nedjelja, 20.03.2011.

14. Tiha noć

Bila je zima, baš kao i sada. Kasno zimsko poslijepodne na vrhu dviju najviših litica u kraju. Sunce, u toku padanja prema zapadu, ocrtavalo je planine. Snijeg je blistao zasljepljujućom snagom, reflektirajući svjetlost.
No u tom trenutku, ona ništa od toga nije vidjela. Pred njenim očima kovitlalo se tisuću pahulja, zatvarajući ju u mećavu kroz koju pogled nije prodirao.
Zatvorio ju je u vlastiti štit. Zadnja stvar na svijetu koju je očekivala da će napraviti. Kao i uvijek. U jednom trenutku držala je prepreku između njih dvoje, a u drugom se našla zarobljena u njoj. Zarobljenik vlastite zaštite. Svašta.
'Dojmljivo', odala mu je priznanje.
'Baš i ne.' Čuo se pomalo samozadovoljan odgovor.
Zakolutala je očima i istovremeno se nasmiješila. Povukla je svoj štit i njegove čarolije je nestalo. Doskočivši natrag u snijeg, pahuljice su samo popadale pored nje. Otresla ih je s rukava i podignula pogled.
Stajao je na drugoj litici, koju je razdjeljivao dubok ponor. Tamni, teški ogrtač štitio ga je od hladnoće. Ruke su mu opušteno padale niz bokove, a tamna kosa sjala je na suncu, tu i tamo ponesena vjetrom. Čak i s te daljine mogla je vidjeti zabavljeni osmijeh na tamnocrvenim usnama. 'Dopusti da ti pokažem bolji način.'
Rukom je dohvatila malo snijega, a zatim puhnula u nj, razbijajući ga na sitne kristale. Isprva se nije dogodilo ništa, ali zatim su se oko dječaka na drugoj strani stvorile visoke sige, opkoljavajući ga.
Vješto ih se oslobodio, ali nedovoljno brzo da izbjegne njima prikriven nalet oštrog vjetra. Vidjela ga je kako leđima udara o stijenu iza sebe i mogla je osjetiti hladnoću i težinu snijega koji se, pokrenut muklim udarcem o stijenu, urušio na njega. No, samo na kratko, koliko joj je njegovo iznenađenje dopustilo jer već trenutak nakon toga nije više mogla doprijeti do njega.
'Daniell?' Zazvala ga je, smijuljeći se. 'Ma daj ne glumi, znam da ti nije ništa.'
Nije joj odgovorio. Barem ne istog trena i ne onako kako bi očekivala. Snijeg koji ga je okruživao, raspršio se u eksploziji, a on sam je ostao čvrsto stajati na zemlji. I, prije nego se snašla, prožeo ju je snažan val hladnoće, omotao se oko nje i privijajući se uz nju sve ju je više gušio.

Zatekao ju je na kratko time. Bilo je previše gnjeva u tom udarcu, osjećala je to. Kao da joj želi namjerno nauditi. Ali, odbacila je ideju još prije nego li se oblikovala do kraja. Poznavala ga je bolje od toga. Usredotočivši se na trenutak, otresla je sa sebe val magije. Shvatila je što on radi. Točnije, znala je što on pokušava napraviti.
'Loše ti ide to, znaš? Previše ti vjerujem da bi uspio zaigrati na tu kartu.' Znala je da ju je čuo iako joj je uskratio odgovor vlastitih misli.
Pokušavao ju je zaplašiti, pokušavao ju je natjerati da se brani. Da se brani na toj razini da bi morala iskoristiti sve svoje moći, čak i one koje još nije imala u rasponu kojim je ovladavala. Pokušavao je njihovu borbu podići na novu razinu, natjerati ju da se razvije u svoj pun doseg, ali ona to nije htjela. Bojala se. Jednostavno poput toga. I stariji od nje pokleknuli su pod tim teretom, a ona, koliko god prirodno talentirana, jednostavno je bila odviše mlada. Životu usprkos, bili su još samo djeca, oboje.
‘Lažeš samoj sebi, Ilana.’ Njegov glas odjeknuo joj je u mislima. ‘Ovo je prirodni proces odrastanja koji ti odbijaš. Prestani glumiti kukavicu i suoči se s vlastitom sudbinom.’
'Kao što je ona učinila?' Pustila je da pitanje odzvanja između njih.
'Tvoja sudbina je život, njena nije bila. Ne misliš li da bi bilo dosta skrivanja iza majčine smrti?'
'Bila je daleko moćnija, starija i iskusnija, a opet ju je savladala vlastita magija!' Uzvratila je gotovo ljutito, baš kao što je on i znao da hoće.
Ah, toliko naivnosti je bilo tada, u tim njenim nježnim godinama. Vidjela je to sada, mogla je osjetiti to kroz sjećanja. Nije mu se znala oduprijeti, zapravo nikada. Još jednom je poželjela da je on i danas tu, da može vidjeti kolikoj ju je to snazi naučilo.
Ne, nije se mogla odreći oplakivanja majčine smrti, ne na današnji dan. To joj je još uvijek bila bolna tema.
'Po čemu znaš da bi sa mnom bilo drugačije? Daj mi jedan smisleni argument, ništa više ne tražim.'
'Ti nisi ona.' Stigao je odgovor. 'Uostalom, ne vjeruješ li mi?' Čula je ironični podsmijeh skriven u tom pitanju.
'Dosta bi bilo. Previše smo puta...'
'Prožvakali ovaj razgovor.' Prekinuo ju je. 'Slažem se.'
Igrao je na njen stari strah. Nije voljela ovu igru koliko i on. Strašila ju je pomisao da bi jednog dana, s jednakom lakoćom kojom se kontroliraju, mogli izgubiti kontrolu nad sobom. Tek tako, u djeliću sekunde. Jer bila je to strastvena igra, igra sa živom vatrom. Plesali su po tankoj granici, poput dvoje akrobata na žici s koje se lako moglo pasti i gdje ih je jedan krivi korak dijelio od pada u dubok, beskonačan ponor iz kojeg nema povratka. No igra je imala svoju ljepotu. Ljupkost i postojanost dva bića u posvemašnjem košmaru u kojem granice svjetova gube oblik i sve postaje moguće, gdje su ulozi visoki, a pogreške nedopustive. Jer ta granica po kojoj su plesali, bila je to granica između života i smrti. Vrelina koja kola venama izazvana protjecanjem magije kroz njih, oslanjanje na vlastitu intuiciju, na samoga sebe u svojoj iskonskoj srži, osjećaj bliskosti samom svemogućem Stvoritelju, povjerenje i neraskidiva povezanost sa partnerom. Ta spona između dviju duša koja ih spaja u jedno i biva jedino što ih drži da se ne izgube u svijetu oko sebe, oluji osjećaja i vlastitoj moći. Veza za koju se umire i s kojom se rađa; nikada do kraja objašnjiva nekomu izvan nje.
Ista veza kojom su bili vezani njeni roditelji. Tu igru koju su njih dvoje gotovo od rođenja vježbali – bilo je to predodređeno za njih. Bilo je to nasljedstvo.
A kada je izgubila roditelje upravo zbog pucanja te spone, čar svega u što se usmjeravala još od najranijih dana, ljubav prema tome i želja za tim... Počelo je blijedjeti. Više nije vidjela granicu između života i smrti, vidjela je samo ponor koji se prostire ispod nje.
Upravo od tog ponora ju je on pokušavao izvući. I koliko god mu jedan dio nje bio zahvalan, drugi dio se nije mogao oduprijeti sjeni tamne slutnje koja se nadvila nad nju.
Taj tamni dio oduvijek je bio prisutan. Tiha, ali jasna prijetnja koju su oduvijek uspješno odgurivali u stranu. Ali sada, zbog svega ne tako davno proživljenog, prijetnja se u njenim očima činila sve većom i strašnijom. Taj strah da će u jednom trenutku izgubiti sebe u tome. Da će izgubiti onu ljudskost koja sve skupa čini moralnim i da će probuditi u sebi ono nešto zvjersko, iskonsko što će prevladati. Želja za nadmetanjem, želja za pobjedom, želja za osvetom. Strahovala je da će im se dogoditi ono što se toliko puta moglo vidjeti u bitkama, u ratovima; kako do tada normalni ljudi, ljudi koji su voljeli i bili voljeni, postaju čudovišta, zvijeri koje se ne mogu obuzdati. Bića kojima želja za krvlju pomuti razum i sve što su do tada poznavali i bili izgubi značenje.
I znala je da on sada pokušava igrati na tu kartu. Da si je dopustila razmišljati o tome, možda bi ju čak i uvjerio u to. U ideju da se zanio do te mjere da se ne može obuzdati, da sam neće prestati. Da će se ona morati obraniti ako se misli izboriti za vlastiti život.
Ali čak ni kada je prekinuo sve veze između njih, podignuo zidove oko sebe preko kojih ga nije mogla dosegnuti, šaljući napadaje hladne poput terora, jedne za drugim, čak ni tada njena ljubav prema njemu nije uspjela pobuditi sumnju.
'Neće ti uspjeti, Danielle. Nećeš me natjerati da se branim. Želiš me povrijediti? Izvoli. Slabija sam od tebe, priznajem ti toliko, jer napredovao si tamo gdje sam ja posustala. Možeš me povrijediti ako želiš, znamo to oboje. No znamo i da moje tijelo možeš izmučiti, ne znači mi ništa, ali do mene ne možeš prodrijeti. Pa ako te to zabavlja, izvoli. Ja dižem ruke od ovoga.'
Odaslala mu je poruku mislima, a zatim se i sama povukla u sebe, istovremeno spuštajući sve štitove koji su njegove napadaje držali na odstojanju ili ih barem ublažavali.
No kada je po treći put njeno tijelo udarilo o stijenu iza sebe, a krv šiknula iz pregrižene usnice, suze su joj potekle iz očiju.
Boljelo je, ali njegova šutnja i hladni zid oko njega boljeli su mnogo više. Brinuli su. Nije joj odgovorio, ali kao reakcija na njene riječi iz njegovih napadaja sada je izbijala hladnoća. Osjećala je njegovu frustriranost njome, kao i njegovu bol, onu koju je već neko vrijeme zatomljivao, dok je ona otvoreno tugovala.
Kao gotovo fizički odgovor na to, počela je osjećati paniku kako raste duboko u njoj. I protiv svoje volje, strah joj je počeo obuzimati tijelo i misli. Ne zato što ju je uspio zavarati, već zato što se samo u djeliću sekunde sjetila dokle seže njegova tvrdoglavost i upornost. I u tom djeliću sekunde postalo joj je jasno da on neće prestati.
Uvijek će ju pokušavati natjerati da posegne dublje u sebe, za svom moći koja je u njoj ležala. Onoj koja ju je čekala u naslijeđu od samog trenutka rođenja. Sve njihove borbe su u zadnje vrijeme počinjale i završavale time. Počivale na tome. Bila je glupa što to nije prije uvidjela. U tom trenutku je shvatila da ju neće pustiti, ne sada, kada je toliko blizu cilju. U tom trenutku shvatila je da se boji za svoj život i da će se uistinu morati boriti za njega.
No znala je ona i bolje. Oboje su znali da iza te želje za dokazivanjem svoje poante leži nešto puno dublje. Želja da joj vrati vjeru u sebe, da ju natjera da živi jednakim intenzitetom kao što je prije živjela. Imao je pravo – skrivala se iza majčine smrti. Ali ne bez razloga. Smatrao je taj razlog nedovoljnim. Vjerojatno bi i ona kada bi se uspjela odvojiti od subjektivnosti vlastitih osjećaja. Jedan dio nje cijenio je to što pokušava učiniti za nju, dok se i sam bori s osjećajima. Na neki način, on se žrtvovao za nju. I voljela ga je zbog toga, između mnogo drugih razloga.
Pokušala se držati za to u tim trenucima kada se i sama počela gubiti u mješavini boli, panike i straha te ljubavi. Ljubavi prema osobi koja bi joj, da sve drugo nestane, i dalje bila dostatna.
Ali nije bilo dovoljno. U njenoj glavi oglasio se alarm, a u tijelu pobudio iskonski nagon za preživljavanjem. Osjećala je kako se, protiv svih njenih želja i svog razuma koji je sačuvala, u njenom tijelu nakuplja moć čiji je prekidač bio bijes.
Vrelina je prožela svaki dio njena tijela, skupljajući se u grudima. Magija toliko drevna i moćna sada je kolala njenim venama, ispunjavajući ju i izdižući izvan sebe i granica ljudskosti.
‘Prestani!’ Zavrištala je nalazeći glas pomoću ono malo vlastitog ja koje je uspjela iščupati iz sebe.
No nije ju čuo. Nije ju mogao čuti. Zidovi kojima se ogradio bili su odviše neprobojni da bi njen vapaj uspio doprijeti do njega.
Već idući trenutak sve brane su popustile; neprobojna tama prožela je njen svemir, promijenivši na čas boju neba. Magija je potekla preko njenih nesvjesno podignutih dlanova, izbijajući poput energije koja pronosi zrakom sve štitove, brane i prepreke ispred sebe, uz glasnu eksploziju koju ona nije mogla čuti, neminovno pogađajući odredište.
Bio je to kratak trenutak. Već u slijedećem, magije je nestalo, a ona se našla na koljenima, u dubokom snijegu, oslonjena na dlanove. Već u slijedećem trenutku ostala je sama.
U tom trenutku znala je. Nije morala vidjeti njegovo tijelo kako leti kroz zrak i pada u izvijenom luku, nitko joj nije morao ništa reći... Znala je da je gotovo. Čula je po paranju vlastitoga srca.
Znala je i da su to trenutci koje nikad neće zaboraviti, čak ni poslije, kada se mnogo toga gubilo u magli nejasna sjećanja. Prizor njene svježe krvi koja je lagano kapala sa lica na bijelom, još neokaljanom snijegu, prodorna svježina zraka i sunce koje lagano zapada za planine dok se približavala njegovom tijelu ni sama ne znajući nakon koliko vremena... Bilo je to nešto što će zauvijek ostati s njom. Držati ju budnom u besanim noćima, buditi ju u snovima, završavati one lijepe i počinjati one mučne.
Zrake sunca koje obasjavaju pravilne konture njegova blijedog lice, usne crvene od hladnoće kao kontrast tamnoj kosi... Izgledao je kao da spava. Spokojnim, mirnim, dubokim snom iz kojeg više nikada neće biti probuđen.
Klečala je pored njega u snijegu, ne poimajući protok vremena, mirna gotovo kao i on sam. Zurila je u njega praznim pogledom, zatvorena u limb vlastitih misli i osjećaja. Nije plakala, štoviše, nije činila ništa.
Zatim je čula zvukove u svojoj blizini. Postajali su sve glasniji i bliži. Dolazili su. Ponovno. Ne ponovno, ne sada, kada je napokon s njim. Ne smiju joj to učiniti. Ovaj puta može sve ispraviti! Osjetila je da ju odvlače. Osjetila je ruke oko sebe i prenula se iz stanja otupjelosti, počevši se otimati. Željela im je nauditi. Željela je da prestanu. Poput divlje zvijeri, bila je izgubljena u njihovoj snazi i bojala ih se. Željela je da to vrištanje u njenoj blizini prestane, smetalo ju je. Ali umjesto toga postajalo je sve glasnije i sve bliže, do trenutka kada nije shvatila da dolazi iz njenih usta. Čula je glasove kako dozivaju njeno ime, a zatim, prije nego se sve zacrnilo, osjetila je Siriusove ruke kako ju odižu od poda.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Sunčani se dio dana polako bližio kraju i, iako je krajolik pokriven obasjanim snijegom bio kao stvoren za Badnjak, kuća je bila tako dobrodošlo topla da se Rhianna bez dvoumljenja oslobodila svog teškog kaputa, vješajući ga pored ulaznih vrata. Iz nekog se razloga nije mogla uživjeti u zimske igre koje su uzele maha nedaleko od kuće. Možda jer joj je, kako je popodne odmicalo, postajalo hladno, a možda i zato što je, odrastajući sama, imala vlastite, kreativnije načine zabavljanja tokom zime. Barem dok Sirius nije naletio. Nasmiješila se, zaokupljena sjećanjima na trenutke kad su on i ona vodili rat u dvorištu kuće... Pa kada im se Amber pridružila kasnije, u dvorcu. Rhianna je još pamtila koliko je sretna bila, taj njen prvi Božić u Hogwartsu, prvi Božić s bratom koji su mogli provesti kako god su htjeli, stvarajući neke nove tradicije... Ostali su gotovo sami u dvorcu i Sirius je dao sve od sebe da ih provede mjestima na kojima se inače same nikada ne bi našle. Rhianna sama, uopće kasnije nije bila sigurna je li neke od tih zakrivenih hodnika, putova i prostorija ikada i vidjela. Iz nekog razloga sjećala se tog Božića jasnije nego ijednog drugog. James i Lupin su otišli kući, ostavljajući njih troje same, da uživaju u novonastaloj obitelji koju su našli. Sjećala se i Amber tada. Uplašene, nepovjerljive, krhke djevojčice, koja ju je svakodnevno iznenađivala svojom pronicljivošću. Nije puno govorila, ali plave oči su samo sijevale na sve strane, pokušavajući popratiti i shvatiti taj njoj novi svijet, suprotan od svega što je do tad smatrala ispravnim. Taj iskreni, opušteni osmijeh na njenom licu... Vjerojatno je zato Rhianna tako pamtila baš taj Božić. Igrali su skrivača po dvorcu! , sjetila se iznenada. I to u sve, samo ne prikladno vrijeme. Budući da su i profesori uglavnom bili na praznicima i da gotovo nikoga nije bilo u Dvorcu, imali su ga samo za sebe. Vjerovala je da je to bio trenutak kada je Amber po prvi puta uspjela doživjeti Hogwarts kao svoj dom.
Na neki način, sjećanje na to ju je rastužilo. Zbog spleta raznih okolnosti, ljudi koje tada nisu imali u svome životu, ti trenutci se više nikada neće ponoviti. A uvijek bi ju rastužilo kada bi tako nešto shvatila.
Zapitala se je li trebala otići ranije, dok su svi ostali još uvijek vodili 'snježni rat'. Ali... I Sirius je otišao ranije. A Amber se dobrano zabavljala pobjeđujući Remusa u zajedničkom nadmetanju premda nikome nije bilo skroz jasno kako je tako intuitivno pretpostavljala njegove napadaje i reagirala prije nego bi se dogodili. Rhianna je znala da bi se mogla zamisliti nad tim, ali trenutno joj se baš i nije dalo. Vratila se ovamo da bi dovršila svoje poklone za Božić - njen način kreativnog provođenja praznika. I podsjećanje na to ugušilo joj je onu blagu grižnju savjesti koja se javljala.
Krenuvši hodnikom ugledala je Elisabeth. Stajala je na dovratku dnevnog boravka, okrenuta prema stepenicama, ruku položenih u suprotne rukave pelerine. Rhianna se toplo osmjehnula i krenula zaustiti pozdrav kad je uhvatila njen dalek pogled i nedokučiv izraz lica.
Prije no što je i s čim mogla skrenuti Elisabeth pozornost na sebe, sa gornjeg se kata kućom prolomio vrisak. Zvuk ispunjen očajem dopro joj je do kostiju i pokrenuo navalu panike. Prva je, instinktivna misao posegnula za Amber, no svijest o tome da ju je ostavila vani u igri s ostalima, kao i nešto što je ugledala u očima Lanine bake kad je slučajno susrela njen pogled, veoma su ju brzo razuvjerili. Sa kata se začuo mukli udarac, a odmah zatim još jedan, ovaj zasigurno u vrata koja su ubrzo i popustila. Još uvijek ubrzano dišući, pogledom je odgovore potražila na Elisabethinom licu, no nije ih tamo našla. Nekoliko trenutaka neprirodne tišine kasnije, Elisabeth joj je uputila kratak pogled, a zatim se povukla u boravak.

Rhianna je pogledom popratila uspon stepeništa. Najednom joj se ideja da se uspne njime do svoje sobe po stvari koje su joj trebale za dovršavanje poklona činila dalekom i gotovo nedostižnom. Uzdahnuvši, krenula je prema stepenicama i sjela na najnižu od njih. Prekrižila je ruke na koljenima i zagledala se u visoki strop hodnika.
Sva se toplina i sigurnost doma izgubila među zidovima kuće. Pokušavala je dozvati u sjećanje osjećaje koji su ju prožimali dok je kročila knjižnicom, no nije si ih više mogla dočarati. Potreba da se makne iz tog stranog mjesta rasla je u njoj sa svakim trenutkom tišine. No, svejedno je i dalje sjedila na istom mjestu, nadajući se da će, evo svakog trena, koraci stepeništem razbiti tišinu. Trudila se ne graditi pretpostavke na klimavim temeljima, ali nije bilo mnogo toga čime si je mogla zabaviti lutajuće misli.
Trebala je dovršiti još jedan privjesak, nije joj ostalo mnogo posla, pa je računala da to može učiniti prije spavanja. Sad joj se stvarno nije uspinjalo do sobe. Najednom je bila zahvalna što je, iako to inače uvijek radi na kraju, zapakirala većinu gotovih poklona. Nadala se da će se Lani svidjeti njen. Za Amber je bila sigurna da će ju uspjeti oduševiti, sa njom je to bilo tako jednostavno. Amber se uvijek veselila svakom i najmanjem znaku pažnje. To je za Rhiannu bio pravi Amberin dar, sposobnost nalaženja nečeg lijepog i vrijednog veselja u svemu oko sebe. Nije sumnjala da joj je ta sposobnost donekle i spasila životnog puta koji su joj roditelji namijenili.
Bila je prilično sigurno da Samantha ne očekuje poklon, kao ni blizanke, bilo joj je utoliko slađe izraditi im ga. Podsjetila sa da Samyn još mora zapakirati.
Što ju je dovelo do tri poklona koje je zadnje izradila. Pozdravni pokloni, sjećanja na školske dane i prijatelje. Nije u njihovoj izradi uživala onoliko koliko je očekivala da hoće. Valjda nije mogla odijeliti same privjeske od njihova nenamjerna značenja. Odugovlačila je s njima i više no što si je mogla priuštiti; Remusov je još uvijek morala dovršiti.
U Hogsmeadu je našla savršene crne baršunaste vrećice sa zlatno-grimiznim grbom Gryffindora. Zatvarale su se tankom crnom uzicom. Prodavač joj je ljubazno (iako nepotrebno) objasnio da su namijenjene za čuvanje novčića ili sitnih dragocjenosti. Rhianna im je i sama namijenila svoju svrhu istog trena kad ih je ugledala. Kupila ih je četiri; nije naročito sumnjala da će naći nekoliko sitnih uspomena koje će čuvati u svojoj.

Trgnuo ju je zvuk koraka na katu iznad nje. Pričekala je da se Sirius spusti a zatim mu uputila dug pogled. Odjednom je mogla osjetiti sve one godine poznanstva kako leže između njih. Zastao je na dnu stepenica, kad je već prošao kraj nje. Prije svega, izgledao je umorno, ali mogla je u pozadini svega iščitati zabrinutost i ljutnju. Uzdahnuo je tiho i tek ju tad pogledao. Neko vrijeme kao da se dvoumio, a zatim ju je pokretom glave upitno pozvao sa sobom. Kimnula je kratko i ustala.
Kad je krenuo prema boravku, neke su joj stvari počele sjedati na mjesto. Nije znala kako on zna da je Elisabeth tamo, ali bila je sigurna da je krenuo u potragu za odgovorima i da ovoga puta neće čekati da oni pronađu njega.
Zastao je na vratima, naslonivši se ramenom na dovratak. Nije mu morala vidjeti lice da bi znala kako mu je pogled prodoran i hladan. Posjedovao je određenu količinu bijesa izazvanog protektivnošću. Znala je taj stav i nije ga naročito voljela.
Zastala je iza njega, nadajući se da će ući prvi, ali je ipak morala sama to učiniti. Bilo joj je pomalo nelagodno i trudila se izbjeći Elisabethin pogled. Čak i kad je shvatila da im je ona okrenuta leđima i da joj je naizgled pažnju zaokupio pogled kroz prozor, Rhianna je čak i onda osjećala laganu nervozu. Koliko god je i sama željela odgovore, Siriusov gotovo nepristojni upad u prostoriju, nije baš bio nešto što bi sama odabrala učiniti. Nesvjesno se trudila napraviti fizički razmak između njih dvoje. Osjećala je veliko poštovanje prema Elisabeth, a činilo joj se da ga je Sirius upravo negdje putem izgubio. Njegov stav, ruke prekrižene na grudima, bio je upadljivo suspregnut od svake pristojnosti.
Izbjegavajući pogledati u njenom smjeru, Rhiannin je pogled lutao prostorijom. Krajičkom je oka uhvatila pokret iznad kamina te se povela za tim. Podignula je pogled i uzdahnula, u isti mah zapanjena i prestrašena prizorom ispred sebe. Još jedan dio slagalice koji je nedostajao. Obiteljski portret. Portret obitelji u čijoj je kući boravila, tek sada susrevši se sa njenim stvarnim stanovnicima.
Pretpostavljala je. Nije se moglo reći da nije. Još od prvog trenutka kada su ušli u kuću, kada je prvi put vidjela naizgled tamno staklo iznad kamina... Shvatila je što bi to trebalo biti još i prije nego je Samy postavila pitanje. Jer ona je razmišljala o tome. Negdje dok su se ono jutro drmusali u kočiji, negdje između sna i stvarnosti, palo joj je na pamet da bi ta kuća u koju pristižu trebala nositi mnogo prošlosti.
A sad je ta prošlost bila pred njom, otvorena, jasno izložena i britka u svojoj realnosti.
Nalazili su se u prostoriji. Istoj ovoj u kojoj su oni sada, shvatila je. Trenutak je bio ovjekovječen u kasno predvečerje, razaznala je po svjetlosti koja je dolazila sa desne strane slike, dok je lijeva bila u polutami, dodajući još jednu dimenziju.

Prvo što je zamijetila bila je žena; bila je u samom cvatu mladosti, no nešto u silovitosti njene pojave činilo ju je ženom. Iako je divan na kojemu je sjedila bivao blago po strani, lagana crvena tkanina haljine koja joj je ocrtavala svaku liniju tijela kako je sjedila, dovodila je njenu figuru u sam centar pozornosti. Raspuštena crna kosa u valovima joj je uokvirivala struk, a izražajne plave oči blistale kao da odražavaju plamen zimske vatre. Rhianna se pokušala sjetiti gdje li je već vidjela tu neobičnu nijansu plave boje, ali u tom trenutku nije joj pošlo za rukom.
Jedna ruka počivala joj je na samom rubu naslona, u dugim prstima držeći čašu tamnocrvenog vina, čija je jedna strana tek ovlaš bila dotaknuta svjetlošću sunca. Unatoč lepršavoj i pompoznoj haljini, čije su linije bile krajnje jednostavne, od nakita je nosila samo dug, tanak lančić, fine izrade i medaljon na njemu koji joj je počivao na grudima. Rhianna se sjetila da ga je već prije zamijetila kod Elisabeth, a sada je vjerovala i da nije Elisabeth ta koja bi ga trebala nositi. Bila je sitna, krhke figure, i da nije crpila ogromnu snagu negdje iznutra, djelovala bi gotovo lomljivo. Bosa stopala držala je na mekom sagu, svijetle boje, koji gotovo nije dijelio razliku između njene porculanske puti. Rhianna nije bila sigurna je li to samo dojam slike, no bila je sigurna da nikada prije nije vidjela nekoga istovremeno toliko strastvenog, divlje slobodnog i tako vezanog istovremeno. Djelovala je kao da bi se svaki tren mogla ustati i otići zauvijek, a opet, blagi poluosmijeh na svijetlim usnama koji je pratio njen usmjeren pogled, govorio je da ne ide nikamo.
Bila je mlada. Unatoč tome što je dvoje djece na portretu očito bilo njeno, Rhianna se nije dala zavarati snažnome dojmu. Djevojka je mogla biti samo par godina starija od nje same. A istovremeno... Njihovi životi djelovali su stoljećima daleko.

Iza nje stajao je muškarac, pomalo zakriven u sjeni prostorije. Zagasito plava kosa u blagim mu je valovima ležerno uokvirivala lice. Imao je glatke, pravilne crte lica zbog kojih je Rhianni djelovao mladim. Na blago, kao od planinskog sunca, preplanulom licu učinilo joj se da vidi pjegice. Objema rukama je bio naslonjen nad divanom na kojem je žena sjedila. Tanke, skladno oblikovane usne, bile su mu razvučene u osmijeh. Jedna zraka sunca pala mu je preko lica čineći kosu zlatnom, a Rhianni omogućujući da primijeti jednu pojedinost: njegove oči. Iza polusklopljenih vjeđa blistale su dobro joj poznate smaragdne oči.
Muškarac na portretu Rhianni je djelovao kao jedna od onih osoba koje blistavim osmijehom i sveprisutnom karizmom imaju sposobnost obasjati prostoriju kada stupe u nju. Posjedovao je određenu sigurnost i pouzdanost koje su joj se na prvi pogled svidjele. Bilo je to konačno nešto poznato i shvatljivo, i to nešto ga je učinilo jedinom osobom te obitelji koja se Rhianni svidjela bez puno razmišljanja. Kad joj je susreo pogled, Rhianna se gotovo nasmiješila, a potom umalo zakolutala očima. Bio je to samo portret. Shvatila je da ju i žena sad zabavljeno promatra.

Slijedeći njegov pogled, usudila se pogledati u smjeru koji je do tada, dijelom svjesno, dijelom nesvjesno, izbjegavala. Pomalo je zazirala od onoga što bi mogla vidjeti. Ali, crnokosa djevojčica na portretu ju nije doživjela, odbijajući pogledati u njenom smjeru. Zbog te gotovo nenamjerne drskosti, Rhianna se nasmiješila; neke se stvari očito nikada ne mijenjaju. Međutim, neke su se, izgleda, neminovno promijenile.
Sjedila je na prozorskom oknu, obuhvativši rukama jedno koljeno. Gledala je negdje van, u daljinu, a blagi povjetarac što je dolazio izvana, mrsio joj je kosu. U gotovo identičnoj pozi, preko puta nje, sjedio je dječak koji ju je promatrao. To je bio prvi puta da ga je Rhianna vidjela, ali mogla je sasvim jasno naslutiti tko je on. Osoba u kojoj počinje i završava cijela jedna, tako očito tužna priča. Sjedio je leđima okrenut prema njoj, i ona nažalost nije mogla vidjeti njegovo lice. Istini za volju, bilo joj je pomalo krivo zbog toga - željela je znati tko je on bio...
Lana se iznenada trgnula iz misli i pogledala ga upitno, gotovo kao da ju je zazvao po imenu. Blago se namrštila, proučavajući ga, a zatim i prevrnula očima. Trenutak kasnije oboje su se istovremeno nasmijali. Bilo je toliko iskrenosti u tom smijehu, kakvu Rhianna nikada zapravo još nije doživjela od nje. Vidjevši pogled u njenim očima, sad više nije nimalo sumnjala da je on razlog zbog kojeg je ona tako dugo odbijala Siriusa. Bila je to upadljivo bolna i očita činjenica: njih su dvoje bili dovoljni jedno drugom za cijeli ostatak svijeta.
Rhianna se okrenula prema Elisabeth u nadi da će od nje saznati sve ono što sama nije mogla vidjeti.

"No, sjednite. Vjerujem da želite čuti priču." Elisabethin je prigušen glas prekinuo tišinu.
Rhianna je pogledala Siriusa potvrđujući si da je to ono što želi. Pogledi su im se sreli, a zatim se usredotočili na Elisabeth koja je stajala licem okrenuta prema prozoru, jedan pogled nesigurno iščekujući, drugi gotovo izazivajući.
“Predugo je bio prekriven.” Započela je Elisabeth okrećući se prema portretu, tako da su sada vidjeli tek siluetu njena profila, ocrtanu svjetlošću vatre iz kamina. Rhianna je iskoristila priliku i gotovo nesvjesno sjela na rub naslonjača najbližeg vatri, okrenuvši leđa Siriusu. Još uvijek nije mogla skinuti pogled sa portreta, svjesna da će upravo biti provedena kroz prošlost njegovih stanovnika. “Punih sedam godina.”
Rhianna i Sirius su se istovremeno blago namrštili, svako u svom svijetu.
Elisabeth je uzdahnula, jednom rukom se čvrsto primila za naslonjač, a zatim zagledala u vatru.
“Uvijek su bili u svom svijetu, Daniell i Ilana. Još od prvog trenutka kada sam ih zatekla zajedno. Moglo se to osjetiti u zraku, znate, ta neraskidiva povezanost. Trebali su zajedno krenuti u Hogwarts iduće jeseni. Već su odavno odlučili da će biti u Gryffindorima... Utjecaj oca i djeda zajedno, pretpostavljam.” Tu se sjetno nasmiješila i kratko odmahnula glavom. “Vidite, moj sin je bio ponosni Gryffindor. Bio je duelist i prvak svoga doma, a nešto kasnije i Hogwartsa. Volio je taj svijet, uložio je cijelo svoje školovanje u njega, videći to kao jedinu moguću budućnost. S druge strane, tu je bila ona; Evelyn Dumbledore, diskretna Slytherinka koja se oko ničega zapravo nije pretjerano trudila, a bila je bolja od njega u svakom pogledu. I, dakako, kći samog Albusa Dumbledora. Nije ga mogla više privlačiti, koliko god ju nije podnosio.” Rhianna se osmjehnula. Iz nekog razloga ta joj je priča bila skoro pa vrlo poznata. Namjestila se udobnije; kako se Elisabethin ugodan glas odbijao o zidove tako se ona osjećala sve smirenije. Ta čekala ju je priča o sudbini dvoje mladih ljudi, ništa više... Nije imala razloga biti tako usplahirena.
“Bila je Slythernika, da”, nastavila je Elisabeth, odgovarajući na nepostavljeno pitanje. “Vlastitom namjerom, dakako, kao i sve što je radila... Vidite, možda nije bila ono što vi danas smatrate tipičnim Slytherinom, ali je bila istovremeno izuzetno prepredena i pronicljiva i često bi radila stvari zbog nepostojećeg inata, tek da bi vidjela reakcije drugih. Mislim da je ispod tog svega ležala jasna poruka da je ona sama svoj gospodar. Imala je izuzetnu kontrolu i odmjerenost u svemu što je činila. Evelyn je bila najslobodniji duh kojeg sam ikad poznavala. Tako je, u inat ocu i svima koji su očekivali još jednog ponosnog Gryffindora, uspjela nagovoriti Razredbeni klobuk da ju smjesti u Slytherine.” Rhianna se prisjetila strahovanja koje su svojevremeno proživjeli bojeći se za Amberino razvrstavanje i zaustila da iskaže nevjericu vezanu uz mogućnost ikakvih pregovora s Razredbenim klobukom, ali Elisabeth ju je pretekla.
“Ne pitajte me kako joj je to pošlo za rukom, ali priznala je to nakon svega par godina provedenih u Hogwartsu. Bez imalo grižnje savjesti, dakako... Ali bila je... zarazna. Iako mu je svojevremeno ukrala titulu prvaka, mislim da ju je Alexander obožavao upravo od tog trenutka. Kasnije su zajedno predstavljali Hogwarts na...”
“Čekajte”, Sirius je progovorio po prvi put i Rhianna se blago lecnula jer je, uživjevši se u priču, gotovo zaboravila da je i on tamo. Još uvijek je stajao u istoj pozi, no ipak vidno manje ratoborno raspoložen. “Evelyn Dumbledore i Alexander Johnson?”
Kao odgovor na njegovo pitanje, Elisabeth se samo nasmiješila.
Sad je i Rhianna shvatila da su joj imena nekako neobično poznata.
“Dvoje neporaženih duelista..?” Potvrđujući da je u pravu, vratio je distancirani ton, a Rhianna se suzdržala da mu ne uputi prijekorni pogled, jer ju je i samu zanimao nastavak priče.
“Eh, tu smo dakle. Taj termin ‘neporaženih’ zapravo je vrlo upitan. Jer na kraju, oboje su bili poraženi, zar ne?”, nekako se tužno nasmiješila.
“Od strane koga?”, izletjela je Rhianna s naivnošću kakve se ni Amber ne bi posramila, tek sa zakašnjenjem shvaćajući značenje tužnog osmijeha na kraju rečenice.
“To je ta tragična krivnja u priči; jedno od drugoga, nažalost.”
Rhianna iskreno nije znala što bi rekla na to. Izbjegla je Siriusov pogled pa su sve troje na kraju ušutjeli.

“Rekla bih da ćemo uskoro dobiti društvo pa me ispričajte na kratko kako bih im pripremila nešto, zasigurno su iscrpljeni”, Elisabeth se ispričala ne skidajući pogled s vatre, a zatim se povukla u kuhinju.
U prvi trenutak, Rhianna je pomislila da će im se Lana pridružiti, i ta ju je pomisao iskreno prestravila, ali do kraja rečenice zaključila je da Elisabeth samo želi malo privatnosti. Nemalo se iznenadila kada je za nekoliko trenutaka uistinu začula glasove iz predvorja.
Pogledala je Siriusa koji se, pogleda prikovana za vatru, okretno svalio u jedan od naslonjača preko puta nje.

“Društvo, atmosfera vam je neprocjenjiva”, začuo se Jamesov glas na vratima, samo trenutak prije nego što se smjestio pored Rhianne, ispruživši se preko naslonjača. Odmah za njim došao je Lupin, sjedajući na Rhiannin naslon.
“Nešto novog, Tihotap?”, upitno je proučavao Siriusa.
Sirius ga je samo pogledao, ne pomičući se još uvijek i upravo negdje kad se Lupinu počela oblikovati misao u glavi, začuli su iza sebe visok, zabrinut glas.
“Siriuse, gdje je Lana?”, Amberine oči brzo su i pronicljivo obuhvaćale situaciju.
Sirius je uzdahnuo i, ne pogledavši ju, rekao: “Odmara se.”
“Aha, to su i meni jednom bili rekli za kanarinca, kad je zapravo otišao u Vječna Lovišta” Lyra im se pridružila. Rhianna ju je ošinula pogledom, ali nije ju uspjela ušutkati dovoljno dugo dok i sama ne uhvati odbljesak atmosfere.
“Siriuse?”, Amber ga je ponovno prozvala s rastućom panikom u glasu, šibajući ga pogledom netremice.
“Gle, Amber”, Lupin je počeo već pomalo umorno, uhvatio ju za ruku i privukao sebi uz bok. Rhianni je to bio jasan znak da Amber nije tek sad počela inzistirati na ovome. “Prekinuli smo ranije sve skupa i došli zbog tvog predosjećaja da će se nešto loše dogoditi. Ovdje smo i mislim da smo sad u redu i na sigurnom, zar ne?” Rhianni nije trebalo dugo da shvati da Lupin zapravo njoj objašnjava situaciju.
“Niste zbog mene prekinuli sve skupa...”, promrmljala je Amber u isti mah ozlovoljeno i snuždeno.
“Naravno da nismo”, priskočila je Lyra, “prekinuli smo jer Potter više nije mogao izdržati snježni rat protiv mene i Anne.” Zavjerenički se iscerila Jamesu, na što je on kao preokrenuo očima.
“Amber, imala si nekakav predosjećaj?”, upitala ju je Rhianna.
“Ne, nego mi je bilo dosadno”, odbrusila je Amber razdražljivo. “Zašto se odmara?”, postavila je pitanje Siriusu, uvjerljivo smirenija.
“Zato što joj je pozlilo.”
Amber je bila na nogama i prije nego li je sjela.
“Smiri se Amber...”, Sirius je umorno uzdahnuo. “Sada više ništa ne možeš učiniti.”
“Zapravo, mislim da nas sve zanima što se dogodilo i zašto su vrata na gornjem katu svedena na šaku prašine, a Lanina soba nedokučivo zaključana?”, Anna je ušetala u prostoriju, zajedno sa Samy u pratnji.
Sirius je zaustio da nešto kaže, ali Rhianna ga je prestigla: “Zapravo, Siriuse, i ja bih voljela čuti taj dio priče...”

Amber se iskrala iz prostorije prije nego li je itko uspio išta reći.

Kada se Elisabeth vratila, levitirajući pladanj sa kiflicama i čajem ispred sebe te najavljujući kasniju večeru, društvo je bilo porazmještano po naslonjačima u krajnje zamišljenom stanju. I sama je, šutke, utonula u onaj jedan, pored kamina, prstima čvrsto, kao da ih proteže, obuhvaćajući naslone. Izvori svijetla su bili prigušeni: tek vatra iz kamina i rasplesanim božićnim vilama ukrašen bor. Svi su bili umorni, ali daleko od snenosti. Tiha, polumračna atmosfera sva je osjetila učinila podražljivijima, a napetost iščekivanja se osjećala u zraku. Samy je, još otkako je čula Siriusovu priču, imala osjećaj da joj ledeni žmarci izjedaju nutrinu. Nije se mogla smiriti i imala je osjećaj da joj se ruke lagano tresu. Bilo je to pomalo apsurdno, ali uvijek je bila osjetljiva na ljude oko sebe, tako da je nemir koji je osjećala s lakoćom pripisala njima.
Nadajući se da će se na taj način smiriti, ustala se kako bi dohvatila šalicu čaja istovremeno primijetivši portret iznad kamina. Već slijedeći trenutak, vruća joj je šalica kliznula između prstiju, glasno se lomeći pri sudaru s podom, ali nitko se zapravo nije pretjerano trgnuo. Bezglasno je uzdahnula; već se neko vrijeme pitala postoji li nešto takvo. Promrmljala je “Reparo.” i nešto u stilu "Oprostite... Bila je vruća." Znala je da joj je blago rumenilo oblilo obraze: svi su jako dobro znali da je to bila prozirna laž, ali nitko nije pridao pozornost tome.
“Da...”, začula Elisabethin glas otrgnut od sjećanja i sada nekako pomiren sa stvarnošću. “Moja obitelj.”
Rhiannin je pogled ostao na Samy, jasno je na njenu licu mogla vidjeti tugu punu razumijevanja. Iza nje, Sirius je svoje stvarne osjećaje, kao i obično, rezervirao samo za sebe, trenutno izrazito koncentrirano proučavajući portret. Možda previše koncentrirano da bi bilo lažno... No prije nego li je Rhianna uspjela točno slijediti njegov pogled, Elisabeth je progovorila pa je svoju pozornost usmjerila prema njoj.
“Bilo je vrijeme praznika i Albus je bio ovdje sa nama iako je te godine rijetko navraćao. Ali te ih zime nisu zanimale priče o Dvorcu. Kad god im je to vrijeme dopuštalo, a ponekad i kad nije, svaki su slobodni trenutak provodili vani...”

“Ono što se Lana sama ne sjeća, a Albus je uspio shvatiti po... njenim sjećanjima, jest činjenica da je postojao izbor. Točnije, postojao je način da mu pomogne.
U trenu, kao da je i sam teški zrak u prostoriji dobio dodatnu težinu nepostavljenih pitanja.
“Nego... Jeste li ikada pitali Ilanu kako počinju njeni snovi?” Elisabeth ih je pogledala s tračkom tužne zabavljenosti na licu. Po prvi put otkako ju je upoznala Rhianna je mogla naslutiti duge godine koje leže iza nje.
“Počinju izborom”, kako se nitko od njih nije usudio progovoriti, odgovorila im je sama. “Svaki i pojedini put oni započinju izborom.”
Otpila je gutljaj tople tekućine iz svoje šalice, obuhvativši je objema rukama te duboko uzdahnula, nakratko zatvorivši oči prije nego li je opet progovorila. U svom velikom naslonjaču njena prozračna, gotovo plesačka građa, nikada nije djelovala tako krhko.
“Vidite; sudbina je tako htjela da Daniell i Lana ne budu posve sami na planinama tog kasnog poslijepodneva. Grupa izletnika iz sela uživala je u zimskim radostima. Zapravo, u najvećoj mjeri bila su to djeca u pratnji roditelja. Ironično, bio je Dan obitelji, znate. I u trenutku kada je litica popustila, preostao je jedino... Izbor.”
“Ona je...” započela je Samy, ali nije se usudila dovršiti.
“Nije tu bilo pravog izbora, Samantha”, nasmiješila joj se Elisabeth kroz suze, iskreno dirnuta temom. Primjećujući suze u njenim očima, Rhianna je vršcima prstiju kratkim pokretom obrisala svoje. Neprimjetno se osvrnuvši, primijetila je da se ni ostali nisu mogli u potpunosti oduprijeti prizoru, čak ni oni koji su to iskreno namjeravali. Popraćena tom mišlju, Rhianna je, po tko zna koji put te večeri, pogledom pokušala pružiti neopipljivu podršku prijatelju za kojeg joj je uistinu bilo teško zamisliti što trenutno proživljava.
“Je li mogla? Pomoći mu?” Lyrin glas vratio ih je u stvarnost.
Samy je pitanje nosilo preveliku težinu u tom trenutku, no shvatila je da ih sve zanima odgovor. Zamišljala je taj trenutak, vjerovala je da svatko od njih jest. Trenutak u kojemu doslovno imaš mogućnost odlučiti kakav ubojica želiš biti - masovni ili osobe koja ti je sve na svijetu.
Elisabeth je spustila pogled, ne odgovorivši. Rhianna je vidjela kako je Sirius umorno uzdahnuo zarivši glavu u dlan, a zatim prošavši rukom kroz kosu. I samu ju je pogodila stvarnost situacije. Još jedna oštrica u ionako previše bolnoj priči. Mogla mu je pomoći...
“Mnoge stvari su tog dana trebale poći drugačije” prozborila je konačno Elisabeth. “Ali nisu. Da jesu, mi sada ne bismo bili gdje jesmo.”

Rhianna je pogledala Siriusa, ali na njegovom je licu mogla naći samo tmurnu masku ozbiljnosti. Opet, znala je, ništa što osoba u koju smo zaljubljeni napravi, ne može biti dovoljno da nas otjera... osim da nam slomi srce.
“Nije mi jasno”, Anna se namrštila napućivši usne. “Kakva litica sad, nije li...”
“Ilana se nije izravno usmjerila na njega, ne.” Elisabeth se pribrala i povratila sigurnost u svoj glas. “To je zapravo onaj nevjerojatan dio priče. U apsolutnoj nemogućnosti ikakve samokontrole, uspjela je pronaći ono što ljudi u teškim trenutcima nesvjesno i bez ikakve vjere uspiju iščupati iz svoje nutrine - snagu.
U tim trenutcima, kada je svemir bio u potpunom kaosu raspada, neki nesvjesni dio njenog bića uspio je preusmjeriti njenu reakciju. Nažalost, pređe sudbine su se drugačije zaplele.”
“Nešto puno Vi polažete u tu... sudbinu”, prekinuo ju je James, iziritiran već drugim vraćanjem na tu riječ.
“Ah, James, recite mi, preostaje li nam išta drugo?” Elisabeth mu je uputila pogled pun razumijevanja. Svi oni su imali vlastite emocije i načine za nošenje s njima.
“Izbor...”, započeo je promuklo Sirius i sve glave su se okrenule prema njemu. “Spominjete to tek sada, kao zanemarivu pojedinost...”
Elisabeth je kimnula glavom, zadovoljna njegovom zamijetkom. “Sve što sam vam do sada ispričala, u teoriji biste mogli čuti i od Ilane. Izuzev ovog potonjeg. Taj posljednji dio priče nikada ne biste čuli iz zapravo vrlo jednostavnog razloga - ona ga se ne sjeća.” Zaustavila se na tren i osmjehnula na izraze nevjerice i mrštenja na njihovim licima. “To je, vidite, pojava koja je svakodnevno prisutna u našim životima. Nismo je svjesni iz, ponovno, sasvim jednostavnog razloga - nije toliko izražena. Ali to ne znači da nije prisutna. Primjerice, vi se nećete sjećati svake moje riječi danas - neki od vas će dijelove zapamtiti zbog osjećaja koji su u njima pobudili, drugi pak po reakcijama koje su te riječi izazvale kod drugih. Možda se nećete sjećati što sam rekla, ali možda će te se sjećati načina na koji sam to izgovorila, mirisa koji je tada ispunjavao sobu ili pod kojim su kutom zrake sunčeve svjetlosti padale kroz prozor. Ali, na kraju krajeva, sjećati ćete se poante priče. Tako funkcionira naša svijest: ona sama bira što može prihvatiti, s čim se može nositi. Upravo se to dogodilo i mojoj unuci.
Danima poslije, kada je tek nešto malo došla k sebi, nije mogla nikoga od nas pogledati u oči, bojeći se da će tamo naći odgovor na pitanje koje ju je svakim danom sve više izjedalo iznutra: što mi mislimo, koja je bila prava odluka? Stoga smo se i mi, u skladu s tim, ponašali kao da izbor nije ni postojao. Kao što je James već primijetio, svalili smo sve to na nekog podnošljivijeg krivca - sudbinu.
Ne znajući kako se nositi s time, kao ni mi sami zapravo, Ilana je to potisnula u podsvijest i nastavila živjeti kao da se to nije dogodilo. Zapravo, svejedno je hoće li se ona sjećati toga na ovaj ili onaj način, baš kao što sam vam ranije pokušala objasniti. Događaj ostaje, bez obzira kako ga mi kroz sjećanje prilagodili sebi.
Međutim, kažu da je podsvijest ono što se budi kada svijest otpočine. Upravo tako svaki Ilanin san počinje izborom. I svaki i pojedini put, između agonije mnoštva ljudi bez lica, ona odabire Daniella.”


Namrštio se, obuhvativši kažiprstom i palcem korijen nosa. Iako se još po povratku iz sela osjećao odmorno i ispunjeno blagdanskim duhom, Lupin je bio iscrpljen. Nije mogao dočekati trenutak da se ispruži na svom krevetu, kat poviše njih. Ali, usprkos tišini koja ih je obavila, nešto mu je govorilo da bi moglo proći još neko vrijeme prije nego li to dočeka. Pogled mu je prešao na blizanke, koje su mu sjedile najbliže.
Anna je elegantno prekrižila noge ispred sebe, nalaktivši se na naslon jednom rukom. Odsutno je prstima prelazila preko vrhova, od snijega, još mjestimično vlažne kose. James ju je, kao što je i obećao, pošteno izgnjavio to poslijepodne, ali - kao jedna od dovitljivijih mladih vještica koje je Lupin poznavao - nije mu ostala nimalo dužna. Premda nije djelovala potreseno onim što je čula, Anna je djelovala zamišljeno. Daleko je odsutnije od nje djelovala Lyra, čvrsto objema rukama obgrlivši koljena na koja je položila glavu. Nestalo je one vječno prisutne vedrine koja ju je pratila i, prvi puta otkako ju poznaje, Lupinu je njeno sitno tijelo djelovalo krhko i lomljivo, naizgled napušteno od goleme energije koju je posjedovala. I prvi puta je Lupin dobio poriv da ju obgrli i privuče sebi u zagrljaj.
Kao da je na neki način osjetila njegove misli, Lyra je okrenula glavu prema njemu i položila obraz na koljena. Gusti pramen duge kose pao joj je preko lica. Unatoč tomu, plave oči su ga motrile i on joj je susreo pogled. Nije ga odvratila, štoviše, nastavila je zuriti u njega iako se njemu učinilo da, na neki način, zapravo gleda kroz njega. Nijedno od njih nije pomaknulo crte lica, ni na koji način se ne odajući. A onda je Lyra, bez ikakve najave, samo okrenula glavu u drugu stranu. Pomalo hladno, učinilo mu se.
Lupin je podigao pogled; Anna ih je motrila. Nasmiješila mu se i namignula prije nego li je posegnula za Jamesovom rukom, naslonivši mu se na rame.

Lupin vjerojatno nikada neće moći pretpostaviti koliko je njenoj sestri tuklo srce u tom trenutku. On ne. S druge strane, Anna je mogla.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Slušajući Elisabethinu priču, Rhianna je shvatila da tu nema toliko mnogo stvari koje i sami otprije nisu nekako naslutili. Nekako osjetili, iako ih nisu mogli i točno odrediti. Bila je to priča o sretnoj obitelji kojoj sudbina, nažalost, nije namijenila tako sretne putove. Kada joj je pogled odlutao na ukrašeno božićno drvce i sat koji je otkucao devet sati, iznenada se osjetila otupjelo. Teško je bilo povjerovati da je Badnja večer. Obgrlila se rukama točno kad je Remus sjeo pored nje i prebacio joj ruku preko ramena, prigrlivši ju k sebi. Primijetila je Lyrin uzdah i kako ju je Anna kratko zagrlila promrsivši joj kosu. Lyra se nasmijala. Valjda su svi noćas bili potreseni na neki svoj način. Zapravo, ona sama se ovako osjećala točno još jednom; prije par godina kada im je usred blagdanske večere Sirius zakucao na vrata sa snijegom na kaputu i kovčezima u rukama. Pogled joj je odlutao na njega i njegovu lažnu staloženost koja se razotkrivala u postojanom lupkanju dugih prstiju po rubu naslonjača. Pitala se gdje je nestao onaj nehajni dečko koji je više od svega volio metloboj i osjećaj slobode koji mu je on pružao. Imala je osjećaj da su svi oni previše naglo odrasli u usporedbi na prošlu godinu. Još se prošlo ljeto, sjedeći na obali Jezera i slušajući Jamesa kako zbija okrutne šale, pitala kako će zaboga oni ikada odrasti, napustiti Hogwarts i školovanje i zakoračiti u svijet odraslih. A sad... Gledajući Siriusa, u svoj njegovoj ozbiljnosti i neispavanoj budnosti... Osjetila je stvarno poštovanje i ljubav prema čovjeku koji je njen prijatelj postajao. No istovremeno, uspoređujući se s njim, osjetila se tako... malenom. Zakopala je lice u Remusov pulover, zaklopivši oči, a on ju je pomilovao po kosi. Svi su se oni tako promijenili. Nije ih željela izgubiti.
Iznenada je osjetila da joj je ono što je smatrala stvarnim svijetom njoj trenutno tako daleko. Sjetila se svojih pomno izrađenih sitnica za Božić, koje su se sada činile tako... nebitnima. Sve u svijetu oko nje bilo je tako snažno i veliko i zastrašujuće, da je i sama počela shvaćati kako nakon ovoga što su večeras čuli teško se više vratiti životu ispunjenom malim stvarima.
A opet, sjetila se Elisabeth koja je naizgled tako proživljavala svaki dan. Tek tada je spoznala golemu snagu žene koja je sjedila pred njima.


„Ona... Ona je imala prodoran smijeh, nije li?“ Amberine su riječi prekinule ustajalu tišinu.
Elisabeth je potvrdno kimnula glavom, usmjerivši svoju pozornost na nju. „Još uvijek ga možeš čuti, zar ne?“, sada se smiješila.
„Budi me noću ponekad“, Amber je slegnula ramenima dok je Rhiannu, istovremeno, prošao tihi drhtaj jeze.
Točno se mogla sjetiti tih trenutaka u noći kada bi se Amber u početku iznenada trgnula, a kasnije tek promeškoljila i naizgled bezrazložno, kao odgovor na neku neizrečenu šalu, nasmiješila.
„Da, Evelyn je imala nevjerojatnu prisutnost. Njena djeca bi instinktivno kada se probude znala je li ona kod kuće. Osobe s određenom osjetljivošću na druge, osobe poput tebe, Amber, još uvijek mogu osjetiti tu prisutnost ovdje. Zato se moja unuka teško nosi sa vlastitim domom; prvo ga nije htjela napustiti, bojeći se da će nestati sve ono za što se tako grčevito držala, a sada se gotovo sama prognala iz njega...“
Kao osoba sa vjerojatno najviše takta za ljude oko sebe, Rhianna se namrštila. Ona ju nije čula. Po prvi puta osjetila je mali ubod ljubomore prema Amber. Ne zbog njenih darova kao takvih, već zato što je ona – shvatila je – također željela poznavati te ljude. Njihovi svjetovi činili su joj se tako dalekima i nije mogla pojmiti kako uopće može osjećati gotovo strahopoštovanje prema nekomu tko je u priči bio njenih godina. Bili su oni kao vrlo stare duše.
„Da, njena prisutnost je stvarno izražajna...“
Nešto u načinu na koji je Amber to izgovorila i njen pogled čvrsto usmjeren u točku iza Elisabeth, natjerao je Rhiannu i Lyru da se istovremeno okrenu, ali za njih tamo nije bilo ništa.
Ali Amber, Amber ju je vidjela. Sada jasnije nego ikad. Sjedila je pod prozorom iza Elisabethinog naslonjača, tek povremeno pogledavajući kroz nj. Na prozorskom oknu stajala je tintarnica, a u njenim rukama čvrst komad pergamenta i pero.
Amber je osjetila kako joj se disanje ubrzava. Nikada još prizor pred njenim očima nije bio tako stvaran, tako jasan tako... Materijaliziran. Imala je osjećaj da kada bi se samo ustala...
„Ispričajte me, potrebno mi je malo zraka“, promrmljala je prilazeći prozoru.
I bila je u pravu. Ništa, baš ništa se nije promijenilo. Evelyn je još uvijek bila tamo, i kada joj je Amber prišla, još uvijek je mirno ispisivala riječi po pergamentu. Svilena crna haljina uplitala se oko gležnja bose noge, tek ovlaš naslonjene o baršunastu purpurnu papuču.
Amber je lagano odškrinula prozor tek usput primjećujući da je vani proljetni dan i dječji smijeh koji je dopirao izvana. Oprezno je sjela na drugi kraj jastukom postavljene prozorske daske, pazeći da ju ne dotakne. Iako više nije bila samo nestvarna, mutna vizija, svejedno se bojala da bi se mogla rasplinuti ako ju nekako omete.
Mnogo toga joj zapravo nije bilo jasno; vidjeti budućnost u nejasnim vizijama bila je jedna stvar. Bilo je to nešto na što je naviknula, što je razumjela iako ne i uvijek potpuno shvaćala. Ali otkako je došla u ovu kuću, više ništa nije bilo kao prije. Počela se pitati je li išta od ovoga bila dobra ideja; iako se u početku činilo kako će se konačno sve razriješiti, samo se počelo još više komplicirati i Amber je već polako boljela glava od toga. Ili je već i stvarno počela osjećati bubnjanje u sljepoočnicama?
U tišini ju je proučavala: majku i dijete osoba koje je poznavala. Tamna joj je kosa u valovima padala preko ramena, djelomično prekrivajući pergament u rukama. Mogla je uvidjeti sličnost. Čak i u rukopisu – takav rukopis je znala čitati pod apsolutno svim kutovima. Upravo je zbog njega shvatila da ono što Evelyn piše jest zapravo... Oporuka?
Kao odgovor na njeno neizrečeno, zapanjeno pitanje, Evelyn je učinila zadnju stvar koju je Amber ikada očekivala – podignula je pogled i pogledala ravno u nju. Amber je ustuknula, osjećajući kako joj se pod njenim pogledom pojačava bubnjanje u glavi. Evelyn je zabavljeno podignula obrvu, a plave su joj oči, obrubljene gustim trepavicama, zaiskrile. Kao da je odgovarala na njenu misao i izazivala ju da pročita.
Iznenada, čvrste ruke našle su se na njenim ramenima i Evelyn je zaklopila oči prepuštajući im se. Pustila je da pergament klizne dok se ustajala i protegnula Alexandru u naručje. Amber se trudila ostati pribrana i obuhvatiti pogledom što više teksta prije nego li...
„Amber?“ , Rhianna ju je zazvala sa ne odviše zabrinutim prizvukom u glasu. Mahnula joj je prstima pred očima i natjerala ju da zatrepće par puta. „Djeluješ kao da si odlutala u mislima“, nasmiješila se. „Sigurno sve u redu?“
Amber ju je pogledala apsolutno izgubljeno, shvaćajući da se zapravo nije pomaknula iz svoga naslonjača. „Da, naravno... Zapravo ne. Mislim da bih mogla prileći, glavobolja mi se upravo pojačala.“

Još istog trenutka kada je stupila u samoću hodnika, Amber je požalila svoju odluku. Samoća i svjesnost da je Lanina soba samo kat iznad nje, utjerali su joj iracionalan strah u kosti. Kao kada bi u kući Rhianninih roditelja odgledala horor film pa ju je nakon toga bilo strah samu otići po čašu vode ili proći pored zrcala. Samo što se ona sada nalazila u samom srcu zbivanja cijele te priče, a prisutnost njenih likova ju je neprestano proganjala. Ta ona jest bila u njihovoj kući.
Zatvorila je vrata svoje i Rhiannine sobe i instinktivno poželjela pokriti se dekom preko glave i sakriti od svega. Željela je da Rhin dođe, ali znala je da ju nije dovoljno zabrinula za to. Pogotovo ne da ode usred Bethine priče. Amber je pak čula dovoljno.
Stvarno nije željela biti sama. Voljela bi da je tu netko izvan cijele situacije, netko s kim može neobavezno razgovarati. Odjednom je prišla prozoru i izvukla ne odviše dugačak komad pergamenta. Kratko se zamislila, neodlučno grickajući usnicu, a zatim su riječi same potekle.

Voljela bih da mogu reći kako je tvoja čestitka najveće iznenađenje ovih praznika, ali... Ovdje je takva zbrka, iako se čini da se sve zapravo raspliće. Možda je zbrka samo u mojoj glavi, ne znam. Ali trenutno toliko boli da ju ne mogu ni pokušati razbistriti.

Ipak, Amber je zastala usred pisanja i otvorila prozor, puštajući unutra smirujući svježi zrak.

Sve mi gubi smisao, a zapravo je sve tako jasno ovaj put. Ne mogu naći takve primjere ni u jednom od priručnika, ni u kakvoj literaturi. Ipak, hvala na preporukama.
Nadam se da si bar ti dobro i... Stvarno mi je žao što smetam u ovo doba. Pod pretpostavkom da si u Dvorcu za blagdane, šaljem ti ovo tamo.
--Amber

Okrenula je poleđinu poruke i ispisala na njoj dvije riječi: Tom Riddle.
Primijetila je da se trudi oko rukopisa i prevrnula očima. Skočila je sa kreveta i dohvatila ispod njega svoj kovčeg. Prevrnuvši stvari, izvukla je s njegovog dna malenu vrećicu ispunjenu modro zelenim pijeskom. Na njoj se, masnim slovima otisnuto, kočio natpis SIP. Dohvatila je štapić i zamahnula prema vatri te izvadila sovu iz njene krletke. Bacila je šaku pijeska u vatru i jasno izgovorila: Hogwarts, a zatim pustila malenu sovu da uzleti s njene ruke i nestane ravno u sada tirkiznim plamenovima vatre.
Amber se uspela na krevet i povukla deku oko sebe, osjećajući se tek malo sigurnije. Zurila je u razbuktale plamenove vatre puštajući misli da se nadovezuju same na sebe, bez ikakvog smisla. Zapravo, stvarno se trudila ne razmišljati ni o čemu osim o činjenici da bi Tom trebao odgovoriti uskoro. Ali to se nije događalo. Svakim daljnjim otkucajem sata Amber je postajala sve nesigurnija u svoju odluku i sve se više preispitivala; je li uopće trebala to napraviti? Tko je ona da se njemu javlja, to što su imali jedan razgovor u kojemu je on bio pristojan ne znači ništa... Ali opet, on je njoj prvi čestitao Božić. Dobro, to opet može značiti samo pristojnost...
Uspavana ritmičnim pucketanjem vatre, zapala je u košmaran polusan. Nije znala koliko je spavala i je li uopće, kad ju je probudio lepet krila pored njenog kreveta. Rhianna se još nije vratila u sobu, a Amber je uspjela propustiti povratak svoje sove za instant poruke koja je – izgleda – već odavno mirno drijemala u sobi, zabivši glavu pod krilo. Malena sova, duboko sivog glatkog perja, mogla je biti samo Tomova. Amber je srce zakucalo dok je nježno skidala pergamenu sa sove i slala ju natrag.

Malena moja Amber!
Upravo pristigao sa puta, ozaren tvojom porukom! Reci mi sve! Znam da je kasno, ali čekat ću tvoj odgovor.
T. M. R.

Zaboga, odgovorio je., bila je prva stvar koja je Amber prošla glavom. Mogla ga je zamisliti kako se u sitne sate probija nazad do Dvorca, a zatim i sjedi u slytherinskoj Društvenoj (za koju je, zahvaljujući obitelji, vrlo dobro znala kako izgleda) i svojim sitnim, oštrim rukopisom ispisuje pergamenu. Upućenu njoj. Taj joj je dio pak bio teži za zamisliti, a istovremeno bio i razlog zbog kojeg se smiješila.
Još jednom je pogledala poruku. Reci mi sve, napisao je. U glavi joj se istovremeno oblikovala i Siriusova i Rhiannina reakcija na to. Zapravo, čak je i ona sama ranije tog dana bila alarmirana njegovim zanimanjem za njen život. Ali ovaj puta ona je tražila njega, zar ne? To nikako nije bilo isto.
Kratko se zamislila nad time. Pitala se je li znao. Je li računao na to da će svojim pismom njoj zapravo otvoriti put po kojemu će mu ona, naivno - a kako drugačije?, doći u trenutcima potrebe. Je li znao... Uvijek je znao, u tome i jest bila čarolija Toma Riddlea.
Shvatila je da ne zna za što stoji ono M. u sredini imena. Napravila si je bilješku u glavi da ga pita jednog dana, a zatim umočila pero u tintarnicu, najednom razbuđena. ‘Reci mi sve’, rekao joj je. Nije na njoj da mu kaže sve, jer to nisu bile njene priče za ispričati. Ali bilo je tu i stvari koje su se neodvojivo ispreplele sa njenim životom i ticale se nje same. To, to mu je mogla reći. Time nije nikog izdavala, osim same sebe. Prislonila je pero na papir.

Je li dovoljno da ti kažem kako sam im ja trenutno zadnje na listi onoga oko čega su zabrinuti?
...

Do trenutka kada je zadnja Tomova poruka pristigla, Amber je već polako ali sigurno zapadala u san. Sneno je protrljala oči, pokušavajući se prisjetiti što je ona zadnje njemu napisala.

I ja bih volio biti tamo, ali bojim se da to nije moguće, čak ni kada bih bio pozvan. Čekat ću te u Hogwartsu zato, malena Amber. Spavaj sada. Vjerujem da se vidimo uskoro.
T. M. R.

Pismo je nestalo u kratkotrajnom plamenu, kao i sva prethodna nakon nekog vremena. To je bio jedan od razloga zašto joj je njegova osoba ulijevala sigurnost - zbilja je pazio na sve.
Htjela mu je reći da ne vjeruje da će se vratiti još neko vrijeme, ali bila je previše umorna da bi ikako smogla snage otpisati mu. Mirno je utonula u san, osjećajući auru sigurnosti, sve dok ju žareća temperatura i glavobolja nisu povukle u svoj košmar.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Nakon večere, za koju nitko nije bio nešto posebno raspoložen, svi su se polako izgubili u nekim svojim smjerovima. Ona sama je nestala sa Samy i blizankama u dugoj zimskoj šetnji, proučavajući svjetla udaljenog seoca, slušajući svečanu misu dolje u crkvi i božićne pjesme koje su se prolamale kroz zrak. Snijeg je tiho padao. Nijedna od njih nije razgovarala ni o čemu posebno. Većinom su šutjele. Ali kada su se vratile u kuću, Rhianna se osjetila ponovo smirenom.
Prolazeći kroz dnevni boravak, na sigurnom putu prema svojoj i Amberinoj spavaonici, Rhianna je jedva opazila Siriusa i Jamesa u visokim naslonjačima okrenutima prema vatri.
“Hej vas dvojica, već sam se pitala gdje ste nestali...”, promrmljala je tiho, ali vedrim glasom, prilazeći im. “Zabavljate se?”
“Njegujemo tradiciju”, James joj je kimnuo bocom plamenviskija. “Zabavljamo?”, svrnuo je pogled na Siriusa. “Ne baš ludo.”
“O, Rihanna, pridružuješ nam se?”, iza nje se pojavio Lupin noseći čaše u ruci. Prije nego je stigla odgovoriti privukao je još jedan naslonjač i posjeo ju u nj.
“Sad mi je jasno! Sve ovo je bio samo dio onog vašeg plana da me opijete ovaj Božić!” Svi su se nasmijali, a Rhianna je ponovo osjetila tračak one blagdanske atmosfere, ljepotu Božića provedenog sa... Obitelji.
Pogledala je Siriusa; više se nije smiješio. Njemu blagdanske podvale nisu bile ni na kraj pameti, znala je.
“Zapravo, ekipa, znam da to inače čuvamo za božićno jutro, ali... Imam nešto za vas.” Ustala se, spremna da trkne do spavaonice, ali Sirius ju je uhvatio za ruku.
“Pokušaj ne biti glasna, Amber je zaspala.”
“Provjerio si?”
“Naravno.”
Rhianna je osjećala kako joj se savjest tek sada budi. Sjetila se toga i ranije, ali zaključila je da se neće ništa dogoditi baš te jedne noći kad ona ne ode provjeriti. Uostalom, vjerovala je da će to Sirius ionako odraditi, a i sama Amber je djelovala još najsmirenije od svih njih večeras. Zapravo, kad je bolje razmislila, Amber joj nije djelovala kao da je čula išta novoga...
Tiho je otvorila vrata sobe i zavukla se pod krevet da dohvati pripremljene poklone, tek se tada sjetivši da još nije uspjela pronaći tih nekoliko trenutaka potrebnih da dovrši posljednji poklon. ...zar se uistinu još te iste večeri vratila prije ostalih kako bi ga stigla dovršiti? Dohvativši kutiju u koju ih je pospremila, oblikujući odluku o toma da tih nekoliko trenutaka odvoji upravo sada, zamijetila je hrpu poluzgužvanih papira s Amberine strane kreveta te dohvatila i njih. Vjerojatno je Amber zaspala prije nego li ih je uspjela baciti... Ustala je i otresla koljena, kad joj je za pogled zapeo iskrižan sadržaj papira. Bile su to skice ili neposlane verzije poruka nekomu. Rhianna je preletjela pogledom ostatak papira, ali nigdje nije mogla pronaći kome su trebale biti poslane. Ali je zato kroz par rečenica dobila barem dio uvida u Amberino duševno stanje.
Tek sada ju je promotrila bolje; iako joj se činilo da mirno spava, kosa joj je bila zamršena, a majica mokra. Prišla joj je i položila ruku na čelo te zgroženo uzdahnula.
Strčala je niz stepenice i zastala na dovratku “Siriuse, mislim da imamo problem.”
Sirius nije rekao ništa, samo je s uzdahom ustao i pošao za njom.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Sirius nije znao zašto je točno tu. Ona je mirno spavala pored njega i nije se uopće zavaravao da bi se iz nekog razloga mogla skoro probuditi. A opet, godila mu je tišina njene sobe i umirujući zvuk njenog disanja. Bila je to trenutno najtiša i najbezbrižnija soba u cijeloj kući.
Pogledao ju je. Ležala je s jednom rukom na jastuku pored glave, ne pomaknuvši se cijelu tu noć. Crte lica bile su joj opuštene, a oči sklopljene. Zadnji put kada ju je razgovarao s njom, lice joj je bilo iskrivljena grimasa prestravljenosti, bijesa i šoka. Sada je djelovala nježno, gotovo krhko. No Sirius se nije zavaravao. Baš kao i u Amber, i u njoj je bivala drevna magija, preostala još od onih iskonskih vremena na samom početku čarobnjačkog svijeta. U vrijeme kada su čarobnjaci još uvijek bili u dovoljnom dodiru sa svojom istinskom prirodom da im nije trebao štapić kao sredstvo koje im služi. Očuvalo se to i danas u svim magičnim stvorenjima. Bila je to prva lekcija Povijesti magije, nepromijenjena kroz generacije. Sirius se sjećao i da su spominjani izopačeni načini na koje su se čarobnjaci pokušali miješati sa magičnim bićima da bi poprimili dio tih moći, ali na kraju se sve svelo na obiteljsko nasljeđe, kao i uvijek. Oni su davno u obitelji imali veelu od koje i danas svi živući članovi vuku dio moći. Njegova je baka, primjerice, uvijek mogla prepoznati laž, iako se činilo da je ona više povukla onaj harpijasti dio isprovocirane veele... Za razliku od Amber. Amber je mogla vidjeti. On je mogao osjetiti.
Tiho je uzdahnuo i podignuo pogled. Vatra je postojano tinjala, a snijeg je i dalje nije prestajao padati, osvjetljujući noć. U sobi je gorjelo svjetlo, obasjavajući tople drvene površine. Ali Sirius, zavučen u sjenke svojih sjećanja, ništa od toga nije posebno primijetio. Sjećao se kad ju je prvi put ugledao. Bilo je to točno nakon što je zadnji put razgovarao s Nerieen u hodniku, po treći puta joj objašnjavajući da je s njima stvarno gotovo. Bio je pomalo umoran od svega toga i u novoj djevojci u školi je vidio priliku da joj pokaže kako misli ozbiljno. Znao je da je Nerieen u blizini prvi put kad je uhvatio Lanu za ruku. Gotovo smiješno je bilo koliko se toga promijenilo od tog dana. Koliko će biti povučen u limb njenih vlastitih osjećaja.
To je bio onaj razlog zbog kojeg mu se Lana svidjela na prvu, onaj razlog koji će svima drugima uvijek ostati nejasan. On je mogao osjetiti složenost njena uma, mogao je vidjeti bol i rastrganost njene duše, mogao je prozrijeti svaki lažan osmijeh i svaku masku ravnodušnosti. I sam je osjetio svaki put kada bi joj uspio ozariti dušu… U početku ga je to zabavljalo; nije ni slutio da će mu to, kako je vrijeme odmicalo, postati glavni pokretač i misija. Koliko puta je bio svjestan da ju forsira za njeno vlastito dobro. Toliko puta da se bojao da mu ne bi oprostila, kad bi znala. I ovako uistinu nije bio siguran što će ona misliti o njemu kada ponovo dođe k sebi.
Da, djelovala je krhko sada, ali nije si dopustio zavaravanje. Još uvijek se jasno sjećao s kojom lakoćom ga je blokirala i izbacila iz sobe, apsolutno poništivši njegovu magiju kao da je i nije bilo. U njoj je počivala moć gotovo jednako razorna kao razorenost njene duše.

Prošlo je određeno vrijeme prije nego li je Sirius postao svjestan para očiju koje ga promatraju u tišini.
“Ignoriraš me?”, rekla je. Glas joj je bio blago promukao.
“Teško.” Odgovorio joj je, povlačeći linije po papiru.
Zavladala je tišina. U početku, Sirius je šutio, puštajući nju da prva progovori. Gotovo je već zaključio da je zaspala, kad ju je pogledao: sklupčala se na jastuku i, iako je gledala dolje, oči joj nisu bile zatvorene. Mogao je vidjeti obrise njenog tijela ispod purpurno crvene posteljine na kojoj je on sjedio.
“Glava me boli, Siriuse. Osjećam se slabo i ne sjećam se što se točno dogodilo nakon što smo se vratili iz sela. Nažalost, mogu pretpostaviti, iako se trudim ne razmišljati”, započela je iznenada. “Znaš li kakav je osjećaj imati rupu u sjećanju? Onaj strah iznutra jer situacija ima nadzor nad tobom, a ne obrnuto? Znaš li kako je nemati odgovornost za vlastite postupke? Zašto me jednostavno ne možeš zagrliti?”
Sirius ju je pogledao, pomno skrivajući iznenađenost i odložio blok.
“Dođi.” Obuhvatio ju je objema rukama i privukao k sebi.
Kada ju je pustio, ona je i dalje čvrsto držala njegovu ruku, gotovo grčevito. Njena je bila hladna. Znao je da ne razumije njegovu rezerviranost i hladnoću. Nije ni on sasvim. Vratio je blok na koljena i nastavio gurkati igrače štapićem.
“Potter baš uvijek mora biti poseban, jel da?”, promrmljala je kao usputno, proučavajući jedinu zlatnu točku na papiru.
“Mhm...”, Sirius je osjećao njene suze kako mu natapaju majicu.
“Vi sad znate sve, zar ne?” Trudila se zazvučati nehajno, ali glas joj je pucao.
“Mhm...” Pustio ju je da probavi tu informaciju. Dugo je šutjela.
“Noć je. Volio bih da ti mogu reći da svi spavaju, ali pretpostavljam da se samo dobro pretvaraju.”
Lana pored njega se ukočila. “Siriuse, koliko je sati?”
“Rekao bih da će za par sati svanuti”, trudio se da mu glas ostane što ležerniji.
“Badnjak...” Izrekla je to s toliko beskonačno tužnim glasom da je i on sam osjetio tugu djeteta koje ostane osamljeno na Božić.
“Da... Nedostajala si.” Provukao je prste kroz njenu kosu i udahnuo miris njene kože. “Ali nisi ništa propustila zapravo. Otvaranje poklona je tek sutra.”
Na to je ona učinila zadnju stvar koju je očekivao - iskreno se nasmijala.
“Inače, prije nego li je otišla spavati, Rhianna ti je poslala čaj s napomenom da bi ti stvarno dobro došlo da ga popiješ”, pokazao je glavom u smjeru ormarića pored njenog kreveta.
Lana se protegnula i dohvatila sad već hladnu šalicu čaja. Prinijela ju je usnama, ali zatim uhvatila nezaboravan miris njenih glavnih sastojaka. Korijen valerijane i metvica. Spustila je šalicu u krilo, ne okusivši.
“Rhianna kažeš?” Sirius je kimnuo umjesto odgovora. “Prije će biti Bethin božićni poklon.”
“Mislio sam da je Beth dobra u pripravljanju takvih stvari...?”, pitao je ne pridajući previše pozornosti.
“I previše dobra ponekad. Način na koji ona manipulira sastojcima iz tog svog vrta... Bojim se da ću je ja tu morati razočarati, nikad nisam naslijedila ljubav prema tome. A bojim se i da mi je ove kombinacije bilo dosta i previše kroz godine.” Vratila je šalicu tamo gdje je prvobitno stajala.
Sirius je jednu stranu usana izvio u prolazni smiješak.
“Kad smo već kod poklona...” Susreo je njen pogled na trenutak, a zatim primio blok jednom rukom, nagnuo se u stranu i drugom posegnuo prema džepu. “S obzirom na to da je ponoć prošla...”
Otvarajući sklopljen dlan raspustio je tanku crnu vrpcu na kojoj se zanjihao malen privjesak u obliku šape načinjen od materijala koji je izgledao kao crno staklo. Lana je ispružila dlan, poduprijevši njime privjesak. “Tihotap...” Promrsila je tako tiho, da nije skroz bio siguran je li ju uopće čuo. Spustio joj je tamnu vrpcu na ispružen dlan. Pričekao je da podigne pogled, a zatim ga susreo, ne znajući što zapravo očekuje.
“Ovdje sam ti, znaš?” Progovorio je tiho, ali jasno. “Nemoj me suditi zbog toga...” Održala je pogled još trenutak, ne obećajući ništa.
“Hoću li?”, pogledala ga je, obuhvaćajući privjesak prstima. “Suditi te? Što si napravio, Siriuse?”, imala je blagi, poluzabavljeni osmijeh na usnama, ali vidjelo se da je umorna od svega.
“Hmm”, sad se i Sirius nasmijao, jer mu je laknulo što su na jednostavan način došli do teme koje se pribojavao. “Je li dovoljno samo reći da si me, posljednji put kad smo se vidjeli, pokretom ruke izbacila iz sobe bez pardona?”, proučavao ju je uz vragolasti osmijeh, ali već slijedeći tren se zamrznuo zbog njene reakcije.
Pogledala ga je prestravljeno, razrogačenih očiju, kao da ju svijest o tome što je učinila prožima i zapanjuje.
“Ne, stvarno, nije strašno, sve u redu, zaslužio sam i gore. Lana?” Dometnuo je kad je ona nastavila zuriti u zid, a suze su joj se počele skupljati u očima.
“Šuti. Ni riječi više, ne želim znati. O zaboga, što sam to učinila”, zarila je glavu u dlanove, duboko dišući, trudeći se smiriti.
“Lana, trudim se ovdje, ali stvarno ne shvaćam...” Po prvi puta otkako ju poznaje, bio je zapanjen, ne nedostatkom njene reakcije, već burnošću iste.
“Obećala sam. Obećala sam da se neće ponoviti, nikada više”, mrmljala si je u dlanove dok je Sirius krajnjim naporom pokušavao povezati o čemu ona razmišlja. “Kako ne shvaćaš Siriuse?”, iznenada se uspravila i pogledala ga tako istinski preplašenim i tužnim pogledom da je on ustuknuo. “Ja nisam došla u Hogwarts da bih učila inkantacije ili pripravljanje napitaka. Došla sam da bih se naučila uklopiti u ostatak čarobnjačke zajednice. Da bih naučila koristiti magiju na vaš način. I da više nikad ne bih morala koristiti vlastite moći. Obećala sam si!”

Sad je Sirius shvatio, i više nego li mu je rekla. “Ali... Zašto je to takav šok, nije prvi put da si...” Ušutio je jer ga je ošinula pogledom. “Mene si spasila. Tad si prekršila obećanje, zar ne? Prekršila si ga zbog...”
“Tebe.” Dovršila je, iako možda ne na način na koji je on namjeravao.
Izgovorila je to ozbiljnim, činjeničnim glasom, na trenutak izgubljena duboko u shvaćanjima svojih misli.
Sirius je kratko zaklopio oči i neprimjetno uzdahnuo. Nekako je mogao naslutiti koliko će kasnije požaliti taj trenutak.

“Lana? Koliko ti imaš godina?” Upitao je odjednom, odsutno, dok je proučavao viticama izrezbarene drvene stupove u podnožju kreveta, iznenada se sjetivši nečega.
Lanin je pogled nekoliko trenutaka počivao na njemu prije nego je kratko odgovorila: “Sedamnaest.”
Sirius je zamišljeno kimnuo glavom, ne podižući pogled.
Nakon kratke tišine, začulo se “Kakva bi korist bila doći u Hogwarts samo na godinu dana?”
Posegnula je šalicom čaja i iskapila ju u par žednih gutljaja.
Sirius je uzdahnuo. “Nisi jedina čija obitelj ima povijest.”
“Ah, slavna obitelj Black”, nasmijala se. Čak je i ona znala za njihovu mračnu slavu, i prije nego li je upoznala ikoga od članova. Bili su vrlo stara i vrlo moćna obitelj, poštovana u čarobnjačkim krugovima.
Sirius je zakolutao očima. “I više nego. Toujours pur”, uzdahnuo je. “Znaš, ježim se od trenutka kad ću biti prozvan zbog obiteljskih dužnosti. A osjećam da se taj trenutak neizbježno približava.”
“Zašto baš moraš?”, pitala je znatiželjno. Njoj nikada zapravo nije palo na pamet zabrinjavati se oko obiteljskog naslijeđa, barem ne naslijeđa te vrste. “Mislim, Beth i Albus će vjerojatno živjeti zauvijek, tako da mene to... ne zabrinjava.” Izvalila je, tek u tom trenutku se zapravo zabrinuvši.
Zamišljajući dostojanstvene, stare pojave svoga ravnatelja i Lanine bake, Sirius se nasmijao na tu ideju.
Tek mu je u tom trenutku zapravo palo na pamet koliko bi njegova vlastita baka, Lucretia Black, strah i trepet Black obitelji, po prvi put u životu bila oduševljena njegovim izborom. Nasljednica Dumbledore loze... Bilo je to zapravo ravno kraljevskoj lozi, baš kakvom je Lucretia Black smatrala svoju.
“Nažalost”, odgovorio je na njeno prethodno pitanje. “Od troje potencijalnih nasljednika, prvi sam na redu.” Nesvjesno se namrštio na tu pomisao.
“U tom slučaju, obećajem da ću te doći posjetiti, jednog dana kad budem u blizini Londona.” Rekla je to nehajno, ali Sirius ju je pogledao s neobičnom mješavinom osjećaja na licu. Bilo je to kao da mu je rekla da će jednog dana odrasti, a u tom trenutku on je znao da mu ne laže.
Lana je uspjela razabrati spoznaju i tračak tuge koji mu se oblikovao u očima, prije nego li je navukao masku vedrine.
“Možeš čak i ostati koji dan. Uvijek ćemo imati sobu za tebe. Ionako ih imamo previše...”
“Dogovoreno. Ali mora imati lijep pogled. I crvene zastore. I biti u potkrovlju. I neće imati portrete, ali slike iz naših Hogwartskih dana, već može...” polako je počinjala mrmljati, tonući u san.
Sirius joj je prstima ispreplitao kosu, zahvalan što više ne mora paziti na izraze lica. Mislio je da je zaspala, kad je opet progovorila, udaljenim, nesvjesnim glasom.
“Bit će to sve u redu, Siriuse. Bit ćeš ti velik čarobnjak i častan nositelj loze Black. Mogu to vidjeti, a kad te sretnem jednog dana... reći ću ti da sam bila u pravu. Bit ćeš ti u redu... bez mene.”

Nakon toga je zavladala potpuna tišina u kojoj je Siriusu vrlo jasno odjekivala njena posljednja rečenica.

~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~

Tmina je u potpunosti obuzimala sobu kada je James ušao unutra. Ponoć je već odavno prošla i, sudeći po nedostatku svjetla u hodniku, činilo se da su se i ostali konačno povukli na spavanje. Prišao je prozoru i lagano ga odškrinuo, puštajući svježi zimski zrak u sobu. Usput je razmaknuo zastore pa se jasno moglo vidjeti noćno nebo posuto zvijezdama.
Anna nije bila sigurna zna li on da ona ne spava, ali namjerno nije progovorila ni riječ dok je lijegao pored nje. Ispružio se na leđima, pogleda usmjerenog u strop, u otprilike istoj pozi u kojoj je i ona ležala. Prošlo je još nekoliko minuta – ili se barem tako činilo – a ona je još uvijek šutjela. Nije bila sigurna što da mu kaže. Bila je ljuta, razočarana, iscrpljena od čekanja da on dođe, ali više od svega bila je preplašena. Trebala ga je i on je to morao znati, a svejedno se nije potrudio da ništa ranije dođe. Mogla mu je to reći, ali bojala se da će joj suze krenuti niz lice. Od bijesa i nemoćnosti, ne od tuge. Ali bojala se da bi ih on mogao upravo tako protumačiti i tako im pristupiti pa bi se tek onda uistinu rasplakala. Naprosto nije bilo fer.
„Napeta si“, odjednom je progovorio, jednim svojim prstom joj prelazeći preko nadlanice.
„Ma šališ se“ Anna je otpuhnula gotovo istog trena. „Divno pa si to shvatio, James. Vidiš, to isto si mogao primijetiti i prije dva sata, ali ne, zaboravljam, nisi mogao. Jer nisi bio ovdje.“ Naglo je ušutila kako bi dovela svoj glas pod nadzor.
„Anna...“ Uzdahnuo je. Zazvučao je tako umorno i iscrpljeno, toliko godina starije, da je gotovo trenutačno požalila što je bila tako otresita.
Okrenula se na bok prema njemu, naslonivši glavu na lakat. On je okrenuo glavu na jastuku prema njoj i prstima se igrao s kovrčama njene kose, razasute po jastuku. Drugu ruku je podvukao ispod glave.
„Svi smo iscrpljeni“, nastavio je. „Ne bi vjerovala, ali nikome od nas ovo nije bila zamisao savršene Badnje večeri.
„To svejedno ne objašnjava...“
„Bio sam sa Siriusom, okej?“, prekinuo ju je nestrpljivo. „A sad je Elisabeth otišla spavati pa je on s Lanom. Daj, Anna, nemoj mi ovo raditi“, nadodao je smirenije.
„Ono što sam htjela reći, prije nego li si me tako pristojno prekinuo, jest da to i dalje ne objašnjava večerašnje događaje.“ To je bio jadan pokušaj izvlačenja, znala je to, ali isto tako nije mogla ne pokušati očuvati dostojanstvo kad se već ranije nije mogla obuzdati.
James je prešao preko toga.
„Nije ni njemu lako. Rekao bih da ga prilično košta sve ovo.“ Anni je trebalo par trenutaka da shvati kako je James nastavio pričati o Siriusu. „Do jedne mjere krivi sebe što je potaknuo cijeli događaj, premda naravno prikazuje to kao dobru stvar. Nešto što se trebalo dogoditi. Ali gotovo sam siguran da se istovremeno jedan dio njega pita je li vrijedilo.“
„On je znao što će se dogoditi?“, Anna je bila iznenađena, a ni sama nije znala pozitivno ili negativno.
„Nije znao. Nije mogao znati. I definitivno nije planirao to ovako. Ali da je znao da postoji granica nakon koje više ništa neće biti jednako, i da ju je polako dovodio do te granice – to jest.“
„I što ti misliš o tome?“
„Iskreno... Ne znam. Poznajem Siriusa, a on poznaje Lanu usudio bih se reći bolje od svih nas. On ju shvaća bolje od svih nas.”, ispravio se. “Znam da nije želio učiniti ništa loše, i da ne bi učinio ništa za što bi mislio da će imati negativne posljedice, ali... Mislim da mu ni ona sama ne bi mogla dati odgovor na pitanje što će se dogoditi. To ćemo tek vidjeti.“
„Da...“ Privukla mu se bliže i naslonila glavu na njegova prsa. “Kada svijesti postane prenaporno, prebaci se na neku razinu na kojoj joj je lakše raditi. Kada tijelu postane prenaporno – dolazi do kome...” prošaptala je.
“Da... To bi svakako objasnilo zašto ja prespavam većinu učenja za svoje ispite”, iscerio se.
“Mudro, nadasve.” Anna je zakolutala očima.
“Durenje na mene dvaput u jednoj večeri...”, započeo je kao sasvim neodređeno, “...je previše čak i za Lyru“, sad ju je pogledao odozgora, sa sasvim novom iskrom zabavljanja u očima.
Znala je na što cilja. I znala je da je prozreo njen početni pokušaj hladnog odbijanja.
„Vrlo smiješno, James. Ustvari, dobro da si me sjetio na to...“, promrmljala je, izvlačivši mu se iz zagrljaja.
„Ma daj, Anna...“, zakolutao je očima, zapravo ju obožavajući zbog te tvrdoglavosti.
„Ma daj Anna, što?! “, planula je u sekundi.
Na trenutak je stao, uputivši joj dug, proračunat pogled, uporan i dokazujući; onaj kojim je obično dobivao sve što želi.
„Dopusti da ti pokažem“, odgovorio je dvosmisleno i privukao ju u dug, strastven poljubac prije nego je uspjela odgovoriti.
Drugom rukom posegnuo je za njenim koljenom i privukao ju k sebi, tako zatvarajući prostor između njih.
„Dakle, nešto si se ljutila na mene?“, promrmljao joj je na uho, prije nego su mu usne kliznule niz njen vrat.
Anna je oštro uzdahnula, ugrizavši se za usnu. „James“, promrmljala je, „James, prestani!“, grubo ga je odgurnula od sebe, ne želeći ga pogledati.
James je naglo zastao, sada ju promatrajući u tami. Oslobodio je jednu ruku i, jedva joj dotičući bradu, okrenuo lice prema sebi, natjeravši ju da ga pogleda.
„Zbilja se želiš ljutiti na mene jer sam ostao sa prijateljem onda kad me trebao?“ Ozbiljno ju je pogledao.
Ma odlično. Igraj na grižnju savjesti. Ne, zapravo se ljutim na tebe jer me tretiraš kao krpenu lutkicu. Točnije? Jer me činiš takvom pored sebe.
„Ovo je trebala biti naša večer.“ Bilo je sve što je rekla.
Spustio je kratki poljubac na njene, još blago napućene usne, tek ovlaš ih dotaknuvši.
„Ovo još uvijek može biti naša večer, Anna.“ Naslonio je svoje čelo na njeno.
Anna je zaklopila oči, duboko uzdahnuvši. Naslonila se na njegova prsa, gdje joj je dlan još uvijek nesvjesno počivao, otkako ga je odgurnula. Ostala je mirna dok joj je on rukom lagano prelazio po konturama tijela. U jednom se trenutku pridignula i privukla još bliže njemu, iako su i prije toga bili gotovo sasvim isprepleteni. Bio je to nekakav čudan način za rješavanje još čudnije nervoze koju je svaki puta, koliko god vremena prošlo, osjećala od blizine njegova tijela. Slatka nervoza koju je osjećala u trbuhu, kao da bi se prigušila kada bi svoje tijelo potpuno privila uz njegovo.
„Što radiš?“, postavila je pitanje kada je James naizgled već uhvatio uzorak kojim je pomicao ruku preko njena tijela.
James je zastao. „Samo razmišljam kako da učinim ovu noć našom“, zločesto se osmjehnuo, kao da je baš čekao da postavi takvo pitanje, a zatim je iznenada prebacio svoju težinu nad njenu i poljubio ju pod bradu. Anna se zaprepašteno nasmijala bez daha, hvatajući njegov ritam.
Nekada kada je bila... Pa ne mlađa, nego kada su tek počinjali vezu – a činilo joj se kao da je uistinu tada bila na neki način mlađa – znala je dopustiti čudnim strahovima da joj lutaju mislima dok ju je on ljubio. Ponekad je bilo zastrašujuće koliko se mlađom znala osjetiti od njega, koliko neiskusnijom, plašilo ju je koliko lako padne na taj njegov šarm. Još više od toga, plašilo ju je to što mu se prepušta do te mjere, do granice u kojoj pomalo izgubi sebe, a nije bila sigurna je li obostrano. Hoće li ju ostaviti već sutra? Hoće li zbilja postati još jedna od 'Potterovih bivših' na što ju je Bellatrix usrdno podsjećala, nanjušivši bolnu točku? Je li već sad samo jedna od zaluđenih djevojčica koje su pale na Jamesa Pottera? Kojima je slomio srce?
Nije ga poznavala tada, u početcima... Nije bila sigurna što od priča i onoga što je znala o njemu jest istina, a što su samo preuveličane hogwartske legende. Tko je pravi James Potter, koliko od njega uistinu ima u tračevima kojih se naslušala po ženskim... Ma gdje god da je bila veća grupacija djevojaka. A sada ga je ona imala. A one nisu. Mogla je misliti što tek o njima pričaju. Koliko god joj je tad godila pomisao na njih, toliko ju je mučilo što ona još uvijek nema taj osjećaj. Da zna dovoljno o njemu i da postoje oni.
Sada je znala bolje. Sada su uistinu postojali oni i ono nešto snažno, izgrađeno između njih dvoje što ih je činilo zasebnim svijetom. Smiješno je kako ljudi znaju automatski stvoriti taj svijet, čim se dvoje upusti u vezu. A istina je da se on tek postepeno izgrađuje, bivajući svakim danom sve bogatiji.
Sada jest znala bolje, ali još uvijek, ponekad... U trenutcima kada bi ju tako bespovratno zaveo... Njene misli bi se opet vratile starim putovima. Ne više nesigurne u njega, ali još uvijek nesigurne u samu sebe. I ponekad bi mrzila one trenutke u kojima bi se uhvatila kako izgovara ili čini nešto što u potpunosti odstupa od njene prirode, ali dolazilo je prije nego je to mogla zaustaviti. Nije voljela biti u vezama. Svaka riječ se znala činiti tako neprirodnom i tako lažnom da je imala osjećaj da vara sve oko sebe i da pati jer ne može zavarati i sebe.
Ali s Jamesom je bilo drugačije. Svi oni inače isprazni klišeji s njim su bili stvarni. A time ju je, samo ponekad, to još i više smetalo. Jer nije više bila sigurna tko je ona; znala je da odskače od svoje prave prirode - snažne i samostalne djevojke koja se nema naviku u mraku sobe u strahu preispitivati hoće li joj već sutra srce ostati slomljeno – a opet, nije osjećala da je to laž. Bila je drugačija s njim i, nakon još koje od tih njoj-netipičnih-izvedbi, znala se nadati u sebi da on razaznaje pravu nju od one djevojke koja ponekada postaje. I da je prava ona ta koju poznaje i... voli.
Ali bilo je bolje. Svake noći provedene uz njega, sve je više vjerovala i sebi. Sebi uz njega. No ipak se ponekad – još samo ponekad – brinula oko toga odstupa li od same sebe. Popušta li mu prebrzo i tako gubi na vlastitoj osobnosti? Moraš nešto dati, da bi mogao nešto primiti... Ali, sebično možda, nije željela dati dio sebe. Koliko god voljela njega, voljela je i sebe onakvu kakva jest i nije se željela mijenjati. Točnije, nije se voljela mijenjati, ali bilo bi nepošteno prema njemu ne priznati da ju je već odavno bespovratno izmijenio.

Nesvjesno, prateći tok misli, njena ruka na njegovim prsima stvarala je sve veći prostor između njih. Dok ju James nije sklonio.
„Ne odguruj me, Anna“, promrmljao joj je na uho, a zatim ju pogledao. „Ne sada, kada te trebam.“
Sklopila je oči u tom trenutku i privukla ga k sebi, premda je zapravo privukla sebe k njemu, obgrlivši mu ruke oko vrata i naslonivši bradu na njegovo rame. Oči su joj bile čvrsto zatvorene, a toplina kolala tijelom. Voljela je takve trenutke i voljela je njega tada; kad bi joj nečime, najčešće nesvjesno, dao do znanja da i on nju treba i to jednakom silinom kao i ona njega. Ležala mu je u zagrljaju, držeći glavu na ramenu i osjećajući gotovo nestvarnu sigurnost i zaštitu. Njegovo tijelo iznad nje imalo je toliku snagu, ali njoj je bilo zaštita. Ona kojoj će se vraćati u danima kada bude sama hodala hodnicima Hogwartsa, a svjetovi se rušili oko nje, čak ako on i ne bude tamo. Bit će s njom, makar on to nikada ne znao.

James je osjetio tu, naizgled neznatnu, promjenu u njoj. I dalje ju držeći čvrsto u svom zagrljaju, naslonio se natrag na jastuke iza sebe. Ritmički joj je gladio kosu crnu poput noći, ispreplićući lagano prste kroz nju, puštajući da sami klize kroz tamne valove Annine kose. Osjećao je navalu emocija u njoj; ako ništa drugo i sam je osjećao nešto slično.
Do maloprije dvoje mladih ljubavnika, sada su bili tek dvoje djece koja traže utjehu jedno u drugome. Nisu naviknuli na takvo što, nijedno od njih. Prepala ih je brutalnost s kojom je svijet prodro u njihove živote, bez kucanja i milosti.
Osjećao je Annine suze na svom vratu i kako joj tijelo lagano popušta pod osjećajima koji se gomilaju u njoj.
Plakala je, sada i sama svjesna toga. Zbog tko zna čega. Zbog svega. Zbog onoga što se dogodilo i onoga što se događa, zbog Lane, zbog njene obitelji, zbog vlastitog djeda… Zbog sreće i tuge koje život nosi, zbog slatko gorkih uspomena i zbog zahvalnosti. Zahvalnosti što je toliko živa da može osjećati.

Noć vani je bila bez traga ili natruhe svjetla. Beskonačno i bezizlazno crna, hladna u svojoj bezosjećajnosti. Ali obično tako bude... Najtamnije prije zore.

- 15:40 -

Komentari (21) - >Isprintaj - #

nedjelja, 06.03.2011.

Uskoro...

I will stay forever here with you
My love
The softly spoken words you gave me
Even in death our love goes on

Some say I'm crazy for my love, oh my love
But no bonds can hold me from your side, oh my love
They don't know you can't leave me
They don't hear you singing to me

And I can't love you, anymore than I do

People die, but real love is forever.

~ Evanescence,
"Even In Death"

- 21:35 -

Komentari (6) - >Isprintaj - #

subota, 05.03.2011.

Obavijest: Google grupa Sjene prošlosti

Ukoliko želite redovno dobivati obavijesti putem emaila o novim nastavcima na ovome blogu, možete se prijaviti na Google grupu Sjene prošlosti tako da u prozorčić koji vidite ispod ovoga teksta upišete svoju email adresu.
Ubuduće ćete to moći učiniti preko sličnog obrasca koji se nalazi na dnu boxova.
(Jednom kada se prijavite, mislim da su šanse da ćete veoma skoro dobiti mail povelike ^^)

Ukoliko imate pitanja, slobodno ih postavite u komentarima

Rhin

Email:

Visit this group

- 11:59 -

Komentari (0) - >Isprintaj - #

Nastavci:


Više o nama i našem blogu


01 Svjetlost jutra

02 Osmijeh kroz oluju

03 Staro Društvo

04 Putovi riječi

05 Oluja

06 Trenutci slabosti

07 Raspletene niti

08 Ponos i čokolada

09 Ponoćna pjesma

10 Na šahovskoj ploči

11 Boje doma

12 Sjene prošlosti

13 Pandorina kutija

14 Tiha noć

15. Na kraju iluzija

Shadows:


Lana
Misteriozni vihor kreativnosti (ne znaš kad će doći i tko će ostati živ kad prođe). Napravila je prve korake u ovom našem svijetu, dala mu prvotni oblik i boju. Lana ne može razmišljati linearno, njene se ideje uvijek isprepleću čak i kad se sama više ne sjeća gdje ih je htjela uplesti.


Rhianna
Glavni "stilist" i osoba bez koje ovaj blog ne bi bio tako lijep kao što je. Lanina "sigurna luka" i osoba koja uz puno strpljenja prepravlja, uređuje i nadopunjuje tekstove, uskače gdje treba i sa zadnjim kapima entuzijazma pokušava ubrzati dugotrajni proces
objave novog posta :D

Linkovi:


*Elisabethina vila Fotografija na koju smo naišle na netu a koje se prilično dobro poklapa s našom našom vizijom Elisabethine kuće.

*Rhianna ~Eris' Servant a.k.a. Lestat Lestatova vizija Rhianne (Rhin se slaže da je dosta dobro pogođena :))

*Bellatrix Black ~Eris' Servant a.k.a. Lestat Lestatova vizija Bellatrix u njenim Hogwartskim danima (pouzdano znamo da je crtež nastao nakon njezinog pojavljivanja u 9. nastavku ;))

*Samatha Moore ~Samy Naša Samyca :)

_________ Google grupa Sjene prošlosti Prijavite se na Google grupu Sjene prošlosti, ako želite na svoju email adresu dobivati obavijesti o novim nastavcima.

Email:

Visit this group

Preporučeni preglednik Mozzila Firefox