nedjelja, 25.05.2008.
Trenutci slabosti
Sve oko nje je bila velika rupa beznađa. Crna rupa koja je usisavala sve emocije ostavljajući ugodno neispunjenu zjapeću prazninu.
Toplina drugog bića joj je bila potrebna više no što si je mogla priznati. Tako je htjela odbaciti stvarnost, pronaći toplinu doma. Mogla je vidjeti prostoriju obasjanu toplinom vatre, ruke koje ju iz polumraka privijaju k sebi ne dopuštajući svijetu blizu...
„Snovi“, prošaptala je.
„Prošlost“, čula je kao jeku, nadolazeću misao.
Osjećala je kako joj svakim danom sve teže pada biti stranac u vlastitom životu, biti samac... Pored toliko ljudi...
No kako se zbližiti sa nekime kada je gluma jedini osjećaj koji mu možeš dati? Kada je, ako ništa, za njihovo dobro da im nije blizu?
Nije mogla plavome pogledu dopustiti da vidi više no što je sama vidjela u odrazu zrcala, a opet, činilo joj se da mu to s vremena na vrijeme uspijeva. Zašto bi se inače trudio izmamiti osmijeh na lice nekome tko je zaboravio što znači smijati se?
Krupne kapi kiše otežavale su joj trepavice, tjerajući ih na sklapanje, no nije im dala da se sklope. Željela je gledati sliku ispred sebe. Tmurnu, praznu, sivu. Ispunjenu kišom od koje su se sve zidine, sav perivoj, sva priroda pretvarala u ništa više doli nejasnu pojavu. Mirno poput kamene skulpture sazidane sa rubom kule pored kojega je stajala odolijevajući konstantnim udarima vjetra, zurila je u jednoličnu sliku ispred sebe koja se mijenjala svom brzinom, a opet ostajala ista. Dok joj se mokra kosa izvijala po plaštu na leđima, bila je slabo svjesna činjenice gdje se nalazi. Nije znala zašto je spontano po drugi puta odabrala oluju kao zaklon i utočište. Nije bila svjesna da joj je odjeća mokra, da joj lice ne ispiru suze već kiša, da bi joj trebalo biti hladno... Ogoljena činjenica je bivala da ju nije imao tko podsjetiti, kao brutalna stvarnost. Bila je neporecivo sama i nije osjećala čak ni nedostatak sebe. Stajala je zamrznuta u trenutcima ništavila, izgledajući kao da se nikada neće trgnuti iz njega.
Gledala je dva, zbog sivila cjelokupne okoline, tmurna oblaka, čija se tama kao sjenka vukla u ravnini njenih očiju. Putovali su jedno prema drugome neizbježno se sudbonosno približujući. Njihov sudar je obilježila svjetlost koja je obasjala zidine dvorca sa tisuću života od kojih nitko osim nje nije mario za sudar oblaka, premda su ga nakon toga svi glasno čuli. Konačno, zvuk je zaparao i zrak oko nje uspijevajući ju trgnuti iz monotonije sivila. Shvatila je da ju bole ruke kojima je grčevito držala rub kule. Problijedjeli zglobovi koji su se jasno vidjeli ispod kože, podsjetili su je na događaj ranije tog dana koji je zakopala duboko u sebi, a sada je inspiriran sličnosti situacija, isplivavao na površinu...
Na neki način ju je tištilo to što se dogodilo, ali nije bilo bitno. Nije bilo bitno, više... Ionako ju nikada neće ponovno vidjeti. Pitala se kako će izgledati sprovod. Hoće li sunce sijati? Možda i hoće.. Vrijeme nema sućuti.
Usredotočila se na praćenje kapi koje su klizile po crtama njena dlana, prateći kako se smanjuju bližeći se prema zapešćima. Zaboravljajući, ne žaleći, nastavljajući živjeti.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Osjećala je kako ju zidovi dugoga hodnika pritišću dok je obuzeta panikom trčala kroz njih ne vidjevši im kraja.
Znala sam! Znala sam da će se nešto dogoditi! suze su joj mutile vid.
Muk koji je preplavio društvenu prostoriju kad je prije nekoliko trenutaka ušla u nju, bio je dovoljan da joj srce počne panično tući. Nisu joj bile potrebne njene vizije da protumači Samyn pogled pun samilosti. Anna je skrenula pogled, Lyra zaustila da nešto kaže.
Nestala je kroz portret prije nego je itko stigao reći riječ.
Nije ju zaustavilo ni dozivanje koje je čula iza sebe. Samy je trčala za njom, a zatim odustala i samo povikala: „U bolničkom krilu je!“
Amber je na tren zatvorila oči i odahnula, ne usporavajući. Živ je.
Trčala je ne primjećujući ljudi oko sebe. Imala je samo jedan cilj na umu i samo jedan strah na duši.
Zastala je tek kada je iza ugla začula Dumbledorov glas. Pritajila se uz hladan kamen zida.
„Sasvim sigurno si svjestan toga da su te stepenice, kao i ograda koja ih osigurava, zaštićene jakom zaštitnom magijom. Sam sam ju postavio tamo.“ Začula je ravnateljev mirni, ljubazno autoritativni glas.
Sjetila se kako ju je isti taj glas, kao pridošlicu u Hogwartsu, pomalo plašio. Teško se bilo naviknuti na autoritet koji se ne postavlja tako ni prema drugima ni prema sebi da se Amber nerijetko zapitala nije li sve to zapravo vješta gluma. No što je duže poznavala ravnatelja toliko je to pitanje padalo u zaborav te ga je sve više zamjenjivalo tiho divljenje jednoj od rijetkih osoba koja je dojmljivost nosila duboko u svojoj srži jednako kao i dobrotu usađenu u dubini plavih očiju. Ravnateljeve pogled je pak još uvijek bio ono što joj je mamilo crvenilo na obraze. Intenzivnost na kojoj bi dobivao kada bi se zagledao duboko u oči svoga sugovornika je nešto zbog čega je pokušavala što rjeđe doći u takvu situaciju; Osjećala se izloženo, razotkriveno, što nijednome biću bez obzira tko je bio gledatelj, nije bilo ugodno. Iznenada, preplavljena sjećanjima, zapitala se na koga ju je to još na sekundu sjetilo, no ta misao je odnesena jednako brzo kao što je i nadošla.
„Naravno da znam, ali…“ započeo je drugi glas, izgovarajući svaku riječ odvojeno, zasebno. Na trenutak joj se pričinilo da pripada Snapeu.
„Samo je jedna vrsta magije mogla probiti tu zaštitu, a obojica znamo koja.“ Dumbledore je nastavio dok mu se glas gotovo netrpeljivo razlijegao hodnikom, odbijajući se o kamene zidove.
„Je li upravo to razlog što ste večeras baš mene počastili odabirom za svoga sugovornika“ Druge osobe zazvučala je posprdljivo noseći blagu dozu sarkazma u jednako hladnom, otežalom tonu. Da, to je definitivno bio Snape.
„Stoga bih te zamolio da dok ne nađemo počinitelja pomno pratiš učenike svoga doma.“ Nastavio je Dumbledore ovaj put svojim normalnim ugodnim tonom.
Nekoliko je trenutaka vladala tišina i činilo su se sudionici razišli, a razgovor završio. Amber je već mislila krenuti dalje, lagano iskoračivši iz zaštite zida, kad je profesor Snape ponovno progovorio. Prestrašeno se priljubila uza zid, moleći se, kroz glasno nabijanje srca u grudima, da nitko nije zamijetio šuštanj njena crna plašta koji je silovito povukla nazad za sobom.
„Tko će pomno pratiti novu djevojku?“ Upitao je zajedljivo, gubeći na svojoj uobičajenoj ravnodušnoj hladnoći.
„Osobno ću se pobrinuti za to, Severuse“, ravnatelj kao da je prečuo zajedljivost u Snapeovom glasu, „to bi bilo sve.“
Amber se trgnula kad je Snape mrzovoljno projurio kraj nje. Otpratila ga je pogledom.
„Gospođice Black?“ Začula je ravnatelja iza sebe. Okrenula se blago poskočivši. „Vaš brat Vas očekuje.“ Nasmiješio se samo očima. „Ugodnu večer želim.“ Nije propustio načiniti blagi, uljudni naklon glavom. Izraz lica mu je bio uvjerljivo miran i topao. Osjetila je kako panika i strah polako popuštaju svoj stisak. Otišao je ne čekajući odgovor dok se duga pelerina vijorila za njim.
Čim se ponovno snašla, otrčala je još nekoliko koraka, na trenutak zatvorila oči, a zatim polako odškrinula vrata bolničkog krila.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Može li išta biti dosadnije od povijesti magije? Rhianna je lijeno podigla ruku prema ustima i zijevnula dok je izlazila iz učionice. Napokon je i posljednje predavanje toga dana bilo iza nje. Pitala se kud su nestali Sirius, James i Lupin. Nije se toliko čudila zato što su otišli s predavanja, bilo je skroz uobičajeno da Siriusu i Jamesu iz čista mira padne na pamet otići s predavanja, a Lupin je onda uglavnom odlazio s njima. Ono što joj je bilo čudno je da se James nije sjetio pohvaliti se prije odlaska. Rijetko je propuštao priliku da joj naglasi koliko će njemu biti zabavno dok ona sluša usporenog profesora kako priča o još jednom u nizu ratova među magičnim bićima. Nasmijala se u sebi, a zatim okrenula očima.
Ostatak Gryffindora s njene godine se polako raspršio tamnim hodnicima dok je Rhianna uspavanim korakom šetala prema velikoj dvorani. Možda se dečki udostoje pridružiti joj se za večerom.
„...Kako ne znaš tko je Sirius? Rhianna se trgnula na zvuk poznatog imena. „Onaj visoki, crnokosi Gryffindor sa sedme godine? Ima sestru dvije godine stariju od nas.“
Dvije Ravenclawke su upravo prolazile kraj nje. Divno, pomislila je. kao da Blacku nije dovoljno obožavateljica. Odmahnula je glavom i nastavila dalje ne obraćajući pozornost na njih. Usprkos tome, cure se nisu trudile pričati tiho i Rhianna nije mogla izbjeći nastavak.
„... rekla mi je jedna cura iz Gryffindora da ga je netko gurnuo danas sa stepenica Istočne kule.“ Nastavila je riđokosa djevojka uzbuđeno.
Rhianna je ubrzala korak, u nadi da će čuti još nešto, dok ju je polako obuzimala panika.
„Čekaj, s vrha stepenica?“ Upitala je druga, plavokosa cura.
„S vrha stepenica!“ Izjavila je ona prva, ponosna na svoje znanje. „Zamisli koja je to visina!“
Rhianna je dala sve od sebe da spriječi formiranje te slike u glavi. Stepenište Istočne kule bilo je vjerojatno najviše u dvorcu.
A znaš što je najbolje? Preživio je pad!“ Nasmijala se visokim, poluhisteričnim glasom koji je neodoljivo podsjećao na hihotanje.
Rhianna ju je namjerno lupila ramenom kad je projurila pored njih.
Važno da imaju dobar trač. Pjenila se u sebi dok je žurila prema bolničkom krilu obuzeta rastućom panikom. Samo da je dobro... Kako se približavala velikoj dvorani, tako su tračevi rasli, kako u broju, tako i po sadržaju.
„N-neka Slytherinka ga je odgurnula nekom potpuno nepoznatom magijom! V-visio je u zraku neko vrijeme a zatim ga je pustila da padne!“ Jedan je prvašić mucao od uzbuđenja.
„Nije Slytherinka nego Gryffindorka!“ Ispravio ga je netko iz društva.
Rhianna se i dalje trudila ne zamišljati visinu tog stepeništa, ali slike su joj se same pojavljivale u glavi. Ubrzala je korak, ali grupice ljudi čiji su joj glasovi odzvanjali u glavi kao da su bile beskonačne. Počela je u glavi izlistavati magije koje bi ih barem ušutkale ako ne i ozbiljnije ozlijedile, ali se na vrijeme zaustavila u toj namjeri.
„Odvalila je ogradu pod njim crnom magijom, i smijala se dok je padao!“ Šaptala je djevojka sa zeleno-srebrnom zmijom istaknutom na pelerini, dok je Rhianna prolazila kraj nje.
„...kažu da je to bila ona nova cura, ona duge crne kose. Znala sam da je se treba kloniti čim sam ju prvi puta vidjela.“ Još se jedan glas ponosno pridružio zboru.
Lana? Je li ona bila tamo? Zar je moguće da bi ga ona gurnula? Rhianna je odmahnula glavom u nevjerici.
Prošla je kroz gužvu i s olakšanjem utonula u tišinu. A zatim su nestali ljutnja i bijes i ponovno ostali samo strah i panika.
Još i prije nego je ušla, začula je Jamesov zarazni smijeh iz pravca bolničke sobe. Jedna je strana nje odahnula iako se druga, manja, pitala zašto se nitko pametan nije našao među njenim prijateljima, tko bi joj javio da ne mora brinuti. Odmahnula je glavom i zatim ušla. Pričekala je trenutak da joj se oči priviknu na prigušeno svijetlo.
„Rhin.“ Sirius ju je pogledao onim svojim prkosnim pogledom, usana skupljenih kao da ne dopušta smiješku da se otme s njih, izazivajući njen komentar...
Ležao je u krevetu sa zavojima oko desne ruke i prsnog koša. Bio je zastrašujuće blijed. Amber je sjedila kraj njega na krevetu nesvjesno prstima prolazeći putanjom njegove ruke koja je smireno ležala pored nje. Blagi osmijeh, upućen nikome određeno, joj je lebdio na licu iako joj je pogled i dalje zadržao tragove pretrpljenog straha. Rhianna je osjetila kako ju obuzima grižnja savjesti. Amber je znala da će se ovo dogoditi, a nitko, uključujući i nju, nije se udostojio zastati i razmisliti o tome.
Lupin i James su stajali uz prozor iza kojeg je bjesnila oluja. James se još uvijek cerekao nečem, gledajući van u oluju, no Rhianna je primijetila nervozno lupkanje njegovih prstiju po oknu prozora. Lupin ju je pogledao pogledom punim krivnje i ispričavajuće slegnuo ramenima. Nije mu zamjerila što ju nije potražio da joj javi što se događa. Ni njemu ni Jamesu, iako Jamesu to ni sada još nije palo na pamet. Svi su bili toliko zahvalni što je katastrofa bila izbjegnuta. Oboje su izgledali vrlo zadovoljni idejom da cijeli događaj ostave iza sebe i ne razmišljaju više o njemu.
Na kraju se suočila i sa Siriusovim pogledom. Upitno ga je pogledala.
„Dobro si“, izjavila je glasom punim olakšanja.
„Očekivala si nešto drugo?“, odgovorio je ozbiljno, gledajući ju gotovo prijekorno hladno, aludirajući na svoju sposobnost očuvanja. Iznenada se zahihotao, a lažna maska nestala mu je s lica. „Čuj nemaju samo mačke više života.“ Nasmijao joj se, namignuvši pritom pazeći da ga Amber ne vidi.
Preokrenula je očima: „Da, stvarno šteta što nismo svi animagusi pa da možemo uvijek u životu računati na to.“
Sirius je njenu izjavu popratio smijehom. Primijetila je da pazi dok se smije, boljelo ga je.
„Što se dogodilo?“ upitala je Rhianna ne obraćajući previše pažnje na Siriusove pokušaje opuštanja atmosfere. Koliko god se trudio, nije ju mogao zavarati. Ali Amber je očito objeručke prihvatila bilo što što bi ju uvjerilo da je sve dobro i sve po starom, pa makar bilo glumljeno i Rhianna joj to nikako nije htjela oduzeti.
„Popustila je ograda na stepenicama kule iznad knjižnice.“ Odgovorio je gledajući Lupina i Jamesa kako tiho razgovaraju. „Ništa strašno, slomio sam ruku i dva rebra, ali namjestili su mi već sve, a uskoro bi trebala i bolničarka doći s drugom dozom napitka za zarastanje kostiju.“ Nastavio je istim tonom, kao da priča o nečemu što je pročitao u Dnevnom Proroku.
Amber se uozbiljila.
„Rekla sam ti što je Dumbledore rekao!“ Namrštila se. „On je sam stavio zaštitu na tu ogradu i samo ju je snažna crna magija mogla probiti!“ Rhiannine oči su sijevnule prema njoj.
„Amber… pretjeruješ…“ Sirius ju je pokušao umiriti predviđajući nadolazeću katastrofu.
„Ne! Ne pretjerujem!“ Naglo je ustala. „Nisam pretjerivala ni kad sam te upozoravala na opasnost! Prestani zatvarati oči i glumiti da se ništa nije dogodilo! Svako si moje upozorenju odbacio uz samouvjereni osmijeh! E pa bio si u krivu! Prihvati to i urazumi se jer ja sigurno ne osjećam potrebu za tim da ponovno trčim hodnicima u suzama pitajući se je li mi brat živ!“ glas joj je drhtao, a oči su joj ispunile suze.
Umor je ispunio Siriusov pogled. Gledao je u Amber koja je stajala ispred njega prekriženih ruku na grudima dok su joj se suze slijevale niz obraze. Nekako, Rhianna je dobila dojam da više gleda kroz nju.
Tiha škripa vrata prekinula je trenutak tišine.
„Zamolila bih vas da izađete, prijeko mu je potreban odmor i snaga za oporavak.“ Nasmiješila se bolničarka toplo. „Možete ga doći vidjeti sutra ujutro.“
„Vidimo se onda ujutro, Tihotap.“ James je pozdravio Siriusa. Lupin je promrmljao pozdrav, a zatim otišao za Jamesom.
Amber ga je svojim velikim plavim očima. „Odmori se.“ prošaptala je.
Rhianna ju je pričekala ispruženom rukom i obujmila ju kratko oko ramena, zatim pustila da izađe prije nje.
„Noć Black.“ pozdravila ga je.
„Noć Rhin.“ promrmljao je uz još jedan smiješak.
Rhianna je se još jednom tiho okrenula prije nego je izašla. Osmjeh je iščeznuo s Siriusova lica koje je prekrila grimasa boli. Pogled mu se izgubio negdje vani u oluji koja je bjesnjela, kao da je tražio odgovore u krupnim, gustim kapima kiše.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Mogla je vidjeti sliku sunčanoga dana, ispunjenog vjetrom. Plavu Amberinu kosu kako se vijori na vjetru, dok joj suze padaju u naručje prijateljice. Stajala je udaljena od mase, u sjeni drveta, ne pokazujući lice, kao što bi svaki zločinac u filmovima činio. Zurila je mrtvo u usnice čovjeka koji govoraše, čiji zvuk nije čula, kao da je ona ta koju treba prepustiti vječnome životu. Ne samo danas... Inače.
Prazna jama polako se punila suhom zemljom koju natapaše slane suze. Glasan jecaj proširio je drhtaj tijelom svakome od prisutnih, kada je proparao zrak. Gledala je ispružene ruke, neuobičajeno bijele naspram plavetnila neba, kako nedopuštaju odlazak onome što je već otišao. Svjetlost se polako pretvarala u tamu, kada su i posljednji odlučili otpustiti svoga prijatelja na samotno putovanje nekog drugog svijeta. Ispratila ih je pogledom, dok su odlazili, tiho se pomičući priljubljena uz drvo usporedno s njihovim pokretima. Tiho je udahnula okrećući se prema praznoj čistini ispred sebe. Raširila je oči od šoka susrevši se sa parom, od suza crvenih očiju, čija se prirodna smeđa boja još samo tek mjestimice nazirala. Drhtaj joj je prošao tijelom od pogleda koji joj je uputila. Tuga, bol, optužba, neshvaćanje, žaljenje, prezir i na kraju opet tuga. Sve je bilo tu... Samo dugi pogled narušen klizećom suzom koja je bila jednaka udarcu, rekao je sve.
„Rhianna, ideš li?“, začula je Jamesov promukao glas.
Rihanna mu je kimnula glavom, polako se zaputivši prema njemu spuštena pogleda. Lana je spustila glavu, trpeći njen odlazak.
„Dva gubitka u jednome...“, začula je njen tihi glas, no kada se okrenula, vidjela je da je ona već daleko.
Kliznula je niz koru drveta, sjedajući na meku travu. Tupo je zurila u groblje ispred sebe, sve dok mjesec nije u potpunosti vladao nebom. Tada se prenula iz pasivnosti u koju je zapala, ustajući na noge, no precijenila je svoje umrtvljene udove i posrnula. Zarila je nokte u drvo pored sebe, polako se uspravljajući, bojeći se kroz plašt kose pogledati prema onome što je tamo stajalo, kao da joj to isto mjesto nije pravilo društvo već satima.
Iznenadni nalet vjetra maknuo joj je kosu s lica i pružio pogled na plavu noć ispunjenu toplim vjetrom koji zbog svoje topline, nije bio ništa ugodniji no što bi inače bio. Plavi dan, plava noć. Sve je bilo tako plavo...
No još nešto je bilo u toplini vjetra, što isprva nije primijetila. Šapat. Koji je svakim trenutkom postajao sve glasniji, kojeg je svakog trenutka postajala sve svjesnija. Dolazio je zajedno s vjetrom, isprepleten u njegovim pjesmama, zavijen u njegove slutnje, zazivao njeno ime. I nije odlazio. Bivao je sve glasniji pretvarajući prostor oko nje u košmar. Zatvorenih očiju, razaznavala je riječi, smijeh, dok je ponovno iznova pregledavala snimku u glavi. Osmijeh, šok, vrištanje... Osmijeh, šok, vrištanje... Osmijeh... Vrištanje..
Riječi su postajale sve glasnije dok se šapat nije pretvorio u zvuk kojemu je moguće odrediti smjer. Naglo se okrenula za zvukom, i otvorila oči, videći ništa više osim eksplozije svjetlosti koja ju je zaslijepila svojom silinom. Trebalo joj je par trenutaka da shvati da stoji nad onim istim kobnim rukohvatom, još uvijek se jednom rukom pridržavajući za njega.
„Nisi čula da sam tu.“
Pogled joj je prvo pao na njegovu dugu pelerinu, preko zmije na prsima, do njegova lica i naposljetku očiju iz kojih je unatoč njihovoj hladnoći izbijala vatra.
Zadržala je pogled na njegovom blijedom licu, promatrajući igru sjenki zbog koje nije bila sigurna je li to vidjela nestajanje prikrivenog osmijeha.
Nije mogla ne primjetiti ljepotu njegove pojave, kao i ponosom prožetu oholost u njegovim tamnim očima.
„I mislio sam da ćeš biti ovdje“, progovorio je prvi, prekidajući šutnju. Govorio je hladnim, savršeno sigurnim tonom noseći neku opijajuću uvjerljivost u dubini očiju.
Nije si dopustila ni najmanji pomak mišića lica. „Jesi li mogao biti siguran?“, pristala je na nepoznatu igru poznanstva.
„Sasvim“, promatrao ju je potpunom pažnjom, no ne i dovoljno da joj dopusti da zaključi kako ju proučava. Činilo se kao da je to odavno učinio.
„Zločinac se uvijek vraća na mjesto zločina.“ U trenutku se spontano namrštila. „Dakako, nisam mislio na tebe.“ Dodao je s blagom dozom prijezira, nezadovoljan njenim neshvaćanjem.
Hladnoća joj je prošla tijelom u trenutku koji joj je raspleo tihi zov krivnje u grudima, neprimjetno ju oslobodivši neprimijećena bola.
Čvrsto je stegnula usne, podigavši obrvu. Učinilo joj se da mu je tom jedva primjetnom kretnjom vratila iskru u očima. Pogledao ju je, vidno zadovoljniji.
Lana je spustila vjeđe, braneći oči od strujanja hladnoće koju je osjetila u njegovom pogledu.
Mogla je pronaći u svome umu toliko pitanja, ali trenutno nijednome nije dopustila da se oblikuje. Nije joj se dalo tražiti odgovor na njih, koliko god mladić ispred nje izgledao vrijedan toga. Večeras joj se nije razmišljalo.
Podignula je glavu, sada spremna za suočavanje s njime, u namjeri da prekine susret i konačno odpočine, no oko joj je uhvatilo poznate boje u njegovim rukama. Pomnije se zagledala, pokušavajući otjerati sumornu maglu iz pogleda dok su se pred njom formirali obrisi knjiga koju je ranije te iste večeri držala tako blizu grudima. Protrnula je prepoznajući naslov, svjesna da se više ne nalaze u njenim rukama.
Zjenice su joj se proširile od šoka prvi puta te večeri prikazujući emociju na njenom licu. Ako je postojala ijedna osoba za koju trenutno ne bi poželjela da to drži u rukama...
„Brineš se?“, lice mu je naglo poprimilo masku ljubaznosti i prijateljske topline, „To sam ti ionako namjeravao predati. Meni takva literatura ne treba.. Na sreću.“, dodao je u hinjenom tonu podsmijeha.
Držao je knjige između njena i svoja tijela, čekajući da ih ona preuzme. Poželjela je da ih jednostavno može oteti mu iz ruku, okrenuti se i otići. Nikako joj se nije sviđao izgled razgovora, pogotovo njen umrtvljeni lik u njemu. U neko drugo vrijeme i na nekom drugom mjestu, ovaj bi razgovor izgledao u potpunosti drugačije. Bila je uvjerena u to. No ovako.. Samoj sebi se doimala poput njegove marionete, koja izgovara riječi koje je on unaprijed odredio, a on, poput nezadovoljnog režisera predstave, jednostavno čeka da se ona trgne i pruži mu predstavu koju zaslužuje.
Marioneta, kako je se nazvala, je i dalje isprazno gledala u zlatna slova na koricama knjiga dok joj je On, nepoznati režiser, sa nježnošću koja je graničila s plinovitošću, dugim prstima obuhvatio ruke ispreplićući ih sa tvrdom površinom knjiga koje je su prešle iz njegovih u njene ruke.
„Postoje i bolji naslovi o kontroli, samo ako znaš gdje tražiš. Usto to nije nešto što učiš iz knjiga. Ili je imaš ili...“, približio je svoje lice njenomu tako da je mogla vidjeti kako lagano jezikom prelazi po unutrašnjosti svojih usana dok je širio oči u samu sliku nevine uvjerljivosti, „Ili se dogodi nesreća.“ prošaptao je tako silovito da se začudila kako netko tako hladan može imati tako topao dah.
~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~*~
Rhianna je pažljivo otvorila mapu, smijući se u sebi izrazu na Jamesovom licu kad mu je u prolazu iz džepa izvukla mapu i bez daljnjih objašnjenja zahvalno mu mahnula odlazeći. Nesumnjivo da će James iskoristiti prvu priliku da joj nabije na nos kako se igra s njihovim „zabranjenim igračkicama“ kako ih je ona znala zvati dok je zafrkavala dečke.
Nije važno, isplatilo se.
No usprkos osmjehu koji joj je zabljesnuo na licu, Rhianna je sa strepnjom na mapi tražila ime, ni sama sigurna što će točno naći.
„Gdje si…“ Šaputala si je koncentrirajući se na bespuća dvorca.
A zatim ju je našla.
Ugledala je malu točkicu ispod koje je pisalo „Lana Elisabeth Johnson“ na vrhu istočne kule. Isti tren joj se pred očima stvorio taman prozor Siriusove bolničke sobe, krupne, guste kapi kiše i munje koje su povremeno osvjetljavale perivoj na kojem se drveće savijalo pod udarima vjetra. Zadrhtala je od hladnoće na samu pomisao.
Ubrzanim je korakom krenula prema kuli, s mapom još uvijek pred očima. Bilo je kasno i hodnici su bili pusti, osvijetljeni samo treptavim svijetlom vječnih svijeća na zidovima.
Ona nije normalna…Pomislila je, a zatim se po tko zna koji puta toga dana zapitala što se točno desilo na tim stepenicama.
Tek što je krenula, mala se točkica na mapi pokrenula, ponovno je stala tek na vrhu stepeništa.
Rhianna se trudila ne donositi ishitrene zaključke usprkos svim glasinama koje su ju još uvijek proganjale. Nova točkica koja se pojavila na mapi, približavajući se Lani, nije joj nikako pomogla u tom nastojanju.
Namrštila se nesvjesno dok je promatrala ime koje ju je pratilo. Tom Marvolo Riddle, nikako jedna od osoba koje bi Rhianna voljela sresti u bilo koje doba dana. Usprkos njegovim savršenim uspjesima i očitoj sposobnosti, već je kod prvog susreta prije sedam godina osjetila odbojnost prema malom Slytherinu bistrih, izrazito pametnih i nevjerojatno oholih očiju. Riddle je u međuvremenu skupio dovoljno detaljnu reputaciju da potvrdi Rhiannin prvi dojam. Na žalost, skupio je i sasvim lijep broj „sljedbenika“ kako ih je ona zvala. Uglavnom Slytherina koji su skakali na svaki njegov mig. Bilo ju je strah pomisliti što će se s tom skupinom dogoditi kad jednom napuste školu koja je bila pod Dumbledorovim budnim okom.
Na tren se zapitala zna li Lana uopće s kime trenutno priča. Po Amberinoj priči, Dumbledore tvrdi da je u Siriusov pad umiješana crna magija. Teško da je u cijelome dvorcu itko bolje poznavao crnu magiju od samog Riddlea, bila je javna tajna da mu je to glavni interes. Sudeći po glasinama, Lana je u trenutku nesreće morala biti na mjestu događaja.
Što ako se Lana pridružila Riddleovoj skupini? Bilo je nešto u Lani što je sigurno moglo privući Toma. Učenici koji su se skupljali oko njega su redom bili sposobni ljudi. No je li Riddle mogao privući Lanu? I koja bi bila svrha toga da se se riješe Siriusa. Ili još važnije, kako je Sirius ostao živ nakon pada s tolike visine? Rhianna je zadrhtala pri pomisli.
Imala je previše pitanja a premalo odgovora. Usredotočila se na zvukove oko sebe, bila je već dovoljno blizu da bi mogla čuti njihov razgovor.
„A ono što si ti napravio nije bila nesreća“, začula je Lanin tih, ali jasan glas kako bezlično zaključuje, više iz navike.
„Vidiš... Nije bilo tako teško“, začula je Riddleov odgovor. Zvučao je... zabavljeno
Čula je njegove korake kako se polako udaljuju.
„Na tvome mjestu ipak bih prelistao malo te knjige. Ako ništa možda pronađeš u njima izgubljeno blago“ Dodao je odlazeći s prizvukom ledena smijeha u glasu.
Kad su Riddleovi koraci utihli, Rhianna je zakoračila prema podnožju stepeništa. Tamo je stajala Lana, lagano nakrivljene glave, na način koji je već poznavala, mokre kose koja joj je u pramenovima padala niz leđa.
Bila je mokra do kože, no ono što je Rhiannu šokiralo više od toga bio je njezin zastrašujuće prazan pogled dok je svoju pelerinu sušila štapićem koji je, bila je uvjerena u to, čas prije izvukla iz stranica knjiga u rukama.
„Lana?“ Zazvala ju je tiho.
Nakon nekoliko trenutaka tišine Lana je podigla pogled. Gotovo prkosno.
„Jesi li dobro?“ Nastavila je Rhianna zabrinuto.
Laninim licem je preletio kratak ironični podsmjeh, a zatim je ponovno odmakla pogled nekud pred sebe. „Kasno je“ Izgovorila je jasnim glasom lišenim emocija. „Trebale bi otići u spavaonice.“ Krenula je putem kojim je Rhianna došla.
„Lana?“ U dva koraka Rhianna ju je dostigla i zaustavila ju uhvativši ju za ruku, iznad lakta.
„Zar te ne zanima ni je li živ?“ Upitala je tiho s tračkom molbe u glasu.
„Ne naročito.“ Odgovorila je ne pogledavši ju, nakon što je istrgnula ruku.
Rhianna je ostala stajati na mjestu gledajući za Lanom dok je odlazila. Proganjao ju je prazan pogled Laninih očiju koji je zatekla tek nekoliko trenutaka ranije. Bila je ovdje, Riddle je urušio ogradu... zašto? Sirius je nekako prošao bez težih ozljeda... Vidjela ga je kako pada? ...nije ga ona gurnula, stajala je vani na oluji, ne zanima ju je li živ... uvjerava se da ju ne zanima? Zašto pati?... Misli su joj se rojile nevjerojatnom brzinom iako ih ona sama nije mogla pohvatati i složiti u cjelinu.
Što ti se to dogodilo?
Trenutak prije nego bi nestala iza ugla, Lana je zastala i spustila ramena.
„Je li?“ Upitala je jedva čujno, ne okrećući se.
„Dobro je.“ Odgovorila je Rhianna tiho i dalje gledajući za njom.
Još je nekoliko otkucaja srca stajala na mjestu, zatvorenih očiju, a zatim zašla iza ugla.
„To ništa ne mijenja.“ Prošaptala je sama sebi pod drhtavim zlaćanim svijetlom, koračajući dugim kamenim hodnikom.
- 01:54 -
Komentari (31) - >Isprintaj - #
