petak, 25.07.2008.

Raspletene niti

„Ruku na usta, James“, začula se Lanina opaska dok je James nedaleko od nje glasno zijevao.
„Na zapovijed, mama.“, čuo se gotovo automatski odgovor koji je zbog grube promuklosti još snenog glasa zazvučao još komičnije.
Nije podignula pogled sa novina ispred sebe, no bilo je jasno kome upućen taj osmijeh. Zato se Lyra preko puta nje bez pardona izbeljila Jamesu, slažući grimasu. Ispod stola, Samy pored nje joj je ponudila otvoreni dlan.
„Lyra nemoj zafrkavati Jamesa.“ autoritativni, precizni glas njene sestre u trenutku je dao razbuđujuću notu pomalo pospanoj atmosferi.
Nakon što su se ona i Amber, koja je zajedno s Annom sišla na doručak, smjestile za njihov stol začuo se Lyrin komentar:
„Naravno Vaše Veličanstvo, smjesta ću prestati.“, rekla je pomirljivim, teatralnim tonom, a zatim puno tiše i puno otrovnije dodala: „Možete isto tako poručiti svom Princu da ako ga smeta ono što čuje nek kupi prnje i ide sjesti za svoj stol jer ionako ne bi trebao biti ovdje.“
Amber je tiho uzdahnula sa strahom čekajući Anninu reakciju. Preko puta nje, Lana je spustila novine, također se okrećući prema Anni no sa sasvim drugačijim izrazom lica.
„Toliko ti je trebalo da smisliš opasku? Spora si.“, odgovorila joj je Anna sasvim mirno, puneći čašu svježe iscjeđenim narančinim sokom.
„Pa morala sam pričekati da odlijepiš oči od Pottera i počneš doživljavati ostatak svijeta premda...“ Ostatak Lyrine opaske nisu čuli, umjesto toga zamijenio ju je dvostruki vrisak:
„Lana!!!“
„Ups“, začuo se hihot imenovane osobe. Oči su joj se zaokružile u samoj slici nevinosti premda su joj usne podrhtavale od zatomljenog smijeha. „Baš sam nespretna s tim štapićem“, uzdahnula je ispričavajuće, zvučeći gotovo rastreseno uznemireno zbog toga.
I unatoč ispričavajućem tonu iz kojeg se praktički cijedilo žaljenje, nije učinila ni najmanje pokret kojim bi popravila nastalu štetu. S još napola podignutim štapićem u zraku, mirno je gledala kako se iz prevrnutog vrča – istog onog iz koji je Anna nedavno koristila, a zatim ga vratila na njegovo mjesto – putanja svježeg soka račva na dvije strane i završava točno u krilu obiju sestara. Naime, u pokušaju da si privuče vrč, nehotice je trznula rukom, a on se prevrnuo nešto malo ispred mjesta gdje su blizanke sjedile jedna nasuprot drugoj da bi baš tamo završio njegov vrh. Tekućina je prsnula na obje strane te se našla na pelerini obaju sestara prije no što su one uopće shvatile da se nešto dogodilo. Dva narančasta potočića i dalje su plutala svojim tokom kapajući preko ruba stola, dok ih James nije pokretom štapića zaustavio.
„Onaj koji si ti koristila kod privatnog učitelja ti je bolje pristajao?“, obrati joj se Amber tada, promatrajući ju s druge strane stola.
Lana se zagleda u nju više gledajući unutra nego van dok se pokušavala sjetiti o čemu to ova, pobogu, priča. Koliko je njoj poznato kod „privatnog učitelja“ (kako ga je nazvala pokušavajući prijateljima dočarati i objasniti atmosferu doma te još više od toga – opravdati svoje uporno i konstantno gubljenje štapića te ravnodušnost prema tome) se nije služila štapićem.
„Onaj štapić koji ti se slomio prilikom izvođenja neke zahtjevne čarolije?“, pokušala je Amber ponovo.
Vidjela je kako se Samy nagnula pored Lyre i pratila razgovor. Zaustila je da nešto kaže s pomalo zbunjenim izrazom lica, no Amber ju je preduhitrila.
„Hoću reći ono čime si izvodila magiju, tada, ti je bolje pristajalo?“, ponovila je preformulirajući rečenicu jer zbog nerazumijevanja na Laninu licu ni ona nije bila sigurna je li Lana upotrijebila baš riječ „štapić“.
„Ah, taj štapić!“, iznenada će Lana dok su joj oči zablistale shvaćanjem.
Amber je odahnula
„Da, definitivno.“, odgovorila joj je na posljednje pitanje, a iskrenost joj je zračila iz riječi jer je znala da je odgovor koji je ponudila apsolutno istinit.
Sjetila se i o kojemu je štapiću Amber govorila. Točnije, čestitala si je na sasvim solidnoj laži koju je u brzini smislila, ne tako davno, kada ju je Amber to prvi puta pitala. Istina je bila da je laž zapravo bila sasvim jednostavna i mala, za razliku od svih ostalih u njenom životu premda je zapravo uistinu rijetko lagala – umjesto toga izbjegavala bi istinu, to joj je nekako bilo draže.
Štapić o kojemu je ona pričala Amber i o kojemu je Amber sada govorila nije bio slomljen. Štoviše, upravo je njega maloprije koristila da bi privukla sok i obuzdala prepiranje između dvije sestre. No premda je to bio taj isti štapić koji je posjedovala od malena, Hogwarts je bio mjesto u kojemu ga je prvi puta iskoristila za izvođenje magije.
„Znaš Lana, da te ne poznam, pomislila bih da si to namjerno napravila.“, začula je kako joj Anna govori, još uvijek čisteći pelerinu štapićem. Zapravo, više uređujući pelerinu štapićem. Očistila ju je još prije no što se Lana zaplela u pređe vlastitih misli.

Nespretna, malo sutra..., pomislila je Rhianna gotovo ogorčeno premda nije sasvim znala odakle ta ogorčenost dolazi. Jaako je nespretno izvesti tri čarolije istovremeno od kojih su dvije zamaskirane, a jednu možeš primijetiti samo po posljedicama. Kao što je, očito, i planirala.
Što nitko od njih nije primijetio da se tekućina ne prolijeva spontano na dvije strane? I to lijevo i desno? Točno prema osobama koje su u trenutku raspravljale?, pjenila se ona.
Ne, očito nisu primijetili. Vjerojatno su previše pospani, kao, uostalom, i ona sama. Rhianna je uzdahnula, obuhvaćajući čvršće rukama šalicu kave iz koje se pušilo. Očajnički se pokušavala ugrijati no odavno je shvatila da hladnoća ne dolazi izvana nego iznutra.
Bilo je to zbog neispavanosti, a neispavana je bila već nekoliko dana. Još od noći kada je zadnji puta razgovarala s Lanom. U međuvremenu se našlo još razloga iscrpljenosti i nesanici – strepnja za Blacka koju je tvrdoglavo sama sebi poricala, umirivanje Amber u sitnim noćnim satima jer su sada njezine vizije o starijem bratu zamijenile košmarne noćne more (premda je Rhianna morala priznati da joj je to nekako draže nego vizije iz vrlo očitih razloga), a zatim... Kada bi se konačno našla u krevetu shvatila bi da je previše umorna da bi mogla zaspati.
Išla bi obići Siriusa, premda je s njim, dakako, bilo sve u redu. Prislonila bi uho i na Amberinu spavaonicu tek da se uvjeri da je sve mirno, kako i treba biti iako je znala da bi ju ostale djevojke ili sama Amber obavijestile ako se nešto dogodi – dakako..
Kada bi zaključila da je s njenom obitelji sve uredu, vratila bi se u svoju spavaonicu i vrlo tiho, da ne probudi ostale djevojke, pokupila svoje knjige. Nije bila osoba koja si je mogla dopustiti da troši vrijeme pokušavajući zaspati, kada bi to mogla iskoristiti kao blagodat – poklonjeno vrijeme kojega ionako nije imala, da pouči knjige tek toliko da ne izađe na ispit apsolutno nepripremljena. O zadaćama je mogla samo sanjati. Doduše, čak ni to. Zato je tu uvijek bio Remus Lupin.
Gotovo nježno je pogledala prijatelja ispred sebe, naslonjenog na jedan od potpornih stupova Hogwartsa, u čijoj je sjeni ona sjedila. Jutarnja svjetlost bila je presnažna za njene umorne oči koje su čeznule za snom.
Otpila je još jedan gutljaj vruće tekućine i gotovo se nasmiješila od ugode koju je topli napitak izazvao u njoj, kada je čula Annin glas:
„Znaš Lana, da te ne poznam, pomislila bih da si to namjerno napravila“, obratila se Lani, po Rhianninom mišljenju nepotrebno daljnje čisteći pelerinu.
Ona i Remus nisu sjedili baš jako daleko – bili su za istim dugim stolom kao i svi Gryffindori, a u prazninu na klupi između nje i Jamesa te Lupina i Samy se slobodno moglo smjestiti još par ljudi. No tamo nije sjedio nitko pa je Rhianna prilično dobro vidjela Lyrin bezglasni komentar.
„Bože naive“, oblikovala je usnama i zabila glavu u dlan ruke dok su narukvice na njenoj ruci veselo zazveckale, kao da su baš to čekale.
Lana joj se samo nasmiješila i spustila pogled na stol ispred sebe, puštajući da joj slap kose padne preko ramena. Rhianna je i s ove udaljenosti mogla primijetiti da joj ramena podrhtavaju od smijeha, unatoč Lyrinoj prisutnosti pored nje.
Nemoguća je! Rhianna je podviknula u vlastitim mislima. Kako se može u par dana toliko promijeniti?! Donedavno je bila praktički sjena ljudskog bića, a sad... sada je sve osim toga.
Iz sjećanja ponovno joj je izronio prizor iz noći Siriusove nesreće. Lanin tup i prazan pogled tada ledenih zelenih očiju, premda u mislima, ponovno je izazvao nelagodu u njoj. I osjetila je hladnoću. Ovaj puta ju nije izazvala nesanica. Izazvalo ju je sjećanje.
Oluja je vladala izvan Hogwartsa te noći. Nekako činilo se da svojom razornom snagom uspjela prodrijeti i unutar zidina dvorca. Čak i dublje, unutar samih učenika koji su, baš kao i svakoga dana, lutali hodnicima i prostorijama dvorca. I Siriusov je pogled te noći pratio sjajne niti munja kroz kišom prekriven prozor. Potpuno nevažan detalj koji joj je ostao urezan u pamćenju. Zna li Sirius odgovore na pitanja koja ju već danima muče ili i on, baš poput nje, živi u mraku. Pogled mu je bio izgubljen, sjetila se.
Igrala se žličicom po svojoj šalici kave, odsutno prateći odraze u njoj.
Zapitala se zna li Sirius da je Riddle taj koji je skrivio njegov pad. Rhianna je već bila potpuno uvjerena u njegovu krivnju, iako joj to nije pomagalo u raspletanju niti priče, a još manje u shvaćanju stanja u kojem je zatekla Lanu. Ako je Riddle uzrokovao pad, onda je Lana bila to koja je Siriusu nekako spasila život. Koliko je poznala Toma, on nikad ništa nije radio uzaludno niti je igrao igrice, iako mu je omiljena razonoda bila manipuliranje ljudima, a pad s one visine... zadrhtala je.
Rekla je da ju ne zanima je li živ... no ipak ju je zanimalo. Ako se uvjeravala da ju ne zanima kako onda objasniti pogled u njenim očima. Nije bilo suza, nije bilo boli, nije bilo straha, ni ljutnje, pa čak ni umora... još je toliko gore bilo ne vidjeti ništa.
Podigla je pogled prema Lani prateći zvuk njenog smijeha, zvuka kojeg još uvijek nije potpuno upamtila. Proliveni je sok očito bio odavno zaboravljen. Pratila je kako joj smijeh mijenja crte lica, kako dotiče čak i oči, a zatim odmahnula glavom.
Je li moguće da odjednom sve u redu...
Iako... sada joj oči nisu sijevnule sjajem kao što su nekad znale, u onim rijetkim trenutcima savršeno spokojne atmosfere, kad bi šale nezaustavljivo krenule šireći valove smijeha.
Je li moguće da tako savršeno glumi?
Je li moguće da je sada sve u redu? Da je prazan, izgubljen pogled bio plod moje mašte?
Nemoguće.
„Nemoguće“, kao jeku svojih misli začula je Lupinov glas.
Iznenađeno je skrenula pogled prema njemu. Njegove sive oči promatrale su je, blago nasmiješene.
Trenutno je pregledavao onih par rečenica koje je sinoć napisala u pokušaju slaganja uvoda za esej iz Travarstva, prije no što je zaspala nad njim. „Nemoguće“ je vrlo vjerojatno bio pridjev koji im se mogao pripisati.
S druge strane, vidio je kamo je njezin pogled usmjeren i mogao je pretpostaviti tok njenih misli
Poznavajući Remusa Lupina moglo je i oboje biti u pitanju. Ta on je, baš kao i ona, imao sposobnost zamjećivanja naizgled nebitnih sitnica kod ljudi. No on to, za razliku od nje, nije davao do znanja. Koliko god su Potter i Black ponekad bili svijet za sebe, ne rijetko su to bili i Lupin i ona. Bili su ona prizemljenija strana društva čija glava možda nije bila u oblacima, ali je zato – barem u Rhianninom slučaju – bila dobrano u mašti.
Inače bi ga sama pregledala i napisala no niti je imala snage, niti je imala vremena – danas je bio poslijednji rok za predaju.
„Oprosti, što točno...?“
Lupin joj nije odgovorio, već je zatresao glavom još uvijek se smješkajući. Povukao je još par strjelica, podcrtao par dijelova teksta, a zatim je sve to skupa – zajedno s povećom knjigom koja mu je služila kao literatura – gurnuo prema njoj.
„Evo. Ove podcrtane dijelove slobodno prepiši, izvadci iz mog eseja su ti već izmijenjeni tako da oko toga ne moraš brinuti. Sad me ispričaj idem doručkovati“, nacerio joj se, a zatim već u sljedećem trenutku iz sedam različitih posuda koje su ga iznenada okružile, slagao doručak.
Ništa drugačija situacija nije bila ni sa Jamesom – do kojega joj je pogled odlutao spontano. Tamanio je ogroman sendvič, koji je bio toliko pretrpan da su sastojci naprosto ispadali iz njega. Što bi, ako bi to stavili u isti prizor s Annom pored njega čiji se cijeli doručak sastojao od prepečenca i šalice kakaa ili pak Lanom koja je cijeli svoj doručak svela na čašu soka i talijanski štapić punjen medom – izgledalo vrlo komično. Možda će Michael koji im se upravo pridružio, sjedajući pored Jamesa i tako smanjujući prazninu između njega i Rhianne, smanjiti komičnost prizora. Zapravo Rhianna je bila uvjerena u to s obzirom da je Michael bio jedan od onih iz „tima“ Jedi Kao Da Ti Je Posljednje.
Rhianna je odvojila pogled od njih i okrenula leđa potrebi za hranom koju su joj pobudili.
Bez obzira što Lupin rekao ili mislio, morala je to napisati. Ne zbog sebe i zasigurno ne zbog ocjena, već zbog prijateljstva. James i Sirius možda jesu briljirali na ispitima – usmenim ili pismenim – no sve izuzev toga im je jednostavno bila nepoznanica. Profesori bi im obično progledali kroz prste ili bi prošli sa tek kojim komentarom – ipak su oni imali uzoran učenički i metlobojski – osobito metlobojski – uspjeh. Pa što onda ako nestignu zbog treninga napisati koju zadaću? Ipak je to za ponos Gryffindorskog doma.
No nisu svi mislili tako. Profesorica Travarstva im je na zadnjem predavanju svečano obećala da će ih obojicu poslati ravnatelju, ako joj još jednom dođu bez zadaće. U prvi mah Rhianni se to učinilo sasvim blesavom prijetnjom – ta ravnateljev kabinet kao i samog ravnatelja su poznavali više nego vlastitu spavaonicu (a i ona je – iskreno govoreći – imala svojih prigoda zajedno s njima). No uskoro je shvatila što leži iza te naizgled bezazlene prijetnje i profesoričinog sijevanja očima: Prije svega par metlobojskih treninga trener im je rekao, a čuli su ga i Rhianna i Lupin na tribinama, da će, ako ne smanje izlete ravnatelju, morati potkresati rep metli. Kako je upozorenje odjeknulo igralištem, tako je odjeknulo i Hogwartsom. Doduše svi su znali da je to prazna prijetnja – McGregorry, trener kojega je ravnatelj postavio da povremeno nadzire treninge, ne tako davno pristigao u dvorac, bi prije progutao balun nego izbacio dvojicu svojih ponajboljih igrača iz igre. Bio je on mlad i čak i Rhianni simpatičan. Ali još više od toga, bio je i sam pomalo nalik Siriusu i Jamesu i u trenucima koje bi provodio s njima na terenu, čak i koreći ih zbog ovakvih stvari, bi imao u očima neki skriveni osmijeh koji bi Rhiannu natjerao da se zapita prisjeća li se on to svojih dana... Nešto zbog čega bi izgledao gotovo poput njihovog vršnjaka. Imala je osjećaj da bi se on izvrsno uklopio u njihovo društvo da je mlađi. I da nije profesor, na što su se svi oni često morali podsjećati, uključujući njega – momčad njegove ekipe su ga oslovljavali sa „Vi“, samo u formalnim prigodama.
Sjećala se kada ju je James nakon jednog od treninga pozvao s: „Rhin, hodi amo, želio bi te upoznati s nekim.“, a zatim predstavio treneru.
„Drago mi je profesore McGregorry“, bilo joj je neobično ovako ići upoznati se s profesorom. Ići mu se predstaviti. Zato ga je radije oslovila sa „profesore“, nego sa „gospodine“ kako bi vratila barem malo normalnosti situaciji. „Čula sam mnogo o Vama“, ljubazno mu je kimnula glavom.
Glasno se nasmijao: „Molim te, zovi me Daren. Osjećam se tako staro pored vas“, objasnio joj je dok su se oko očiju stvorile borice od smijeha.
Ali nije bio star. Nije čak ni izgledao tako, štoviše. Bio je preplanuo od sunca baš poput svih metlobojskih igrača. Pjegice koje je imao na licu i ramenima, još su više smanjivale dojam njegovih godina.

Sirius i James jesu odlučili da ipak neće izazivati sreću no to se doduše zbilo tek kasnije. Njihova prvotna reakcija, kada im se profesorica tek obratila, ponovno je izmamila Rhianni osmijeh na lice dok je se prisjećala:
Sirius nije ni trepnuo. Nije se udostojio pogledati profesoricu. Štoviše, mirno je nastavio urezivati svoje inicijale u komad drveta ispred sebe koje je trebalo biti projekt na tom satu. James je podigao obrve u izrazu hladne nevjerice, zagledavši se u nju.
„Imate kakvih problema gospodine Potter?“, sjetila se profesoričinog otresitog pitanja.
James je spustio pogled, ignorirajući ju, a ona se zadovoljno vratila svome poslu.
Rhianna je znala da je samo pitanje vremena kada će joj obojica otići sa sata. I nije morala dugo čekati.
„Zapravo, imam.“, odgovorio joj je James, možda dvije sekunde poslije, ustajući se.
U prvi mah Rhianna nije shvatila što se dogodilo. Vidjela je, u to je bila sigurna, kako je nečiji štapić proparao zrak. Shvatila je da je Siriusov samo po tome što mu je desna ruka bila za koji milimetar pomaknuta nego prije. Štapić se nije ni zamarala potražiti pogledom – vjerojatno je već bio u dubinama njegove pelerine. Sirius, međutim, nije ostavljao dojam da cijela situacija ima iole veze s njim.
„Zašto si ga...?“, započela je tada, ne razmišljući. James ju je trknuo nogom ispod stola prije no što je uspjela nastaviti.
Srećom profesoričino „Oh zaboga“ dok je prilazila Jamesu da mu pogleda razrezanu ruku – je nadglasalo Rhianninu instinktivnu reakciju.
„Razrezao sam se nožićem za dubljenje slojeva drveta“, odgovorio je on nepotrebno, a zatim vidjevši da mu ona prilazi drsko ustuknuvši dodao: Mislim da zahtjeva Bolničko krilo. Smijem?“
„Da, da naravno...“, smeteno mu je odobravala profesorica.
Kada se Sirius automatski ustao i krenuo za Jamesom zaustila je da nešto kaže no on ju je pretekao. Vrlo tiho. Vrlo jasno.
„Ne želite valjda da se sruši na pola puta?“
Rhianna je bila brza no James je ovoga puta bio brži. Shvatio je priliku koju mu je Sirius otvorio, načinivši mu porezotinu na ruci. Da, porezao se napola tupim nožićem.. Sigurno.
Madame Rosery je poluočajno pogledala Lupina - koji joj je, s neobičnom poluosmijehom, slegnuo ramenima – a zatim i Rhiannu kao posljednju nadu. Rhianna joj je samo kimnula, više očima nego glavom i tako je nastao neizgovoreni sporazum između nje i profesorice zbog kojeg je Rhianna u rano jutro bespotrebno pisala zadaću iz Travarstva.

„Ide li to?“, prenuo ju je Lupin iz razmišljanja već drugi put tog dana.
„Aha, evo već sam gotova sa skicom“, lagala je. Zanijela se u sjećanjima i to je bilo očito.
Lupin je složio grimasu.
Zapravo odlučila je krenuti od crteža jer je to najzabavniji dio koji je nažalost bio gotov u dvije minute i par poteza. Izbeljila se Lupinu kad je podignula papir da mu ga pokaže. Zatim se vrlo brzo pokrenula da pokupi njegov.
Lupinov otvoreni dlan nalazio se na istom mjestu gdje je do maloprije ležao njegov crtež. Izuzev toga, ni po čemu drugome nije bilo moguće ustvrditi da je upravo opalio rukom po stolu – i dalje je mirno jeo, ne podižući pogleda.
„Remus John Lupin, priznaj! Koliko ti je trebalo za ovo?“, pitala ga je teatralno, već popravljajući njegov rad.
„Puno previše ako usporedimo koliko je tebi trebalo“, slegnuo je ramenima.
„Puno previše... Poznajući tebe vjerojatno si ovo crtao dvaput duže nego što si pisao esej. Što nije tužno da ovo moje dvominutno čudo bude daleko vjernije slici?“, zafrkavala ga je no u isto vrijeme je i odahnula kada je vidjela da mu nije izazvala nikakvu negativnu reakciju. Pred sam kraj rečenice u njen ton se uvukla nesigurnost, kada je shvatila kako bi to moglo zločesto zazvučati. Lako se mogao naljutiti na nju zbog toga. Da je netko drugi bio u pitanju, vjerojatno i bi. No Lunac se samo blago nasmiješio gledajući ju. Odahnula je.
„Nismo svi Bogom dani talenti“, slegnuo je ramenima. „Uostalom ja to barem neću morati crtati dvaput“, dodao je zločesto vraćajući joj milo za drago. Znao je koliko ne voli ponavljati svoje radove o čemu god se radilo.
„Uh da“, odgovorila je znajući da će to morati nešto kasnije precrtati i Jamesu.
Sirius, ako bude došao do tada, će vjerojatno sam to htjeti napraviti. No zato će vrlo vjerojatno ona morati napraviti ostatak. Uzdahnula je. James bi još nekako to prepisao, no Sirius je uredno dopuštao da ona to napravi umjesto njega i to tako da bi dobila dojam da joj je zbilja učinio čast takvim postupkom.
Krenula je prepisivati tekst, još jednom ga, usput, mijenjajući, iako je to Lupin već učinio kad se sjetila nečeg što je ranije zaboravila.
Kada ju je sinoć dežurna vidarica zatekla kod Siriusa, uz nježan osmijeh joj je objasnila da se ne mora brinuti jer ga ujutro ionako misle pustiti. Potpuno je to smetnula s uma! Nije se previše začudila što ga nema. Sumnjala je da bi itko volio upasti u Veliku Dvoranu posve sam, dok su svi ostali unutra. Nije bilo ni najmanje ugodno kad se više stotina ljudi zagleda u tebe, odmjeravajući te, koliko god netko imao samopouzdanja. Sumnjala je da bi se itko izložio tomu , osim ako nije primoran na to.
Izgleda da je bila u krivu.
Smetena naglim valom žamora, prekinula je prepisivanje i podignula glavu. Isprva nije shvatila što se događa no nakon što je uhvatila par djevojaka kako se hihoću, naglo joj je postalo jasno o čemu je riječ. Točnije, o kome.
Sirius je bio na samo par koraka ispred nje i Lupina, kada ga je uspjela primijetiti. Na njeno olakšanje, osim blagih sjenki ispod plavih očiju – koje je vrlo vjerojatno samo ona zapazila - izgledao je normalno. Doduše, ono čega se bojala je da će izgledati previše normalno. Kod Siriusa bi to bio prvi znak da nešto nije uredu.
Blago arogantan osmijeh, koji su takvim proglašavali samo oni koji ga nisu znali, lebdio mu je na licu dok se savršenom mirnoćom suočavao sa svim znatiželjnim pogledima. Neki od njih bi naglo skrenuli pogled, dok bi drugi jednostavno ostali otvoreno zuriti. U takvim situacijama on bi nezainteresirano pusti pogled da mu dalje klizi po masi. Rhianna se toplo nadala da nju nikada neće tako pogledati.
Sumnjala je da bi više pažnje privukao i sam Albus Dumbledore. No istini za volju Dumbledore nije upravo izašao iz bolnice nakon još uvijek ne sasvim razjašnjene nesreće.
Kako su sjedili više u sjeni, Sirius ih nije uspio zamijetiti, već je produžio pred njih do mjesta gdje je sjedio James... I njegova sestra... I Lana.
Prije no što je Rhianna uspjela dati Lupinu znak da se okrene, Amber im je svima dala i više nego suptilan znak. Puno više.
Ispustila je nož iz ruke koji je glasno zaklepetao kada je dodirnuo tanjur, a zatim i pod. Raširenih očiju i blago otvorenih usana zagledala se u starijeg brata prije no što se pretvorila u osmijeh. Sirius, uobičajeno, nije trepnuo na sve to.
Rhianna je zakolutala očima. Što to nije, zaboga, moglo proći i s manje teatralne dramatike?, zapitala se prije no što joj je pažnju privuklo nešto drugo.
Još prije no što je Amber uspio ispasti nož iz ruke, Lana se naglo ukočila u pola pokreta kojim je zabacivala dugu kosu tako da joj ne bi smetala. Isprva, Rhianna je pomislila da ju je Amber prestrašila svojom reakcijom, no uskoro je shvatila da je Lana samo ili bila vrlo brza ili je u posljednje vrijeme dobro upoznala Amber. Vjerojatno je bilo obje u pitanju.
Do trenutka kada se Amberin nož prvi puta odbio, ona je već bila na nogama, spremna da ode. Točnije bila bi da ju netko u tome nije spriječio.
Rhianna je bila sigurna da bi svima ostalima koji su to vidjeli – a sumnjala je da je takvih bilo – to jednostavno izgledalo kao spontano traženje oslonca nekoga tko je upravo izašao iz bolnice, zbog moguće nestabilnosti. No oni nisu sjedili na mjestu na kojem je Rhianna sjedila pa nisu ni mogli vidjeti silinu kojom je Lana naglo sjela zbog Siriusove ruke na ramenu. Nisu mogli vidjeti ni bljesak njenih zelenih očiju kada ih je širom rastvorila, šokirana. Nisu mogli vidjeti ni način na koji ju je pustio, prelazeći joj prstima preko kose na leđima, tako nježnim pokretom da je mogao biti slučajan. Niti su vidjeli oštar uzdah kojim je zaustavila dah, polako sklapajući oči, kako je zagrizla usnicu izgledajući kao da joj njegov dodir nanosi bol.
Ali Rhianna je vidjela. Bilo joj je to dovoljno da se zapita koja je bila poruka svega toga. Je li joj htio reći da ju ne krivi? Da se ne ljuti? Da je sve uredu?

Iskreno je vjerovala da Lani ionako nije stalo. Nekada vjerojatno bi, no nije mogla vjerovati u to i nakon one večeri. Nakon što je vidjela izraz njenih očiju i vjerojatno najiskreniju sliku koju će ikada dobiti od nje. Pravu sliku... Patnje, bola i nepostojanja.
Jednako tako iskreno je vjerovala da nikada neće pronaći pravi trenutak da pita Siriusa što je to značilo.
U vihoru ljudi koji su sada prilazili stolu da bi pozdravili Siriusa i zaželjeli mu dobrodošlicu, dva lica koja bi tamo trebala biti prva, stajala su zamrznuta zureći u Rhianni sada nevidljivu točku. James je izgledao zaprepašteno, Lupin zapanjeno. Shvatila je da je i ona sama vrlo vjerojatno izgledala tako neku večer kada se suočila s tim prizorom. Nije morala vidjeti kamo njih dvojica gledaju da bi znala što vide. Ili točnije koga.
Po izrazu na njihovim licima, znala je da su vidjeli izraz na Laninom. Ne onaj lažni, nasmiješeni, koji je bio sama slika vedrog raspoloženja, nego onaj koji je Rhiannu proganjao već par dana od kako ga je vidjela.
Prazna ljuštura., pomislila je, prolazeći još jednom iznova kroz cijelu tu situaciju. Nehotice se stresla u spontanom pokušaju da se pribere. Nikako joj nije bilo jasno kako – ili još bitnije, zašto – je to izazvao samo jedan Blackov dodir.
I zadnji puta je Black bio u pitanju, podsjetio ju je glasić u glavi. Zar ne bi bilo jednostavno bolje da se maknu jedno od drugoga? Bolje za njih oboje?
Prije no što je uspjela odbrusiti samoj sebi da Lana nije opasna, susrela se s Lupinovim upitnim pogledom i potisnula tu misao.
Odmahnula mu je glavom ni sama ne znajući što je time htjela reći, uvjerena da izgleda tužno, baš kao što se i osjećala. Moguće da joj je izraz lica uvelike nalikovao Jamesovom i Remusovom, to nije mogla znati. Nije znala što je bilo tako neobično u svemu tome, da je tako snažno djelovalo na njih. Kada se gomila ljudi polako razmaknula, James se prvi uspio sabrati.
„Tihotap!“ Sirius se automatski okrenuo na zvuk Jamesovog glasa. Mahnuo mu je da sjedne preko puta njega jer mu nije mogao prići s druge strane stola.
Siriusov pogled blago je kliznuo sa njega na Rhiannu i Lupina koji su još uvijek sjedili postrance, a zatim se vratio natrag Jamesu. Podigao je obrvu, netremice ga gledajući – primijetila je da su mu oči sada gotovo sive, toliko više nalik Amberinima - , gotovo hladno no ipak više upitno. Kada se pridružio Lupinu, okrenuo je glavu.
Sekundu poslije, u kojoj su svi šutjeli, James im se pridružio za stolom. I jedan i drugi su savršeno odglumili da se ništa nije dogodilo, premda je Rhianna znala bolje.
I iskreno, bilo čak i drago zbog tog događaja. Sirius je bez riječi rekao Jamesu točno ono što se ona suzdržavala cijelo jutro. Od samoga silaska na doručak iznenadio je nju i Lupina odabirom mjesta sjedenja – krivog dakako. Suzdržala se da ne složi ironičnu grimasu i pregrizla jezik. Bila je svjesna će sada neko vrijeme više provoditi s Annom, no svejedno se nije zbog toga ništa bolje osjećala. Znala je da će to s vremenom doći na svoje te da će jednostavno morati izdržati i pretrpjeti.
„Baš smo se ponadali da ćeš još malo ostati tamo, Black. Zar si baš morao doći?“, obratila se iznenada Siriusu, glumeći iskrenu tugu zbog toga.
Sirius se glasno nasmijao njezinoj dosjetki. Neobično - toliko smiješna ipak nije bila.
„Misliš da bi uspjela izdržati toliko bez mene?“, prošaptao je naginjući se prema njoj. Osjetila je njegov dah na licu i gotovo ustuknula. Pročitala je poruku u njegovim, ponovno jasno plavim, očima i suspregnula smijeh.
„Proklete vidarice“, uzdahnula je ogorčeno prisjećajući se vidarice koja joj je sinoć tako ljubazno objasnila da se ne brine. Po svemu sudeći jednako je ljubazno rekla Siriusu za Rhiannin noćni posjet.

„Oprostite društvo, ali stavili su nas zajedno na projekt...“, ispričavajuće je uzdahnuo Michael dok je rukom signalizirao Deanu da mu priđe.
„Moja sućut“, promrmljao je Lupin, ne obraćajući previše pozornosti.
„Zaboga zar ne možeš ti otići do njega?“, uzdahnuo je James, svejedno se pomičući kako bi napravio mjesta.
„Mislim da ćete ipak morati preživjeti“, odgovorio mu je, minimalno pomičući usne, prije no što se do njih doklatio krakati Gryffindor kojeg je, barem po mišljenjima njegovih kolega, netko opasno krivo razvrstao.
„No Michael“, oslovio ga je Dean prilično otegnutim, teatralnim glasom, „pa zar stvarno nisi mogao odabrati neko bolje mjesto za naš sastanak?“, završio je rečenicu u prijekornom tonu, kao da kori neposlušno dijete.
„Trebam te na kratko, ne kanim održavati sastanak s tobom“, odrezao je Michael. „Hoćeš li biti dobar pa sjesti na čas?“
Dean je zaokružio pogledom po ostalima za stolom, nakratko zadržao pogled na Siriusu koji je vrtio štapić među prstima no kada zaključio da je previše usmjeren na razgovor sa djevojkom smeđe kose (koju nije poznavao iako ju je gotovo uvijek viđao u društvu) da bi ga primijetio, odobrovoljeno se spustio kraj Michaela. Da bi isto tako brzo od skočio, gotovo problijedivši.
„Jesi li normalan?!“, podciknuo je strijeljajući Michaela pogledom. Svi u krugu par metara okrenuli su se prema njemu.
„Da, mogu reći da se smatram takvim“, odbrusio je ovaj, dok mu se mu se prsti zgrčili na stolu.
„Nema šanse da sjedim bilo gdje u njenoj blizini“, kimnuo je glavom prema mjestu gdje su sjedile Amber i Lana. Bilo je jasno na koga je mislio.
Rhianna i Sirius prestali su sa razgovorom, okrećući se prema njemu.
„Čuo si što se dogodilo!“, prošaptao je silovito, premda svjestan da se i Lana okrenula prema njemu zainteresirana situacijom. „Ne želim da mi se nešto dogodi..“
„Ne treba ti ona da bi ti se nešto dogodilo“, začuo se još jedan glas. Štapić u ruci mu se naglo prestao vrtjeti.
„Siriuse...“, promrmljala je Rhianna tako da ju je samo on čuo.
„Trenutno se više bojim nje, nego tebe, Black“, odbrusio je ovaj i okrenuo im leđa i odmarširao.
U kratkoj sekundi Sirius i James su razmijenili poglede. James se okrenuo, a već idućeg trenutka Dean se raširio na podu Dvorane cijelom svojom dužinom.
„Dovraga Parožak, znam da je iritantan, ali taman je bio na odlasku. Kako ću sad završiti projekt?“, promrmljao je Michael sakrivajući osmijeh.
„Preživjet ćeš“, slegnuo je James ramenima. Lupin se glasno nasmijao.
Rhianna je kasno primijetila da im je prišla Lana s prilično hladnim izrazom lica i spustila se pored Siriusa. Plašt njene kose, zakrio je Siriusov izraz lica kada se nagnula prema njemu. Rhianna nije mogla čuti što mu je prošaptala, kao ni vidjeti Siriusovu reakciju. Shvatila je da nesvjesno grize usnu, tek kada je bol sijevnula kroz nju.
„Je li to prijetnja?“, upitao je Sirius glasnije kada se ona odmaknula, gledajući za njom.
Lana se okrenula prema njemu, kratko se zagledavši u nj: „Recimo da je upozorenje“
Sirius je kimnuo glavom, netremice ju gledajući no ona je već podignula pogled u nekom neodređenom smjeru. Izvela je mali naklon glavom, a zatim se okrenula i uputila između stolova, van.
Rhianna se okrenula, no nije vidjela ništa osim Dumbledora koji je izgledao kao da je čas ranije skrenuo pogled.
„Još jedna kojoj nije problem odšetati usred prostorije prepune ljudi“, Rhianna je tiho promrmljala, ne vjerujući da ju je itko čuo.

*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*

„Dosadno mi je.“ Uzdahnula je Samy po drugi puta. Ležala je na krevetu s rukama ispod glave, gledajući u strop.
„Mogla bi napokon napisati zadaću iz.. Iz čega god da je imamo ovaj put.“ Lana je odvojila pogled s perivoja koji je gledala kroz prozor, i spustila se natrag na svoj krevet u prilično optimističnom raspoloženju.
Samy je otpuhnula. „A kako bi mi to pomoglo u vezi s dosadom?“
„Pa... mogle bi se okladiti koliko će ti trebati da knjižničarku dovedeš do ruba sloma živaca.“ Lana je nastavila s razradom svoje ideje.
„Primamljivo...ali ne hvala.“ Uzdahnula je ponovno i podigla se u sjedeći položaj pokušavajući ukrotiti svoju kovčavu grivu u pravilan rep.
„Znam! Cure? Znate možda kad naši dečki imaju trening?“ Obratila se Anni i Lyri koje su sjedile na Anninom krevetu.
„Naši dečki?“, oblikovala je Lana bezglasno, napućenih usana, naglašavajući ono „naši“ kao i svoju zgroženost istim.
Samy je usputno bacila jastuk na nju, slažući grimasu. Okrenula se prema sestrama, ignorirajući Lanino smijuljenje.
Anna je u poluležećem položaju crtkarala nešto po velikoj crnoj bilježnici koju je naslonila na koljena. Praktički naslanjajući se na svoju blizanku, Lyra je pažljivo lakirala nokte na nožnim prstima u nebesko plavu boju, brade oslonjene na koljena. Podigla je glavu prema Samy, a zatim slegnula ramenima i vratila se svom poslu.
„Ne bih znala, ali sigurna sam da ova ovdje zna.“ Blagim pokretom glave, ne podižući pogled, pokazala je prema Anni. „Vjerojatno bi ti i odgovorila kad bi bila svjesna da smo ovdje s njom.“
„Čekaj, pokušam ja.“ Ponudila je Lana, suzdržavajući smijeh.
„Ej, Anna? Kad James ima trening?“ Upitala je naglašavajući ono James.
„Trebao bi mu biti gotov uskoro.“ Odgovorila je Anna odsutno, a zatim podigla pogled da provjeri što je uzrokovalo nalet smijeha.
„Svaka čast Lana.“ Smijala se Lyra. „Nije baš poljubac princa, ali i sam spomen je bio dovoljan da probudi princezu.“
Dok je Anna zgrabila svoj štapić, Lyra je već gotovo bila na vratima spavaonice, bosa protrčavajući kroz sobu.
„Ovo ne smijemo propustiti,“ nasmijala se Samy i uhvativši Lanu za ruku, krenula trčeći za blizankama.
Lana je neprimjetno oslobodila svoju ruku dok su zajedno sa stepenica gledale kako Anna lovi Lyru oko naslonjača društvene dvorane.
Lyra je upravo krenula prema portretu kad se ovaj otvorio. Projurila je ne podižući pogled prema svom spasiocu. Anna joj je istog trena bila za petama, ili točnije, bila bi, da je nisu zaustavile dvije snažne ruke, obujmivši je oko struka. Podigla je pogled.
„James! Već ste gotovi s treningom?“ Popela se na prste i brzinski mu utisnu poljubac na usne, a zatim se vješto oslobodila njegovog stiska.
„Doći ću odmah, samo da ubijem sestru.“ Viknula je trčeći kroz hodnik.
Lana je morala priznati da je izraz na Jamesovom licu bio i više nego komičan dok je stajao na ulazu u društvenu dvoranu, pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Uz svakodnevno druženje s Annom i Lyrom, ona se već naviknula.
Sljedila je Samy niz stepenice, a zatim sjela na naslon naslonjača u kojeg se Samy udobno smjestila.
Iza Jamesa se, sa širokim osmjehom na licu pojavio Michael.
Samy je krajičkom oka zapazila kako se Lanin pogled nešto duže zadržao na portretu, kao da nekoga još očekuje. Ali koga bi..?, naglo je uzdahnula. Da, i ona se u djeliću sekunde zapitala gdje je Sirius, premda je to potisnula prije no što je shvatila.
„Ovo već ima smisla.“ Nasmijao se Michael. „Bilo je meni čudno da bi neka cura svojevoljno bila s tobom. Rekoh ti da će pobjeći glavom bez obzira čim se malo urazumi.“ Naslonio se na hladan zid društvene dvorane a zatim odglumio duboku zamišljenost. „Možda bih trebao otići pomoći Lyri. Znaš ono; dama u nevolji, princ na bijelom konju koji ju spašava...“ teatralno je odglumio svoj plan.
„Pa čuj, plan ti i nije tako loš.“ Odgovorio je James hodajući prema jednome od naslonjača. „Konja već imaš.“ Osmijeh mu je sijevnuo licem, sjeo je u naslonjač. „Samo ne znam gdje ćeš viteza naći...“
Samy se već grcala od smjeha.
Michael je krenuo odgovoriti mu nešto, ali odustao je i okrenuo se prema djevojkama.
„Znate li možda voli li Lyra konje?“ Upitao je glumeći očaj.
„Ne, ali mislim da je Anna voli jer ponekad jaše u slobodno vrijeme...“, Lana mu je prva odgovorila djelujući zamišljeno.
Zbog njenog izraza lica ostalima je trebalo par trenutaka da shvate što je mislila time što je rekla, a zatim su Michael i James istodobno prasnuli u smijeh. Samy se nasmijala zajedno s njima, no oči su joj počivale na Lani. Vidjela je promjenu i vjerovala je da su je svi oni vidjeli no ne i uočili. Vidjela, premda ne i shvaćala. Sasvim.
„Hej!“, iznenađeno je podviknula gledajući kako James gađa Lanu nečim čiji oblik nije mogla prepoznati u brzini. Instinktivno se okrenula prateći razvoj situacije, kojeg nije ni mogla zamisliti.
Lana je već kliznula sa naslona naslonjača do kojemu je maloprije sjedila, a po tome što se zamalo našla na podu, Samy je shvatila da je usput gurnula i nju. Prije no što je predmet dotaknuo tlo, razaznala je da je riječ o knjizi, koju je očito netko zaboravio u naslonjaču. Teško i oštro. Krasno, James.
No prije što je mu je i naglas uspjela dobaciti koju opasku, Lana mu je vratila jednako silovito. James se prebacio preko ruba naslonjača i poput mačke se dočekao u čučanj s njegove druge strane.
Par listova je odletjelo u kamin.
Bože, pa ni ona nije sasvim normalna, oštro je uzdahnula. Brzina igre je bila prevelika da bi ju Samy mogla zaustaviti držeći bukvicu ijednom od njih. Opustila se i kliznula pored Michaela koji je i dalje sjedio, nepomaknut te sklopivši ruke bubnjao prstima u blagom ritmu. Pomaknuo se kako bi joj napravio mjesta.
„Nećeš im se priključiti?“ Sagnula se da propusti nešto vatreno i leteće. Nije željela znati što je to, kamoli tko je od njih dvoje to prizvao. „Mislim da Društvenoj prijeti sveopće uništenje“, prošaptala je, dodatno uvjerljivo kimajući glavom u stilu trogodišnjakinje.
Michael se glasno nasmijao. U Samynom društvu mogao je uživati samo kada Lyra nije bila u blizini, a to je bila... Rijetkost. Zaboravio je koliko Samy zna biti zabavna kad nije sarkastična. Doduše, njemu je i tada bila zabavna.
„Mah, mislim da bi me James udavio poslije da mu sada ovo pokvarim. Prvi put da je našao dostojnu zamjenu za Siriusa, a i davno je prošlo od kako su se on i James zabavljali međusobno ovakvim žarom, iskušavali jedan drugome granice“ objašnjavao joj je gotovo šaptom. „Sad to većinom rade svima ostalima“, nacerio se na kraju, a Samy je složila grimasu.
Nijedno od njih nije čulo, a Bog zna da nisu ni Lana ni James, kada se to pomakao portret iza njih da propusti nekoga. No zato su svi vrlo jasno čuli povik koji se toj osobi oteo s usana.
„Moja knjiga!“, zacičala je sitna djevojčica koja je ušla zajedno sa skupinom svojih vršnjakinja, gledajući kako listovi njene knjige počivaju površinom cijele društvene i lete po zraku. Neki od njih poluspaljeni.
„Ups“, čula je i Laninu reakciju na to.
Koliko je ljudi moglo tako ući unutra, a da oni ne bi ni zamijetili?
„Reparo“, čula je kako James mrmlja prije no što se okrenuo prema djevojčici sa donekle popravljenom knjigom u rukama (spaljeni listovi nisu se dali vratiti u život).
U trenutku kada ga je djevojčica prepoznala, pokrila je usta rukom, gotovo se pljesnuvši po njima. Lana i Samy su se istovremeno zločesto zahihotale, no Samy je prestala kada ju je Michael trknuo. Shvatila je da je i djevojčici moralo biti neugodno premda je hihotanje bilo upućeno Jamesu (koji ih je obje ošinuo pogledom dok je predavao knjigu).
Lana se prestala smijuljiti još prije Samy te je sada mirnim korakom prilazila Jamesu. Istrgnula mu je knjigu iz ruke, vrlo mirnim pokretom i uperila svoj štapić u nju. Promrmljala je nešto što ni James nije mogao čuti, a kao reakcija na to listovi su se velikom brzinom vraćali na svoja mjesta da bi se knjiga na kraju s treskom zatvorila u njenim rukama, potpuno uredna. Pogladila je knjigu po hrptu, a zatim ju gurnula prema Jamesu, ovijajući mu prste oko nje. Zapravo taj prizor ju je podsjetio na jedan nekoliko dana ranije, samo što je tada... ona bila ta kojoj su knjige bile predane na taj način.
„Nesposobnjaković“, prošaptala je Jamesu na uho, leđima okrenuta ostalima, a zatim ga je mimoišla, zastavši prije toga kako bi podignula svoj pogled ka njegovom.
Ostao je u blago nasmiješenom, gotovo zamišljenom raspoloženju prije no se sjetio knjige u svojim rukama (ili tu zaslugu možemo pripisati Samynom učitivom nakašljavanju?). Pružio ju je njenoj vlasnici i usput gurnuo štapić ispod širokog rukava pelerine ciljajući Lanu nasumice. Nešto je u pozadini eksplodirao i po tome je znao da je promašio odredište. Ono što nije znao je da bi pogodio da se ona nije trenutak ranije elegantno izmaknula.
„Mislim stvarnooo..“, gotovo je zapjevušila Lana nimalo iznenađeno.
„James mislim da smo rekli još prije spavanja srediti metlobojsku strategiju“, obavijestio ga je Michael, ustajući se. „Ništa Sam, posao zove“, lupnuo ju je po leđima u znak pozdrava.
„Žao mi je Lana čini se da ćemo ovo morati nastaviti koji drugi put“, James je promrmljao u ispričavajućem tonu.
„Zapravo mislim da smo završili s tom pričom“, nasmiješila mu se ona blago, jasno privodeći razgovor kraju.
„Što ga nisi svezala u mašnu odmah na početku?“, pitala ju je Samy potiho, premda su, izuzev grupice mlađih Gryffindorki, sada bile same u prostoriji.
„Da mu povrijedim ego pred metlobojsku utakmicu? Mora da se šališ“, odgovorila joj je penjući se uza stepenice. „Mislim, ipak brani boje Gryffindorskog doma“, dobacila joj je osmijeh preko ramena.
Samy joj je uzvratila osmijehom, zapravo se u sebi smiješeći još šire. Ma od kad je to ona počela poprimati Gryffindorski duh? To je bilo brzo u njenom slučaju, zadovoljno je primijetila.
„No, hodi“, Lana ju je pozvala sa vrha stubišta, gledajući je gotovo dostojanstveno prijekorno.
„Ma hodi ti znaš kamo...“, promrmljala je Samy komentar, konačno se pokrenuvši.
Unatoč Samynoj kosi na licu, Lana je jasno čula Samyn komentar. Odvojila se od rukohvata pomno pazeći da Samy ne uoči njen osmijeh te krenula nazad prema njihovoj sobi.

„Štapići se ne lome pri izvođenju zahtjevnih čarolija“, sjetila se Samy iznenada prevrćući se na trbuh, kako bi pogledala Lanu. Oštroumna kao i uvijek. Rekla je to više zbunjeno i zainteresirano nego nepovjerljivo i optužujuće.
Amber nije bila takva. Bila je, neobično, Lanina prva pomisao. Amber joj nikada ne bi postavila takvo pitanje, u strahu da ju ne povrijedi premda bi ju možda puno kasnije, onako usput to upitala.
Prije no što je odgovorila Samy, pogled joj je odlutao prema Amber. Ležala je na Samyinom krevetu, zaklopljenih očiju, zapravo djelujući iscrpljeno. Obrazi su joj bili rumeni od vjetra, zbog čega su je ona i Samy zafrkavale kada im se nedavno pridružila u spavaonici. Rekla im je da je bila na treningu... Prvom Siriusovom nakon nesreće, na koji je on – po njenim riječima – bez pardona otišao.
Odraz tuge i zabrinutosti u njenim očima naganao je Samy da veselo pokrene sljedeću temu.
Sjetila se da Samy još uvijek čeka na svoj odgovor pa bezbrižno odmahnula rukom „Ma to se ionako nije moglo zvati pravim štapićem. Izdjeljao mi ga je djed, još kao petogodišnjakinji iz grane jedne žalosne vrbe koja se otkinula pod udarom munje.“ Doduše nije bila munja, ali nije bilo ni daleko. „Valjda je zaključio da mu je to bolji izbor nego da u suprotnom popusti pred mojim zahtjevima i priredi joj dostojnu sahranu.“
Samy i Amber su tu već jecale od smijeha.
„Hej pa imala sam pet i bilo mi je drago to drvo!“, uskliknula je, opravdavajući se.
„Zakopala je.. granu... Čuješ Amber? Granu..“, jecala je Samy pokušavajući doći do daha.
Amber joj je odvratila kimanjem glave dok je – poprilično crvena i sa suzama u očima – pokušavala doći do daha.
Da se Samy nije tad malo primirila Lana bi ju naglavačke izbacila iz sobe, bila je sigurna u to.
„Vidiš Lana..“, započela je Samy još uvijek se smijuljeći, „zato ja nikada neću doći tebi u posjetu. Previše me strah groblja lišća i hramova mrtvim ribicama i ostalim kućnim ljubimcima. Mislim ako si grane sahranjivala, onda su i mica mace valjda i hramove dobivale...“
„VAN!“, skočila je na noge. „Samantha Moore, tako mi svega da ću te...“
„Ako me uhvatiš“, Samy je već bila na drugoj polovici sobe vukući Amber za sobom.
Lana je trznula štapićem i njih dvije su proletjele kroz zrak, na hodnik, zajedno s jastucima koji su se prvo našli ispod njih – nije željela da se toliko povrijede. Uzdahnule su s olakšanjem koje je brzo zamjenio šok kada su se ti isti jastuci izmakli ispod njih, a zatim ih počeli napadati.
Premda u trku pred jastucima koji ih udaraju kako stignu obje su se nezaustavljivo cerekale.
„Ovo moramo ispričati profesorici Travarstva – novi način uzgajanja bilja! Štoviše! – njihovo uskrsnuće by Lana Elis.. AAAAAAA!!!“, vrisak je proparao zrak i naglo prekinuo rečenicu.
Jedan od jastuka konačno se – i to pošteno – dohvatio Samy. Opleo ju je po leđima, saplevši ju, pa se ona uredno skotrljala niz stepenice.
Brzo se uspravila i glasno se smijući s Amber otrčala kroz portret.
Lana je smijući se zajedno s njima i sama krenula niz stepenice spavaonica kad je u gužvi pred portretom ugledala Siriusa.
Iznenada se sjetila svoje pomisli nešto ranije tog dana: Koliko je ljudi moglo tako ući unutra, a da oni ne bi ni zamijetili? Nešto joj je govorilo da je trenutno znala za barem jedno...
Krenuo je prema njoj i zastao na dnu stepenica, a onda ju je, dok je na trenutak uhvatila svoju siluetu u njegovim očima, snažno preplavila svijest o njegovoj blizini.

- 00:20 -

Komentari (24) - >Isprintaj - #