ Samantha se tako iskreno oduševljeno osmijehnula da joj Amber nije mogla uzvratiti. „Idem vratiti knjigu“ praktički je odskakutala.
Amberin pogled je skrenuo na Lanino lice. Blago se smješkala ne dižući pogled s papira. Nakon par trenutaka, Lana je prestala pisati i nagnula se naslon stolice te pogledom još jednom preletjela sve što je dotad napisala.
„Očito su svi gotovi osim mene.“ uzdahnula je Amber prekidajući tišinu.
Lana je pomalo iznenađeno podigla pogled i ispružila ruku „Daj da vidim.“
Amber ju je promatrala dok su joj oči velikom brzinom letjele po pergamentu. Htjela je reći nešto, pitati.. - Dok Samy još nema. Iskoristiti taj trenutak za bezbroj pitanja koje je htjela postaviti, ali nekako nije nalazila prave riječi. Ostala je promatrati Lanine izraze lica dok je čitala njenu zadaću. Rijetko bi stala prepravljajući neku riječ, uvijenim, nakošenim rukopisom. Očito nije bila tip koji se voli petljati u tuđe stvari. Pogled joj je pao na Lanin komad pergamenta, ispisan istim tim kompliciranim rukopisom. Uglavnom se sastojao od osobnih opaski i mišljenja, što joj je bilo pomalo neobično jer nije primjetila da ona s nekim osobitim žarom prati predavanja Povijesti magije, za koju su upravo radile zadaću. Trgnuo ju je Lanin iznenadni smijeh. Zazvučao je neobično u tišini knjižnice. Ili je to možda bilo jer ju nije imala prilike čuti da se smije ovako otvoreno. Pogledala ju je upitnim pogledom.
„Odakle ti ovo da je Dumbledore u bitci protiv Grindelwalda imao štapić sa zmajskom jezgrom?“
„Ovaj... Pa mislim da sam to pročitala u knjizi.“ Brzo je prelistala knjigu ispred sebe do stranice s tim podatkom i gurnila ju prema Lani.
Ona ju je brzo pogledala i nekako podrugljivo se osmjehnula.
„Nije točno.“ izjavila je nakon par trenutaka.
Amber je zbunjeno trepnula.
„Dumbledorov štapić sadrži jezgru feniksova pera, a ne zmajskoga. Zmajevi mu čak ni osobno nisu pretjerano dragi.“ izjavila je sa pouzdanjem kao da se radi o njenom štapiću.
„Kako znaš?“ Amber ju je pomalo zapanjeno pogledala što je Lanu zbunilo. Na trenutak ju je samo pogledala, a zatim slegnula ramenima.
„Pitala sam ga jednom prilikom.“
Amber se zapitala koja je to bila prilika, ali prije nego što je stigla išta reći vratila se Samy sa širokim osmijehom na licu koji je govorio da umire od želje da im nešto prepriča.
„Da čujem.“ rekla je Lana prije nego je Samy stigla progovoriti. Amber ju je zapanjeno pogledala s mješavinom čuđenja i tračkom... ljubomore? Obično je ona bila ta koja je poznavala Samy do te mjere da bi joj po izrazu lica zaključila što slijedi.
Samantha je također na sekundu zastala, zbunjena pitanjem, ali to ju nije spriječilo da im već slijedeći trenutak prepriča o najnovijoj traumi koju je priuštila sirotoj ženi.
Uz zafrkanciju i smijeh stigle su do društvene prostorije. Samy je u žaru imitiranja profesorice iz Proricanja budućnosti, rukom prošla kroz kosu to jest... pokušala. Ruka joj je zapela u kovrčavoj kosi, na što su Amber i Lana prasnule u glasan smijeh.
„Ovako se to radi“ dobacila joj je Amber i elegantno provukla ruku kroz kosu zasuvši Samy velom plave kose, a u slijedećem trenutku nestala iza portreta te ostavila Samy da se pjeni pred njim.
„Alter ipse amicus.“* zapjevušila je Lana povlačeći se kroz portret u društvenu prostoriju. Samanthi nije preostalo ništa nego da krene za njom.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Negdje kroz prozor začuo se lepet krila nepoznate ptice. Mjesečeva svjetlost je tek neznatnim trakom dopirala u sobu otkrivajući ravnomjerno disanje usnulih djevojaka. Svih osim jedne.
Lana je sjedila glave naslonjene na skupljena koljena, tako mirno. Oči su joj svjetlucale u mraku što je ujedno bio jedini znak da ne spava. Pogled joj je odlutao do Amberine plave kose, razasute po jastuku i spokojnog lica. Gotovo da je bila ljubomorna na nju. Ona, kao ni posljednjih noći provedenih u Hogwartsu, nije mogla zaspati. Već je navikla promatrati izlaske sunca iznad zidina dvorca. Odjednom se sjetila nečega. Rečenice koja je čučala u pozadini njene svijesti, spremna da je zaskoči prvom prilikom. Rečenice kojoj je znala početak, a žudila je da čuje kraj. Pronašla je knjigu u tami. Konačno mjesec joj je bio saveznik. Rastvorila ju je, dugim prstima užurbano listajući stranice. Pretražujući nizove riječi, tom brzinom, da se oni još nisu uspjevali složiti u smisaone rečenice, a ona bi već prelazila na druge. Konačno ju je našla, zadržavši dah.
'Voljela ga je i željela je da zauvijek ostane uz nju, bez obzira na cijenu, ali gruba stvarnost ga je otimala iz njenog zagrljaja. Morala je poći u susret još jednome ništavom danu, prepunom sivila, kao i svaki koji bi provela bez njega.'
Uzdahnula je i zaklopila knjigu, vraćajući se u ležeći položaj. Nadala se da će opet, kao nekad, sanjati snove ne isprekidane bolnom stvarnošću... Sve je bilo tako strano, tako hladno. Lice su joj grijale samo vruće suze na jastuku, ali ni njihova toplina nije dugo trajala.


*Alter ipse amicus – riječ je o latinskoj izreci koja u prijevodu na hrvatski jezik znači „Prijatelj je drugi ti“.

- 23:43 -

Komentari (33) - >Isprintaj - #