četvrtak, 27.03.2008.

Oluja

Začuo se glasan prasak groma koji ju je natjerao da podigne pogled i zagleda se u nebo. Kapi kiše nezaustavljivo su jurile prema tlu i nestajale negdje na pola puta između neba i zemlje. Nebo je bilo prekriveno tmurnim oblacima no njihova nijansa je govorila da je svjetlost još uvijek na vlasti... Začarani strop Hogwartsa je suviše vjerodostojno prikazivao vrijeme vani, da bi bilo potrebe da pogleda kroz prozor.
„Johnsonice.“, začula je glas iza sebe. Nije to bio povik, tipa onih kakve prijatelji dobacuju jedni drugima preko hodnika. Ovaj glas je bio blizu... I zvučao je kao jedan od onih pozdrava koji više pristaju uz blagi naklon i arogantan osmijeh.
Nije se ni potrudila okrenuti premda joj je glas zazvučao poznato. Doduše ovih dana su joj mnogi glasovi zvučali tako. „Upoznala“ je više ljudi no što ih je u cijelome životu vidjela.
Trebalo joj je par trenutaka da se sjeti kojeg od „poznanika“ može savršeno uklopiti u tu sliku.
Ma što on hoće sada?
Zapravo uopće nije bio problem u tome što je to On, nego u tome što je to Netko, priznala si je.
Poželjela je da se može stopiti sa zidom pored sebe, samo da ne mora ni sa kime razgovarati. Ne danas.... Protekla tri tjedna nije se mogla sjetiti niti jednoga trenutka u kojemu je bila sama i imala malo vremena za sebe i za svoje misli. Ne želeći se istresati na ljude oko sebe, samo zato jer ih joj je dosta, izgubila se u dubinama knjižnice, nestajući među police po novo štivo svaki puta kada bi u knjižnici bilo više od pet osoba.
Hvala Bogu što knjižnica nije bila popularno mjesto okupljanja ovih dana. Učenici Hogwartsa su radije promatrali treninge metloboja, osobito kako se bližila predstojeća utakmica. U knjižnici su bivali samo oni koje je ili zapalo pisanje nekog ekstremno dugog eseja ili su i inače nalazili spokoj između visokih, zaštitničkih polica knjižnice. Lana se nije prepoznavala ni u jednima ni u drugima no to ju svejedno nije spriječilo da tamo provede dan.
Okrenula se i našla licem u lice sa kapetanom Gryffindorske metlobojske ekipe.
„Što te natjeralo da se okreneš?...“
„Pristojnost Black...“
„... Već sam mislio upotrijebiti štapić.“
„...Očito nisi čuo za to.“
Oboje su ušutjeli. Gledali su jedno u drugo bezizražajno. Oboje savršeno skrivajući emocije, sve dok se Siriusove usne nisu izvile u podrugljiv osmijeh. Lana je pritegnula knjige koje nosila bliže grudima i spustila pogled. Znala je da može vidjeti žarenje u njenim očima, bio je jedna od osoba koje su to jednostavno primjećivale, a nije mu htjela otkriti da tako utječe na nju.
„Trebaš pomoć s tim?“
Podignula je obrvu „Ne?“ Ironična nevjerica.
„Zar je moguće da sam te uvrijedio s tim pitanjem?“
„Zar nismo upravo zaključili da ne znaš za značenje pojma pristojnost?“
„Hoćemo li molim te prestati govoriti u isto vrijeme?“ Zaustavio je razgovor. Bila je to naredba u jednakoj mjerio koliko i zamolba.
Nastavili su hodati u tišini u kojoj nijedno nije zapitalo ono drugo, kamo zapravo ide.
„Nisam mislio da potpuno ušutiš.“ Izjavio je prekidajući.
„Zbog tebe?“ Pitala ga je s lažnom nevjericom, a zatim se nasmijala. Bez imalo radosti u glasu. Kao da mu želi reći da ju ne može natjerati napravi nešto što ne želi, koliko god lijepo zamolio.
Sirius je odšutio na to, ne komentirajući. Blago je skrenuo pogled trudeći se ne nasmijati.
„Izgledaš... Gdje si bio?“ Preoblikovala je pitanje, razmišljajući kako ne bi baš bilo lijepo da mu kaže da izgleda...
„Užasno? Upravo smo dva sata trenirali po najvećoj oluji što sam ju ikada vidio. Što misliš kako bi ti izgledala?“ Dovršio joj je rečenicu, cerekajući se.
„Pa definitivno bolje nego ti sada.“ Ustvrdila je promatrajući njegovu kosu, koja nije bila ni blizu uobičajenog savršenog padanja na koje je naviknula. Doduše ni sada nije izgledala loše, ali to nije bilo ono što bi mu priznala na glas.
„Misliš?“ Izgledao je kao da doista razmišlja o tome. „Pa, možda.“ Vratio je pogled na nju.
„Sigurno.“ Ispravila ga je jedva čujno. Dakako da ju je čuo.
„Želiš se kladiti?“
Iznenađeno je podignula pogled. „U što?“ - bilo je prvo pitanje.
„Pa ako ti dobiješ okladu, dobivaš... Najveću čokoladu iz Medičarnice, može?“
„Može.“ Jednostavno mu je odgovorila.
Pitala se koji će okus odabrati.
„Ne želiš znati što je moja strana dobitka?“ Pitao je, iznenađen lakom predajom.
„Ne. Jer nećeš dobiti.“ Dodala je, smijući se.
Prebacila je knjige u jednu ruku, da bi mu drugu mogla pružiti i time zapečatiti okladu. Nije očekivala da će ju uhvatiti za zglob ruke i nastaviti koračati u krivom smjeru.
„Hej!“, pobunila se. „Kuda?“
„Idemo provjeriti tko je bio u pravu.“, odgovorio je. Osmijeh mu nije silazio sa usana.
„HA?“ Izustila je zbunjeno.
„Želiš dobiti tu čokoladu ili ne?“ Dobacio joj je preko ramena.
„Više ti želim dokazati da nisi u pravu..., ali u biti da.“ Odgovorila je brzo i smeteno, više kao da razmišlja na glas.
„Onda šuti i hodaj.“
Lana je ušutjela, znatiželjno promatrajući njegova leđa dok ju je vukao uz stepenice. Još uvijek je jednom rukom držala knjige koje je posudila, čvrsto privijene uz sebe. U kratkom roku bližili su se vrhu kule.
Stepenice.. Kula.. Kiša.. Oklada.. Prekasno je shvatila kuda ju vodi. Zapanjena što uopće nije razmišljala o tome, zurila je u njega blago otvorenih usta.
„Pa što čekaš? Ispadaj.“ Otvorio joj je vrata i gurnuo ju kroz njih.
Gledala ga je širom otvorenih očiju u apsolutnom šoku.
Šali se, nemoguće da misli ozbiljno.„Siriuse!“ Pokušala mu se oteti, no on ju je čvrsto držao za ramena i, unatoč svim njenim protestima, sa smiješkom na licu, izgurao na kišu.
Bili su na vrhu Astronomske kule i vani je bila jedna od najgorih oluja koju je Lana vidjela u životu. Nebo se otvorilo - je bio blag pojam. Kiša je padala u ogromnim kapima zbog kojih je bilo nemoguće pogledati u nebo, još manje držati oči otvorenima. Jedino što je mogla razaznati je činjenica da vani još nije bio potpuni mrak. Zvuk kiše koja udara o kamen bio je toliko glasan da nije mogla čuti svoje misli. Munje su ocrtavale nebo u veličanstvenim potezima. Onakvima, zbog kojih bi inače sjedila ispred prozora i promatrala ih. Zatvorenog prozora. Nikako stajala ispod njih.
„PA NE MOGU VJEROVATI!!! BLACK, JESI TI NORMALAN??“ Nikad u životu se nije glasnije obraćala nekome, a opet je jedva čula samu sebe.
„Pa tko te tjerao da pristaneš na okladu?“ Odgovorio joj je, smijući se. Moglo mu se u očima vidjeti da ju izaziva u jednakoj mjeri koliko i uživa u ovome.
„Uništit ćemo knjige.“ Izgovorila je to više kao činjeničnu izjavu, promatrajući kako kiša natapa knjige sa svakom kapi sve ih više uništavajući. Stajale su u, sada već lokvi vode, na podu Astronomske kule. Iskliznule su joj iz ruku dok je pokušavala ostati na suhom.
Sirius ju je okrenuo i objema rukama joj uhvatio zglobove, ne puštajući ju da ode niti da dohvati štapić.
Zurila je njega zgranuto i zapanjeno u isto vrijeme. Nije mogla prikriti šok na licu.
„Preporučam ti da zatvoriš usta ako se ne želiš utopiti.“ Mogla mu je čuti smijeh u glasu.
Približio se rubu kule i sjeo, automatski ju povlačeći za sobom.
„Da čujem, što je bilo?“ Pogledao ju je s osmijehom.
„Ne možeš ti ne primijetiti....“ Odgovorila mu je, skrećući pogled. Nasmiješio se i blago zatresao glavom, ne kao odgovor na njeno pitanje, nego kao da želi nešto drugo reći.
Lana je zagrizla usnu i spustila se na pod, pored zida na kojem je sjedio. Kosa joj je bila apsolutno mokra, ali to ju nije spriječavalo da mahnito leti pod utjecajem vjetra. Kiša joj je potpuno promočila odjeću i više nije osjećala čak ni hladnoću. Zatvorila je oči osjećajući kišu na licu, kako klizi po koži, preko usana i natapa joj odjeću.
Ponašao se kao da su stari prijatelji, primjećivao je stvari koje ni oni koji su s njom proveli cijeli život ne bi primijetili ili bi barem bili dovoljno umjesni da to ne prokomentiraju na glas. Nije htjela steći prijatelje niti je htjela da itko obraća pozornost na nju. Tako je i bilo proteklih godina – sve na svome mjestu. No otkako je došla u Hogwarts činilo joj se da, umjesto da sve bude pod kontrolom, sve joj izmiče. Tijelo joj je bilo umorno od svakodnevna dočekivanja zore, lice izmoreno od lažnih osmijeha. Nije smjela nikoga pustiti blizu, čak ni one koje je htjela.


Pogled joj je pao na dečka pored nje. Činilo se da ne primjećuje kišu koja pada. Bio je zagledan negdje u daljinu, licem okrenut od nje, bez riječi ju je ostavio u njenim mislima.. Vjerovala je da su mu oči zaklopljene. To bi bilo tako... tipično za njega. Njemu nalik; uživao je u trenutku u kojemu ona nije mogla. Mogla je vidjeti, ali je više nije mogla doživjeti. Sumnjala je da itko zna kako je to gledati u nešto i ne osjetiti to... Samo sjećanje na ljepotu nečega, prisjećanje na uspomene, moglo je upaliti iskru u njenim očima. Bilo bi dobro ako ne bi uhvatila negdje svoj odraz. Ako se ne bi vidjela u nečijim očima. Jer ako bi joj oči bljesnule samo prisjećanjem na nešto, prisjećanjem na to kakav je to bio osjećaj, nije se mogla ne zapitati što bi tek učinilo nešto više. Nije mogla ne poželjeti biti potpuna osoba i nije se mogla više preplašiti toga što to želi.
Sjetio ju je na nju, nekada davno. Osobu za koju sada nije mogla vjerovati da je poznavala. Ona je trebala biti ta koja sklapa oči na kiši, uživa u trenucima, primjećuje ljude oko sebe... Nije bilo pošteno! Zašto ju je toliko morao podsjećati na ono što je bila i time još više isticati ono što je sad? Zašto jednostavno nije mogao nestati i ostaviti ju, zašto je ona morala biti ta koja će to učiniti? Odjednom, bilo joj je sasvim jasno koji je njen idući korak..
Jezikom je prešla preko usana, osjećajući slanoću na njima. Nije mislila da će ikada biti sretna zato jer stoji na kiši. Već je navikla stajati na oluji, bez čvrstih zidova oko sebe, izložena svijetu. Ledena hladnoća se nastanila tako duboko u njenim kostima da ju više nije osjećala. Trpjela je nalete vjetra ne dopuštajući da ju maknu s kiše. Osjećala se tako... Spokojno. To su bili samo naleti.. Prolazni. Osjećaji u njoj su konačno bili umrtvljeni. No odjednom je zapuhao jak vjetar ne misleći se povući. Stresla se i poželjela maknuti s njega, ali na kuli bez zidova, nije bilo ničega za čega bi se mogla zakloniti.
„I tako izgubih okladu.“, njegov glas ju je prenuo iz razmišljanja. „Još me čeka kupovanje čokolade pa bi mogli krenuti.“
Ustala se zapanjujuće spremno i mirno ga pogledala čekajući da se pokrene.
„Da mi je znati kako to izgleda kad po ovakvome vremenu moraš letjeti.“ Dobacila mu je.
„Prekrasno!“ Odvratio je nadglasavajući kišu. „Da ti se... Metla smrzne.“
Lana se nasmijala preokretu u rečenici.. Shvatila je da se ne sjeća kada je zadnji puta gledala metlobojsku utakmicu.
Elegantnim je pokretom pokupio knjige i predao joj ih, puštajući ju da se provuče kroz prolaz u toplinu Hogwartsa. Sa svake strane prolaza, nalazila su se dva viteška oklopa, stojeći mirno i uznosito. Lana je krajičkom oka uhvatila svoj odraz u njima i zapanjeno se odmaknula.
Definitivno bolje izgleda na kiši.„Mislim da meni ipak kiša u kosi ne stoji tako dobro kao što je bila prvotna zamisao. Spremna sam saslušati tvoju stranu zahtjeva.“ Izjavila je ne gledajući ga. Bila je isuviše zabavljena traženjem štapića da bi primijetila njegov iznenađen pogled.
Pratio je njene pokrete dok je izvlačila štapić i gledao kako gotovo pjevuši nešto povlačeći ga po koricama knjiga dok su se one automatski sušile, a tinta opet postajala uredna i čitka.. Bio je dvije godine ispred nje u Hogwartsu i znao je kako nešto osušiti čarolijom no ipak inkantacija koju je koristila na knjigama, a zatim i na svojoj odjeći mu je bila nepoznata... Zataknula je štapić u stranice knjige.
„Inače ću zaboraviti gdje sam ga ostavila.“ Odgovorila je na njegov upitni pogled i nastavila hodati prema prvotnom odredištu.
„Dakle?“ Oči su joj ponovo poprimile toplu zelenu boju, koju su uvijek imale kada je bila prijateljski raspoložena ili barem nastojala biti.
„Zanimljiv način izražavanja.“ Bilo je prvo što je rekao.
Zakolutala je očima. „Čini li mi se ili izbjegavaš odgovor?“
„Nije bitno, svejedno si dobila okladu. Što god ti rekla, ostao sam pri svome mišljenju.“
„Ako ti tako kažeš.. Mislim, nemam te ja namjere razuvjeravati.“ Nasmijala se pokazujući mu očitu ironiju događaja. „I ja isto mislim da si u pravu, ali jednostavno ne bi bilo... Prikladno, od mene da se složim s tobom.“ Dodala je, zabavljajući se.
Imala je dojam da je loše raspoloženje isprano s kišom. Usto Sirius je bio osoba s kojom se lako osjećati ugodno.
„No svejedno želim znati.“ Naglo se uozbiljila čekajući odgovor.
„Jesi ikad igrala metloboj?“ Umjesto da odgovori, postavio joj je pitanje.
„Nisam.“ Odgovorila je bez imalo razmišljanja. Nešto joj je govorilo da nije promijenio temu, nego da tek dolazi do nje.
„Jesi ikad letjela na metli?“ Nastavio je.
Podignula je obrvu gledajući u njega.
„Oprosti, jednostavno mi ne djeluješ kao takva osoba.“ Objasnio joj je, smijuljeći se.
„U pravu si.“ Osmijeh joj se prolomio licem. „Jednostavno nisam taj tip.“
„Da, to sam si i mislio.“ Uzvratio joj je.
„Ja još uvijek ne vidim kakve to veze ima s tvojom stranom oklade.“ Nastavila je, penjući na jedno od mnogobrojnih stepeništa u Hogwartsu.
„Ne želiš razmisliti o tome na trenutak?“ Potaknuo ju je, pridružujući joj se na stepenicama.
Odjednom oči su joj se zaokružile kada je shvatila. Pogledala ga je zgroženo i zapanjeno u isto vrijeme.
„Nemoj me tako gledati nisam te mislio natjerati da odigraš utakmicu ili nešto slično.“ Nasmijao se njenom izrazu lica.
„Nego?“ Laknulo joj je što je ipak dobila okladu. Barem prema Siriusu.
„Imamo utakmicu uskoro.“, započeo je, naslanjajući se leđima na rukohvat iza sebe. „Da nisi dobila okladu morala bi mi dopustiti da te provozam prije nego što počme.“ Nije trepnula. „Amber to obožava.“ Dodao je zbog nedostatka reakcije.
Odjednom je glasno frknula „Sreća moja što sam lijepa.“ Izjavila je sarkastično.
Sirius je zabacio glavu i glasno se nasmijao. U sljedećem trenutku se začuo glasan zvuk pucanja i prije no što je ijedno od njih uspjelo definirati odakle dolazi, rukohvat pod Siriusovim tijelom je popustio. Osmijeh na njegovom licu zamijenio je šok koji mu se jasno ocrtavao na licu dok je padao.
Lana je posegnula za njim, nehotice ispuštajući knjige. Prestravljeno se nadvinula nad mjestom gdje je rukohvat popustio, gledajući kako njene knjige i štapić zajedno sa Siriusom padaju u nepovrat. Gledala je dolje zamrznuta izraza lica, ne mogavši se pomaknuti. Glasno, prebrzo kucanje srca u grudima ju je osvijestilo i pustilo misli da prodru do njene svijesti. Dum Sirius pada s velike visine. Par trenutaka i bit će beživotno truplo. Ti ćeš biti poslijednja koja ga je vidjela živog. Dum Probaj upamtiti osmijeh na njegovom licu, ne želiš sanjati još jedan isprestravljen izraz.
A da jednostavno zatvoriš oči? Dum Inače, vjerojatno će tebe okriviti za njegovu smrt.
Nisam ja kriva, nisam ga ja gurnula.
Nisi, ali nisi mu ni pomogla. Učini nešto...
Dum
Ne mogu..
Još samo par metara....
Ne mogu....
Dum Vrijeme prolazi...
NE MOGU!
Postoji razlika između moći i htjeti. Nije zdravo lagati samoj sebi..
Nije zdravo ni prepirati se sa svojom savjesti.
Dum
Mislim da mu život upravo prolijeće pred očima, znaš kako kažu da ti se prije smrti sve „vrati“.
Dum
Obećala si Amber!
Obećala sam i sebi!
Dum Što misliš što će Amber misliti o osobi koja je prepustila njenog brata rukama smrti?!
Nije me briga!
Da je Sirius tvoj brat, bi li htjela da mu netko pomogne?
Dum
Dum
Dum
Ruka joj je kliznula sa rukohvata stepeništa otkrivajući jasno drhtanje. Prsti su joj se lagano savili poput tvorca paučine koja obavija nešto nevidljivo svima osim njoj. Osjetila je kolanje vruće krvi unutar vena koja ih je ispunjavala ističući plave rijeke na blijedoj površini. Slatko žarenje koje nije osjetila tako dugo sada je ispunjavalo njeno tijelo gađenjem, premda su joj oči imale izmučen pogled. Pogled joj je pao na događaje ispod nje, na dečka oko kojeg se materijalizirao zlatni štit sprječavajući njegov pad svega dva metra od zemlje.
Ma što ja to radim?!
Ovaj puta joj nitko nije odgovorio.
Odjednom, pokreti ruke su joj se zaledili ne ostavljajući prostora ni najmanjem drhtaju. Pustila je da joj ruka padne niz tijelo, a zatim je nestala uz zamah plašta prepuštajući sudbini odluku između života i smrti.

- 19:25 -

Komentari (16) - >Isprintaj - #